blizance
Ističe se
- Poruka
- 2.391
Hvala.Sinoc smo posle dugo dugo vremena izasli kao porodica u setnju , bez zurbe, bez straha sta se dogadja kuci.Sincic mi je rekao kako prvi put idemo svi zajedno u setnju.Pokusavamo da zapocnemo normalan zivot(hteo sam da napisem da se vratimo normalnom zivotu, ali mi ga nismo ni imali) ,nije nimalo lako.Svakodnevno razmisljam o majci, brinem se, nije njoj sjajno tamo u domu ali nije joj bilo dobro ni kod kuce. Bolest je dosta napredovala i svestan sam da je sve moguce u narednom periodu.Imamo dosta obaveza od kada je i supruga pocela da radi i ne vidjamo se bas cesto, ali sta je tu je najbitnije je da supruga i ja budemo smireniji a samim tim ce i dete biti srecnije.Poceli su da se javljaju dusebriznici iz familije koji nisu dosli kod nas zadnju deceniju sa pricama tipa "zar ste morali tako" itd. ali ja znam da sam morao da donesem tu tesku odluku jer je bilo doslo do onde sto se kaze.Na srecu ima i prijatelja koji znaju kroz sta smo sve prosli kao porodica i koji me podrzavaju i to mi mnogo znaci. Opet cu zavrsiti onom recenicom:"Nek nam je Bog u pomoci i nama i majci", a i Vama prijatelji koji se borite sa ovom opakom bolescu.Pozdrav
Samo napred!Ti ces se naravno brinuti sve dok je ziva i to je normalno.Mozda ce ti sada ipak biti lakse jer ces se posvetiti vise svojoj porodici.Njoj sledi ono sto je neminovno i sto se brze pomiris s tim to ce ti biti lakse.Prva sam ja ta koja nije mogla da ostavi majku u Domu ali sa njom je nesto blaza varijanta i ma koliko je bilo losih situacija sada dobro reaguje na lekove.Pusti familiju,svi su uvek takvi kad im se saopsti nesto novo ali nisi ti taj koji zivi za njih niti oni mogu sta da ti pomognu.Odslusaj komentare,osmeh broj sest i radi onako kao ti smislis da treba.
...takav je čovek


Nekako se smiri, malo se nasalimo... opet dobro je, koliko moze biti. Juce opet dosla tetka. Nije je izvodila, ali je sedela i pricala s njom. Uvece majka resila da se okupa, rekoh zvacu je kasnije. Pozovem i imam sta da cujem
Mama je uvece izasla napolje iz Geronto centra, portir je stigao u dvoristu, a bolnicarke vratile u sobu. Javi se i bolnicarka, kaze da je sada dobro. Pozovem ponovo mamu, a ona kaze da je napravila skandal i da se stidi i da nije znala da je tu tako strogo kao u zatvoru i da sada ne moze da spava... Tepala sam joj, smirivala je, rekla sam da to VISE NIKADA NE SME DA URADI, animirala je da razmesti krevet (bolnicarke to nisu uradile, a mozda nisu ni mogle od nje)... legla je konacno u krevet a pre toga sakrila mobilni negde i jedva ga nasal, pa sam ja precrkla cekajuci da se javi. U medjuvremenu sam ridala od muke i bola. Jutros pozovem, a moja mama se obukla, umila, ocesljala, zalila cvece na terasi, pocisitla po sobici i ceka dorucak.
Kazem joj da nije praznik i da moze da plete, ona se obradovala. Pozovem kasnije, ona i dalje plete i raspolozena. Ne pominjemo sinocnu avanturu. Sa doktoricom ne mogu da uspostavim kontakt celo pre podne, jer je u viziti i sigurno se svasta izdesavalo za vikend. Zvacu kasnije ponovo. Psiholog kaze da je sada sve u redu i da ce je obici. Mama je u drzavnom domu. A za taj dom ne treba starateljstvo, ali je bila potrebna potvrda o proseku moje plate. Ovo nije prvi put mojoj mami. U Domu je ovo drugi put za ove 3 godine, koliko je tamo. Zato vodite racuna o kretanju dementnih i zakljucavajte vrata.