Ja ne bih davala ovakve savete, ako nisam i sama prošla kroz sve to. Šta znači "neki doktor" i "neki lek"? Sve nabrojano je bolje od doma koji je, tako ispada, oličenje iskonskog zla? Nikada neću zaboraviti reči maminog doktora koji mi je rekao "teška je odluka smestiti roditelja u dom, ali zajedno sa njom razboleće se čitava porodica, uključujući i najmlađe članove, na vama je da izaberete".
Pretpotsavljam da je Vesna sve pokušala i da nije iz hira i dokolice pitala za savet. Demencija je bolest, leka (za sada) nema, a neophodno je da pacijent bude pod stalnim nadzorom da ne bi zapalio kuću, jeo vatu ili ambalažu, lutao ulicama dok se ne dogodi nešto još gore. Uz agresivnost, halucinacije, neprepoznavanje, gubitak identiteta, govora, i osnovnih radnji poput oblačenja ili uzimanja hrane. U domu postoji nadzor, redovna ishrana i uzimanje lekova, okruženje koje je prilagođeno pacijentu, pomoć oko svega što je potrebno. Ako dom nema svog neuropsihijatra (ili ne postoji mogućnost da se kolima li taksijem stigne do istog), postoje privatne ordinacije čiji specijalisti dolaze u dom kod pacijenta. Što se tiče prijema takvih pacijenata, većina domova upravo i postoji radi njihovog smeštaja i brige. Za državni se malo duže čeka (koliko je meni poznato, to ide preko Centra za socijalni rad, a verovatno se i u Domu zdravlja može dobiti informacija od izabranog lekara), a privatne treba obilaziti (zamoliti za razgovor, a onda doći polunajavljeno, odn. javiti se 15 do 30 ranije - "evo tu smo slučajno u blizini, da li bismo mogli da svratimo", da biste videli kako izgleda realno stanje bez lickanja). Nažalost, kod domova često kvalitet određuje cenu, ispod 400 evra mesečno verovatno ni ne može da se očekuje dom sa dovoljno osoblja i ostalim neophodnim uslovima. Obavezno pogledaj listu domova koji imaju dozvolu Ministarstva za rad i socijalna pitanja (može se naći na njihovom sajtu), to je makar neka garancija da su ispunjeni neki standardi.