Hrvatski novinar Slobodne Dalmacije očitao lekciju Hrvatima tekstom „Evropa se budi iz Američkog sna“ i dobio otkaz
Zbog ovog teksta Damir Pilić ostao je bez redovne kolumne u subotnjoj Slobodnoj Dalmaciji. Imamo i nju. Možete je pročitati na ovdje na portalu Lupige.
Mnogima je odavno jasna američka spoljna politika, posebno u zemljama u kojima je SAD „zavodila red i demokratiju“. Nažalost, decenijama su bili u manjini i ma koliko se trudili da otvore oči makar onima koji se nalaze u njohovom prvom krugu, rodbini i komšijama, nije im polazilo za rukom.
Holivudksa produkcija koja je štancovala visokobudžetske megahitove sa superherojima koji su u stanju da se obračunaju sa više „zlih momaka“ nego što je Bata Živojinović ubio Nemaca, kao i slatke serije sa glavnim junacima koji imaju savršen život bile su jače. Američki san bio je cilj svakog Evorpljanina.
Migrantska kiza je to promenila, a dešavanja od poslednjih nekoliko dana još dodatno zapečatili.
Kao što se usred priče o Srebrenici pojavio bosanski umetnik i održao lekciju komšijama koja je odjeknula neuporedivo jače nego što bi se to desilo da je isti tekst izgovorio bilo ko drugi iz bilo kojeg dela sveta, tako se sad desilo i sa Hrvatskom.
Novinar Damir Pilić je tekstom „Evropa se budi iz američkog sna“ lepo „natrljao je nos“ zbog stava koji imaju prema Americi i Rusiji. Hrvatski mediji su odbili da objave tekst. I to im nije bilo dovoljno. Ostao je i bez svog nedeljnog angažmana u „Slobodnoj Dalmaciji“.
Prenosimo tekst u celosti.
Ljudi širom Europe napokon progledavaju. Od Gibraltara do Urala, od Rejkjavika do Istanbula sve više Europejaca shvata ko im radi o glavi. Kako to biva u visokobudžetnim mafijaškim filmovima, krvnik je obično netko iz bliskog okružja, u koje žrtva (Evropa) ima puno poverenje.
Tako je i sada: glavna opasnost Evrope nije Vladimir Vladimirovič Putin, nego onaj ko u Putina upire prstom, vičući „drž’te lopova“, e da se Vlasi ne dosete – Sjedinjene Američke Države.
Ali Vlasi se polako dosećaju. U tome im pomažu izbeglice iz severne Afrike i s Bliskog istoka. Gledajući te divovske reke unesrećenih ljudi, koje od građana Evrope izvlače i ono najbolje i ono najgore – preteći da Evropa odustane od svojih ključnih vrednosti koje je čine najsocijalnijim i najprosvjetljenijim kontinentom – prosečan Evropljanin mora se zapitati (i već se, na sreću, počeo pitati):
„Ama čekaj, kvragu, kako je sve ovo počelo? Ko je odgovoran za ovu biblijsku seobu naroda?“
I amaterski istražitelj, građanin Europe, počinje si postavljati daljnja pitanja. Ko je pokrenuo rat u Iraku 2003. godine, koji je doveo do pogibije milion Iračana, a sve pod lažnim izgovorom da irački diktator Sadam Husein poseduje oružje za masovno uništavanje?
Ko je pokrenuo rat u Libiji 2011. i ubio njenog vođu Muamara el Gadafija, nakon čije smrti Libija do dana današnjeg tone u plamenu i haosu desetaka lokalnih milicija i paravojnih snaga?
Ko je te iste 2011. pokrenuo rat u Siriji protiv Bašara el-Asada, sukob koji još traje bez svetla na kraju tunela, i koji je dosad doneo 200.000 mrtvih i deset miliona izbeglica i prognanika?
Ko je, dakle, srušio sekularne multietničke režime severne Afrike i Bliskog istoka u korist islamskih fašista, pred kojima milioni ljudi danas beže u Evropu? Ko je arapskoj mladosti lažno obećavao da će im doneti demokratiju i ljudska prava, a u realnosti im je doneo samo „čemer, smrt i jad“? I ko, na kraju krajeva, upravo destabilizijuju Evropu?
Ideološka i vojna šaka
I pita se tako naš amaterski istražitelj, građanin Evrope, i vidi da svi odgovori vode na jedno te isto mesto, koje se u današnjem svetu zove „Zapad“, a pritom se najčešće misli na udarnu ideološku i vojnu šaku tog Zapada – Sjedinjene Američke Države.
Iako je razaranjem – prema našim standardima nedovoljno demokratskih, ali stabilnih – društava severne Afrike i Bliskog istoka proizvela milione izbeglica čiji prvi talasi sada stižu u Evropu, Amerika se ograđuje od posledica tih društvenih katastrofa: najviši dužnosnici Sjedinjenih Država, uključujući i državnog tajnika Džona Kerija, hladnokrvno izjavljuju da su spremni da prime tek nekoliko hiljada izbeglica, a za godinu-dve, ako Bog da, možda i svih sto hiljada (od početka rata u Siriji 2011. samo je 1500 Sirijaca dobilo dozvolu ulaska u SAD).
U međuvremenu, Amerika je poduzela još jedan kvaran spoljnopolitički posao čije posledice izuzetno štete našem kontinentu: pokušala nas je, i prilično u tome uspela, zavaditi s majkom Rusijom.
Proizvodnjom lažne histerije o tobožnjim ruskim planovima za invaziju Evrope (tako slične histeriji o tobožnjem iračkom oružju za masovno uništenje), koja u praksi služi kao izgovor za dovlačenje američke vojne opreme u Evropu, SAD je uspio usaditi strah i rusofobiju kod dobrog dela Evropljana, što ima negativne društvene, političke, ekonomske i sve druge moguće implikacije za naš kontinent.
Ako je tačno ono što tvrdi naš umetnik Vlado Martek – da je Evropa pola Amerika, a pola Dostojevski – onda stoji da su nas Sjedinjene Države pokušale odvojiti od naše duševnije polovine. To se zove zlostavljanje. Pravi Evropljanin nikad se neće odreći Amerike, ali bogami neće ni Dostojevskog ni Rusije.
Ne možemo sa sigurnošću utvrditi koji su ciljevi ovakvih američkih postupaka, ali itekako na svojoj evropskoj koži osećamo njihov efekt: Evropa postaje sve slabija, ranjivija i ovisnija od Amerike. Ako su geopolitički stratezi Ujka Sema to hteli, bogami rade dobar posao. Kvarno, ali kvalitetno.
Prozor u šareniji svet
Istina je da su žrtve Sovjetskog Saveza i Crvene armije u WW2 nemerljive prema svima ostalima, istina je i da su Titovi partizani dali izuzetno važan doprinos toj ključnoj pobedi čovečanstva, ali svejedno se uvek mora imati na umu da su Amerikanci časno uleteli kada je Evropi trebalo.
Pored te ratne zahvalnosti, decenijama su građani Evrope gledali na Ameriku kao na uspešan kulturološki i društveni eksperiment koji je plenio svojim melting-potom i „otvorenošću za sve“ (dobro, osim za komuniste), a naročito su američki filmovi i muzika za Evropljane iza „čelične zavese“ predstavljali prozor u jedan mnogo šareniji svet od onoga u kojem su živeli.
I zato je prosečnom građaninu Evrope danas teško da gleda kako njegov „mlađi, ali jači brat“ postaje karikatura svega što je nekad predstavljao i značio u slobodarskom smislu. O tome sve češće svedoče i brojni komentari čitalaca na hrvatskim portalima, među kojima za potrebe ovog teksta izdvajamo sledeći:
*„Ni na kraj pameti mi pre neku godinu nije bilo da ću pisati nešto protiv USA. Koja to država ima lepšu glazbu, rock, blues i da ne nabrajam puno drugih, pa filmovi, to je bila zemlja mojih snova. Kad bi svirala USA himna, osećao sam se ponosno.
Teška srca sam shvatio da im je politika nešto drugo od običnog građanina Amerike ili neke rock zvezde. Preko rock muzike su amerikanizirali ceo svet, bar veći deo. Svet bi bio dosadno mesto za život bez američke kulture.
Nije bilo lako jednom amerikanofilu kao meni priznati da im je spoljna politika antievropska i ekspanzionistička i da je vode multinacionalne kompanije s kojima prosečan Amerikanac nema ništa.“
„Putinovi plaćenici“
Odnosno, kako je to pre neki dan u „Jutarnjem listu“ sažeo Miljenko Jergović:
„Nakon totalnog moralnog bankrota Sjedinjenih Američkih Država, skoro sav moralni kapital zapadnog sveta u nemačkim je rukama.“

A kad smo već kod Nemačke, sve je više znakova da progledavati počinje i kancelarka Angela Merkel, koja je ove nedelje pozvala Sjedinjene Države da prihvate više izbeglica i tražitelja azila. Večna je šteta što nije progledala i ranije, kad je prekoatlantski brat začinjao svoj „demokratski pohod“ na Bliski istok.
Zadnji će, čini se, progledati profesor Ivo Banac, slavni liberal i demokrat koji u Jutarnjem listu neumorno ispisuje poternice za svima koji se drznu javno ukazati na to da Amerika više nije ono što je bila.
Ko kritikuje američki imperijalizam, taj je protiv demokratije, a vrlo verojatno je i Putinov plaćenik – tako otprilike izgleda ta binarna i bipolarna logika kojom se vodi ova široka liberalna i slobodarska duša. Pogledajte samo rečenicu kojom je profesor završio svoj nedavni tekst:
„Što se mene tiče, mi građani ‘kvazidržava’ možemo biti zadovoljni što smo s grbače skinuli velike i jake države vođene Sadamom, Asadom, Gadafijem i… (pa znate i sami!).“
Zaista, teško je objasniti tu pustoš srca. Milion mrtvih u Iraku, a naš profesor je zadovoljan što smo s grbače skinuli Sadama. Od zemlje u koju je hrlila po posao cela Afrika i pola Evrope (među njima i brojni građani Hrvatske), Libija je postala zemlja iz koje ljudi beže od smrti, a našeg demokrata ugodne srsi prolaze što smo se rešili Gadafija.
Dvesta hiljada mrtvih Sirijaca i pedeset puta toliko sirijskih izbeglica i prognanika, a naš liberal prede od zadovoljstva što smo na putu da maknemo i Asada, bez obzira što bi tek tada u Siriji i na celom Bliskom istoku nastala prava klanica.
Dragana drumom, Banac šumom
I džaba je, apsolutno džaba, podsećati ljude kao što je Banac na reči sirijske neveste, Hrvatice Dragane Shoukry – obavljene baš u „Jutarnjem listu“ – koja ovih dana danonoćno stoji na braniku izbegličkog talasa u rodnom Tovarniku i sa suprugom, Sirijcem Nizarom, svojim znanjem arapskog pomaže izbeglicama i MUP-u:
(Tanjug)