Maslackitos
Početnik
- Poruka
- 31
Da, upravo tako. Mene jos vise brine I da drzavni domovi , gerontoloski centri imaju slicne uslove kao I privatni I to je zaista strasno.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Najveći problem kod domova, bilo kojih, kad su u pitanju dementni, nije njihova nestručnost (a to nije tako teško. Kad je naša D. i svi mi koji nismo medicinske struke, mogli to da shvatimo, onda med. osoblju to uopšte nije teško, tačnije, oni bi morali znati sve o tome), već nebriga i neljudskost. Dementna osoba ne zahteva veliko medicinsko znanje kao ostale bolesnici bolesni od srca, pluća, bubrega...ali ljudski osećaj zahtevaju mnogo više nego ostale vrste bolesnika i stalni 24-satni nadzor jer su nepredvidivi. Zato je svuda opcija vezivanja prva i jedina mera, naravno i lekovi za smirenje ukoliko je to potrebno.
Država ne brine ni o zdravima, a kamoli o bolesnima, posebno ne o ovom tipu bolesnika.
Ne znam šta je bilo juče na tv programu, ali dobro je što si sve ovo napisala. Zanimljiv mi je taj opis doma, posebno šipka za slabo pokretne (nisam to videla, osim u sobi gde su fizioterapeuti)... Ali stvarno ima raznih domova kod nas, sve to se može videti kratkom posetom, ne treba čak ni pitati nikog, samo treba širom otvoriti oči. Ponašanje osoblja je jako bitno, kao i njihov broj. Suludo je plaćati skup privatni dom ako nema dovoljno negovateljica. Dementni traže pažnju, o nadzoru da ne pričam... a dok god su pokretni i komunikatnivni - veoma lako dolazi do lažnih konfliktnih situacija, bilo zbog njihovih halucinacija, bilo iz prostog nerazumevanja. Zato uvek neko mora da bude u blizini.
Ali ne slažem se da je za dementne loše ako se druže s nepokretnima ili polupokretnima. Ima raznih bolesti i dešava se da nekom zbog šećera odseku nogu, a mozak ostane zdrav... Dementni ne vide sebe u drugim slučajevima, njihov ego previše dominira da bi ih takve slike deprimirale. Druge stvari - nama nepojmljive kao razlog, inače sasvim obične stvari - utiču na poremećenu psihu naših bolesnih roditelja.
Bila na sudu...ipak je bilo rociste za reviziju resenja od pre tri godine.
Sudija konstatovala da moj otac nije tu,kaze "poslali smo mu poziv" a ja se mislim...kojim povodom saljete njemu poziv kad nema poslovnu sposobnost i znate da je u domu,al ajd...
Onda je odlucila da dva sudska vestaka treba da se posalju u dom da provere stanje...
Pregled je trajao cela 3 minuta...na njihovo dobar dan,on im je rekao da mu je zao sto ne moze da ih provede kroz svoju novu kucu,nije sposoban da ustane
al uredno im je rekao da mu je supruga u kupovini a deca u skoli...samo on odmara. I uputio ih da sami sebi skuvaju kafu,jer on ne moze da ih posluzi.
Doktori se pogledali,i izasli brze nego sto su usli
TAko da sad cekam novo resenje...zali boze vremena i papira potrosenog![]()
izvini, ali ne mogu da se ne smejem.....jednostavno ne mogu
Genijalni su nekada
izvini, ali ne mogu da se ne smejem.....jednostavno ne mogu
Genijalni su nekada
Vidim da je tesko odluciti se za dom ali kad do toga dodje treba otvoriti cetvore oci.Nedavno sam cula da nekoliko domova oko Beograda drze tzv Subotari.Znate koja je to nazovi organizacija?Treba biti oprezan jer oni umeju da naprave takve ugovore da vas posle ostave bez nasledstva u slucaju da pacijent koji premine kod njih ima nepokretnu imovinu.Dobro su orgaznizovani i imaju sve potrebne papire,advokate i ostalo osoblje.Dooobro citajte ugovore i papire koje potpisujete.To je dodatno opterecenje na savest i psihu porodice ali mora se biti oprezan i na tom planu.
Moja mama je ponovo pocela sa izlivima svadje i zakeranja upucenih meni.Poslednjih dana opet poprima onaj ljutiti izraz lica,namrstenih obrvi i kao mrzim ceo svet.Posebno obraca paznju kad pomazim dete i nadrndana je ako vidi bilo kakave izlive neznosti u porodici.Ako sam nezna prema njoj uglavnom je hladna.Ponovo odbija odlazak kod psihijatra kod kog kasnimo vec vise od osam meseci,sto zbog loma ruke,sto zbog njene mrzovolje.Nedavno uradjena laboratorija koju pripremam da osem sama kod prof.Pavlovica ukazuje na mnogo povecan TSH,noramla je oko 4 a ona ima 9,9,takodje smanjen vitamin D normala za donju granicu je 27 a ona ima 19.Lekar opste prakse planira uvodjenje novog leka za regulaciju hormona koja ce se koristiti dozivotno.Kaze da ova faza TSH moze dovesti do novih psihickih problema.Eto...trajalo je solidno stanje skoro godinu ipo dana...krecemo u nove borebe i nadam se pobede.Jooooj!
Vidim da je tesko odluciti se za dom ali kad do toga dodje treba otvoriti cetvore oci.Nedavno sam cula da nekoliko domova oko Beograda drze tzv Subotari.Znate koja je to nazovi organizacija?Treba biti oprezan jer oni umeju da naprave takve ugovore da vas posle ostave bez nasledstva u slucaju da pacijent koji premine kod njih ima nepokretnu imovinu.Dobro su orgaznizovani i imaju sve potrebne papire,advokate i ostalo osoblje.Dooobro citajte ugovore i papire koje potpisujete.To je dodatno opterecenje na savest i psihu porodice ali mora se biti oprezan i na tom planu.
Moja mama je ponovo pocela sa izlivima svadje i zakeranja upucenih meni.Poslednjih dana opet poprima onaj ljutiti izraz lica,namrstenih obrvi i kao mrzim ceo svet.Posebno obraca paznju kad pomazim dete i nadrndana je ako vidi bilo kakave izlive neznosti u porodici.Ako sam nezna prema njoj uglavnom je hladna.Ponovo odbija odlazak kod psihijatra kod kog kasnimo vec vise od osam meseci,sto zbog loma ruke,sto zbog njene mrzovolje.Nedavno uradjena laboratorija koju pripremam da osem sama kod prof.Pavlovica ukazuje na mnogo povecan TSH,noramla je oko 4 a ona ima 9,9,takodje smanjen vitamin D normala za donju granicu je 27 a ona ima 19.Lekar opste prakse planira uvodjenje novog leka za regulaciju hormona koja ce se koristiti dozivotno.Kaze da ova faza TSH moze dovesti do novih psihickih problema.Eto...trajalo je solidno stanje skoro godinu ipo dana...krecemo u nove borebe i nadam se pobede.Jooooj!
ma podsetio me na mog tatka sa tom brzopoteznom pameću
kad su tatu primali u dom, došao je mladi lekar opšte prakse da ga pregleda sa pomoćnikom i naravno u velikoj žurbi.....a ovaj moj, sav sretan, izvodi egzibicije u krevetu, diže noge uvis, i bolesnu i zdravu....pomislih, sad kad stavi nogu za vrat, ode veštački kuk u majčinu ...doktor ne može da veruje kakav je....pa ja ovo ne mogu da uradim :lol.......znate gospođo, obraća se meni, vaš otac ima blagu tahikardiju....ako je to jedino što ste pronašli, onda je on savršeno zdrav i sretan u svojih 84 godina
- - - - - - - - - -
![]()
Bojim se svake zime, jer znam da kako pocne hladno vreme i oscilacije u temperaturi i pritisku... tako i moja mama sizi. Juce sam razgovarala sa doktorima. Ovih dana je imala stomacni virus, koji vlada na celom spratu. Tri-cetiri dana se zalila na bolove i nije htela da jede. Mislila sam da se opet duri. Posle cujem da je i komsinica i cimerka dobila virus. Neuropsihijatar smatra da je usla u pocetnu fazu teskog stadijuma. Kada je dosla da je pregleda, malo je pricala, bila je hladna-bez emocija sa kratkim i odsecnim odgovorima i sa malo tacnih odgovora... Doktorica nije znala za virus. Primecujem i ja pomak u bolesti, ali sam bila zatecena konstatacijom *pocetak teskog stadijuma*. Prva dijagnoza je bila *srednje teski stadijum*, kada sam je prvi put odvela kod neuropsihijatra pre 5 godina. Cupamo je terapijom i podrskom ... zahvaljujuci strucnosti doktorice koja je sad leci i kojoj sam neizmerno zahvalna. Sinoc je zovem, mama se javlja bez problema (cesto nece da se javi na telefon) i kaze (pre nego sto sam ja bilo sta rekla) *jel to moja leeeeeepotica, moje suuuunce*. E, za takve trenutke se vredi boriti i za takve dragosti sam zahvalna neuropsihijatru. A jutros je isetala u hodnik, dezorjentisana... cimerka je u krevetu, sa infuzijom... i nju jos drzi virus... moja mama vezana za nju, a uplasena... petljamo dalje... Gledaj, blizance, da je sto pre odvedes kod doktora ili pokupi nalaze pa idi na konsultaciju. Cesot ne umeju da kazu kada ih nesto boli i muci. A stanje sa TSH moze znatno da utice. To bi trebalo najpre regulisati.
Primetila sam da mama koristi nekada vise levu ruku, mada je desnjak. Napomenula sam to doktorici.Ona mi je objasnila da to ima veze sa promenama na mozgu. Juce je neuropsihijatru pruzila levu ruku da se pozdravi. Sad ja nesto prebirem po glavi - mozda joj je bila blize sa leve strane...a boijim se da nije neki dublji problem, jer joj je cesto nizak pritisak. Trebalo bi da je odvedu kod interniste, jer nikako ne mogu da usaglase terapiju za pritisak i izbacivanje vode. Stalno nizak pritisak. Merili su u toku jednog dana, opet nista nisu uspeli. Doktorica opste prakse se ne snalazi, a nije ni mnogo preduzimljiva. Nije uspela prekjuce da je nagovori da ustane iz kreveta, doduse imala je probleme sa stomakom pa nije htela da saradjuje i ljutila se na sve. Prilicno je mlada doktorica i bez iskustva... merila je pritisak dok je mama bila u lezecem polozaju.![]()
uuuuuuuuuuuuuf
za vas dve![]()
Sinoc je zovem, mama se javlja bez problema (cesto nece da se javi na telefon) i kaze (pre nego sto sam ja bilo sta rekla) *jel to moja leeeeeepotica, moje suuuunce*. E, za takve trenutke se vredi boriti i za takve dragosti sam zahvalna neuropsihijatru.
Moj otac je kratko bio bolestan. Od momenta kada je ostao u bolnici do umiranja prošlo je kratkih 40 dana. Prve tri nedelje smo mislili da smo se suočili sa Pakinsonovom bolesti. Počeo je da pije terapiju koju mu je prepisao neurolog, i nadali smo se oporavku. I dok je bio u bolnici, i kada je došao kući, najviše bi se meni obradovao kada me vidi. Kada smo posle tri nedelje saznali da ima tumor na mozgu koji daje simptome demencije i Parkinsonove bolesti, ja sam rekla mojoj deci da se pitam zašto je moj tata morao da ima tumor na mozgu da bi se meni obradovao.
Ne mogu da kažem da me nije voleo, naprotiv. Bila sam mezimica, jer imam sestru koja je starija od mene 11 godina. Ali nikada nije otvoreno pokazivao emocije. Bio je drven, krut, često odbojan, ali sam ga imala samo takvog i takvog sam ga volela. Zato me je posebno dirnulo to njegovo izražavanje emocija, ta ozarenost kada me vidi na vratima, ili radost u glasu kada se čujemo telefonom. U bolnici je bio dezorjentisan i konfuzan, i u bilo koje doba dana ili noći, kada bi uspeo da dohvati telefon, zvao je mene. Ne mamu, ne sestru, samo mene. Kada je došao kući, za sve što je trebalo da se uradi, pogleda, odnese, donese, samo se meni obraćao.
Na dan kada će umreti, on, mama i ja smo nešto pričali o ljubavi, i moja majka je izjavila da niko nikog ne voli kao što ona voli mog mlađeg sina i mene. Na to je tata rekao:"Ma nije valjda." Ja sam ga pitala:" Pa jel ti mene ne voliš?", na šta je on rekao:"Slabo!" Počela sam da se smejem, i pitala ga:"Mene ne voliš? Pa ko te kupa, ko te hrani, ko te presvlači...Mene da ne voliš!!!" a on je polako, pošto je teško govorio, rekao:"Ti kao da ne znaš da si ti moje sunce!" To je ono što će mi ostati urezano u pamćenje zauvek, to je ono što me čini spokojnom da sam za njega uradila apsolutno sve što je bilo u mojoj moći.
Moj otac je kratko bio bolestan. Od momenta kada je ostao u bolnici do umiranja prošlo je kratkih 40 dana. Prve tri nedelje smo mislili da smo se suočili sa Pakinsonovom bolesti. Počeo je da pije terapiju koju mu je prepisao neurolog, i nadali smo se oporavku. I dok je bio u bolnici, i kada je došao kući, najviše bi se meni obradovao kada me vidi. Kada smo posle tri nedelje saznali da ima tumor na mozgu koji daje simptome demencije i Parkinsonove bolesti, ja sam rekla mojoj deci da se pitam zašto je moj tata morao da ima tumor na mozgu da bi se meni obradovao.
Ne mogu da kažem da me nije voleo, naprotiv. Bila sam mezimica, jer imam sestru koja je starija od mene 11 godina. Ali nikada nije otvoreno pokazivao emocije. Bio je drven, krut, često odbojan, ali sam ga imala samo takvog i takvog sam ga volela. Zato me je posebno dirnulo to njegovo izražavanje emocija, ta ozarenost kada me vidi na vratima, ili radost u glasu kada se čujemo telefonom. U bolnici je bio dezorjentisan i konfuzan, i u bilo koje doba dana ili noći, kada bi uspeo da dohvati telefon, zvao je mene. Ne mamu, ne sestru, samo mene. Kada je došao kući, za sve što je trebalo da se uradi, pogleda, odnese, donese, samo se meni obraćao.
Na dan kada će umreti, on, mama i ja smo nešto pričali o ljubavi, i moja majka je izjavila da niko nikog ne voli kao što ona voli mog mlađeg sina i mene. Na to je tata rekao:"Ma nije valjda." Ja sam ga pitala:" Pa jel ti mene ne voliš?", na šta je on rekao:"Slabo!" Počela sam da se smejem, i pitala ga:"Mene ne voliš? Pa ko te kupa, ko te hrani, ko te presvlači...Mene da ne voliš!!!" a on je polako, pošto je teško govorio, rekao:"Ti kao da ne znaš da si ti moje sunce!" To je ono što će mi ostati urezano u pamćenje zauvek, to je ono što me čini spokojnom da sam za njega uradila apsolutno sve što je bilo u mojoj moći.
Cimerka moje mame je pala u kupatilu pre 3 dana. Sastavio je stomacni virus, usla u kupatilo i povratila, upiskila se istovremeno i svasta jos... a onda se okliznula i pala. Mladja doktorica opste prakse je pogledala, ostavila u krevetu, popodne ukljucila infuziju... tek sledeceg dana popodne odvezli su je na snimanje. Konstatovali su naprsnuce rebra. Moja mama se strasno istraumirala kada je videla kako cimerku nose iz sobe. Dok se nisu vratili, mama je isla po hodniku, sedela u trpezariji... svadjala se se komsinicom koja je obilazi... odbijala da uzme komsinicim telefon da prica sa mnom... jedva nekako prihvatila razgovor sa mnom i vratila se u sobu. Tada su doneli i cemerku. Preko telefona cujem povike negovatelja, viku, dreku... ma cudo jedno, kao da su na vasaru. Negovatelji nisu hteli da joj daju pelene uvece, dok porodica ne donese.Pozvala sam maminu komsinicu, koja obilazi moju mamu, zamolila sam je da odnese mamine pelene ili da ponudi neku zamenu - kombinaciju. Onda su obavili to. Sledeceg jutra cimerka sama skinula pampers sa sebe, bacila cebe sa sebe i lezi tako. Moja mama sokirana celom situacijom. Sinoc mama nece da presvuce pampers gace, skinula se i stavila salvetu medju noge i peskir
Jedva joj komsinica objasnila da treba da obuce. gace. Kao da kopira ono sto rade cimerki. Straaaaaasnooo.
Jutros je bila poslusna. Suvise stvari se desava oko nje i to je bas uznemirava. Bojim se da ce morati da je odvoje od cimerke, ako se cimerkino stanje ne poboljsa. Sama nece moci nikako da ceka u sobi eventualni povratak cimerke, trenutno svaki dolazak negovatelja napravi konfuziju, komsinica koja je obilazi nema razumevanja za novonastalu situaciju a izbegava da ima bilo kakakv kontakt sa maminom cimerkom i njenom porodicom kao da je to neka prelazna bolest i ne razume da to utice na ponasanje moje mame... a da je premestam u ovom trenutku na drugo mesto bilo bi sokantno za nju. Nisam pametna. Cekam kako ce se odvijati stvari dalje.