Demencija

Dragi moji, provela sam 7 dana sa mamom. Bilo je lepih trenutaka, ali i ocajnih. Uvece joj se ne spava, nocu bi da prica i stalno nesto proverava. Tek jednog jutra, nakon tri dana zajedno, u 4h posle ponoci, probudila se i kaze da zeli da pricamo. Spavale smo zajedno, jer se ne usudjuje da spava sama u sobi, pa ni u krevetu. Moj suprug je spavao u drugoj sobi. Kazem joj da sam umorna i da je 4h ujutru, ali ona negoduje i kaze da je njena cimerka uvek spremna za razgovor i da je bolja od mene. Hajde da cujem sta ce reci:think: Kaze mi da oseca nesigurnost i da ima utosak da se nesto cudno desava sa njom. Kao da se gubi-bas tim recima je opisala. Tesim je da ce sve biti u redu, da je lekari prate, bolnicari nadziru, da ja vodim racuna o svemu. Odgovara da je to sve u redu, ali da treba da kazem doktorici za taj njen problem. Obecala sam da cu uciniti sve. Srce me bolelo dok sam je slusala. Bila je potpuno svesna i razlozna. Ima vaskularnu demenciju i verovatno je nesto kvrcnulo da je dotok krvi bio optimalan. Sutra ce je pregledati specijalista, a doktorica opste prakse rece da su zadovoljni njenim trenutnim stanjem. Televizor dozivljava kao uljeze u kuci. Mene cas poznaje a cas ocekuje svoje malo dete. Moj muz je nepoznat, a onda drag kao da joj je sin... I tako. Tesko mi je bilo kada sam je ostavljala u Domu. A u Domu sam imala raspravu sa medicinskim osobljem, sociologom i animatorom. Medicinske sestre su zaboravile da prepisu na njenoj kesici sa lekovima (dnevna doza) da treba dati lek uz nadzor. Zamislite zaboravile su!:dontunderstand: Doktorica se uznemirila kada sam pocela da negodujem. Pobogu, oni zaboravljaju a ja dovela mamu zato sto zaboravlja:dash: Sociolog stalno prebacuje krivicu sa jednog na drugog i za svakog ima neko opravdanje. Meni ne treba analiza profesionalnih i licnih problema vasih zaposlenih, odbrusih ja. Dajte da vidimo kako moze da se bar ublaze problemi, ako se vec ne resavaju. Animator nikada nije tu, a i kada jeste ne preduzima mnogo, zapravo preduzima za one koji i sami znaju da se zabave.:klap:.. I tako... Prema tome, oni koji nameravaju da smeste dementnog u dom, moraju da se spreme za stalni nadzor. To je jedini nacin da se koliko-toliko drze stvari pod kontrolom. Da, predali su zahtev za komisiju za tudju negu za moju mamu, pa cemo videti sta ce biti. Vec sam dva puta slala i nista. Sociolog kaze da su negu dobili neki koji se drze bolje od moje mame, ali da tu nema pomoci, vec treba pokusavati. I dok je bila u svom stanu, stalno sam joj telefonirala da bih proveravala sta radi i da je podsetim kada treba nesto da uradi. Borba neprestana...
 
Dragi moji, provela sam 7 dana sa mamom. Bilo je lepih trenutaka, ali i ocajnih. Uvece joj se ne spava, nocu bi da prica i stalno nesto proverava. Tek jednog jutra, nakon tri dana zajedno, u 4h posle ponoci, probudila se i kaze da zeli da pricamo. Spavale smo zajedno, jer se ne usudjuje da spava sama u sobi, pa ni u krevetu. Moj suprug je spavao u drugoj sobi. Kazem joj da sam umorna i da je 4h ujutru, ali ona negoduje i kaze da je njena cimerka uvek spremna za razgovor i da je bolja od mene. Hajde da cujem sta ce reci:think: Kaze mi da oseca nesigurnost i da ima utosak da se nesto cudno desava sa njom. Kao da se gubi-bas tim recima je opisala. Tesim je da ce sve biti u redu, da je lekari prate, bolnicari nadziru, da ja vodim racuna o svemu. Odgovara da je to sve u redu, ali da treba da kazem doktorici za taj njen problem. Obecala sam da cu uciniti sve. Srce me bolelo dok sam je slusala. Bila je potpuno svesna i razlozna. Ima vaskularnu demenciju i verovatno je nesto kvrcnulo da je dotok krvi bio optimalan. Sutra ce je pregledati specijalista, a doktorica opste prakse rece da su zadovoljni njenim trenutnim stanjem. Televizor dozivljava kao uljeze u kuci. Mene cas poznaje a cas ocekuje svoje malo dete. Moj muz je nepoznat, a onda drag kao da joj je sin... I tako. Tesko mi je bilo kada sam je ostavljala u Domu. A u Domu sam imala raspravu sa medicinskim osobljem, sociologom i animatorom. Medicinske sestre su zaboravile da prepisu na njenoj kesici sa lekovima (dnevna doza) da treba dati lek uz nadzor. Zamislite zaboravile su!:dontunderstand: Doktorica se uznemirila kada sam pocela da negodujem. Pobogu, oni zaboravljaju a ja dovela mamu zato sto zaboravlja:dash: Sociolog stalno prebacuje krivicu sa jednog na drugog i za svakog ima neko opravdanje. Meni ne treba analiza profesionalnih i licnih problema vasih zaposlenih, odbrusih ja. Dajte da vidimo kako moze da se bar ublaze problemi, ako se vec ne resavaju. Animator nikada nije tu, a i kada jeste ne preduzima mnogo, zapravo preduzima za one koji i sami znaju da se zabave.:klap:.. I tako... Prema tome, oni koji nameravaju da smeste dementnog u dom, moraju da se spreme za stalni nadzor. To je jedini nacin da se koliko-toliko drze stvari pod kontrolom. Da, predali su zahtev za komisiju za tudju negu za moju mamu, pa cemo videti sta ce biti. Vec sam dva puta slala i nista. Sociolog kaze da su negu dobili neki koji se drze bolje od moje mame, ali da tu nema pomoci, vec treba pokusavati. I dok je bila u svom stanu, stalno sam joj telefonirala da bih proveravala sta radi i da je podsetim kada treba nesto da uradi. Borba neprestana...


Bas iz razloga koje si navela ja odugovlacim smestaj u Dom.Mozda ti je za neke stvari lakse sto je tamo ali se isto zderes ako ne i vise zato sto nisi tu 24h.Kako god da okrenes veoma je tesko.:(
 
jutros me majka oko 6 probudila, da vidim gde je otac? nisam se nadala da je na fotelji, al` od prizora mi je jos najblaze receno, muka. lezi na podu na stomaku go, ispod njega parce cebeta i deo jorgana. pokusam da ga podignem. vristi. ukocio se. klasicno, kada nesto nece. ne znam da li je ozbiljno povredjen ili "samo" kuka. na srecu, samo je kukao, a ja ojacah u poslednje vreme nekako ga sama okrenuh na ledja, pa ga uhvatih ispod pazuha i podigoh. ako neko hoce da obaramo ruke, moz` slobodno, u poslednjih par meseci ojacah onoliko.

pre neki dan kada sam isla po ocevu donju protezu, pokusah da izvucem bar neki savet od neuropsihijatra. ali ili nije tu, ili ima malo vremena, kad mi uspe da zakazem jedva ga dovucem do nje da ga pogleda, obicno me pita sto sam se mucila? da nije tuzno smejala bih se iz glasa. ali vodite racuna kako se ponasate kada idete kod psihijatra ! mogu pomisliti da se genetika vec odrazava na vase ponasanje.

beket, draga jos su mi u secanju dva letovanja i bar tri sopinga u inostranstvu godisnje. na to se bilo jako lako navici. i ovo donekle dozivljavam kao dobro iskustvo, jer da mi je neko rekao da cu sa jednom penzijom uspeti, sve sto uspevam rekla bih mu da je puko ko zvecka. finansijski sam iscrpljena jer ovo iz raznih razloga traje petu godinu. lanci, prstenje i ostala cuda su otisla za puko prezivljavanje. tesko mi je sto cerku vidjam jednom-dva puta nedeljno otisla je kod verenika, tesko mi je sto sve cesce ne uspevam da sakrijem umor i brigu. pokusavam da je nasmejem nekim "dekaninim" provalama, ali vidim da se i ona kiselo smeje.

bas se raspisah, al` mora da prekinem hitno vodim mamu kod zubara, uspelo mi da izmolim da je prime boli je zub. tatu ostavljam samog kod kuce. nadam se da cu ga zateci na istom mestu.... (znam da ne bi trebalo, ali nemam drugo resenje)
 
Eh,Henriet...gde nama ode zivot???:(
To sto kazes o psihijatrima mi je vec pri prvom susretu delovalo kao da i nas gledaju kroz njih(mislim na roditelje)Mozda gresim ali ...ili ja tripujem.Mozda su ljudi ocekivali da mi malo oladimo od svega i posvetimo se sebi.Rece meni jednom jedna...psihijatrica da se dajem samo onoliko koliko su moje mogucnosti.Mislila je uopsteno..svima,kolegama,prijateljima,deci...ali kako pitam se ja?Kako da mislim na sebe kad sam nekome potrebnija?Gde je granica?Kada stati,predahnuti?Kad nas obori umor i srtes,kad nemamo snage i volje,kad nas napadnu bolesti jer nismo ni mi od celika moze biti kasno ali za koga...?Za nase najdraze ili za nas?Mozda za sve zajedno.Kako naci meru i biti bar na trenutke samo svoj?
 
Eh,Henriet...gde nama ode zivot???:(
To sto kazes o psihijatrima mi je vec pri prvom susretu delovalo kao da i nas gledaju kroz njih(mislim na roditelje)Mozda gresim ali ...ili ja tripujem.Mozda su ljudi ocekivali da mi malo oladimo od svega i posvetimo se sebi.Rece meni jednom jedna...psihijatrica da se dajem samo onoliko koliko su moje mogucnosti.Mislila je uopsteno..svima,kolegama,prijateljima,deci...ali kako pitam se ja?Kako da mislim na sebe kad sam nekome potrebnija?Gde je granica?Kada stati,predahnuti?Kad nas obori umor i srtes,kad nemamo snage i volje,kad nas napadnu bolesti jer nismo ni mi od celika moze biti kasno ali za koga...?Za nase najdraze ili za nas?Mozda za sve zajedno.Kako naci meru i biti bar na trenutke samo svoj?

vratih se, tata hvala Bogu na istom mestu. mama sutra ponovo kod zubara.
eh moja blizance - zivot ne pita samo protrcava. skoro sam bila pred dilemom da li da puknem nacisto, ili da pocnem svemu da se smejem. nekako mi se samo nametnulo i pitanje, a i odgovor. nekako odabrah ovo drugo. cak sam razmisljala da li i vama da predlozim da pisemo "bisere" nasih najmilijih pa da se bar na muku i nasmejemo ili da uplakani cedimo maramice jedni drugima. odustala sam od te ideje, mada i dalje mislim da nije losa.
tesko je do besvesti, ali moramo prvenstveno zbog nas samih da istrajemo jer u suprotnom pascemo (prebrzo) na teret nasih najmladjih. e, to vec nije za salu.
imam prijatelje (ne puno, ali sasvim dovoljno) medjutim pokusavam da ne delim sa njima svaku situaciju koja me preko dana iznenadi. ne sumnjam u njihovo prijateljstvo, ali ne zelim da ih opterecujem preterano. neki me cak smatraju za duhovitu, jer odaberem par tatinih bisera i vrtim ih dok vidim da su im zanimljivi.
sve ti napisah, al` ti ne odgovorih na pitanje - ni ja ne znam meru. trazim je.
posebno, kada krenem kod specijaliste kojeg samo cekam da mi spomene genetiku, onda cemo se bas "lepo" ispricati. ne sumnjam da ih ima i normalnih, ali sam odabir profesije kod mene stvara sumnju u njihov mentalni sklop....
 
vratih se, tata hvala Bogu na istom mestu. mama sutra ponovo kod zubara.
eh moja blizance - zivot ne pita samo protrcava. skoro sam bila pred dilemom da li da puknem nacisto, ili da pocnem svemu da se smejem. nekako mi se samo nametnulo i pitanje, a i odgovor. nekako odabrah ovo drugo. cak sam razmisljala da li i vama da predlozim da pisemo "bisere" nasih najmilijih pa da se bar na muku i nasmejemo ili da uplakani cedimo maramice jedni drugima. odustala sam od te ideje, mada i dalje mislim da nije losa.
tesko je do besvesti, ali moramo prvenstveno zbog nas samih da istrajemo jer u suprotnom pascemo (prebrzo) na teret nasih najmladjih. e, to vec nije za salu.
imam prijatelje (ne puno, ali sasvim dovoljno) medjutim pokusavam da ne delim sa njima svaku situaciju koja me preko dana iznenadi. ne sumnjam u njihovo prijateljstvo, ali ne zelim da ih opterecujem preterano. neki me cak smatraju za duhovitu, jer odaberem par tatinih bisera i vrtim ih dok vidim da su im zanimljivi.
sve ti napisah, al` ti ne odgovorih na pitanje - ni ja ne znam meru. trazim je.
posebno, kada krenem kod specijaliste kojeg samo cekam da mi spomene genetiku, onda cemo se bas "lepo" ispricati. ne sumnjam da ih ima i normalnih, ali sam odabir profesije kod mene stvara sumnju u njihov mentalni sklop....
Dobro ti ovo o ;)biserima;)...od muke je ponekad stvarno smesno.
Sve sto si rekla ti je na mestu.Posebno ono o nasim najmladjima.Uh...zeznuta situacija i sa tom genetikom.Mada,nije uvek ona presudna...ko ce ga znati.Ajd,da se nadamo.Nek ide zivot.Svaki dan nadjem nesto lepo pa pokusam do sutra da prezivim drzeci se za to:whistling:Neki momenti su mi sa majkom pored svega cak nezniji i drazi nego pre bolesti.Ponekad kazem sebi da je mozda sve ovo moralo i da se desi kako bi se zblizile.Vidim i ja njoj prijam vise nego ikad.Valjda to neko ipak od gore uredi tako da nije sve crno i najcrnje.Idem dalje...Nemam izbora...borba...iako mozda izgubljena unapred i nije borba ako se ne potrudis da das sve od sebe pa ako i padnes na kraju bar znas da si se borio i da nisi kukavica.Najlakse je dici ruke i popustiti i predati se ali srecom nesto me tera da svaki novi dan dozivim kao borbu i da svaki odlazak u kravet uvece dozivim kao olaksanje a novo jutro ipak nekako docekam na nogama i spremna za dalje.To se valjda zove ljubav...i neka potraje...:heart:

- - - - - - - - - -

drago mi je da ste provele neko vreme zajedno. to je uvek, bez obzira na tuzne momente lepo. :heart:

Slazem se...isto dozivljavam...sve dok je ljubavi u nama bice i lepih momenata i treba ih cuvati za buducnost.
 
Idem dalje...Nemam izbora...borba...iako mozda izgubljena unapred i nije borba ako se ne potrudis da das sve od sebe pa ako i padnes na kraju bar znas da si se borio i da nisi kukavica.Najlakse je dici ruke i popustiti i predati se ali srecom nesto me tera da svaki novi dan dozivim kao borbu i da svaki odlazak u kravet uvece dozivim kao olaksanje a novo jutro ipak nekako docekam na nogama i spremna za dalje.To se valjda zove ljubav...i neka potraje...:heart:


moji jos uvek spavaju. :super: nocas sam ih obilazila. tata je na krevetu.
sinoc sam ga "zagradila" ogromnom foteljom, nisam bila sigurna da ce mi upaliti, ali bar nije go na podu....
 
Pridružujem se i ja na ovoj temi, nažalost...Moja baka 35-to god već nekih 6-7 god pati od demencije.
Počelo je sa lopovima, krađama, nekim ženama koje dolaze u stan sve do mržnje prema mojoj mami koja je čuvala i pazila sve vrijeme
Želja da ide kući, besciljni odlasci, priča o djeci koja je čekaju kući....sve je to prošlo...danas leži, nepomično, ne može da guta, rapidno gubi na težini, stolicu nema već 7-mi dan, juče sam je po nešto razumjela, mazila me i poljubila, a danas...nema glasa, nema ništa
ima bolni izraz lica.....jel' ovo kraj? :(
Mogu li bilo šta uraditi.....
 
Pridružujem se i ja na ovoj temi, nažalost...Moja baka 35-to god već nekih 6-7 god pati od demencije.
Počelo je sa lopovima, krađama, nekim ženama koje dolaze u stan sve do mržnje prema mojoj mami koja je čuvala i pazila sve vrijeme
Želja da ide kući, besciljni odlasci, priča o djeci koja je čekaju kući....sve je to prošlo...danas leži, nepomično, ne može da guta, rapidno gubi na težini, stolicu nema već 7-mi dan, juče sam je po nešto razumjela, mazila me i poljubila, a danas...nema glasa, nema ništa
ima bolni izraz lica.....jel' ovo kraj? :(
Mogu li bilo šta uraditi.....
Au stvarno tuzno, ali to čeka sve naše ako požive duže.Sta kažu lekari?Jel ona to nepokretna?Od kada ne moze da guta?
 
Ljekari nista...imala je terapiju od koje jestalno spavala. Mama joj to ne daje vec 3 dana. Ne guta vec 4 dana uspijemo je nahraniti mlijekom i pireom.Ne moze ustati niti se okrenuti u krevetu :(
 
nema glasa, nema ništa
ima bolni izraz lica.....jel' ovo kraj? :(

Jeste, to je kraj bolesti (poslednja faza demencije), ali i to može da potraje (možda i više meseci)... Zaista ne znam mnogo o poslednjim danima dementnih, o tome skoro niko i ne piše. U svim knjigama koje sam našla, tu se priča završava, agonija se podrazumeva... A za te specijalne tehnike hranjenja i uopšte nege - treba pitati stručnjake, zvati u pomoć one iz patronažne službe ili ih barem pitati za savet. Na ovom forumu - sa takvim iskustvom - malo je ovde bilo ljudi, još manje reči, a ako je i bilo, onda samo u nagoveštajima ("margareta lepo cveta" - ona je pominjala i kapi vode na pipetu, ako se dobro sećam).

- - - - - - - - - -

& pozdravi mamu, ali reci joj da ne bi trebalo da menja terapiju bez konsultacija sa lekarima -
 
Poslednja izmena:
Da Vas obavestim prijatelji danas sam majku vratio u privatni dom u kome je bila.Dok sam cekao papire u socijalnom za drzavni dom raspitivao sam se, obilazio drzavni dom, razgovarao sa osobom cija je svekrva bila u ovom privatnom domu i dosao do zakljucka da je privatni dom u kome je bila pored nekih nedostataka mozda bolje resenje za majku.Drzavni dom je dom otvorenog tipa i tamo su dementni uglavnom fiksirani i imaju manje osoblja, dok u privatnom ima vise osoblja koji imaju dobar odnos sa pacijentima -sto je po meni veoma bitno, pacijenti su uglavnom dementni i vrata su im uvek zakljucana pa ih pustaju da setaju hodnikom, nemaju lekara- dolazi po pozivu, ali imaju viseg med. tehnicara koji ima dosta iskustva, uglavnom izbegavaju da ih vezuju,pacijenti imaju dobru hranu i dosta se trude da im ugode.Sad meni se ne dopada sto tamo svako radi sve ali boze moj.Kada sam se vratio kuci cekala me je jedna losa vest,naime majcina rodjena sestra moja tetka je dozivela mozdani udar tako da jedva cekam da se ovaj dan zavrsi, sutra ce mozda biti bolje.Znaci majku sam smestio pa sad neka nam je Bog u pomoci i nama i njoj.Pozdrav
 
Poslednja izmena:
hvala Beket
Moram vam napisati da mi baka danas izgleda mnogo bolje, za razliku od juče drži oči otvorene, uspostavile smo kontakt pogledom i stiskanjem ruke
Mama i lijekovi, eh to vam je duga priča jer su mijenjali terapiju više puta, a ljekari kao da su je već otpisali, tako da mama više nikome ne vjeruje i ne mogu tu ništa, u jednu ruku je i podržavam, nekako smo svjesni da su ovo zadnji dani
Mika divim ti se jer moja mama to nikako nije mogla kada je baka u pitanju

Svi vama želim mnogooo sreće i strpljenja i ako ikako mogu pomoći tu sam
 
mozes draga, citaj ovu temu sigurno ces (kao I svi mi) pronaci po neku recenicu koja ce ti dobro doci kada se najmanje nadas. a sto se bake tice voli je, grli, bez obzira sto ti se cini da to ne dopire do nje...

miko, tezak ali dobar izbor...
upravo to i radim ali onda vidim njenu suzu i onda krene lavina .... slomim se i odmaknem i sve tako
ali nekako sam smirenija danas mada znam da možda već sutra...:( jer znam da me je prepoznala i eto kao malo smo komunicirale

teško je jako je teško, jer kad sam pored nje bježim da me ne vidi da plačem a čim odem visim na telefonu i dosađujem mami
 
hvala Beket
Moram vam napisati da mi baka danas izgleda mnogo bolje, za razliku od juče drži oči otvorene, uspostavile smo kontakt pogledom i stiskanjem ruke
Mama i lijekovi, eh to vam je duga priča jer su mijenjali terapiju više puta, a ljekari kao da su je već otpisali, tako da mama više nikome ne vjeruje i ne mogu tu ništa, u jednu ruku je i podržavam, nekako smo svjesni da su ovo zadnji dani
Mika divim ti se jer moja mama to nikako nije mogla kada je baka u pitanju

Svi vama želim mnogooo sreće i strpljenja i ako ikako mogu pomoći tu sam
Da, ali tvoja mama ima odraslu cerku, ne znam da li je tvoja mama zaposljena , da li ima jos nekoga ko joj je pomagao oko nege bake.Ja imam dete od 8,5 god. koje naravno jos uvek nije samostalno, i uglavnom smo samo ja i supruga cuvali majku zadnjih 10 godina, a oboje smo zaposleni.Da napomenem da moja supruga ima 29 godina i da je odgajala dete uporedo sa dementnom svekrvom.Za 10 god. braka smo 10tak puta izasli svo troje kao porodica da prosetamo, inace je uvek morao jedan da cuva majku ako bi drugi morao negde da ode.Ni ja nisam hteo da je dam u dom nikako ali sam na kraju uvideo da smo svi psihicki popustili , da mi se porodica raspada i da i dete pati zajedno sa nama, a ono mi je svakako najbitnije
 
moji jos uvek spavaju. :super: nocas sam ih obilazila. tata je na krevetu.
sinoc sam ga "zagradila" ogromnom foteljom, nisam bila sigurna da ce mi upaliti, ali bar nije go na podu....

Henriet, dobro si se snasla. Kao da imas bebu pa strepis svakih cas...ali to je to. Ne znam otkud te scene sa skidanjem i lezanjem na podu. Moja tetka je zatekla pre 6 godina svog devera u njegovom stanu kako tako lezi. Svekar moje prijateljice je imao takvih epizoda. Znam da je to sve tako konfuzno, ali to svlacenje... Secam se kada je moja mama pre tri godine dobijala injekcije za jacanje organizma (OHB ili OBh... ne secam se vise kako se to zove), skinula je pantalone i gace do kolena pred medicinskom sestrom. Prvo smo medicinska sestra i ja bile zgranute, a nakon mog pitanja zasto se toliko skida i njenog odgovora da hoce da olaksa pristup i da tako treba raditi, prasnule smo u smeh. Zapravo me to podsetilo na dete, koje je spremno da pokaze hrabrost. A onda me oblila tuga, kao njen vapaj da sve ucini da joj bude bolje. Posle sam, a i sada, insistrirala na izbegavanju patetike. To sto je u pitanju tvoj otac, Henriet, znam da je uzasno tesko. Moja mama je juce mene pitala gde joj je cerka (a samo mene ima), ljuta je bila i pricala je kako stalno skita i kako je ona majka i mora da brine. Nikako nije mogla da rascisti kako postoje dve osobe sa istim imenom, a jedna joj je cerka a sta sam joj ja. O, Boooozeee....
 
upravo to i radim ali onda vidim njenu suzu i onda krene lavina .... slomim se i odmaknem i sve tako
ali nekako sam smirenija danas mada znam da možda već sutra...:( jer znam da me je prepoznala i eto kao malo smo komunicirale
teško je jako je teško, jer kad sam pored nje bježim da me ne vidi da plačem a čim odem visim na telefonu i dosađujem mami

sve znam o cemu pises.... i ja vidim ocevu suzu. ne znam samo da li je ta suza zato sto nesto razume ili sto nista ne razume.... ne znam da li place moj tata od 82 godine, ili dete u njemu. svejedno, zagrlim ga jos jace, obicno mu nesto progundjam (tipa: e, bas si nasao kada ces da places) branim se, a sta osecam ne mogu ni da napisem. na sve to draga moja, imam samo vas da se izjadam...
i beskrajno vam hvala na tome <3
 
Henriet, dobro si se snasla. Kao da imas bebu pa strepis svakih cas...ali to je to. Ne znam otkud te scene sa skidanjem i lezanjem na podu. Moja tetka je zatekla pre 6 godina svog devera u njegovom stanu kako tako lezi. Svekar moje prijateljice je imao takvih epizoda. Znam da je to sve tako konfuzno, ali to svlacenje... Secam se kada je moja mama pre tri godine dobijala injekcije za jacanje organizma (OHB ili OBh... ne secam se vise kako se to zove), skinula je pantalone i gace do kolena pred medicinskom sestrom. Prvo smo medicinska sestra i ja bile zgranute, a nakon mog pitanja zasto se toliko skida i njenog odgovora da hoce da olaksa pristup i da tako treba raditi, prasnule smo u smeh. Zapravo me to podsetilo na dete, koje je spremno da pokaze hrabrost. A onda me oblila tuga, kao njen vapaj da sve ucini da joj bude bolje. Posle sam, a i sada, insistrirala na izbegavanju patetike. To sto je u pitanju tvoj otac, Henriet, znam da je uzasno tesko. Moja mama je juce mene pitala gde joj je cerka (a samo mene ima), ljuta je bila i pricala je kako stalno skita i kako je ona majka i mora da brine. Nikako nije mogla da rascisti kako postoje dve osobe sa istim imenom, a jedna joj je cerka a sta sam joj ja. O, Boooozeee....

hvala ti na podrsci. pokusavam. isto kao sto svi mi pokusavamo. borimo se. dok nisam pronasla ovu temu mislila sam da je samo tata u problemu, a onda sam jasno procitala simptome i apsolutno svi odgovaraju i majci.... samo ce to kod nje mnogo duze potrajati. cini mi se da je samo jedno u pitanju, da bi bar malo bilo lakse. ovako je vise nego pakleno. uspe mi koliko-toliko da ga smirim, ali onda krene ona. razbuca u trenutku sve sto sam uradila. ne vredi nikoga zvati. doduse, nisam pokusala vatrogasce, mozda bi oni nesto uradili. hitna, policija, socijalna sluzba - nista. samo prebacuju odgovornost jedni na druge. o smestaju za sada ni pomisliti. moze, al` da stavim stan pod hipoteku !? veoma interesantno. ne smem da krenem da pisem kako sam podivljala jutros kada sam otvorila racune i videla da su mi smanjili subvenciju za infostan i za prosli mesec (verovatno i vama) obracunali grejanje a mi se posmrzavali.

grejala sam oca na fen kad ga okupam. PIO sada sam vec sigurna strajkuje u dogovoru sa vladom, inace bi se valjda naslo neko resenje do sada... e, sad vise nista necu da placam! neka me tuze. i ovako nisam vlasnik. vlasnik je dementan. ne mogu nista bez njega, a on ne zna. hoce mozda njega da uhapse? verovatno nece, jer bi trebao neko da brine o njemu. ovako - eto mene na sigurnom. tamo bar nista necu morati da placam. a ni da radim. milina!
 
@ mdada, ako je tvoja baka još uvek u stanju da plače ili da ispoljava bilo kakve emocije, to znači da su neke moždane funkcije očuvane i samim tim može ona još dugo tako (ako nema nekih drugih zdravstvenih problema) -
ovo je možda malo gruba uteha, ali takva je to bolest, nikad ne znaš šta će i kako biti... zato se raduj svakoj sitnici, prestani da cmizdriš, sa bakom uvek veselo, stara je ona i dementna, a s takvima uvek treba veselo i nežno!
(moja majka je 10 godina mlađa od tvoje bake, poslednju njenu emotivnu reakciju videla sam pre nekoliko meseci, ali eto - još je živa)
nego, te konkretne tekuće probleme morate ipak sami da rešavate: problem sa zatvorom imaju mnogi stari ljudi, bez obzira na demenciju, zato postoje razni preparati, pa i domaći recepti za to... & pasiranje hrane je uobičajeno i za srednji stadijum bolesti, a poželjno je da bude raznovrsno povrće puno vitamina: ne pravi se pire samo od krompira...


@ Henriet, nemoj da se šališ da nagomilaš neplaćene račune, kamate i opomene, napraviš sebi dugove! takav luksuz mogu sebi da priušte samo oni koji nemaju naslednike, a ti imaš!
razumem da si možda u besu napisala ovo što si napisala, razumem da imaš dvostruki problem u kući, ali baš zato moraš da budeš uporna da ostvariš svoja prava u socijalnom, makar minimalna -
ali moraš da budeš i realna, da se setiš gde živiš i da ne očekuješ mnogo od onih koji nam više uzimaju nego daju (naravno, mislim na državu, ne na naše roditelje...)
 
Poslednja izmena:

Back
Top