Demencija jeste ozbiljna bolest i nemojte da brinete, neće niko da vam dira temu.

Mislim da je izuzetno korisna za sve ljude koji u porodici imaju taj problem.
Rođena sestra moje bake je umrla za dve godine od demencije. Razvila joj se brzinom svetlosti.
Kad me je videla, nakon pauze od godinu dana (nismo živele u istom gradu), nije me prepoznala, persirala mi je, gledala me zbunjeno i na kraju me je pitala za rođenog brata mog oca i njegovog sina, u stilu, kako su. A to su ljudi koje zaista nije videla više od decenije. Jadna je tu informaciju izvukla iz neke moždane ladice.
Razvoj je bio toliko brz da moja tetka nije uspela godinu dana da shvati o čemu se radi. Izgledalo je kao da ih zavitlava, kao da im namerno pravi zvrčke. Dok nije počela da se gubi kad ode od kuće pa je komšije dovedu i zabrinuto prokomentarišu.
Izgubila je bila osećaj za sitost/glad. Dešavalo joj se da dohvati tepsiju baklave i jede, jede, jede...kad neko od ukućana skonta da je pojela već pola tepsije i kad zabrinuto skoče da joj oduzmu ostatak, ona prokomentariše kako je pojela samo jednu, šta hoće oni od nje. Dakle, sedi i jede i ne pamti da je pre pet sekundi smazala kolač nego iznova i iznova uzima misleći svaki put da je prvi po redu.
Suprotno, dešavalo se da ako je ne sednu da jede, ceo dan ne bi stavila ništa u usta uz pravdanje kako je jela malopre...pa kad je pitaju šta je jela, ona počne da izmišlja.
O paljenju ringli i ostavljanju istih upaljenih, da ne govorimo.
Na žalost, umrla je od urinarne infekcije koja nikako nije mogla da se sanira.
Da se mom nekom to desi, stisnula bih petlju i u nekom trenutku bih ga/nju prevela u Dom.
Dementna osoba je veliko opterećenje za porodicu.