Demencija

Dnevnih aktivnosti imaju mnogo. I stalno je vuku u grupu gde se nešto radi. Ali ona nije baš srećna zbog toga, kaže da se igraju kao u zabavištu i da je to vređa. Sada su joj povećali neke lekove za smirenje, tako jadno izgleda, baš mi je žao. I onda se pitam da li sam baš morala to da joj uradim...

A sta si joj to uradila? Sta si ti to njoj uradila? To je uradila bolest I zivot. Sta si mogla drugacije da uradis? Da zivi sama I da ugrozi svoj I zivot komsija? Da zivi s tobom I da ne smes da je ostavis samu u kuci...opet zbog opreza. Poznata ti je dijagnoza tvoje mame. Valjda ne ocekujes da ce da ozdravi I podmladi se? Valjda ti je jasno da moras da se boris sa njenom bolescu. Ti moras da zastitis tvoju mamu od opake bolesti koja je napala. Jedini nacin je da bude pod nadzorom strucnog osoblja. Znam da jadno izgledaju kada su pod sedativima. Ali nista ne pomaze da padamo u patetiku. Znam da ti je tesko. Kroz sve to prolazim vec dovoljno dugo I desava se I meni da se pitam,... ali se brzo trgnem I osvestim sebe.
Moja mama je 3,5 godine u Domu. Sada vec nije u toj meri svesna gde se nalazi, ali joj dodje I sada da se buni I hoce kuci. Pred tobom je neko vreme borbe. Kako ces se uhvatiti u kostac ako ne kazes sebi da radis ono sto je najbolje za tvoju mamu I da moras da imas spremne odgovore I spremne reci za sebe samu. Ako ona oseti da se ti kolebas I da osecas krivicu, jos zesce ce napadati. Zauzmi cvrst stav, pricaj s njom o svojoj deci, o okruzenju u kojem se nalazi, o svojim obavezama koje zavrsavas I zuris da se posvetis njoj...Da li ste se udaljilje jedna od druge od pocetka njene bolesti? Da li ste bile ikada dovoljno bliske, da mozete da se zagrlite I isplacete zajedno? I da zajedno dodjete do zakljucka da je mnogo tesko, da vas mnogo boli I da cete sve uciniti da tvojoj mami bude bolje. Ja nisam bila ranije u toj meri bliska sa mojom mamom I nisam naucena da se grlimo I mazimo. Sada smo to naucile I ona I ja. Opet se pozivaj na neku fizicku, fiziolosku bolest I strah od opasnosti koje nosi to oboljenje. Nemoj pominjati psihicko stanje, jer te nece slusati.
 
Marge,

Morala si to da uradiš, zbog nje, zbog tebe i zbog tvoje dece kojoj trebas cela. Zao mi je sto je toliko neprijatna, ali moras da izdrzis. Ne pokusavaj nista razlozno da joj objasnis nego izmisljaj izgovore zasto mora da ostane, kao sa detetom. Nažalost, mora tako. Kad je moja mama otisla u dom, pa tražila da ide kuci, rekli smo joj da ne moze jer ne radi grejanje, pa ce da se smrzne. Kaži bilo sta, pokvareno grejanje, poplava u stanu, pozar kod komsije, opljackali komsijski stan pa je dosla policija, pojavili se huligani....to deluje.
Nemoj da zameris zbog sugestije, ali mislim da je previše da ideš u posetu svaki dan, koliko zbog tebe, toliko i zbog nje, jer ce se teško navici na dom na taj nacin. Ti kad dodjes je uznemiris, a ona je verovatno sasvim mirna kad je samo sa osobljem. A ako se buni sto me dolaziš, opet izmisljaj da ti nije dobro, bila sinoc hitna pomoc , ides kod raznih doktora, kod zubara...
Snalazi se kako znaš, navici ce se ona i tebi ce biti lakse jer ces znati da neko brine o njoj 24/7.

Pozdrav!
 
Dame,
imam nekoliko pitanja za sve!
Kao što većina vas verovatno zna,moj otac je u domu poslednjih par godina zbog demencije prvenstveno a i zbog sijaset drugih zdravstvenih problema. Jedno vreme se slično ponašao kao Marge-ina majka,mi smo prioritete postavili i stvari su vremenom legle na svoje. Zdravstveno stanje mu je promenljivo,ali ta vrsta demencije koju on ima nije tako progresivna kao kod većine vaših roditelja. Veći problem prave kardio problemi i dijabetes,trenutno.
elem,ja sam mu staratelj,jer mu je oduzeta poslovna sposobnost i danas su mi iz centra za soc.rad poslali poziv da dostavim starateljski izveštaj,jer je navodno u toku godišnja revizija starateljstva.
Traže još da im dostavim hrpu raznorazne dokumentacije...ček od penzije,račune od komunalija,doma,potrepština koje mu kupujem,nalaze specijalista,dokaz o novčanim sredstvima štićenika na dan podnošenja izveštaja?!?! isl.
E sad...pošto je njegova penzija dovoljna tek za polovinu mesečne naknade za dom u koji je smešten,mene zanima šta činiti...ja u principu račune od lekova,pelena,garderobe isl. ne čuvam...ko bi se bavio svim tim papirićima,kad ja svakako moram da pokrijem i pokrivam sve njegove troškove...?
i zašto su mi postavili pitanje da li i dalje hoću da budem njegov staratelj...obzirom da sam jedina koja o njemu može da se stara,jer mi je brat alkoholičar već dvadesetak godina i niko pojma nema gde je?!
Kakva su vaša iskustva? :confused:
 
Dame,
Kakva su vaša iskustva? :confused:

Iako nisam dama, pokušaću da odgovorim :-)

Da sam na tvom mestu, ja bih im od papira koje traže dostavio ono što imam, a za ostalo bih dao izjavu. To znači da bih u papiru, "popratnom aktu", starateljskom izveštaju, kako to oni zovu, koji bih im dostavio uz dokumentaciju, napisao da iz svojih sredstava snosim troškove boravka u Domu u delu koji ne pokriva njegova penzija i to potpisao. I, naravno, da želim i dalje da budem staratelj. Prema Zakonu o opštem upravnom postupku u dokazivanju u postupku rešavanja o pravima i obavezama organ koji vodi postupak nije vezan za određene dokaze, već izvodi sve dozvoljene dokaze (gde spada i izjava stranke, pribavljanje dokumenata koja taj organ može lakše da nabavi itd).sve dok ne stekne uverenje o tome da su činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

Drugim rečima, nemoj se previše opterećivati sa time što traže od tebe, daj im ono šta imaš, poprati to svojom izjavom, pa da vidimo šta će oni dalje :-)
 
Poslednja izmena:
Jelena, Tibor je u pravu. Uradi tako kako kaže. Ionako ti starateljstvo niko neće oduzeti, samo moraju da ispoštuju proceduru, koja je prilično nerealna, kao i mnogo toga drugog. Što imaš daj fotokopije, što nemaš pokri izjavom, i to je to.
 
A sta si joj to uradila? Sta si ti to njoj uradila? To je uradila bolest I zivot. Sta si mogla drugacije da uradis? Da zivi sama I da ugrozi svoj I zivot komsija? Da zivi s tobom I da ne smes da je ostavis samu u kuci...opet zbog opreza. Poznata ti je dijagnoza tvoje mame. Valjda ne ocekujes da ce da ozdravi I podmladi se? Valjda ti je jasno da moras da se boris sa njenom bolescu. Ti moras da zastitis tvoju mamu od opake bolesti koja je napala. Jedini nacin je da bude pod nadzorom strucnog osoblja. Znam da jadno izgledaju kada su pod sedativima. Ali nista ne pomaze da padamo u patetiku. Znam da ti je tesko. Kroz sve to prolazim vec dovoljno dugo I desava se I meni da se pitam,... ali se brzo trgnem I osvestim sebe.
Moja mama je 3,5 godine u Domu. Sada vec nije u toj meri svesna gde se nalazi, ali joj dodje I sada da se buni I hoce kuci. Pred tobom je neko vreme borbe. Kako ces se uhvatiti u kostac ako ne kazes sebi da radis ono sto je najbolje za tvoju mamu I da moras da imas spremne odgovore I spremne reci za sebe samu. Ako ona oseti da se ti kolebas I da osecas krivicu, jos zesce ce napadati. Zauzmi cvrst stav, pricaj s njom o svojoj deci, o okruzenju u kojem se nalazi, o svojim obavezama koje zavrsavas I zuris da se posvetis njoj...Da li ste se udaljilje jedna od druge od pocetka njene bolesti? Da li ste bile ikada dovoljno bliske, da mozete da se zagrlite I isplacete zajedno? I da zajedno dodjete do zakljucka da je mnogo tesko, da vas mnogo boli I da cete sve uciniti da tvojoj mami bude bolje. Ja nisam bila ranije u toj meri bliska sa mojom mamom I nisam naucena da se grlimo I mazimo. Sada smo to naucile I ona I ja. Opet se pozivaj na neku fizicku, fiziolosku bolest I strah od opasnosti koje nosi to oboljenje. Nemoj pominjati psihicko stanje, jer te nece slusati.
Pozdrav Bezuslovna, potpuno si upravu.Ja evo 4 meseca posle majcine smrti vracam se i postavljam sebi pitanja na koja nema odgovora.Bolest je jedna od najtezih i tesko onom kod koga dodje u porodici.Pozdrav svima
 
Hvala vam drag ljudi na podršci. Mnogo mi znači da neko misli da radim pravu stvar. A teško je, vidim i svima vama je teško. I svaki put bude neprijatna, glumi neku bolest, a ako dođem da me ne vidi, nađem je kako se kikoće sa nekim ženama, pa odmah promeni pesmu kad mene vidi.
I dalje planira d beži, čini mi se. Osoblje je upoznato sa tim.
Nego, komplikuju mi se neke stvari. Taj njen stan u Kruševcu...tu se stalno moraju plaćati troškovi, i telefon, i grejanje koje bi moglo da se odjavi, a možda bi i izdala stan, mada ne znam kako kad je to 400 km od mene. Mogu samo trošak sebi napraviti. Kako ide oduzimanje poslovne sposobnosti, koliko to traje i koliko košta. Ovako mnoge stvari ne mogu da uradim, a ona neće da sarađuje. Koji su uslovi, da li je njena bolest paranoidna shizofrenija, uslov da bi se to moglo odraditi ?
 
U takvoj situaciji, ako to sebi mozete priustiti, bolje da je smestite u neku gerijatrijsku ustanovu.
Dobru ustanovu, da vas ne muci savest.
Jer, kako kazes, ona ionako uglavnom ne zna gde je.

Jos ako imate i decu u okruzenju, to moze predstavljati pravu opasnost.

Slazem se sa Vama potpuno. Ako Vas muci savest jedno od resenja je i da platite negovateljicu ili medicinsku sestru da Vam pomogne oko bake.
 
Ne piše niko, ovde...
Ne verujem da problema nema, možda smo se samo pomalo navikli da su deo našeg života...
Teški razgovori, telefonom i lično kad odem u posetu. Da li je moguće da se neko ne može nikad prilagoditi situaciji da će živeti tamo ? Rastrzana između pameti i srca, radim ono što pamet govori, ali uvek tražim potvrdu okoline i ljudi koje volim, da radim pravu stvar. I glava kaže da radim...
Povremeno nastane problem u domu, bio je praznik pa joj je nestalo lekova koje ona misli da su joj najvažniji. Cela panika oko toga. Išla sam, odnela lekove, pa onda sutradan kod soc. radnice, pa kod njene lekarke...
Znam ja da oni ne smeju da pišu unapred lekove, ali sticajem okolnosti, bio je praznik pa su trebali a nisu.
Planirala sam da je dovedem kod nas na Uskrs. Kaže neće, kad ne može u svojoj kući da slavi Uskrs, neće ni u našoj.
Soc. radnica je napisala zahtev da joj se ne dodeljuje džeparac jer smatra da ne može da raspolaže njime i da postoji mogućnost bega. A ovi u centru za soc rad me zbog toga skoro na lomaču stavili. Kao da ja želim da se obogatim sa te 3000, koje btw ja i uplaćujem pored domskog smeštaja od 34500 i lekova.
Zbog takvog stava se bojim da pokrenem postupak oduzimanje poslovne sposobnosti...ko zna na šta ću naići, nadam se da neću morati i da će mama sarađivati.
 
Slazem se sa Vama potpuno. Ako Vas muci savest jedno od resenja je i da platite negovateljicu ili medicinsku sestru da Vam pomogne oko bake.

Cak i one medicinske sestre koje rade u domovima nisu specijalizovane za rad sa dementnima. A tu stvarno treba umeti da se postavi na adekvatan nacin u odredjenoj situaciji. Dok je moja mama bila kod kuce, angazovala sam geronto domacice. Vec sam pisala o tome. U pocetku se trude, a kasnije otaljavaju posao. Uglavnom nece da se zadrzavaju na takvim slucajevima. To je jako tesko i ne znam koji je to iznos novcani da bi neko duze ostao na takvom poslu. Mozda bi ste mogli da kombinujete da med. sestra dolazi dok ste vi na poslu, ali bice vam naporno i nakon posla do sledeceg dana ujutru da izadjete na kraj sa svim obavezama i zahtevima dementnog. I doktori savetuju smestanje u specijalizovanim ustanovama. Vec ste dovoljno potreseni gledajuci sta se desava sa bakom. To moze da potraje vise godina.
 
Ne piše niko, ovde...
Ne verujem da problema nema, možda smo se samo pomalo navikli da su deo našeg života...
Teški razgovori, telefonom i lično kad odem u posetu. Da li je moguće da se neko ne može nikad prilagoditi situaciji da će živeti tamo ? Rastrzana između pameti i srca, radim ono što pamet govori, ali uvek tražim potvrdu okoline i ljudi koje volim, da radim pravu stvar. I glava kaže da radim...
Povremeno nastane problem u domu, bio je praznik pa joj je nestalo lekova koje ona misli da su joj najvažniji. Cela panika oko toga. Išla sam, odnela lekove, pa onda sutradan kod soc. radnice, pa kod njene lekarke...
Znam ja da oni ne smeju da pišu unapred lekove, ali sticajem okolnosti, bio je praznik pa su trebali a nisu.
Planirala sam da je dovedem kod nas na Uskrs. Kaže neće, kad ne može u svojoj kući da slavi Uskrs, neće ni u našoj.
Soc. radnica je napisala zahtev da joj se ne dodeljuje džeparac jer smatra da ne može da raspolaže njime i da postoji mogućnost bega. A ovi u centru za soc rad me zbog toga skoro na lomaču stavili. Kao da ja želim da se obogatim sa te 3000, koje btw ja i uplaćujem pored domskog smeštaja od 34500 i lekova.
Zbog takvog stava se bojim da pokrenem postupak oduzimanje poslovne sposobnosti...ko zna na šta ću naići, nadam se da neću morati i da će mama sarađivati.

Pratim sta se desava, ali nisam imala vremena da pisem. Spremam se da idem kod mame za Uskrs, ali necu je voditi u njen stan. dokt orica mije tako sugerisala i prosli put i sada. Pogotovo sada kada joj menjaju terapiju, pojacavaju ebixu a smanjuju donasept. Prosli put nije postavljala pitanje sto ne ide u stan jer je bila prilicno pogubljena, a ne znam kako ce sada biti. Strepim od toga. Sada je prisebnija, ebixa je malo stabilizovala i osvezila. Ali je zato i povremeno drska i tvrdoglava. Tvrdoglava je bila celog zivota, a pogotovo sada. Ne znam da li mi je bilo gore kada je sedela na krevetu izgubljena ili sada kada mi kontrira i zahteva ... Draga, Marge, nemoj se nervirati sto tvoja mama nece da ide kod tebe. Imace oni organizovanu proslavu, verovatno i farbana jaja. Ili joj ti donesi ranije ili dovedi devojcice pa zajedno farbajte, ako ima uslova za to. Imas sada one gel farbe, sto se samo razmazu po barenim jajima. Razgovaraj sa osobljem da je animiraju na aktivnosti oko proslave Uskrsa u domu. Ako je uopste pridavala znacaja tome ranije. Ovih godina uvek sam dovodila mamu u stan i zajedno smo farbale jaja i pomagala mi je da spremam rucak... sledeceg dana vec se nije nicega secala. Vazno mi je bilo u tim ukradenim trenucima, dok traju... Sada se prilagodjavamo novim okolnostima. Odlazak kuci je jos vise uznemiri, a dok joj menjaju terapiju necemo znati da li problem u postepenoj zameni lekova ili u promeni prostora. Tesko ce mi biti, ali moram da se adaptiram i ja. A moras i ti, Marge. Znam za taj problem sa receptima za lekove i vec sto puta sam se svadjala sa osobljem u domu zbog toga. U centru za socijalni rad glume veeeeeelike dusebriznike, a zapravo ne sagledaju problem iz svih uglova. Drzi se ti saveta socijalen radnice u domu. Mada, mislim da mami treba da ostavis malo para, nekog sitnisa. Moja bi posizela ako bi ostala bez dinara u dzepu, Ne razume se vise u novcanice, ali voli da joj stoji u dzepu. Isto je sa njenom cimerkom. POsavetuj se sa psihologom i neuropsihijatrom kako da to izvedete a da ne uznemirite mamu.
 
Provela sam sa mamom 5 dana. Nisam je vodila kuci. Mogu vam reci da kombinacija ebixe i donacepta daje dobre rezultate. Mamina doktorica je toliko divna...i kao profesionalac i kao covek... ma nemam reci. Toliko je posvecena pacijentima... Mama je vidno stabilnija u odnosu na period oko Nove godine. Ima malih oscilacija, ali ovo je neuporedivo. Kad se setim kako su sociolozi i lekari opste prakse hteli da je jednostavno prebace na odeljenje gde su potpuno nesvesni sebe i okoline... MAda su mi sada napomenuli da se desavaju i vracanja na isto odeljenje. Ne verujem im bas. A i mami bi sigurno bilo samo pogorsano stanje jos vise. Idemo dalje...
 
Bila je juče kod mene ceo dan...kada ću uspeti da se pomirim sa istinom da je mentalno bolesna, dementna a pri tom bezobrazna i samoživa ? Koliko će mi još dana, meseci godina...uništavati raspoloženje i život ?
Možda sve ovo proživljavam da ja isto to ne bi svojoj deci učinila...nadam se da je tako i da ću umreti na vreme, a ne mučiti sebe i druge.
 
Bila je juče kod mene ceo dan...kada ću uspeti da se pomirim sa istinom da je mentalno bolesna, dementna a pri tom bezobrazna i samoživa ? Koliko će mi još dana, meseci godina...uništavati raspoloženje i život ?
Možda sve ovo proživljavam da ja isto to ne bi svojoj deci učinila...nadam se da je tako i da ću umreti na vreme, a ne mučiti sebe i druge.

Draga Marge Simpson, prihvatila sam cinjenicu da je moja mama dementna. I to moras i ti da rascistis sa sobom. Nerviram se svakog dana i borim se sa tom odvratnom bolescu vec vise od 5 godina. E, a treba da se pomiris sa cinjenicom da ces se boriti u buducnosti sa tim. I da je to tako i da ne moze drugacije. Sada treba da pocnes da odvajas ono sto mozes da uradis od onog sto je tako i ne moze drugacije. Pre par godina nervirala sam se za svaku sitnicu, dozivljavala je kao licni poraz, trudila se da naucim mamu da treba drugacije, nervirala sam i sebe i nju... ima i sada toga, ali u mnogo manjoj meri. Kada moja mama ne moze da se snadje da joj iza ledja stoji polica sa jabukama, jer ne razume sta znaci iza ledja i nije joj bitno da jede jabuke tog dana, pokusam dva-tri puta i odustanem ili zamolim komsinicu da joj pomogne. I ne razmisljam dalje mnogo o tome. Ranije bih besomucno satima pokusavala da joj objasnim, nervirala se, plakala, ne bih mogla da zaspim... Kada je moja mama nervozna i svadljiva, brzo zavrsim razgovor , uz kratak pokusaj da je odobrovoljim, pa ako ne moze idem dalje. Ranije sam svaki cas zivkala i pokusavala da je oraspolozim, a ona je to koristila da ospe jos zescu paljbu i totalno me dotuce. dakle rastereti sebe a mene unisti. Sada vise ne radim to, napravim pauzu pa je pozovem nakon dva-tri sata. Ona je vec zaboravila da je bila ljuta , a ja se nisam pokidala oko nje. Ako je i dalje nervozna, postavim par pitanja i prekidam vezu. Eto provela je tvoja mama dan da vama i prihvati to kao prvi korak u postavljanju nekih stvari. dolazice povremeno i bice problema, ali cete vremenom da se adaptirate i vi i ona na to. Ako ne bude islo tako, nemoj je vise dovoditi. Od Nove godine moja mama nije bila u svom stanu. Prva pomisao na to bila mi je zastrasujuca, lekari su me upozoravali da mora tako, drugi put sam plakala, a sada sam provela pet dana s njom u Geronto centru, a ja u stanu nocu... funkcionisalo je. Da li je tvoja mama i prema drugima takva? Mozda manipulise s tobom kao sto i moja mama radi. Verujem da ti je jos teze, jer tvoja mama ima propratnih psihickih problema. Da li si probala malo kroz salu da ublazis tenziju? Sta te je konkretno nerviralo?
 
Poslednja izmena:
Zvala je tu ženu što živi u njenom stanu da joj pošalje neke njene stvari. Tako se namestilo, da paket dolazi kod mene u utorak...a utorak je bio moj rođendan. Mislila sam da je to što je tražila od te žene bilo vezano i za datum kojeg paket stiže jer je mama bila tajanstvena i govorila da ni slučajno ne otvaramo paket, nego da ga ona otvori jer ima nešto jako važno u njemu što i moj muž treba da pregleda.
Ok, odem po nju ujutru, dovedem je, paket je stigao tek oko podneva, kao i uvek kurirskim službama. Platim 550 dinara, jer je u pitanju bio pola džaka nečega. Ona komentariše kako njoj nikad ne naplate više od 200 dinara. Posle pola sata pita da li je paket bio 200 dinara...I ne otvara paket koji mi stoji na sred sobe u prljavom džaku. čeka da moja ćerka dođe iz vrtića (ona ima 4 godine).
Odemo po dete, i mama konačno odluči da otvori paket. Vadi nešto upakovano u zlatni izgužvani papir i daje detetu. Dete otvara, a ono neki stari prljavi mobilni, kao da je kupljen sa zemlje od cigana. U njemu je i kartica. Kaže, to je , da moja ćerka nju može da zove svaki dan da pričaju. Na telefonu 5 propuštenih poziva od tog dana. Telefon je koristila (i karticu) ta žena što tamo živi. Zvoni telefon, a nju zovu raznorazni kojima duguje ko zna šta. Jedva im objasnim da taj broj više nije njen. Ugasim telefon a dete se primilo, hoće da telefonira.
U međuvremenu vadi gomilu nekih prnja iz tog džaka, šuška kesama, sve neke kičeraste stvari, prljava obuća, polupotrošene kreme kojima je mazala nameštaj, jedna perika, prljava... To sve kaže njoj tamo u domu treba.
Par puta je u toku dana pitala koji je datum, jer hoće da ode da podigne penziju da malo troškari...naravno ni jednom ne poveže da je to i moj rođendan, čak ni kad je videla tortu za ručak. Samo priča o sebi, optužuje me da sam je smestila u zatvor da umre, da je mrzim, da joj ubijam volju za životom...Kaže da sebi ni kafu ne može da spremi kad hoće, a nije istina, imaju rešo na dvorištu gde svako može sebi da spremi šta hoće. Čak sam joj i džezvu i šoljicu odnela pa je rekla da ne želi. Inače, svaki dan im se kuva kafa po dva puta, svima...
Hoće da podigne penziju i ode u Kruševac kako bi uradila nešto sa stanom...mislim da hoće da ga proda. Onda pretura po svojoj tašni, traži li traži nešto...
Ofarbala sam joj kosu sa njenom farbom koju je uvek koristila, kaže nije dobro, jako je tamno i ide na crveno.
Žali se što ih u domu svaki dan teraju da se peru i dva puta nedeljno tuširaju...kaže, puno je.
Danas zove i krpi me što detetu ne dam telefon da je zove, a ja ne želim da dete od 4 godine učim na telefon, njen sopstveni. Dam joj moj pa nek je zove. Ali, ne , ona nije zadovoljna...
Ma, ne mogu svega ni da se setim...mučno mi je i da razmišljam o svemu tome...
 
Marge, po ovom tvom najnovijem opisu, meni se čini da kod tvoje majke počinje da dominira demencija (konsultuj njene lekare, možda je vreme da joj promene terapiju): opsesija starim stvarima, vezivanje za unuku (pošto joj dete veruje i ništa ne zamera), ne zna ni datum koji je, kad stiže penzija, a kamoli kad je rođendan ćerke, ne zna ni vrednost novca. To praktično znači da bi ti mogla - uz izvesne korekcije u svom ponašanju - polako da preuzimaš kormilo manipulacije. Da, baš manipulacije! Sa dementnima se lakše komunicira kad prihvatiš geslo "važi, super si to smislila, ništa ne brini, biće kako ti kažeš, samo da..." Eto i taj stari telefon. Dete jeste malo da bi samo telefoniralo, ali ako želi da pozove baku, okreni broj sa svog telefona, daj detetu, pa nek guguču do mile volje (uz tvoje prisustvo, naravno). Znam da nije lepo poturati decu za takve situacije, ali ovo je najmanje zlo. Naravno, majci oduzeti telefon da ne pravi račune. Ono što je najbitnije: ne smeš da se nerviraš niti da joj se otvoreno suprotstavljaš, a ako se i iznerviraš, onda bolje to nekako sakrij, progutaj, izbroj do deset i nazad, ili okreni na šalu ili ignoriši, ili promeni temu. To su opšti principi, u praksi nije tako jednostavno, ali svaki otpor pravi još veću zavrzlamu, to već znam iz iskustva. Stvarno ispunjavanje želja prepolovi, džabe truda za nekog ko to ne ceni... Itd. itd. Vremenom ćeš sama shvatiti, samo što ćeš dotle i sama doći na ivicu nervnog sloma. Zato treba otpisati sva ta lupetanja kako ne valja boja za kosu i kako navodno ne treba tako često tuširanje (dementni nemaju čulo mirisa, to je ono što prvo izgube) -
 
Moja majka ovih dana puni 70. Sad već ima punih četiri godine od kako sam shvatila da nešto nije u redu s njom. Do pre dve godine pričale smo svakodnevno preko telefona, puno mi je kukala za gluposti, uvek sam je prekidala i prebacivala vezu matorom mačoru, vukla ga za rep da bi mjauknuo... a onda joj je bolest - nakon dva epi-napada - oduzela i moć govora... Još je živa, barem zvanično.
 
Marge, za dementne postoji samo JA i SAD, i ništa više i niko više. Zato se ne nerviraj, ona zaboravi brzo sve. Ti ne možeš da zaboraviš, ali bart ne primaj k srcu sve. To govori i radi bolest, a ne ona. I ne očekuj da je ona mama kakva je bila, jer nije. Znam da to boli jako, svi smo prošli kroz to. Okreni na šalu i čuvaj sebe zbog svoje porodice.
 
Zvala je tu ženu što živi u njenom stanu da joj pošalje neke njene stvari. Tako se namestilo, da paket dolazi kod mene u utorak...a utorak je bio moj rođendan. Mislila sam da je to što je tražila od te žene bilo vezano i za datum kojeg paket stiže jer je mama bila tajanstvena i govorila da ni slučajno ne otvaramo paket, nego da ga ona otvori jer ima nešto jako važno u njemu što i moj muž treba da pregleda.
Ok, odem po nju ujutru, dovedem je, paket je stigao tek oko podneva, kao i uvek kurirskim službama. Platim 550 dinara, jer je u pitanju bio pola džaka nečega. Ona komentariše kako njoj nikad ne naplate više od 200 dinara. Posle pola sata pita da li je paket bio 200 dinara...I ne otvara paket koji mi stoji na sred sobe u prljavom džaku. čeka da moja ćerka dođe iz vrtića (ona ima 4 godine).
Odemo po dete, i mama konačno odluči da otvori paket. Vadi nešto upakovano u zlatni izgužvani papir i daje detetu. Dete otvara, a ono neki stari prljavi mobilni, kao da je kupljen sa zemlje od cigana. U njemu je i kartica. Kaže, to je , da moja ćerka nju može da zove svaki dan da pričaju. Na telefonu 5 propuštenih poziva od tog dana. Telefon je koristila (i karticu) ta žena što tamo živi. Zvoni telefon, a nju zovu raznorazni kojima duguje ko zna šta. Jedva im objasnim da taj broj više nije njen. Ugasim telefon a dete se primilo, hoće da telefonira.
U međuvremenu vadi gomilu nekih prnja iz tog džaka, šuška kesama, sve neke kičeraste stvari, prljava obuća, polupotrošene kreme kojima je mazala nameštaj, jedna perika, prljava... To sve kaže njoj tamo u domu treba.
Par puta je u toku dana pitala koji je datum, jer hoće da ode da podigne penziju da malo troškari...naravno ni jednom ne poveže da je to i moj rođendan, čak ni kad je videla tortu za ručak. Samo priča o sebi, optužuje me da sam je smestila u zatvor da umre, da je mrzim, da joj ubijam volju za životom...Kaže da sebi ni kafu ne može da spremi kad hoće, a nije istina, imaju rešo na dvorištu gde svako može sebi da spremi šta hoće. Čak sam joj i džezvu i šoljicu odnela pa je rekla da ne želi. Inače, svaki dan im se kuva kafa po dva puta, svima...
Hoće da podigne penziju i ode u Kruševac kako bi uradila nešto sa stanom...mislim da hoće da ga proda. Onda pretura po svojoj tašni, traži li traži nešto...
Ofarbala sam joj kosu sa njenom farbom koju je uvek koristila, kaže nije dobro, jako je tamno i ide na crveno.
Žali se što ih u domu svaki dan teraju da se peru i dva puta nedeljno tuširaju...kaže, puno je.
Danas zove i krpi me što detetu ne dam telefon da je zove, a ja ne želim da dete od 4 godine učim na telefon, njen sopstveni. Dam joj moj pa nek je zove. Ali, ne , ona nije zadovoljna...
Ma, ne mogu svega ni da se setim...mučno mi je i da razmišljam o svemu tome...

Marge, moja mama vec pet godina ne zna kada me je rodila, a ja sam jedinica. Vec dve-tri godine prica o dve cerke, valjda ono kada sam bila mala i sada. Nema pojma koliko imam godina, a ni koliko je ona stara... Nemoj se vredjati sto se ne seca rodjendana, mozda joj se negde i vrzmalo po glavi, ali nije umela da realizuje. Baci taj stari telefon i kupi detetu neki jeftin da se igra. Kada zoves majku, ukljuci dete u razgovor, ako to ima smisla u tom trenutku. I moja mama je bila patoloski vezana za mobilni, a onda nije umela ni da se javi na njega i nastao je haos. Sada se javlja na fiksni i objasnila sam joj da centrala brine o svemu, tako da je prihvatila sto ne mora da ga puni. Doduse i sada ponekada pita sto ne moze ona mene da zove. KAzem da je mobilni na popravci i gotovo, zaboravi na mobilni i pricamo o necemu drugom. Moras da se dovijas da izbegnes komlikovanje oko nevaznih stvari, koje se njoj cine jako bitnim. Reci joj da je mobilni opasan, da zraci... ma izmisli nesto sto ce nju licno uplasiti. To sto nije zadovoljna farbom me ne cudi. Moja mama tvrdi da ja ne umem da je okupam, samo je *razmrljavim*, niti umem da joj kupim bluzu, ni pantalone, a ni rucak mi nije uvek najbolji... u pocetku sam se satirala da joj ugodim, ispravim gresku... dosla sam do psihijatra. Da, za sebe licno. Nemoj to sebi dozvoliti. Meni je ovaj forum jako pomogao. Pokusaj da uz nasa iskustva izbegnes zamke u koje upadas kada je demencija u pitanju. I sada se zaprepastim nekim situacijama, ali prikocim, razmislim, pitam vas na forumu... bolje se snalazim. A kada se ti bolje snalazis, onda ce i tvoja mama biti mirnija donekle. Slazem se sa Beket i LJiljom u svemu sto su napisale. Pisi o konkretnim situacijama, uvek ce te neko posavetovati na ovom forumu. Kada imas vremena, citaj ranije postove.

- - - - - - - - - -

Moja majka ovih dana puni 70. Sad već ima punih četiri godine od kako sam shvatila da nešto nije u redu s njom. Do pre dve godine pričale smo svakodnevno preko telefona, puno mi je kukala za gluposti, uvek sam je prekidala i prebacivala vezu matorom mačoru, vukla ga za rep da bi mjauknuo... a onda joj je bolest - nakon dva epi-napada - oduzela i moć govora... Još je živa, barem zvanično.

Beket, cesto mislim na tebe i tvoju mamu. To s njom se tako brzo izdresavalo. I to stanje sada... da li ima ikakve reakcije na spoljne nadrazaje? Znam da od toga preti opasnost za svakog dementnog. Tvoja mama nije imala ni puno godina kada je sve pocelo.
 
Pa evo, danas sam otišla do nje, ona u poprilično dobrom stanju, namontirala frizuru, lepo se obukla, raspoložena. Priča sa mnom o mojim porodičnim stvarima, a posle svega kaže da ja moram da potpišem da bi ona išla kući da sredi neke papire oko stana. I sad, da li je moguće da tako dobro odglumi dobro stanje ili je to faza ? Onda se naljutila, i argumente o njenom dobrom zdravstvenom stanju mi nabrajala. Pitala me je šta ja muljam sa stanom i šta sam zamislila da joj uradim od života, da li je ona to zaslužila ?
I stalno insistira na tome da joj kažem da li ja mislim da je ona psihički bolesna i ja ne znam šta da joj odgovorim.
 
I to stanje sada... da li ima ikakve reakcije na spoljne nadrazaje? Znam da od toga preti opasnost za svakog dementnog. Tvoja mama nije imala ni puno godina kada je sve pocelo.

pa reaguje, kako ne reaguje: spremno otvara usta kad joj prinesu kašiku... kao pravo mladunče ;)
a žvaće dugo i temeljno, nema još problema ni s gutanjem -

za poslednjih nekoliko meseci stanje se nije drastično pogoršalo, samo je nestabilna i kad sedi, sva se ponekad iskrivi, kažu da to nije dobro za krvotok, pa je sve češće vraćaju u krevet :(

a jednu pesnicu tako čvrsto steže, da je u stanju sebe da povredi, pa joj zato trpaju parče gaze u tu šaku... drugom rukom može i da se počeše, što opet dovodi do drapanja, pa i na to paze -

nije ovo scenario koji svakog čeka: pisala sam o tome više puta - sve zavisi koji delovi mozga otkažu... nekom se sposobnost gutanja poremeti mnogo pre nego govor, hod ili držanje kašike u ruci -
 
I stalno insistira na tome da joj kažem da li ja mislim da je ona psihički bolesna i ja ne znam šta da joj odgovorim.
pa znaš, nijedan psihički bolesnik nije svestan svoje bolesti, ne samo što ne zna da prepozna simptome, nego je to prosto iskrivljena svest... ni mladi šizofreničari nisu u stanju da priznaju da su bolesni, već svoje opsesije ponavljaju kao stvarne probleme, a dementni - naravno, mogu da deluju razumno na momente (naročito ako je u pitanju vaskularna demencija) - i još gore: dementni tvrde da nikad zdraviji nisu bili, pa bi zbog toga "kući" (to pričaju i kad su stvarno u svojoj kući)...

takvu bolesnu osobu jednostavno moraš da lažeš, ali ako nisi navikla na to, onda treba smisliti najrealniji izgovor kako bi zvučalo ubedljivije: u ovom slučaju, nemaš ti šta tu da misliš, lekari su tu da procene ko je koliko bolestan, ona zato i sedi tamo, na posmatranju je, a ako je dobro - dobro joj je baš zato što lekari paze na nju, zdravlje je najbitnije, neće stan nigde pobeći itd.

btw, onaj paket je možda signal da zapravo ne želi da se vrati u svoj stan, eto prebacila je sebi stvari koje su joj najbitnije, a sve što priča "kao pokvarena ploča", tj. ponavlja jedno te isto - to su fiks ideje, tipične za bolesti psihoze...
 
Poslednja izmena:
Pa evo, danas sam otišla do nje, ona u poprilično dobrom stanju, namontirala frizuru, lepo se obukla, raspoložena. Priča sa mnom o mojim porodičnim stvarima, a posle svega kaže da ja moram da potpišem da bi ona išla kući da sredi neke papire oko stana. I sad, da li je moguće da tako dobro odglumi dobro stanje ili je to faza ? Onda se naljutila, i argumente o njenom dobrom zdravstvenom stanju mi nabrajala. Pitala me je šta ja muljam sa stanom i šta sam zamislila da joj uradim od života, da li je ona to zaslužila ?
I stalno insistira na tome da joj kažem da li ja mislim da je ona psihički bolesna i ja ne znam šta da joj odgovorim.



"Ćiro, ne daš mi da izlazim u kafanu, ne daš mi da pušim u sobi, znači ja sam lud?"
"Nisi J. ti imaš drugu dijagnozu, 'oćeš kafu?" :lol:
"Ti si luđa od mene. Naravno da 'oću. Daj jednu cigaru" :lol:

Probaj da skreneš temu. Ne primaj sve lično i tragično. Okreni na šalu, zaebanciju. Dementni ponavljaju jedno te isto jer ta informacija postoji u njihovoj glavi u tom trenu. Ona ne zna šta drugo da te pita. Onda će i ona nestati i možda doći neka druga informacija koja će biti primarna u određenom vremenu.
 
Danas bila u domu kod nje. Videla me soc radnica i pozvala na razgovor. Kaže, bila mama i tražila pravnika da napiše testament da stan ostavlja mojoj ćerki. Pita šta da radi. Ona mene pita ? Naravno da to nije opcija.
Ja je pitam kako da pokrenem postupak oduzimanja poslovne sposobnosti baš zbog takvih stvari, kaže, raspitaće se, ali misli da to ide jako sporo i da se radi preko csr. Jel zna neko, može li to direktno preko suda ? Ovi iz csr su užasno spori, tek sam pre neki dan dobila rešenje o smeštaju u ustanovu, a smeštena je u februaru.
 

Back
Top