Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
АнаиванГорд:
А телослаганије иде одма после сагнанија , што би се рекло:D
Kliknite za proširenje...
Лакше вас двојица, пијем каву а не бих да ми оде у душник јер ми то може изазвати удавленије! :rotf:
 
Пилипенда:
Имаш аудио запис? Па качи, шта чекаш? :lol:
Kliknite za proširenje...
U zavisnosti od korištenog pravopisa Nj se pisalo ng, ny ili ni.

Poput ovog primjera
images (4) (2).jpeg
 
psmaniac:
Можда кад ти падне шећер од дрогаче љуте па ти је све тад наслађење.
На језику којим ти сада пишеш и збориш то се пише наследство, баштина.
У оригиналу је 'наследеније' а црногорци би рекли 'наслеђеније'.
Како је записано у том тексту од стране непознавалаца истог, не можеш боље
ни прочитати, него како си.
Замало па таслачење.
Kliknite za proširenje...
Je si ti ono uopće pokušao pročitati?
 
Mej bregami:
Zlatarić je preveo Elektru na kajkavski Zrinskoga? Nove činjenice iz Srbije. :lol:
Nije ga oslovio sa "Bok stari" nego sa poštovanjem "Vaš hrvatski" očito smatrajući njegov kajkavski i svoj štokavski jednim te istim jezikom, hrvatskim.

Zlatarićev brat je služio pod Zrinskim kao oficir. Znači nije da se tek tako sjetio tamo nekog, nego je očito jako poštovao Zrinskog.
Kliknite za proširenje...
Sve je to trla baba lan što je objašnjeno n puta, no nema smisla pokazivati slijepima.
Jedino što je relevantno je da njihove tlapnje nitko u svijetu ne uzima u obzir. Svi argumenti su, za iole razumne, odavno izneseni.
https://forum.krstarica.com/threads/ciji-je-nas-jezik.251784/page-169

kati94-jpg.500815

kati95-jpg.500816

kati96-jpg.500817
 
psmaniac:
Аутор очигледно не стоји најбоље са истим и на данашњим примерима бошњачког,
и црногорског можемо препознати модел.
Kliknite za proširenje...
Kakve veze Dubrovčanin Zlatarić koji piše da koristi hrvatski jezik ima sa dokazivanjem bosanskog i crnogorskog?
 
Sama činjenica da ideolozi hrvatstva već 150 godina kopaju po dubrovačkom arhivu i da nisu uspjeli naći ni jedan jedini spomen hrvatskog jezika u službenim dokumentima, govorio sve. S druge strane, ja koji nisam ni lingvist ni arhivist, našao sam onako "odokativno" tridesetak spominjanja srpskog jezika i to u kontinuitetu, od početka do kraja postojanja Dubrovačke Republike.

Hvatanje za Zlatarića pokazuje koliko su jadne njihove pozicije.

Prvo, to nije službeni dokument.

Drugo, za Zlatarića su srpski autori uvjerljivo dokazali da se ne radi o spomenu hrvatskog jezika kao jezika kojem govore Dubrovčani, ali što je važnije, to je argumentirano obrazložio i jedan od otaca hrvatske lingvistike, Tomislav Maretić, dakle ne neki Srbin ili dubrovački Srbin katolik.

Treće, da je Zlatarić stvarno i nazvao svoj jezik hrvatskim, to ne bi značilo da on ujedno nije i srpski. Od kada postoji ovaj jezik, pa sve do 1991., taj se jezik nije razdvajao, smatran je jednim policentričnim jezikom. Isto je i u vezi dubrovačkog kalendara po govoru u kući- sve da je u nekom popisu i pisalo da bilo koje mjesto u Hrvatskoj govori srpski, to je ujedno značilo da govori i hrvatski.

Prema tome, da je Zlatarić čak i nazvao svoj jezik hrvatski, to bi bila samo jedna anomalija, u moru naziva srpski za jezik Dubrovčana, ali ne bi značilo da on nije smatrao da taj jezik ujedno nije i srpski, bosanski, dalmatinski, ilirski, naški, slovinski...

Prvi poznati hrvatski rječnik ikad, ujedno je i drugi srpski rječnik (i prvi dalmatinski i prvi bosanski, a čak jer je petojezični i prvi mađarski). Naime, Faust Vrančić je jezik u svom "Rječniku pet najplemenitijih jezika Europe" nazvao dalmatinskim, ali je objasnio da je to isti jezik kao i hrvatski, bosanski i srpski.

Zato su ideolozi hrvatstva potpuno anakroni kad guraju današnje političke definicije hrvatskog jezika u ondašnji Dubrovnik.

Tu treba ukazati na još nekoliko važnih momenata.

Za razliku od onog što nas povjesničari uče, u srednjem vijeku jesu postojale nacije, ali ne u današnjem smislu. Nacije nisu nastale u 19. stoljeću, ali jest moderne nacionalne identifikacije i to prvo među pripadnicima građanstva i intelektualne elite. Nacija u srednjem vijeku može označavati komunalne, regionalne, etničke, jezične, religijske, političke, pa čak i staleške entitete.

U srednjem vijeku nacija prije svega označava regionalnu pripadnost. Tako Dubrovčani za sebe kažu da su nacija Dalmatinaca. Ili stanovnici Dižona (Dijona) da su nacija Burgunđana.

Česta je bila i komunalna identifikacija - po gradskim srednjovjekovnim komunama. To je posebno izraženo kod Dubrovčana koji su sami za sebe napisali da su nacija Dubrovčana. Kao što su stanovnici Rima nacija Rimljana.

Uz ta dva, treći najvažniji temelj identiteta bio je pripadnost vjeri. Ona je bila tako važna da su npr. Srbi iz koljevke srpske državnosti razvijenog srednjeg vijeka, iz Raške, kad su prešli na islam prestali sebe smatrati pripadnicima iste nacije njihovih pravoslavnih rođaka, braće, sestara... Kod Dubrovčana je vjerski identitet bio vrlo izražen.

Ono što bi bilo najbliže današnjim nacionalnim identitetima je pripadnost istoj kruni, odnosno istom kraljevstvu. To kod Dubrovčana nije bilo toliko izraženo, jer su ipak dugo vremena pripadali, bar formalno, Osmanskom carstvu.

Kod Dubrovčana su u srednjem vijeku dvije najvažnije identitetske odrednice komunalna i religijska. Oni su nacija Dubrovčana i katolici.

Sad dolazimo u 19. stoljeće, u vrijeme nacionalnih buđenja. Dubrovačka Republika nije postojala, a nakon francuske revolucije katolicizam je bio u defanzivi. I šta je Dubrovčanima ostalo, nego da se identificiraju kao Srbi, jer je većina dubrovačkih porodica poticala iz zaleđa koje je bilo srpsko. Hrvatstvo je u Dubrovniku nasilno implementirano u isto vrijeme dok su srpstvo nasilno pokušavali amputirati, u posljednjim godinama 19. stoljeća i prvih 15 godina 20. stoljeća. Ironija je sudbine da je hrvatstvo svoje prvo uporište imalo ne u Dubrovniku, već u obližnjem Brgatu, nekad centru pravoslavnog, pa i srpskog naroda, sa poznatom crkvom Svete Petke, najobožavanije svetice kod Srba (kod Hrvata ona ne postoji jer je ona svetica isključivo pravoslavne crkve, nakon raskola). Kasnije su tu crkvu preimenovali u crkvu Svete Ane. Život piše romane.
 
Zvonimir Božić:
Sama činjenica da ideolozi hrvatstva već 150 godina kopaju po dubrovačkom arhivu i da nisu uspjeli naći ni jedan jedini spomen hrvatskog jezika u službenim dokumentima, govorio sve. S druge strane, ja koji nisam ni lingvist ni arhivist, našao sam onako "odokativno" tridesetak spominjanja srpskog jezika i to u kontinuitetu, od početka do kraja postojanja Dubrovačke Republike.

Hvatanje za Zlatarića pokazuje koliko su jadne njihove pozicije.

Prvo, to nije službeni dokument.

Drugo, za Zlatarića su srpski autori uvjerljivo dokazali da se ne radi o spomenu hrvatskog jezika kao jezika kojem govore Dubrovčani, ali što je važnije, to je argumentirano obrazložio i jedan od otaca hrvatske lingvistike, Tomislav Maretić, dakle ne neki Srbin ili dubrovački Srbin katolik.

Treće, da je Zlatarić stvarno i nazvao svoj jezik hrvatskim, to ne bi značilo da on ujedno nije i srpski. Od kada postoji ovaj jezik, pa sve do 1991., taj se jezik nije razdvajao, smatran je jednim policentričnim jezikom. Isto je i u vezi dubrovačkog kalendara po govoru u kući- sve da je u nekom popisu i pisalo da bilo koje mjesto u Hrvatskoj govori srpski, to je ujedno značilo da govori i hrvatski.

Prema tome, da je Zlatarić čak i nazvao svoj jezik hrvatski, to bi bila samo jedna anomalija, u moru naziva srpski za jezik Dubrovčana, ali ne bi značilo da on nije smatrao da taj jezik ujedno nije i srpski, bosanski, dalmatinski, ilirski, naški, slovinski...

Prvi poznati hrvatski rječnik ikad, ujedno je i drugi srpski rječnik (i prvi dalmatinski i prvi bosanski, a čak jer je petojezični i prvi mađarski). Naime, Faust Vrančić je jezik u svom "Rječniku pet najplemenitijih jezika Europe" nazvao dalmatinskim, ali je objasnio da je to isti jezik kao i hrvatski, bosanski i srpski.

Zato su ideolozi hrvatstva potpuno anakroni kad guraju današnje političke definicije hrvatskog jezika u ondašnji Dubrovnik.

Tu treba ukazati na još nekoliko važnih momenata.

Za razliku od onog što nas povjesničari uče, u srednjem vijeku jesu postojale nacije, ali ne u današnjem smislu. Nacije nisu nastale u 19. stoljeću, ali jest moderne nacionalne identifikacije i to prvo među pripadnicima građanstva i intelektualne elite. Nacija u srednjem vijeku može označavati komunalne, regionalne, etničke, jezične, religijske, političke, pa čak i staleške entitete.

U srednjem vijeku nacija prije svega označava regionalnu pripadnost. Tako Dubrovčani za sebe kažu da su nacija Dalmatinaca. Ili stanovnici Dižona (Dijona) da su nacija Burgunđana.

Česta je bila i komunalna identifikacija - po gradskim srednjovjekovnim komunama. To je posebno izraženo kod Dubrovčana koji su sami za sebe napisali da su nacija Dubrovčana. Kao što su stanovnici Rima nacija Rimljana.

Uz ta dva, treći najvažniji temelj identiteta bio je pripadnost vjeri. Ona je bila tako važna da su npr. Srbi iz koljevke srpske državnosti razvijenog srednjeg vijeka, iz Raške, kad su prešli na islam prestali sebe smatrati pripadnicima iste nacije njihovih pravoslavnih rođaka, braće, sestara... Kod Dubrovčana je vjerski identitet bio vrlo izražen.

Ono što bi bilo najbliže današnjim nacionalnim identitetima je pripadnost istoj kruni, odnosno istom kraljevstvu. To kod Dubrovčana nije bilo toliko izraženo, jer su ipak dugo vremena pripadali, bar formalno, Osmanskom carstvu.

Kod Dubrovčana su u srednjem vijeku dvije najvažnije identitetske odrednice komunalna i religijska. Oni su nacija Dubrovčana i katolici.

Sad dolazimo u 19. stoljeće, u vrijeme nacionalnih buđenja. Dubrovačka Republika nije postojala, a nakon francuske revolucije katolicizam je bio u defanzivi. I šta je Dubrovčanima ostalo, nego da se identificiraju kao Srbi, jer je većina dubrovačkih porodica poticala iz zaleđa koje je bilo srpsko. Hrvatstvo je u Dubrovniku nasilno implementirano u isto vrijeme dok su srpstvo nasilno pokušavali amputirati, u posljednjim godinama 19. stoljeća i prvih 15 godina 20. stoljeća. Ironija je sudbine da je hrvatstvo svoje prvo uporište imalo ne u Dubrovniku, već u obližnjem Brgatu, nekad centru pravoslavnog, pa i srpskog naroda, sa poznatom crkvom Svete Petke, najobožavanije svetice kod Srba (kod Hrvata ona ne postoji jer je ona svetica isključivo pravoslavne crkve, nakon raskola). Kasnije su tu crkvu preimenovali u crkvu Svete Ane. Život piše romane.
Kliknite za proširenje...
Što si ti našao spominjanja srpskog u dubrovačkim dokumentima, korespondenciju sa Srbijom? Ma bravo :lol:

Nema identifikacije nekog Dubrovčanina da je Srbin do pred kraj 19.st.
Identifikacije sa hrvatstvom podosta.
 
Mej bregami:
Kad budemo imali neki dokaz bosanskog i crnogorskog iz istog vremena kao za hrvatski možemo dalje diskutirati.
Za srpski znamo da nije isti kao hrvatski tada.
Kliknite za proširenje...
Али зато имамо податке да је хрватски идентичан српском и тада.
Јасно је као дан да те изненадило наследеније.
 
psmaniac:
Али зато имамо податке да је хрватски идентичан српском и тада.
Јасно је као дан да те изненадило наследеније.
Kliknite za proširenje...
Naravno da ne, dokaz tome je odbijanje srpske inteligencije u 18.st. najprije slavonske štokavice da je to hrvatski i nema veze sa srpskim jezikom.

Dva desetljeća kasnije odbijaju dubrovačko/dalmatinsku štokavicu da je to hrvatski i nema veze sa srpskim jezikom.
Kajkavski govor nije ni ponuđen Srbima, ali vjerojatno bi isto rekli da hrvatski jezik.

Zašto?
Zato što je postojala stoljetna književnost na tim govorima u kojima su se autori identificirali sa hrvatstvom i hrvatskim jezikom. To bi bilo kao da Srbi preuzimaju hrvatski jezik.

Kada nakon još tridesetljeca Vuk krene prepisivati hrvatske rječnike dobija isti otpor Srba da je to hrvatski.

Danas kada konačno koristite varijantu prepisanog hrvatskog vi prisvajate sve hrvatsko jer nemate ništa svoje.
Kakav je to moćni srpski jezik na kojem do 19.st. nema ni rečenice zapisano.
 
Mej bregami:
Naravno da ne, dokaz tome je odbijanje srpske inteligencije u 18.st. najprije slavonske štokavice da je to hrvatski i nema veze sa srpskim jezikom.

Dva desetljeća kasnije odbijaju dubrovačko/dalmatinsku štokavicu da je to hrvatski i nema veze sa srpskim jezikom.
Kajkavski govor nije ni ponuđen Srbima, ali vjerojatno bi isto rekli da hrvatski jezik.

Zašto?
Zato što je postojala stoljetna književnost na tim govorima u kojima su se autori identificirali sa hrvatstvom i hrvatskim jezikom. To bi bilo kao da Srbi preuzimaju hrvatski jezik.

Kada nakon još tridesetljeca Vuk krene prepisivati hrvatske rječnike dobija isti otpor Srba da je to hrvatski.

Danas kada konačno koristite varijantu prepisanog hrvatskog vi prisvajate sve hrvatsko jer nemate ništa svoje.
Kakav je to moćni srpski jezik na kojem do 19.st. nema ni rečenice zapisano.
Kliknite za proširenje...
Језик наследенија.
До јуче сте се спрдали са архаичношћу и обликом срквенословенског.
Данас видимо да сте чак и крадуцкали из њега.
Упоран су у изједначавању језика са писменошћу.
Још ниси показао примере трећег преписа оне објаве о шверцу.
Фали ти тај трећи препис на фамозни дубровачки.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Bila je anđeo Aušvica
Odgovora
2
Pregleda
57
Nina
Nina
Nina
Podvig koji je ušao u istoriju
Odgovora
3
Pregleda
232
Nina
Nina
Прељуб
Koliko je tezak prijemni na istoriji u Bg?
Odgovora
11
Pregleda
338
mario80
mario80

Back
Top