Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

[Scott Isle]

Moram da se ne složim jer ovi na Komiži su Liburni romanizovani italijanskim dijalektima.

Ovo je italijanski sa srpskom gramatikom:

Spjegoj in to bokun kjarije. - Objasni im to malo jasnije.

Italijanska osnova, srpska gramatika: Spiegai (slučajno je isti nastavak za imperativ i drugo lice prezenta indikativa) un po (piu) chiaro (ovde u slovenskom komparativnim nastavkom - (i)je.

Buta se na banak, ošervoj šoto... Buttase alla banca, osservi sotto... Baci se se na klupu, pogledaj ispod...

Pa onda je keltski. Jer nije latinski. Ako ga ima i u Engleslkom i Njemackom.
Latinski je: Missus ad ripam vide infra a ne Buttase alla banca, osservi sotto.
A ako je keltski, a nije srpski, a iz Italije je, onda je Lombardski.

 

[Mrkalj]

Pa onda je keltski. Jer nije latinski. Ako ga ima i u Engleslkom i Njemackom.
Latinski je: Missus ad ripam vide infra a ne Buttase alla banca, osservi sotto.
A ako je keltski, a nije srpski, a iz Italije je, onda je Lombardski.

Šta sad hoćeš, da ti izvedem ovaj italijanski iz latinskog?

Ovo buttare ima poklapanja sa grmanskim, ali je poenta da je na Komižu i u Dalmaciju generalno stiglo sa Italijanima, kao i ostale italijanske reči koje koriste.

Nisu bre ovi sa Komiže Hrvati. Hrvata je malo došlo među Slovene-Srbe.

Evo ti ovde ceo splitski rečnik: https://www.bartul.hr/epublication/rjecnik/files/assets/basic-html/page43.html

 

[Scott Isle]

Šta sad hoćeš, da ti izvedem ovaj italijanski iz latinskog?

Nisu bre ovi sa Komiže Hrvati. Hrvata je malo došlo među Slovene-Srbe.

Ne trebas izvoditi. U Italiji postoji Latinski, Galski, i Grcki u antici. I onda dolaze Goti, pa Lombardi. I vladaju citavom italijom.
Taj jezik nije ni latinski ni grcki. Dakle mora biti lombardski. Talijanski jezik mora biti lombardski. To i samo to je Lombardija. Mozes ga ti ko IgarJ izvesti od nekog teoretskog PIE kao sto mozemo i iz srpskog onda. Nije potrebno,

 

[Mrkalj]

Talijanski jezik mora biti lombardski. To i samo to je Lombardija.

Što se mora, mora se.

 

[Scott Isle]

Što se mora, mora se.

Pa mora. Isto kao sto mora biti ili istorijski dosljedno ili stvar politickih definicija BB tipa.

 

[Mej bregami]

Kraljevina Dalmacija je nastala u drugoj polovini 6. vijeka kao gotska (slavenska) Kraljevina. Primarni izvor je Knjizica o Gotima koja je sastavni dio i Hrvatske Hronike i Ljetopisa Popa Dukljanina. Potvrdni izvor je DAI a potvrdni izvor za DAI je Prokopije.

Imena vladara Kraljevine Dalmacije u Knjizici o Gorima su:
Svetolik, Vladislav, Tomislav, Sveslav, Vladimir, Ostrivoj, Svetorad, Kresimir, Pavlimir, Radoslav, itd.

Po Knjizici o Gotima, sve vladarske loze u Dalmaciji: Bosni, Raskoj, i primorju u primorskoj Hrvatskoj su tih imena i te carske gotske srpske loze.

Imena srpskih vladara Dalmacije u DAI su:
Bozislav, Radoslav, Prosigoj, Vlastimir, Pribislav, Strojmir

Imena vladara knezevine Hrvatske u sjevernom primorjju po DAI su:
Trpimir, Kresimir, Miroslav, Pribonja

A imena Hrvata po DAI su:
Kluka, Lobel, Kosencic, Muklo, Hrobat, Kocil, Porino

Dakle, nikakvih Hrvata nema u Kraljevini Dalmaciji.

Opet nisi ništa konkretno napisao, konfuzno skačeš kroz stoljeća naprijed i nazad bez neke jasne poante, izmišljaš navodna spominjanja Kr. Dalmacije gdje nema ni rijeci o tome ili crpiš podatke iz kvazi kronike koja dokazano nema veze sa poznatom dokumentiranom poviješću.
Jedina poznata Kraljevina Dalmacija nastaje nakon sloma Napoleona 1815. i pripajanja Austriji nekadašnjih teritorija Venecije i Dubrovnika.

 

[Scott Isle]

Opet nisi ništa konkretno napisao, konfuzno skačeš kroz stoljeća naprijed i nazad bez neke jasne poante, izmišljaš navodna spominjanja Kr. Dalmacije gdje nema ni rijeci o tome ili crpiš podatke iz kvazi kronike koja dokazano nema veze sa poznatom dokumentiranom poviješću.
Jedina poznata Kraljevina Dalmacija nastaje nakon sloma Napoleona 1815. i pripajanja Austriji nekadašnjih teritorija Venecije i Dubrovnika.

Opet nista nisi smisleno rekao. Zato sam ti vec jednom rekao da se nisam govana najeo da tebi objasnjavam istorijske izvore. Ne trebas me vise pitati. Ali eto sad znas koji su izvori.

 

[Mej bregami]

Opet nista nisi smisleno rekao. Zato sam ti vec jednom rekao da se nisam govana najeo da tebi objasnjavam istorijske izvore. Ne trebas me vise pitati. Ali eto sad znas koji su izvori.

Sam si sebe opisao kako se najbolje poznaješ. Ajde sad odskakutaj u troskoku, zalutao si na podforum.

 

[Mej bregami]

Како није исти језик!О тематици да не говоримо колико је иста са песмама о краљевићу Марку и кнезу Лазару и Косову.

Ma da, jel u nedostatku argumenata prelaziš na laganje?

 

[Mrkalj]

Ma da, jel u nedostatku argumenata prelaziš na laganje?

Ma da?

 

[zlatkopatuljak]

Ima li u dubrovačkoj književnosti neka epska pesma o Dmitru Svinjimiru i Frodu, ili njihovom junačkom pohodu gde su iz Mordora spasili zarobljene Legolasa i Aragorna? Meni sad taj Kačić Miošić iz Miočića pored Biočića izgleda kao neki srpski propagandista. Ne mogu da se setim ni srpskih pesnika koji su pisali afirmativno o hrvatima sem Dučića.

 

[Лекизан]

Ma da, jel u nedostatku argumenata prelaziš na laganje?

Каквих аргумената и на какво лагање мислиш!?Па Качић ти сам пише о српским владарима.Рече да си читао "Разговоре угодне....".

 

[Urvan Hroboatos]

Ima li u dubrovačkoj književnosti neka epska pesma o Dmitru Svinjimiru i Frodu, ili njihovom junačkom pohodu gde su iz Mordora spasili zarobljene Legolasa i Aragorna? Meni sad taj Kačić Miošić iz Miočića pored Biočića izgleda kao neki srpski propagandista. Ne mogu da se setim ni srpskih pesnika koji su pisali afirmativno o hrvatima sem Dučića.

U toj hrvatskoj regionalnoj književnosti ne postoji ništa o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti, budući da ona u pisanoj kulturi nije ostavila traga. O srpskoj prošlosti, napose o Kosovu, ima jedino pojedinačnih spomena, vida nekoliko strofa u Gundulićevu "Osmanu".

Dok o kasnijoj hrvatskoj prošlosti postoje cijeli epovi, npr. Menčevićev o sigetskoj bitci, iako je u to prednacionalno doba nazovi nacionalna tematika bila strana, pa se pjesnici uglavnom bave mitološkim temama ili egzotičnim izmišljenim rodoslovljima i zbivanjima, slično onodobnoj zapadnoj književnosti.

Navodno nacionalne teme počinju tek s romantizmom, a one poznate u velikim europskim književnostima nisu vezane uz bilo što nacionalno, nego uz iskrivljenu motiviku kršćanstva i sl. (Pjesan o Rolandu, Cid, islandske sage, Nibelunzi, Beowulf,...)

 

[kiriku1]

Kao i danas i u to vreme postojalo je forsiranje tradicije, narucito u mestima sa izmesanim stanovnistvom...I tako se nasilno utiskivala nekoliko stotina godina nakon bitke, nebi li postala oruzje onih koji se sa njom identifikuju...

 

[Urvan Hroboatos]

Sam si sebe opisao kako se najbolje poznaješ. Ajde sad odskakutaj u troskoku, zalutao si na podforum.

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija,
Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima
pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi
je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom
korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput
renesanse i baroka.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik
srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik
zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti
tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske
književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom,
francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u
hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim
književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih
formacija.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija,
Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima
pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi
je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom
korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput
renesanse i baroka.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik
srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik
zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti
tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske
književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom,
francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u
hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim
književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih
formacija.

Bukvalno čak i Mario Grcevic priznaje jedan primer iz XVII stoleća po kojem su Dubrovcani svoj jezik nazivali srpskim, a ti to preskačes.

A za dijalekat sam te već bio pitao i nisi ništa odgovorio.

 

[Mej bregami]

Каквих аргумената и на какво лагање мислиш!?Па Качић ти сам пише о српским владарима.Рече да си читао "Разговоре угодне....".

Ti očito nisi kad tako pišeš. Kačić piše o međuostalim o njima, više je pisao Jurju Kastriotu i njegovim borbama sa Turcima nego je mjesta posvetio Srbima.

 

[Urvan Hroboatos]

Bukvalno čak i Mario Grcevic priznaje jedan primer iz XVII stoleća po kojem su Dubrovcani svoj jezik nazivali srpskim, a ti to preskačes.

A za dijalekat sam te već bio pitao i nisi ništa odgovorio.

Nijedan jedini autor. Taj primjer je neki zapis ni ne zna se od i za koga napisan je na talijanskom. Ni tko ga je napisao, ni komu je pripadao i konačno nije djelo nikakvog ni autora ni službenoga tijela.

 

[Mrkalj]

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

Ovo je jako interesantno u smislu "argumenta" jer predstavlja učitavanje podsvesnog sadržaja o tome kako je štokavski srpski, a čakavski hrvatski.

Ako je i štokavski hrvatski, zašto se kod dubrovačke književnosti ističe mešanje sa čakavskim kao karakteristika pripadnosti hrvatskoj kulturi?

Tako da je to jedan podsvesni, kontraargument iliti autogol.

S druge strane, jedini "čakavizmi" koji se viđaju u dubrovačkoj književnosti

(1) nisu vezani za prozu već isključivo za stihovanu poeziju
(2) predstavljeni su samo skraćenom upitnom/odnosnom zamenicom ki/ka/ku/ke (koji/koja/koju/koje) isključivo u metričkoj funkciji ekonomije sloga.

Tako da, srpska.

 

[Mrkalj]

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

Evo ovako -

Vaskoliki čakavski elementi u srpskoj dubrovačkoj lirici:

 

[Пилипенда]

Rakoh već da je srpsko svojatanje obična nebuloza koju da pokažeš nekom Čukču ili Japancu razumio bi odmah sve i nema nikakvih dvojbi:

Српско својатање јесте небулоза, како је могуће својатати своје?

1. Dubrovačka je regionalna književnost pisana jezikom koji je mješavina štokavskog i
čakavskog u 16. stoljeću, a dalje na zapadnoštokavskom stiliziranom dijalektu koji je
hrvatski, a ne srpsko-crnogorski.

Чује се како пуцкета колико је натегнуто...

2. Hrvatske su institucije i pojedinci, od Gaja do Jagića, Pavića, Rešetara, Budmanija,
Hamma... bili ti koji su priredili kanonska izdanja dubrovačkih autora na svim poljima
pisane kulture, dok srpski filolozi nisu u tom sudjelovali. Marin Držić, na primjer, prvi
je put u Srbiji izveden 1946. u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Subotice.

Па? И „најхрватскија народна опера” је извођена на стотине пута и сваки пут почиње са: „Дуни ми, дуни, лађане...”
Још не чух хрватску верзију: „Пухни ми, пухни, лахорче...”

3. Pravoslavna ili istočnokršćanska pisana kultura kao srpska ne može u svom pisanom
korpusu posjedovati eminentno katoličke i protestantske stilske formacije poput
renesanse i baroka.

Православна не, српска да.

4. Sami dubrovački autori, od 1400. do 1800., nikada i nijedanput nisu nazvali svoj jezik
srpskim, niti su se situirali u srpski književni krug, dočim svoj južnoslavenski jezik
zovu hrvatskim, te slovinskim ili ilirskim imenom, što za njih znači jedno te isto (vidjeti
tekst Radoslava Katičića: “Slovĕnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske
književnosti”, časopis Jezik, 1989.).

Да опет качим „Разговор угодни по Катичићу”?

5. Sve svjetske enciklopedije, na engleskom, danskom, češkom, ruskom, njemačkom,
francuskom, mađarskom, švedskom .... pozicioniraju dubrovačku književnost u
hrvatsku, i jedino hrvatsku, dok je srpska književnost prikazana kao i u hrvatskim
književnim povijestima, bez ikakvih mediteranskih i srednjoeuropskih udjela i stilskih
formacija.

Аха, кад оне који пишу другачије прогласиш небулознима, остане таман како кажеш.

 

[Пилипенда]

Vaskoliki čakavski elementi u srpskoj dubrovačkoj lirici:

Сад приложи и чукчански.

 

[Лекизан]

Ti očito nisi kad tako pišeš. Kačić piše o međuostalim o njima, više je pisao Jurju Kastriotu i njegovim borbama sa Turcima nego je mjesta posvetio Srbima.

Пише, пише, само ми није јасно по ком то правили сваки католик тамо је Хрват!

 

[Пилипенда]

Kačić piše o međuostalim o njima, više je pisao Jurju Kastriotu i njegovim borbama sa Turcima nego je mjesta posvetio Srbima.

Тих 400 и нешто страна треба пажљиво читати да не промакне дио у ком се помињу и Хрвати. У толикој књижурини лако промкане та страна и по „кратког говорења од поглавицах харватских, и крајнских”.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Tacno, tako je i nastajala nasa carska hronika, nema nikakve razlike sto se tice dokaza za primarni izvor.

Zašto carska hronika? Tamo nema niti jednog jedinog cara. Nema ni baš formu hronike.

Na osnovu čega pretpostavljaš da je taj izvor na taj način nastajao? Postoji li neki dokaz, ili se radi samo o tvom proizvoljnom uverenju?

Ne bi uopšte bilo čak ni logično da je taj izvor nastajao na taj način. Nikakav ekvivalentan primer tako nećem ne postoji, nigde u istoriji.