Ja sam dugo mislila da me folira kada se pogubi

A onda sam shvatila da su sve redji trenutci kada je svesna sebe i svoje okoline...
Tek ovde sam saznala da im se i secanje na sadasnjost vraca ali na trenutke

Kao sto rece Margareta i ja imam istih problema...
Nekada pozelim da stalno zivi u svom svetu jer je ovaj mnogo bolan za njih i njihovo stanje...Koliko god da mi je tesko najvise volim kada se ponasa kao malo dete jer tada mogu sa njom lepo da komuniciram...A ovako me uvek izbaci iz koloseka jer ni sama ne zna sta bi a onda smo joj svi krivi i pocinje tortura koja nekada cini mi se nema kraja...
Ovih dana je divna i mazna plasi je sneg i boji s kako ce kuci(kuca gde je rodjena)..
Ali bar ne insitira na tome da je vodim kuci
A njena kuca vise ne postoji i
svaki dan moram da nadjem neki izgovor i da ga ponavljam do bessvesti
Imali neko ideju kako da prelomim u njoj tu zelju jer pati a mene izludjuje