Kada se noc spusti tiho, ona me nezno dodirne, a ja osetim toplinu, koja me obuzme, ostavi bez daha i podigne u svakoj mojoj pori, skrivene romanticne emocije.
Uvek se to blazenstvo romantike desi, kada se setim ruznih trenutaka u zivotu, gde su me mnogi lagali, izdali, odbacili, ona mi tada vrati emociju, koju sam dugo skrivao u sebi.
Tada, neka me traze, sve zle kreature moje proslosti, a ja cu ih pozdraviti i docekati, sa osmehom na licu i nemo gledati kroz njih.
Oprostiti mogu, zaboraviti necu, one koji su im rekli i one sto su njima rekli i one koji su kao culi, mnoge izmisljene istine o meni, a ja se samo i opet tebi okrecem, jer znam da ti svoje otvoreno srce, zeljno tvoje ljubavi, polako, uz poljupce predam.
Zato te opet sebicno grlim, sa zeljom da te nikada ne pustim i znaces tada, da ljubav je opet tu, na mestu gde je i nekada bila.