Demencija

Florena, ako je to jedini nacin u ovom trenutku da sacuvas sebe - jer ce sve to potrajati - onda nastavi tako. Znam da to jako boli. I svi se mi secamo nasih roditelja kada su bili zdravi i kada smo mi bili ususkani u toplini doma. Jednostavno smo suoceni sa ogromnim preokretom i to je tako. Prilagodjavanje je jedini nacin. A sa sto manje posledica po njih i nas... to je najbolji nacin, mada nam to ne izgleda uvek tako.
Beket, moja mama vec godinu dana nije sigurna gde se nalazi. Nije to stanje prisutno svakog dana, nekada je vise izrazeno... ali je prisutno. Iz sobe izlazi samo kada ide u trpezariju. Nece ni da proseta hodniko. Plasi se da ce se izgubiti. A kada dodje u svoju sobu cesto tvrdi da to nije njena soba. Tetke se ne usudjuju da je izvedu napolje. Stite sebe od mamine histerije, jer je povratak u sobu dovodi do konfuzije. Budi se nocu i sprema za dorucak, a kad joj kazem *mama, zasto si ustala jako rano, kada sam ti rekla da cu te ja probuditi i da cesimati dovoljno vremena da se obuces?*, samo mi kaze *pa, zaboravila sam da si mi to rekla*. I sta reci... Cak su jedno vreme moja mama i njena cimerka tumarale po tudjim sobama i zajedno tvrdile da je to njihova soba, jer uglavnom imaju isti raspored namestaja. A svaku zabunu proprate slatkim smejanje, kao kada su me probudile u 3 ujutru-ne znam kako su nabole moj broj na mobilnom telefonu, jer inace jedva umeju da se jave- a nisu znale koliko je sati. I to ih je tako zabavilo:bob: Bar su sada raspolozene kada su zajedno:bob:
 
Bar su sada raspolozene kada su zajedno:bob:

heh, super što se sad slažu, mada ni to neće dugo potrajati...

ova moja isto dobro raspoložena, nasmejale smo se pričicama o smaku sveta, naslušala se šta sve mačak jede, pa mu i pozadivela, ali dobro je sad, ne kuka mi mnogo -
(ovih dana idem u posetu, obećala sam joj neke poklone, ali nikako da nađem nešto što valja)
 
Dragi moji, nadam se da se bar malo praznicne atmosfere oslikava i u vasoj porodici. Moja mama vec dva dana se zali da oseca slabost, a kad dodju lekari onda me mama napadne sto sam intervenisala kad joj nije nista. nema pritisak, nema temperaturu... U nedoumici su da li folira da ne bi isla na proslavu u Domu ili hoce da ja sto pre dodjem... A ja se strasno brinem, jer vec dva dana se zali na tu slabost.Uh... Valjda ce biti bolje. Izgleda da joj ne prija euforija oko praznika. Nadam se da je samo to.
 
eh, i ti praznici... da mi je da se zavučem u neki medveđi bunker, pa da prespavamo i ja i mačak... (on već satima spava ispod jorgana, sakrio se od petardi, jedva sam ga dozvala da promjauče za 'lakunoć') -

a moja majka već u krevetu, trešti televizor, napričasmo se skoro pola sata, ništa ne pominje novu godinu, samo kako su lepo jeli, ali me udavila pričom o novom mladom doktoru, baš je odlepila na njega -

huh!

srećna vam nova, samo da nam ne bude gora od prethodne -
(sorry, iskrenije nisam mogla)
 
Dragi moji, nadam se da ste dobro. Bila sam u poseti kod mame. Vodila sam je kod kuce na 5 dana (znam, znam, Beket, sad ces reci da opet preterujem, ali eto... nisam mogla drugacije) i mogu vam reci da je bila prilicno stabilna. Pojacali su joj terapiju i nije bilo nekih drasticnih situacija ni kod kuce ni pri povratku u Dom. Medjutim... hm, opet neki problemz:cry: pocelo je osciliranje secera-staracki dijabetis. Zapravo je i bolje sto sam je dovela kuci, jer sam mogla da pratim njeno stanje i ponasanje. Zalila se povremeno da oseca malaksalost, odbijala je da jede - sto je cudno, posto je uvek imala dobar apetit a pogotovo je volela da jede dosta hleba i voca. Primerila sam i da se znoji nocu. Kada sam sve to ispricala doktorici, nakon provere secera zakljucak je da oscilira vrednost. Ide do 10, ali se verovatno desava da u toku dana i pada - u podne je vec neko vreme dobijala tabletu za normalizaciju i to nije adekvatna terapija. eto, jos jedan dokaz da moramo da budemo ukljuceni u pracenje situacije, jer ako prepustimo lekarima i medicinskom osoblju... oni su samo karton u njihovoj arhivi. Na zalost, nasi boelsni roditelji ne umeju da objasne svoje stanje, nisu ni svesni da imaju problem ni psihicki a cesto ni fizicki, ne umeju da objasnje... Uh... tako se sekiram zbog toga. Sada je psihicki stabilnija a opet je veliki problem prisutan fizioloski. z:cry: I moze da komplikuje celu sliku u nastavku...uh...
 
Zdravo dragi moji:heart:
Nikako de se dokopam negde nekog neta da mogu da se javim...
Uvek me je sramota da nekoga pitam da mi da na tren da se javim ili pogledam postu...
Kod mene je sve po starom...
Tata uporno trazi da se zeni... dosadjuje svima po komsiluku...
Medjutim sredio je malo odnose sa bratom...tako da sada on vodi o njemu racuna...
Ali lekove nece da pije:eek:Sem onih koje ON smatra da mu trebaju:mrgreen:Vise ga niko ne moze ubediti da mora neke da pije bez obzira sto on misli da mu ne trebaju...
Alkohol je tu:dash:Kaze - dok je pio njemu nista nije falilo...
Pa sad hajde neko da ga ubedi u suprotno...
Sestra insistira na domu ali brat ne da...
I eto opste svadje ..
Ne znam vise ni sama kako da se postavim niti sta da radim...
Nadam se da ste svi dobro i da je kod vas bar malo sve OK.
Svima veeeliki pozdrav:ljub:
 
Florena, sumnjam da bi ste uspeli da smestite oca u Dom sada kada je u tom stanju. Ne verujem i da bi mogli u Domu da ga obuzdaju, jer je on poslovno sposoban (nije mu oduzeta sposobnost s pravne strane), tako da bi mogao i da izlazi i da kupuju alkohol... Da li ste probali da se posavetujete sa nekim psihologom ili psihijatrom o celom slucaju? Da li u okruzenju postoji neka dovoljno autoritativna osoba, koju bi otac poslusao? Mozete li da mu pokazete rezultate koji ukazuju na cinjenicu da mora da pije lekove? Moze li neko da ga uplasi cinjenicom da ce mu biti jako lose ukoliko ne pije redovno lekove?
Kod mene situacija ista. Tetke su bile zajedno u poseti i digle su frku kako je mami jako lose. Pozovem lekare i dobijem informaciju da je stanje stabilno. Pozovem mamu i ona kaze da se oseca dobro, raspolozena je... Neko tu nije normalan. :eek: Izgleda da sam to ja:sad2: Sacekacu psihologa da dodje sutra u Dom, pa cu pricati ponovo o tom slucaju. Jednostavno vise nemam snage i zivaca da objasnjavam rodbini. Oni ocekuju da majka bude izlecena i da izgleda i ponasa se kao pre 10 godina. A u tim godinama i sa tom bolescu menja se iz nedelje u nedelju. Poludecu. U sred posla me zvala tetka sva uzbudjena i zabrinuta i ljuta, jer majka uopste nije dobro:think:
 
A sta ako roditelj nece ni kod psihologa, ni kod psihijatra, vec misli da mu nije nista i zaboravlja da zaboravlja, a kad mu ukazete na to, postaje agresivan, ali i dalje nece kod lekara?
 
Gde ste?
Opustela ova tema. Volela bih da je to dobar znak. A dobro je i kad se navikavamo na ono što jeste.
O onome što je kod nas prosto i nema smisla da pišem. Ali obe smo još uvek tu.

Infinity, bilo bi dobro da ti odgovori neko ko je to uspešno obavio. Kod nas je to bilo vrlo komplikovano jer mama i inače nije išla kod lekara. Na kraju, kad se jednom pošteno prehladila i strašno kašljala, jedva smo je nagovorili da je odvedemo da je lekar makar posluša. Ja sam kao išla sa njom, ali sestra je ranije tog prepodneva otišla kod lekarke i rekla joj o čemu se radi, pa da obrati pažnju. Ja sam ušla sa mamom u ordinaciju, ali ništa nisam pominjala. Lekarka je pitala koješta, bilo je tu vrlo sitnih preskoka ali i rezigniranosti što je pita „gluposti”, ali dala joj je uput ya neurologa da joj se kao snimi vrata kičma i proveri dali su joj glavobolje, na koje se sama požalila, od toga. Onda je već bilo lakše da je odvedemo, ali je raznih problema i oko toga i te kako bilo. Inače, ako postoji i sumnja na demenciju, tu psiholog nije ni od kakve koristi
 
Hvala lepo Margareta, ali moja majka se "urotila" da ne ide kod lekara, tako da i ne zelim da joj bude toliko lose da bi otisla, a i pitanje je i ako ode za prehladu, da li ce prihvatiti i za ostalo. Tacnije, sigurna sam da nece ni za ovo prvo da ode.

Jedina je uteha u tome sto znam ko bi mozda mogao da utice da promeni taj svoj stav, makar na kratko i makar za jednom, ali do tad ja ne znam da li cu ja da budem vise sposobna za bilo sta.
 
ako postoji i sumnja na demenciju, tu psiholog nije ni od kakve koristi

Ma kako nema koristi?! Pa baš psiholozi imaju testove i preciznu skalu na osnovu čega se procenjuje stepen demencije...
Tek nakon toga (i snimka mozga) - neuropsihijatar postavlja dijagnozu i prepisuje lekove.
E sad, da li i od tih lekova ima neke koristi - ostaje nam da verujemo lekarima, da se navodno bolest usporava, zataškavaju simptomi, itd.

U svakom slučaju, najbitnije je ophođenje sa bolesnikom, naročito u početnoj fazi kad su najosetljiviji a porodica nenaviknuta...
A o tome smo ovde ispisali stranice i stanice, pa ko ima vremena i volje - treba da pročita (makar na preskok), pa tek onda eventualno ta tuđa iskustva da prilagodi svojoj situaciji.

Lično ne bih umela ni sad da objasnim kako sam uspela da svoju majku izvodam na sve te preglede (kod lekara opšte prakse, pa kod neuropsihijatra, pa tri puta kod psihologa, pa na snimanje glave, pa opet kod neuropsihijatra, pa nazad kod lekara opšte prakse po recepte za te nove lekove) i na kraju - u dom... I eno je sad tamo "zdrava" da zdravija ne može biti. Ponekad priča gluposti, ali ja se na to više ne štrecam.
 
Ne treba podsecati demntnog da zaboravlja. To moju majku razgoropadi i sada, a kada nesto pogresi to joj je izgovor. Znaci ona sme to da koristi i doktori mogu to da joj kazu, ali niko blizak ne sme da to izgovori, jer je odmah besna.:zper:
Infinity, da li tvoja mama ima bilo kakvu boljku? Sta mislis da joj kazes da su penzioneri odredjenog godista dobili poziv za sistematski pregled, za vadjenje krvi zbog virusa gripa... izmisli vec nesto, pripremi doktore na vas dolazak u ordinaciju.
Pre svega moras se naoruzati strpljenjem i nauciti da se prilagodjavas svakoj situaciji. Svi mi to radimo i posle dve-tri i vise godina borbe sa demencijom. Da, postavi se tako da se hvatas u kostac pre svega sa demencijom i da treba da zastitis svoju majku od te nepredvidive bolesti. Nemoj zamerati tvojoj majci na odredjenim postupcima. Tvoja majka je uplasena, svesna je jos uvek da se s njom nesto cudno desava. Verujem da lekovi mogu da uspore i da stabilizuju donekle. Videla sam slucaj kada nisu koristili lekove i to je bilo uzasno i za bolesnika i za clanove porodice.
Smatram i da treba lepo da docekamo novog clana i da mu se obratimo sa odgovorima za njegov slucaj, a ne da mu okrecemo ledja i upucujemo ga na nase pisanije u proteklim mesecima. Drugacije se oseca neko kada direktno posvetimo paznju njegovom slucaju.:zag: Makar bilo i ponavljanje istih reci. Setite se sebe na pocetku, kada ste se suocili sa dementnim roditeljima.:eek: Infinity, tu sam da razgovaram s tobom. Tu su i ostali clanovi, a razumeces da su mnogi umorni ili su previse zauzeti negom bolesnika ili ...javice se oni vec. Ispricaj nam svoju pricu, da bi smo mogli da ti pomognemo.:heart: Kada si prvi put primetila promene na mami? Kakvi su simptomi? Kako se ponasala pre toga, ima li promena u samoj licnosti? Imas li jos nekoga da ti pomogne u celoj situaciji?
 
Hvala drage moje, hvala Bezuslovnoj ljubavi :heart: ali ja mozda i nisam bas za "clanstvo" u vasem klubu, jer naime moj brat je lekar, i to bas neurolog, ali je on toliko boleciv i toliko mu sve emotivno tesko pada oko majke da je ni ne tera da ide kod lekara jer vidi da to ona ne voli, verovatno ce joj kad proceni, sam prepisati lek i izvrsiti neophodne analize, ali kad ce to da bude, ne zna se, jer ni on ne zeli da slusa o tome, a ne zivi s nama pa ne oseca te posledice toliko.
Da, operisana je pre 5 godina i od tad je to pocelo, prvo polako, ali se pocelo menjati nagore zadnjih godinu dve. Za sada samo zaboravlja i agresivna je ponekad narocito kad joj se na to skrene paznja cak i izdaleka, pa pretpostavljam da nije jos za Ebixu. Nekad place za sitnicu, nekad je potpuno neosetljiva.
U svemu tome ja patim najvise i nemam kome da se obratim cak ni rodbini, jer svi racunaju, tu je lekar pa ce on nesto da preduzme. Nema za mene izlaza osim trpljenja.
 
Pozdrav svima!
Razlog mog nejavljanja je činjenica da sam očajna.Mama je prvih mesec dana bila dobra u domu,navikla se,nije kukala da ide kući.
Jedan dan novogodišnjih praznika sam je izvela,išle smo kod rođaka koji živi u blizini (njenog sestrića),uživala,bila raspoložena.
A onda negde od Božića užas.Dobila je temperaturu,pritisak 80/50.Došla je hitna pomoć koja je konstatovala da je bolje i za nju i za mene da se to što pre završi.Bila sam šokirana i na moje institiranje su je odvezli u bolnicu.A tamo kad kažeš dijagnozu svi samo sležu ramenima i u stilu šta vi očekujete.Izvadili su joj krv,pregledao je neurolog(kaže stanje stabilno neurološki-zenice okrugle,ima reflekse),uradili EKG-nalaz uredan,gastroenterolog i na kraju konstatuju da je to mokraćna infekcija!!????Leukociti viskoki 15,5,eritrociti 4,04,hemoglobin 105.Na moje pitanje može li od infekcije da padne toliko pritisak da bukvalno ne reaguje ni našta,non stop je samo žmurila,opet sleganje ramenima i odgovor da je to na osnovu njihovog iskustva.Prepisali joj longacef sedam dana.A da ,pluća je samo malo poslušao i kaže ne sarađuje,a posle sam saznala da je doktorka u domu konstatovala da je nalaz pluća loš,između ostalog zato su i zvali hitnu.Od tada ne jede bukvalno ništa,smršala je preko deset kila.Prošli vikend posle završene terapije antibioticima je živnula.Poćela da jede,bila komunikativna,počela da šeta,A onda od srede opet užaš.Samo žmuri,ne može da otvori oči,opet slabo jede.Počeli su da joj pasiraju hranu od prošle nedelje,jer jako teško guta.Danas kad sam je videla samo sam briznula u plač.Leži,žmuri a telo joj se trza.Na moja pitanja čuješ li me kaže čujem,ajde da jedes-kaže hoću,ali oči nema šanse da otvori.
Totalno sam nemoćna.Vodila bi je na neke preglede ali ne znam na koje.Gastroskopiju ne može,za skener mora da leži mirna bar 45 min.,što joj je isto teško objasniti,osim ako nije u tom polu svesnom stanju.
Možda i nije ništa akutno,možda bolest tako izgleda kad napreduje.
Ali meni je sve to nekako isuviše brzo.Da već sad posle dve i po,tri godine ima probleme sa gutanjem,da ne reguje na spoljni svet,da samo žmuri.
Ne mogu da vam opišem osećaj kad je vidim takoreći odjednom u tom nekom stanju koji povezujem sa baš odmaklom fazom bolesti.
Kako bolest odmiče meni je sve teže i stalno sebi govorim da ne mogu tu ništa da promenim ,da sam već dala sve od sebe,ali ne vredi.Valjda mi je još teže što nije sa mnom i kad je vidim od vikenda do vikenda,samo me udari u glavu koliko je sve lošije i lošije.
Neki savet,pomoć,iskustvo......????
Infinity pokušaj da utičeš na brata da odreaguje,jer ni dan danas sebi ne mogu da oprostim što nisam reagovala na prve simptome kod mame,ali tada o demenciji nisam ništa znala.Nisam znala da to što zaboravlja,što ne može da se seti po nečega u stvari nije zbog starosti nego opaka bolest.On je bar lekar i trebao bi da joj prepiše lekove,ako ništa da tebi olakša.Jako dobro znam kako je kad se sam staraš o takvom bolesniku,a Ebixa kad krene da se uzima na vreme umnogome umanji simptome (pa makar za kratko).
 
:heart:
Hvala draga moja, zao mi je tvoje mame i uprkos svemu drzim ti palceve da sve to brzo prodje, da temperatura spadne i da ti se majka vrati u kakvo takvo normalno stanje. Hocu, planirala sam da razgovaram sa njim, premda je to poseban napor jer ne znam ko je osetljiviji na to pitanje , on ili ona i ko vise bezi od njih dvoje od toga, ali nadam se da ce bar poceti da razmislja o prepisivanju leka.
Hvala na savetu.
 
Hajdi, nisam shvatila da li mama ima opet temperaturu ili je samo pritisak nizak. U oba slučaja moja majka se ponaša tako kako si opisala. Ako ima makar 37, ja bih počela od snimka pluća, u stvari to bih obavezno uradila. Istina je da ovakvi bolesnici ne sarađuju prilikom pregleda i nijedan lekar, ma koliko bio iskusan, slušalicama ne može da postavi dijagnozu sa sigurnošću. Pouzdano znam da na hitnoj na VMA imaju snimanje pluća u ležećem položaju, mada mislim da imaju i veći privatni domovi zdravlja, možda Ristići, ne znam. Oni rade i transport bolesnika kad treba, to smo koristili više puta. Proveri. Bez snimka, svaki nalaz na plućima je nepouzdan. Događa se, nama do sada četiri puta u poslednjih nekoliko godina, da longacef nije dovoljan i da terapiju treba nastaviti. Ako se ispostavi da je to u redu, a pritisak konstantno nizak, vidi šta kardiolog može da joj da. Mi smo se celo leto borili sa tim polusvesnim stanjima. I izvan te dve stvari mami ponekad, sada češće, pritisak padne toliko nisko da je uspavana i da ne možemo da je dozovemo po više sati. Tada koristimo sve primitivne metode – slana voda, supa, vrlo slatka kafa, tečnost, tečnost, tečnost... 24 sata gutljaj po gutljaj, kap po kap...
I inače nemam reči za sve što nam se događa.
Uostalom, lekar u domu može da te uputi kojim putem da kreneš.
Piši!
 
Zdravo svima:zag:
Hajdi mnogo mi je zao sto je tvoja majka dosla u takvo stanje:(
Nemoj sebe da krivis:heart:
Ima naj bolju negu i strucno osoblje koje pazi na nju.Na zalost i ja sam imala problema oko smestanja moje majke u bolnicu jer kada vide dijagnozu niko ne zeli da prihvati odgovornost za takve pacijente.Secas se da im je moja majka cak bezala iz bolnice.Da je jurila milicija po raskopanom bulevaru...Ma bilo je tu svacega...Cak je i istukla celu nocnu smenu i niko nije smeo da joj pridje...A tek posle toga niko nije hteo ni da pomisli da je primi u bolnicu sve dok nije bilo kasno...Jer uvek moras da pokazes dokumentaciju o svim bolestima pacijenta...I na moj uzas svi su je odbacivali kao da je gubava ili tako nesto:mrgreen:Ma tuga mi je i da se setim koliko su je svi izbegavali...
A sada i sa tatom slican problem...
Samo sto nema Alchajmera nego senilnu demenciju i slog...
Na moju zalost i moj brat je veliki protivnik lekova i kaze kako je tata sada bolje od kada ne pije neke lekove..
A koje ni on nema pojma:roll:
A tata se vezao za brata i ako mu brat zamera za alkohol..Ali bata je u fazonu
"Pusti ga neka prozivi ovaj zivot kako on hoce'':eek:
Nisam vise pametna...dok oko mame niko nije prstom mrdnuo sada se oko tate svi petljaju i potpuno su ga sludeli...
Tek sada nikome ne veruje :(Na zalost ja radim i ne smem sebi vise da dozvolim da ostanem bez posla...
Tako da je tata prepusten sebi i drugima...
Umorna sam vise od svega...
:besna:
 
Hajdi, nadam se da je tvojoj mami bolje. Mislim na tebe sve vreme od kada sam procitala tvoj post. Poznat mi je i taj tvoj osecaj kao sto si rekla: "Valjda mi je još teže što nije sa mnom i kad je vidim od vikenda do vikenda,samo me udari u glavu koliko je sve lošije i lošije". Mozda je neki virus, s obzirom da kazes da je variralo stanje od loseg ka boljem pa opet lose. Uh, znam koliko je sve to naporno. Pored dusevnog bola, jos moras da raspravljas sa doktorima. A to variranje stanja kod demencije... uvek nam daje tracak nade da moze da funkcionise dalje... pa se pomirimo sa trenutnm stanje pa opet ocekujemo da ce ostati tako...pa se odjednom poboljsa... pa opet...
Infinity, ne razumem zasto se dvoumis oko razgovora sa bratom. Kakva njegova osetljivost, pobogu!? Da li se on plasi sebe ili tvoje mame ili ... o cemu se radi? Uhvatila sam se u kostac sa mojom porodicom od pocetka i dan danas imam taj problem... bas zato sto se borim da mojoj mami bude, koliko je to moguce, dobro. Da sam slusala moju rodbinu, moja mama bi verovatno odlutala negde i ko zna gde i da li bi smo je pronasli ili bi zapalila kucu ili ... ne smem ni da mislim. Oni i dan danas ne veruju da je moja mama bolesna od demencije. I svi su drugi krivi, osim naravno njih-rodbine, za stanje u kojem je moja mama. Pre svega ja i doktori i medicinske sestre i sociolozi i psiholozi... Svesna si da je tvoja mama bolesna i to je dovoljno da krenes u akciju da ucinis sve sto mozes. Koliko godina ima taj tvoj brat? Da li je njegov problem u identifikaciji sa tvojom mamom? Moje tetke imaju taj problem. Moja mama je pocela sa Cavinton-om i tocopherolo-om (vitamin E) i bromazepamom. To je donekle usporavalo pocetni srednji stadijum. Stavljaj joj lekove u sok ili caj... u dogovoru sa tvojim bratom, ako je moguce. A ako nije, onda reci da ces se obratiti drugom doktoru. Kazes da mozda bas i nisi za nase clanstvo na ovom forumu, jer imas brata lekara... cini mi se da si sa tim bratom u vecem problemu od nas koji lecimo roditelje kod nepoznatih.
Florena, jasno mi je koliko se nerviras. Dobro je sto si svesna da moras da nastavis da radis. Toliko si toga strasnog prozivela. Fazon
"Pusti ga neka prozivi ovaj zivot kako on hoce'' ne mogu da shvatim kada je u pitanju osoba koja nije svesna svoje bolesti i koja moze da naudi i sebi i drugima.
 
Pozdrav!
Izvinjavam se što sam u prošlom postu bila konfuzna.Mama je tog vikenda kad su je odveli na hitnu imala visoku temperaturu,a onda se temperatura povlačila pa rasla,kako koji dan.Uglavnom prošle nedelje popodne sam je odvela na hitnu na VMA jer je stanje bilo skroz loše i više nisam mogla da gledam kako se muči.A počela je i da iskašljava krv.Tamo su joj uradili snimak pluća (sreća imaju onaj mobilni rengen ) pa su joj to uradili polusedeći u krevetu.Naravno opet je bilo pitanja,ovaj put od interniste što sam je dovela,da se na snimku ne vidi neki problem sa plućima,slušalicama se nečuje nikakvo šuštanje i sl.Rekla sam da me ne interesuje i da moraju da nađu uzrok njenog lošeg stanja i da ne dozvoljavama da me vrate kući kao i pre dve nedelje sa dijagnozom mokraćne infekcije.U međuvremenu dok smo čekale rezultate krvi pojavile su se neke doktorke koje su dovele svoje očeve na preglede pluća i čekale su pulmologa(naravno preko veze).Kad se pulmolog pojavio internista mu je dao da pogleda i mamin snimak i kad ga je video tražio je da mu ispričam šta se sve dešavalo,koliko je dugo primala longacef,a kad je video krvave maramice koje sam mu pokazala odmah je poslao na snimanje skenerom jer se uplašio embolije pluća.Jadnica bilo joj je jako teško ,oči nije mogla da otvori,ali je nekako strpljivo sve izdržala.Snimak skenera je pokazao zapaljenje pluća i dobilla je terapiju od još deset longacefa i još nekog antibiotika(zaboravila sam kako se zove) i da dođemo na kontrolu za 15 dana,to bi bio sledeći vikend.Ona je cele prošle nedelje i dalje bila loše,oči i dalje non stop zatvorene,jedva da nešto pojede.Temperaturu je imala sve do juče.Danas se malo pridigla,kažu da su je vodili i do kupatila.Kad sam došla ona je sedela u krevetu,nema temperaturu,ali oči i dalje zatvorene,kao da nema snage da podigne kapke.Uspela sam nekako da je nateram da pojede bar pola ručka.Samo molim Boga da joj da snage da se nekako izvuče iz ove upale,jer prošle nedelje sam mislila da je gubim skroz.
Hvala svima na podršci i Margareta hvala na savetu,jer ti si me podstakla da pomislim na upalu pluća.
Sve ovo što mi se dešavalo je dokaz da moramo biti uporni do krajnjih granica ako želimo da nam roditelji dobiju pravu lekarsku neguJer ne mogu vam opisati koliko se promene kad im kažete pored onog što vas muči da boluju i od Alchajmera.Kao da sam dovela neko biće drugog reda i da im trošim vreme koje mogu da posvete "normalnim".
 
Biće to dobro, Hajdi. Trebaće joj još nekoliko dana da ojača i da povrati snagu, otvoriće oči. To su te teže krize, ali prebrode se. Mi smo ti koji moraju biti uporni i koji moraju da znaju gde šta ima i šta mogu gde da urade za njih. Nažalost, moramo se oslanjati samo na sebe.
Htela bih da ti skrenem pažnju i na to posle ovakvih upala pluća organizam je mnogo ranjiviji, tj. otvoren za ponavljanje bolesti makar još pola godine. Ne dozvoli da i na najmanju temperaturu koja se javi bude nepokrivena antibiotikom. Nikakvih tri dana da vidimo da li je virus. I da jeste, komplikacije su tada više nego izvesne.
Ne daj se.
Takvu dramatičnu krizu mama je imala pre tri godine. Otpisali su je. Tada je praktično bez prekida bila na raznoraznim antibioticima od kraja decembra do aprila. Ali eto, vidiš... Ko dugo boluje, taj svašta i doživi i preživi.
 
Hajdi, tako sam se obradovala kada sam procitala da je tvojoj mami bolje. Tvoja upornost, hrabrost, srcanost... ma, nemam reci da opisem koliko si me zadivila.
Margareta lepo cveta, znam koliko ti je tesko da se boris sve ove godine, jer sam imala nepokretne bolesnike u kuci, a sad i dementnu mamu. I uvek se nadjes tu da posavetujes kada je neko u velikoj krizi. Sjajno.
Eh, kada bi jos ova nasa iskustva dosla do nadleznih ustanova... da nam bar malo olaksaju sve okolnosti.
 
Ja opet nemam dobre vesti,izludeću načisto.
Mama nema temperaturu već nedelju dana,prestala je sa antibioticima,ali oči ne otvara.Samo leži,žmuri,neće da jede ni da pije vodu.Pojma nemam šta joj je.Kao da je u nekoj polukomi.Nemoguća misija je bila da je vodim na kontrolu,čini mi se izdahnula bi od samog prevoza.Doktorka u domu mi kaže da ona sumnja možda i na neki kancer obzirom kako brzo gubi na težini,totalno je odsutna.Bila sam šokirana,koji je to kancer koji se razvija tolikom brzinom,a da ničim nije bio da kažem najavljen (krvna slika,bolovi...????).Zna li neko šta bi to moglo da bude?Snaja koja je specijalista opšte medicine kaže da je njoj upala pluća sigurno sanirana,jer nema temp.,ne kašlje,a i da ne bi smela više da prima tolike doze jakih antibiotika (longacef 7+10 dana).Šta da radim,gde da je vodim i kako???Neki savet...
 
Haydi, da li je skoro radjena magnetna rezonanca, CT, rendgen glave...? Da li je radjen tumor marker? Mozda samo treba vremena da povrati snagu nakon temperature, iscrpljena je verovatno. Naravno da je oslabila kada je bila toliko bolesna. Da li dobija vitamine? Infuziju? Sta pokazuje analiza secera u krvi?
 

Back
Top