Demencija

Je l neko imao iskustva sa lekovima Actapax I Rissar?
I mami se s vremena na vreme trese cela ruka, al uvek razlicita I samo jedna u tom trentku. Sinoc je dobila I temperaturu 39 , dala sam joj febricit I sad joj je malo vise od 37. A ne kasljie I ne boli je grlo.

Ne znam za te lekove, a to sa rukom verovatno je simptom Parkinsona... Ali temperatura nije za zezanje, sigurno postoji neka akutna upala, treba lekari da nađu gde i da je saniraju što pre.

- - - - - - - - - -

Demencija se javlja kod obolelih od Parkinsonove bolesti, tako da sam ja u početku verovala da mu je postavljena prava dijagnoza. Postalo mi je sumnjivo kada mu se oduzela leva strana tela. Bilo kako bilo, od Parkinsonove bolesti došli smo do velikog tumora na mozgu koji je u stvari davao simptome karakteristične i za demenciju i za parkinsonizam.

Užas! Dakle stvarno - uvek ima gore od goreg... Drži se, Sremice!
 
Poslednja izmena:
Sinoc je plakala, jer se setila svoje majke. Jutros se zali da ne moze da se oceslja, da je sve nesto umrseno. Do sada je nepogresivo bez ogledala uspevala da smota kosu i zakaci snalu-stipaljku u pundjicu. Prosle zime je izgubila sposobnost da se sama obuce i da kontrolise mokrenje-mada su sada cesto suve pelene i napipa kupatilo, ali nismo sigurni da ce uvek tako biti pa mora da nosi pampers gace, Pretprosle godine se pogubila u odlasku u trpezariju i pripremi sudova za rucak, sada jede u sobi. Sada ovaj problem sa cesljanjem. Mozda je suvise duga kosa, a mozda nije vise u stanju da se ceslja...:sad2: Da, demencija uzima svoj danak. Razmisljam da li da joj frizer uradi neki blagi minival,jer joj je kosa slaba i tanka i nece moci da se oblikuje u neku frizuru. Znam da je sujetna i da ce je to nervirati. A smetace verovatno i u prepoznavanju svog lika u ogledalu.

Minival?! Hej... To se ne radi za pet minuta, postaviti dementnu osobu na frizersku stolicu, pa to je za njih isto kao zubarska... A posebno što stvarno ne treba da se šokira novom frizurom. Nikakve promene nisu dobre za dementne. Ma ni pomeranje običnog predmeta, ni nova haljina, šta tek nova frizura... To se ne radi dementnima, samo neprimetne promene (skraćivanje kose DA, ali minimalno).

Znaš ti to sve i sama, samo ponekad... eto, poželiš da joj ugodiš (više nego što treba) -
 
Poslednja izmena:
Stvarno mi je zao tvog tate..kroz sta je sve prosao , I velikim delom zbog povrsnosti doktora.. I kroz sta si ti sve morala da prodjes, mogu da zamislim koliko ti je tesko..
Drzi se i dalje. Ovde smo da jedni drugima koliko toliko olaksamo situaciju u kojoj se nalazimo.
 
Da , I mene strah da je to simptom Parkinsona.
Ja stvarno ne znam sta rade ovi lekari. Mojoj mami su stabilizovali fizicko stanje u sanatorijumu za plucne bolesti u Crnoj Gori( izbacili joj vodu , disanje vratili u normalu , prepisali lekove za srce)..I ona je tada lepo hodala , disala, al je pocela da se gubi ( vec sam opisala na koji nacin )..ja je zbog toga odvodim kod psihijatra, on joj daje uput za grudno I ostaje tamo mesec dana..ona je tamo spala na pelene. Sad sam joj skinula, , al jedva hoda , samo ode do wca uz moju pomoc , sva je umrtvljenja , I dok jede spava, toliko sporo otvara kapke ,pa to sa podrhtavanjem ruku. Kao biljka je. Jos je sad I ta temperatura snasla. Niti znam kod kog lekara da je ovakvu vodim , niti kako to da izvedem. A psihijatar koji je dolazio dok je bila na grudnom za samo15min je zakljucio da ima depresiju I F06.9 ( mentalni poremecaj usled organskog oboljenha mozga). I prepisao joj cetiri vrste lekova.Sa mnom nije ni popricao kako se ona ponasa.
 
Minival?! Hej... To se ne radi za pet minuta, postaviti dementnu osobu na frizersku stolicu, pa to je za njih isto kao zubarska... A posebno što stvarno ne treba da se šokira novom frizurom. Nikakve promene nisu dobre za dementne. Ma ni pomeranje običnog predmeta, ni nova haljina, šta tek nova frizura... To se ne radi dementnima, samo neprimetne promene (skraćivanje kose DA, ali minimalno).

Znaš ti to sve i sama, samo ponekad... eto, poželiš da joj ugodiš (više nego što treba) -

U pravu si, Beket. Znala sam da ces da me prodrmas.:) Ma, mislila sam da joj nesto kratko drzi na glavi, samo da se malo ufrcka. ;) Naravno da sam u nedoumici i volim da cujem vase misljenje. Mnoooogo je zahtevna. Da, ja treba da se trudim da ne podlezem njenim hirovima. A mogu da zamislim koliko ce histerisati ako ne bude mogla da namesti pundju, a nema frizuru... ko sto opet besni zbog vilice. Idem sutra kod nje da vidim sta se desava.
 
Gotovo je sa držanjem. Sada tugujem. Preminuo je pre pet dana.

Moje saucesce.:heart: Znam koliko ti je tesko i da si se borila da ucinis sve...Moju svekrvu su lecili 7 godina, prvo od depresije, pa su ispitivali zeludac zbog helikobakterije, pa su sumnjali na parkinsona...stalno se zalila na glavobolje, mucnine, gubila ravnotezu, gubila apetit,povukla se u sobu... a umrla je sa dijagnozom kancera na mozgu. S tim sto je poslednjih 6 meseci bila nepokretna, sa napadima slicnim epilepsiji, nije mogla da komunicira... namucila se i ona i mi oko nje.
 
Da , I mene strah da je to simptom Parkinsona.
Ja stvarno ne znam sta rade ovi lekari. Mojoj mami su stabilizovali fizicko stanje u sanatorijumu za plucne bolesti u Crnoj Gori( izbacili joj vodu , disanje vratili u normalu , prepisali lekove za srce)..I ona je tada lepo hodala , disala, al je pocela da se gubi ( vec sam opisala na koji nacin )..ja je zbog toga odvodim kod psihijatra, on joj daje uput za grudno I ostaje tamo mesec dana..ona je tamo spala na pelene. Sad sam joj skinula, , al jedva hoda , samo ode do wca uz moju pomoc , sva je umrtvljenja , I dok jede spava, toliko sporo otvara kapke ,pa to sa podrhtavanjem ruku. Kao biljka je. Jos je sad I ta temperatura snasla. Niti znam kod kog lekara da je ovakvu vodim , niti kako to da izvedem. A psihijatar koji je dolazio dok je bila na grudnom za samo15min je zakljucio da ima depresiju I F06.9 ( mentalni poremecaj usled organskog oboljenha mozga). I prepisao joj cetiri vrste lekova.Sa mnom nije ni popricao kako se ona ponasa.

Hitno organizuj odlazak kod drugog psihijatra. Popricaj sa nekim ko ima privatnu ordinaciju kako bi moglo to da se izvede. Risar ili rispolept je antipsihotik. Pije ga moja mama. Za ovaj drugi lek ne znam. Ali pise u nekim lekovima za demenciju da mogu izazvati podrhtavanje i nekontrolisane pokrete. Treba proveriti da li je u pitanju urinarna infekcija. Osim toga, mozda joj ne odgovara terapija ili je previse jaka posto je tako sedirana. Pokusaj sa patronaznom sluzbom u domu zdravlja da vidis da li moze doktor da je pregleda kod kuce i kako da je odvedete kod psihijatra. Meni su prepisali seroxat kao da sam tesko obolela od depresije. To mi je bila prva terapija. Nisam mogla da hodam,niti da drzim olovku... ma uzas. neki doktori krenu sa veliki dozama i sa jakim lekom, a drugi pocinju postepeno sa dozama... Ovo je pisalo u leku koji sam ja pila > Ako dodje do predoziranja, moguća je pojava sledećih simptoma: povraćanje, proširene zenice, povišena temperatura, promene krvnog pritiska, glavobolja, nevoljne mišićne kontrakcije, nemir, anksioznost i tahikardija. U tom slučaju, odmah se javite lekaru. Dakle, odmah se javite lekaru!
 
Moje saucesce.:heart: Znam koliko ti je tesko i da si se borila da ucinis sve...Moju svekrvu su lecili 7 godina, prvo od depresije, pa su ispitivali zeludac zbog helikobakterije, pa su sumnjali na parkinsona...stalno se zalila na glavobolje, mucnine, gubila ravnotezu, gubila apetit,povukla se u sobu... a umrla je sa dijagnozom kancera na mozgu. S tim sto je poslednjih 6 meseci bila nepokretna, sa napadima slicnim epilepsiji, nije mogla da komunicira... namucila se i ona i mi oko nje.

U svoj priči, koliko god bilo bolno, srećna sam što se nije oteglo. Grubo zvuči, ali dok mu nisu snimili glavu, nadala sam se da će se oporaviti. Kada sam saznala rezultate skenera glave, pa mi neurolog rekla da ima velik tumor na mozgu, a u drugoj bolnici hirurg da je tumor ogroman, ponadala sam se da neće dugo. :sad2:

Imala sam kratke tri nedelje da se pripremim psihički da leka nema (ne u njegovom stanju, u njegovim godinama) i da će umreti. Ispunila sam dušu i svoju i njegovu, jer sam tih mesec dana koliko je bio kod kuće mnogo vremena provela sa njim, i pružila mu najbolju moguću negu. Kakvu nije mogao dobiti ni u jednoj ustanovi.

Kod njega je kasno otkriveno šta je u stvari. Po svim pitanjima je zakasnio sa odlaskom kod lekara. Ono što je mene iznerviralo je površnost i nezainteresovanost, tako da je lako moglo da se dogodi da se oni isto ponašaju i da je otišao blagovremeno. I što bi se isto tako ponašali i da je neko od 30, 40 ili 50 godina.
 
U svoj priči, koliko god bilo bolno, srećna sam što se nije oteglo. Grubo zvuči, ali dok mu nisu snimili glavu, nadala sam se da će se oporaviti. Kada sam saznala rezultate skenera glave, pa mi neurolog rekla da ima velik tumor na mozgu, a u drugoj bolnici hirurg da je tumor ogroman, ponadala sam se da neće dugo. :sad2:

Imala sam kratke tri nedelje da se pripremim psihički da leka nema (ne u njegovom stanju, u njegovim godinama) i da će umreti. Ispunila sam dušu i svoju i njegovu, jer sam tih mesec dana koliko je bio kod kuće mnogo vremena provela sa njim, i pružila mu najbolju moguću negu. Kakvu nije mogao dobiti ni u jednoj ustanovi.

Kod njega je kasno otkriveno šta je u stvari. Po svim pitanjima je zakasnio sa odlaskom kod lekara. Ono što je mene iznerviralo je površnost i nezainteresovanost, tako da je lako moglo da se dogodi da se oni isto ponašaju i da je otišao blagovremeno. I što bi se isto tako ponašali i da je neko od 30, 40 ili 50 godina.

Iskreno,saucesce:(
Draga moja imala si srecu u celoj prici da si provela te tri nedelje tako kako kazes,ma koliko bilo tesko.Imala si vremena bar malo da se oprostis s njim i da ga negujes kako dolikuje.Nazalost,lekari se cesto predaju u neizlecivim situacijama pre nego pacijenti.Znam da bi tako postupili i sa mnogo mladjima od njega i to je nehumano.Opet,nama su nasi dragi najbitniji i tesko nam je kad postanemo svesni tih cinjenica.Cesto i lekari umeju da kazu kako je sve u bozjim rukama kad osete da pacijentu nema leka.Tvoj tata je imao srecu da se nije dugo mucio i da nije svoje drage doveo do iznemoglosti svojom bolescu.Veruj,da je ponekad teze porodici nego bolesniku i ovde na forumu ima takvih primera da su deca postajala zrtve roditeljskih bolesti i sama oboljevala od teskih oboljenja i zapadala u zivotne i zdravstvene probleme a njihovim roditeljima je svakako bilo jos gore i ipak su na kraju umirali.
 
nema niko, ali postoji ovde na forumu posebna tema o staračkim domovima kod nas, lako ćeš je naći -
http://forum.krstarica.com/showthread.php/286371-Staracki-domovi-u-Srbiji

(na ovoj temi izbegavamo reklamiranje pojedinih domova, kao i sve jadikovke na iste)

Lepo je, Beket, sto si uputila na forum za domove, ali mislim da neki od nas ipak zele da cuju misljenje nas sa ovog foruma. Slazem se da ne treba siriti pricu u tom pravcu, ali ukratko moze. Na sajtu o domovima ima i onih koji reklamiraju domove, bilo da su privatni ili drzavni.
 
Tamo na forumu za staracke domove mi niko ne odgovara :) I uglavnom su prepucavanja da li je humano ili nije smestiti nekog u dom.

Pa ne može se mnogo očekivati. U najboljem slučaju neko bi ti poslao poruku privatno. Ako stvarno ima iskustva s pomenutom lokacijom. Dobro je da ne lažu.
A ja to gledam ovako: ako ima mesta - loše je, ako nema - dobro je. To je isto kao s drugim stvarima (restorani, prodavnice) - gde ima ljudi, tu je dobro, a gde nema - bolje beži odatle...
 
Tamo na forumu za staracke domove mi niko ne odgovara :) I uglavnom su prepucavanja da li je humano ili nije smestiti nekog u dom.

Pa verovatno niko ništa ne zna o tom domu. Najbolje da odeš nenanjavljena i kažeš da želiš da vidiš kako je. Tražiš socijalnu radnicu (moraju je imati) i ona će te provesti kroz dom, to joj je posao. Po mirisu soba, izgledu kupatila izgledu trpezarije moći ćeš da proceniš fizičko stanje doma. Pogledaj kakva je posteljina, da li je čisto na hodnicima. A što se tiče odnosa prema korisnicima, jednostavno pitaj neku bakicu kako je, jel joj dolazi neko, jel ima društva, piju li nekad kafu. Proceni malo ljude, valjda toliko možeš.
Mi smo obišli desetak domova u Subotici. Veruj mi, da u roku od dva minuta možeš da proceniš i kakav je dom i kako se ponaša prema korisnicima. Jeste, jako je teško napraviti taj prvi korak i ući da gledaš dom, svašta možeš očekivati da vidiš jer postoje razna odelenja. Kad smo ušli u prvi državni dom, pregledali ga i izašli, i mm i ja smo ćutali 15 minuta. Ali to je bio dom za totalno nepokretne, nismo znali da nije namenjen za samo dementne. Onda smo išli u par privatnih. U njima je kvalitetan nameštaj, ali osetiš da nešto ne funkcioniše, često su dementni vezani, raspasani, poluobučeni...I to su strašne scene.
Prvo namesti u glavi za koju osobu želiš dom, pa zamisli kakvu okolinu tražiš za tu osobu i to traži. ne vredi da ti neko piše, moraš svojim očima videti.

- - - - - - - - - -

Pa ne može se mnogo očekivati. U najboljem slučaju neko bi ti poslao poruku privatno. Ako stvarno ima iskustva s pomenutom lokacijom. Dobro je da ne lažu.
A ja to gledam ovako: ako ima mesta - loše je, ako nema - dobro je. To je isto kao s drugim stvarima (restorani, prodavnice) - gde ima ljudi, tu je dobro, a gde nema - bolje beži odatle...

Nije baš tako. Subotica ima tridesetak domova pa je državni na najboljem glasu, gotovo kao hotel (pišem o nezavisnim korisnicima). I u njemu uvek ima mesta.
 
Dom......moraš izguglati, odabrati one koji ti lokacijski i finansijski odgovaraju, pa onda okrenuti telefone i zakazati sastanak sa socijalnim radnikom ili vlasnikom. Mora se otići na lice mesta. Bilo je domova gde smo muž i ja odmah izašli nakon što smo ušli, osećao se urin, osećao se miris smrti, neproluftirano, tamno, vlažno, osoblje sa nekom fizičkom falinkom, bez parkinga da ostaviš kola, bez dvorišta...itd.
Sve što je beket rekla treba videti i videti atmosferu. Pogledati u stanare, čistoću i da nema tog karakterističnog mirisa koji imaju domovi koji se loše higijenski održavaju.
I kad nađete dom koji odgovara svemu ovome, ne znači da je i osoblje kvalitetno i stručno za brigu o dementnoj osobi. Istina je da njihovo stručno znanje ne seže dotle, a ni ljudski osećaj.
 
Drzava bi morala mnogo odgovornije da se ponasa,kada su u pitanju "Domovi za stara lica".Danas u beogradu ima more privatnih domova,koji ni po cemu
ne zasluzuju,da dobiju odobrenje za svoj rad i opstanak.Nazalost,korupcija,ta rak rana naseg drustva,cini svoje,i u ovoj oblasti,otvaranja domova za stare.
Vecina vlasnika tih domova,prilicno su problematicne osobe.Mislim da mnogi vlasnici domova,nemaju cak ni te formalne dozvole,za otvaranje doma za stare.
Cene su neprimereno visoke,a ono sto se za to dobija,vrlo je sumnjivog kvaliteta.Najveca je zalost i sramota,kako se odnose prema sticenicima doma,koji imaju demenciju.Veliku i malu nuzdu,vrse u pelene (naravno najjeftinije),kupaju ih polivanjem crevom,jednom dnevno.U prostorijama je smrad i jad.Vazno je,da vlasnici
tih privatnih domova ("biznismeni") bez ikakvog strucnog znanja,voze skupa kola,i zive u super luksuznim stanovima.Ovu nasu drzavu,na zalost,uopste ne
interesuje socijalna oblast,pa ni to,kakve su nam bolnice,kakvi domovi za stare i iznemogle.Jednom recju,mi danas pretstavljamo tipicno nehumano drustvo,koje
je ogrezlo u korupciju i sladak zivot,onog dela nasih gradjana,koji su po svom statusu,odgovorni da nesto korisno ucine,u cilju ozdravljenja,naseg bolesnog
drustvenog uredjenja.
 

Back
Top