Pozdrav svima!
Razlog mog nejavljanja je činjenica da sam očajna.Mama je prvih mesec dana bila dobra u domu,navikla se,nije kukala da ide kući.
Jedan dan novogodišnjih praznika sam je izvela,išle smo kod rođaka koji živi u blizini (njenog sestrića),uživala,bila raspoložena.
A onda negde od Božića užas.Dobila je temperaturu,pritisak 80/50.Došla je hitna pomoć koja je konstatovala da je bolje i za nju i za mene da se to što pre završi.Bila sam šokirana i na moje institiranje su je odvezli u bolnicu.A tamo kad kažeš dijagnozu svi samo sležu ramenima i u stilu šta vi očekujete.Izvadili su joj krv,pregledao je neurolog(kaže stanje stabilno neurološki-zenice okrugle,ima reflekse),uradili EKG-nalaz uredan,gastroenterolog i na kraju konstatuju da je to mokraćna infekcija!!????Leukociti viskoki 15,5,eritrociti 4,04,hemoglobin 105.Na moje pitanje može li od infekcije da padne toliko pritisak da bukvalno ne reaguje ni našta,non stop je samo žmurila,opet sleganje ramenima i odgovor da je to na osnovu njihovog iskustva.Prepisali joj longacef sedam dana.A da ,pluća je samo malo poslušao i kaže ne sarađuje,a posle sam saznala da je doktorka u domu konstatovala da je nalaz pluća loš,između ostalog zato su i zvali hitnu.Od tada ne jede bukvalno ništa,smršala je preko deset kila.Prošli vikend posle završene terapije antibioticima je živnula.Poćela da jede,bila komunikativna,počela da šeta,A onda od srede opet užaš.Samo žmuri,ne može da otvori oči,opet slabo jede.Počeli su da joj pasiraju hranu od prošle nedelje,jer jako teško guta.Danas kad sam je videla samo sam briznula u plač.Leži,žmuri a telo joj se trza.Na moja pitanja čuješ li me kaže čujem,ajde da jedes-kaže hoću,ali oči nema šanse da otvori.
Totalno sam nemoćna.Vodila bi je na neke preglede ali ne znam na koje.Gastroskopiju ne može,za skener mora da leži mirna bar 45 min.,što joj je isto teško objasniti,osim ako nije u tom polu svesnom stanju.
Možda i nije ništa akutno,možda bolest tako izgleda kad napreduje.
Ali meni je sve to nekako isuviše brzo.Da već sad posle dve i po,tri godine ima probleme sa gutanjem,da ne reguje na spoljni svet,da samo žmuri.
Ne mogu da vam opišem osećaj kad je vidim takoreći odjednom u tom nekom stanju koji povezujem sa baš odmaklom fazom bolesti.
Kako bolest odmiče meni je sve teže i stalno sebi govorim da ne mogu tu ništa da promenim ,da sam već dala sve od sebe,ali ne vredi.Valjda mi je još teže što nije sa mnom i kad je vidim od vikenda do vikenda,samo me udari u glavu koliko je sve lošije i lošije.
Neki savet,pomoć,iskustvo......????
Infinity pokušaj da utičeš na brata da odreaguje,jer ni dan danas sebi ne mogu da oprostim što nisam reagovala na prve simptome kod mame,ali tada o demenciji nisam ništa znala.Nisam znala da to što zaboravlja,što ne može da se seti po nečega u stvari nije zbog starosti nego opaka bolest.On je bar lekar i trebao bi da joj prepiše lekove,ako ništa da tebi olakša.Jako dobro znam kako je kad se sam staraš o takvom bolesniku,a Ebixa kad krene da se uzima na vreme umnogome umanji simptome (pa makar za kratko).