Haydi, drago mi je da si se javila, baš sam gledala da li si se uključivala, brinula sam za tebe. Toliko je bilo komplikacija, toliko je rapidno bilo sve gore još dok si sama pazila na mamu... Drugačije i nije moglo da se završi, bilo u domu, bolnici ili kući.
Ponekad čitam sve to unazad, sve što smo pisali ovde pre godinu-dve. Prosto je neverovatno da je toliko vremena prošlo a da u međuvremenu nismo postali ni pametniji ni mirniji, pa ni hrabriji u suočavanju sa ovom bolešću.
Ima jedna knjiga koju bih preporučila svim osetljivim ljudima po ovom pitanju. Kod nas se vodi kao roman pod naslovom "Kao stari kralj u izgnanstvu", a napisao je jedan Austrijanac (Arno Gajger) na osnovu ličnog iskustva sa svojim ocem. Pakao kroz koji je prolazila cela porodica - samo je nagovešten i na prvo čitanje ja sam ostala nezadovoljna zbog nedorečenosti i bajkovitosti, ali posle sam se vratila na neke delove i drugačije ih pročitala. Knjižica je inače tanka i lako se čita. Nema tamo mnogo mudrovanja, ali evo jedan takav citat: "Svaka osoba koja boluje od demencije razlikuje se od druge, često su uopštavanja škakljiva, ljudi pogođeni bolešću u svom biću ostaju nedokučivi, svako je slučaj za sebe, sa svojim osećanjima i tokom bolesti." Arno Gajger je namerno završio knjigu pre smrti svog oca, ali ima dosta zanimljivih epizoda sa priučenim negovateljicama koje su unajmljivali i kasnije u lokalnom staračkom domu.
A ja ne pišem o svojim posetama domu, prosto zato što sad toga nema. Nisam bila više od dva meseca, verovatno neću moći još par nedelja. Dugo već odlažem, imala sam paradentozu, povadili su mi sve zube, pa ne idem nigde gde ne moram, samo do banke i supermarketa. Plašila sam se da zbog toga neću moći ni da pričam preko telefona, ali dobro je - ipak mogu. Zovem je svako veče, ispričamo za 5-10 minuta, ništa joj ne pominjem da imam neke probleme, a kad me pita kad ću da dođem, onda uvek nešto izmislim. Ona u poslednje vreme ne kuka mnogo, čak je previše zadovoljna i hranom i ljudima, samo se često gubi u prostoru, pa mi tvrdi kako su je "opet premestili u drugu sobu" (a nisu) ili kaže jednom "znaš, sad sam sama u sobi" (a od početka ima jednokrevetnu) itd. Ovi iz doma često objavljuju slike na fb, pa tako vidim kako se provodi, jednom su par njih vodili u obližnji manastir, ja po slikama mislila da je to neka obična crkva i pitam je posle uveče gde su bili, ona kaže - ne, nije crkva, nego... (nije mogla da se seti reči "manastir", ali se ubrzo setila kako se zove) - zbog takvih stvari izbegavam da je pitam bilo šta konkretno, pričamo samo kako je sve super, ili izmišljam smešne pričice o mačku koji ne nosi gaće pa podvija rep i neće da jede lososa, spava u kutiji itd. - na šta se moja majka slatko iscereka, da bi posle samo minut pitala kako je mačak i onda ako sam dobre volje sve pričam iz početka i ona se opet slatko smeje...