Odgovor na 3. srbističku konferenciju:
https://www.info.hazu.hr/wp-content...na-Deklaraciju-o-granicama-srpskog-jezika.pdf
ODBOR ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Odgovor na “Deklaraciju o granicama srpskog jezika“
Sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, na kojoj su sudjelovali
predstavnici svih srbističkih katedri na sveučilištima u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj
Gori, kao i predstavnici Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i
umetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski
jezik i književnost Srbije i Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja u
Beogradu, jednoglasno su 19. lipnja 2022. donijeli “Deklaraciju o granicama srpskog
jezika.“
Ne želeći ulaziti u političke implikacije toga dokumenta, koji je očito sastavljen u
okviru imperijalističke velikosrpske ideologije, u ovom ćemo se tekstu osvrnuti samo
na očigledne neistine i pogrešna tumačenja povijesnih činjenica u „Deklaraciji“. Kao
što ćemo vidjeti, temeljna je neistina što njezini autori polaze od teze Vuka
Stefanovića Karadžića o štokavskom narječju kao u osnovi isključivo srpskome. Ta je
teza, iznesena prije više od 150 godina u Karadžićevu pamfletu „Srbi svi i svuda“,
činjenično neutemeljena i u znanosti odavno odbačena.
I. Na početku teksta autori deklaracije ističu da je „jezička identifikacija
kompozitnog karaktera i počiva na nekoliko parametara – (1) poreklu, (2)
osobinama i (3) pripadanju. Ovi parametri mogu se međusobno razilaziti,
čak i suprotstavljati. U tom smislu, svaki jezički sistem treba posmatrati
dijahronijski i sinhronijski. Iako se u stvarnosti pokazuje kao najvažniji
poslednji parametar, sociolingvistički, za nauku su jednako važna, ako ne i
važnija, prva dva, lingvistička.“
Autori, čini se, imaju teškoća s razumijevanjem lingvističkih pojmova, jer
sociolingvistika je grana lingvistike, pa je ipso facto sociolingvistički kriterij
također lingvistički. Također, od navedenih kriterija za identifikaciju jezika samo
je prvi (prema podrijetlu) dijakronijski i nije nimalo neobično da je gdjekada u
neskladu sa sinkronijskim kriterijima. Nije zbog toga jasno zbog čega u nastavku
teksta autori „Deklaracije“ nekritički polaze od poistovjećivanja svih štokavskih
idioma sa srpskim jezikom, kao da to proizlazi iz navedenih kriterija.
II. Autori deklaracije nastavljaju: “Isti principi važe za narodne govore i
književne jezike. Zato neki idiomi koji danas nisu srpski – mogu biti od
značaja za srbistiku zbog svoga porekla ili osobina, i ne mogu se isključiti iz
istorijskih i dijalektoloških istraživanja.“
To je točno, ali premda srpskim lingvistima nitko ne brani da proučavaju i hrvatske
govore, iz toga ne slijedi da se ti idiomi mogu nazivati srpskim imenom.
III. „Za najraniju prošlost narodnoga jezika, kao i za književne idiome, koji su
vezani za jasno određenu narodnu ili nacionalnu zajednicu – nema mnogo
nedoumica. Problemi nastupaju kada treba utvrditi odnos između jezičke i
etničke ili nacionalne pripadnosti za mnoštvo govora koji su potekli iz
jednog narodnoga jezika, odnosno povezani su s njime.“
Ova je tvrdnja prilično nesuvisla: nije jasno po čemu se situacija u „najranijoj
prošlosti narodnog jezika“ razlikuje od suvremene, jer i u najranijoj prošlosti su
različiti „narodni“ (tj. usmeni) i književni idiomi potekli iz jednoga „narodnog“
jezika (npr. slavenski jezici iz praslavenskog, ukrajinski i ruski iz staroruskoga,
nizozemski i niskonjemački iz staroniskonjemačkoga itd.). Autori dodaju i da su
„na primer, Srbi doseljeni u Žumberak prevedeni preko Marčanske unije u
grkokatolike, danas Hrvate koji govore istočnohercegovačkim dijalektom“; ta je
pak tvrdnja povijesno posve neutemeljena, jer uskoci doseljeni u Žumberak nikada
i ni po čemu nisu bili Srbi, niti za to ima ikakvih povijesnih potvrda.
IV. U sljedećem odlomku „Deklaracije“ stoji: „Na zaokruženom prostoru
nastaće štokavski jezički tip, upravo srpski – primarno vezan za srpski narod
i njegove zemlje.“
Nije jasno po čemu je to štokavski jezični tip „upravo srpski“, jer danas većina
Hrvata, kao i gotovo svi Bošnjaci i Crnogorci govore štokavskim govorima, a za
prošlost ne postoje nikakve relevantne statistike, kao ni dokazi da su ikada
štokavskim govorima govorili samo (ili većinom) Srbi. Može se, štoviše, dokazati
da su ikavski štokavski govori od srednjovjekovlja rasprostranjeni isključivo na
hrvatskim i (u znatno manjoj mjeri) bošnjačkim područjima.
V. „Snopove srpskih izoglosa, odnosno dijalekte srpskoga jezika jedino je
opravdano prikazivati prema stanju iz 1991. godine, pre krupnih etničkih
poremećaja na prostoru bivše SFRJ.“
Ničim nije potkrijepljena proizvoljna teza zašto je jedino relevantno stanje iz 1991.
godine, a ne, primjerice, iz 1918., 2022. (ili čak 1463., godine pada Bosne)?
VI. Određujući „istorijske granice srpskih književnih jezika“, autori
„Deklaracije“ tvrde da se „moraju uzeti u obzir sve njihove različite
manifestacije... od srpskoslovenskog... do slavenosrpskog i dositejevskog
tipa jezika... Isto važi i za pisane jezike naše kulture, dubrovački i tzv. ilirski
ili slovinski.“
U ovom nesuvislom odlomku nije jasno što to „isto važi“ za pisane jezike „naše“
kulture (pri čemu „naša“ očigledno znači „velikosrpska“). Ako su i štokavski idiomi
koji su se nazivali ilirskim i slovinskim imenom srpski, znači li to i da je isusovac (i
rođenjem čakavac) Bartul Kašić, autor prve gramatike „ilirskoga“ jezika iz 1604.,
bio Srbin?
VII. U nastavku teksta, u raspravi o „istorijskim srpskim izvorima“ autori govore
o „neposrednim književnim spomenicima“ (maglovit i neznanstven termin),
a zatim ističu da „izvornom domaćem korpusu pripadaju oni spomenici u
kojima je jasno istaknuto da su pisani jezicima srpske kulture, da se tiču
Srba, zatim spomenici čiji jezik sistemski odgovara ovima, uprkos lokalnim,
regionalnim ili konfesionalno-verskim identitetima.“
Iz ovoga je odlomka jasno da je za autore srpsko ne samo sve što je povezano sa
srpskom pravoslavnom crkvom i državom, nego i sve što je štokavsko, i, uopće,
sve što ima ikakve veze s govorima kojima govore ili su govorili Srbi. O apsurdnosti
takve teze teško je i raspravljati. To je ista imperijalistička logika po kojoj se danas
ruskim smatra sve što postoji na području ruskoga (ili sovjetskog) carstva i na
kojem se ikada protezala duhovna jurisdikcija Ruske pravoslavne crkve. Posljedice
takva razmišljanja vidimo ovih dana u krvavoj ruskoj agresiji na Ukrajinu.
VIII. Govoreći o standardizaciji, autori ističu: „Opštepoznato je da je početak
standardizacije i kodifikacije srpskoga književnog jezika vezan za rad Vuka
Stefanovića Karadžića. Vuk je u svom pedesetogodišnjem radu (1814-1864)
izvršio prvu i standardizaciju i kodifikaciju srpskoga književnog jezika.“
To je doduše točno za srpski jezik, jer su se Srbi do Karadžića u književnosti služili
crkvenoslavenskim/slavenosrpskim, no nije točno za hrvatski jezik, čija je
standardizacija na štokavskoj osnovi počela znatno prije, barem pola stoljeća prije
početka Karadžićeva djelovanja, kao što je u svojim radovima pokazao Dalibor
Brozović, a po mišljenju nekih lingvista i prije toga, s prvim hrvatskim
gramatikama i rječnicima na prijelazu iz 16. u 17. st.
IX. O imenu navodnoga zajedničkog standarda autori kažu: „Tako se Vukov
književni jezik, koji je za Vukova života bio imenom samo srpski, posle toga
javlja i kod Srba pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.“
Ova teza činjenično ne stoji. Još za Karadžićeva života, a u vrijeme i nakon Bečkoga
dogovora (u kojem se „zajednički jezik“ uopće ne imenuje), novoštokavski idiom
na temelju kojega se izgrađivao standard nije se u Hrvatskoj nazivao srpskim.
Primjerice, Karadžićev suvremenik Antun Mažuranić autor je djela „Temelji
ilirskoga i latinskoga jezika za početnike“ (1839.), a poslije i “Slovnice hervatske”
(1859.).
X. Pri kraju teksta autori „Deklaracije“ vraćaju se kriterijima razlikovanja
jezika: „Prema svim naučnim lingvističkim kriterijumima identiteta
standardnog jezika – (1) genetičkom, (2) strukturnom i (3) komunikativnom
– ta imenom četiri različita jezika jesu isti zajednički lingvistički jezik.“
Zanemarimo li izraz „lingvistički jezik“ kao besmislen pleonazam, treba primijetiti
da autori u ovom odlomku ne navode upravo onaj kriterij u vlastitoj klasifikaciji
po kojem „ta imenom četiri različita jezika“ nisu isti zajednički jezik – naime po
kriteriju identifikacije govornika, odnosno vrijednosnom kriteriju po kojem
govornici različitih srednjojužnoslavenskih jezika prepoznaju vlastiti standard kao
različit od drugih. Taj su kriterij autori u uvodu „Deklaracije“ naveli kao kriterij „po
pripadanju“, ali ovdje ga ne spominju jer se ne uklapa u njihovu velikosrpsku tezu
po kojoj je „srpski“ zapravo hiperonim za hrvatski, bošnjački itd.
XI. Autori „Deklaracije“ zaključuju o srpskom jeziku: „Kao jedini s primarnim
statusom lingvističkog jezika, a suštinski nepromenjen u odnosu na
privremenu srpskohrvatsku jezičku fazu, on ima pet varijanata imenovanih
jezicima kao hiponimskim terminima: srpsku, hrvatsku,
bošnjačku/bosansku, crnogorsku i bunjevačku – tako da se njegove
lingvističke granice podudaraju s granicama njegovih varijanata.“
Na to možemo odgovoriti da, čak i za one koji vjeruju da su svi oblici
srednjojužnoslavenskoga u svim relevantnim kriterijima „isti jezik“, ne će biti
jasno zašto bi jedino srpski imao „primarni status lingvističkog jezika“ (i, da
ponovimo, izraz „lingvistički jezik“ je besmislica). Naposljetku, nazivanje
hrvatskoga i ostalih srednjojužnoslavenskih jezika „varijantama“ srpskoga jezika
nije u skladu sa sadašnjim zakonima Republike Srbije i Bosne i Hercegovine koji
hrvatski jezik priznaju kao poseban standardni jezik, različit od ostalih
standardnih jezika novoštokavske osnovice.
Zaključno se o „Deklaraciji o granicama srpskog jezika“ može reći sljedeće: nema
dvojbe da je ona sastavljena s istim ciljevima i u okviru iste velikosrpske politike koja
je već proizvela „Načertanije“ Ilije Garašanina i „Memorandum“ Srpske akademije
nauka i umetnosti, i to nas ne iznenađuje. Međutim, ono što iznenađuje je više nego
skromna znanstvena razina teksta koji su sastavili njezini autori, svjesno
zanemarujući, iskrivljujući ili krivotvoreći činjenice, kao i spoznaje lingvističke teorije,
slavistike, poredbenopovijesne lingvistike i sociolingvistike. Politička se manipulacija
ne može prikriti takvom nazovi-znanošću i nadamo se da će se i u Srbiji pronaći
ozbiljniji lingvistički glasovi koji će od nje odustati. U Hrvatskoj smo se na takva
ideološka nasilja u jezičnoj politici već navikli još u jugoslavenskim vremenima, ali
voljeli bismo da više ne moramo živjeti u prošlosti koja se pokazala neodrživom, već
da se možemo okrenuti mirnijoj budućnosti koja u znanosti podrazumijeva
poštovanje istine, a u životu toleranciju i, ako je moguće, suradnju i uzajamno
poštovanje.
Uostalom, hrvatski jezik priznat je kao ravnopravan jezik u Europskoj uniji.
U Zagrebu, 11. srpnja 2022.
Za Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika
Ranko Matasović, predsjednik
