Sam si sebe opisao kako se najbolje poznaješ. Ajde sad odskakutaj u troskoku, zalutao si na podforum.
Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:
1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.
2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija,
Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima
pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi
je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.
3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom
korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput
renesanse i baroka.
4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik
srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik
zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti
tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske
književnosti”, časopis Jezik, 1989.).
5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom,
francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u
hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim
književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih
formacija.