De administrando imperio

Serete opet po temi sa vasim majmunlukom. Da se vratimo na ono sto je bitno a ne na vase ustasko demokratizovanjer.

Ono sto je za temu vazno je, Car Konstantin pise o vremenu Justinijana. Prokopije je primarni izvor jer je savremenik i ocevidac dogadjaja. Informacije kod Prokopija su dovoljne za potvrdu Cara.
Vazno je naci spise Justinijana. Znamo da je Justinijan pisao najpoznatiji rimski zakonik. Po Prokopiju znamo da su se vodile Hronike. Jordanesova Getika je iz tog vremena. Dakle NAJVAZNIJE je pronaci Justinijanove carske spise sa dvora, od nekog njegovog logoteta, vojnog ili dvorskog zapisnicara. To je cilj.
To nam treba da prosirimo znanje iz DAI i Gotskih ratova.
 
Serete opet po temi sa vasim majmunlukom. Da se vratimo na ono sto je bitno a ne na vase ustasko demokratizovanjer.

Ono sto je za temu vazno je, Car Konstantin pise o vremenu Justinijana. Prokopije je primarni izvor jer je savremenik i ocevidac dogadjaja. Informacije kod Prokopija su dovoljne za potvrdu Cara.
Vazno je naci spise Justinijana. Znamo da je Justinijan pisao najpoznatiji rimski zakonik. Po Prokopiju znamo da su se vodile Hronike. Jordanesova Getika je iz tog vremena. Dakle NAJVAZNIJE je pronaci Justinijanove carske spise sa dvora, od nekog njegovog logoteta, vojnog ili dvorskog zapisnicara. To je cilj.
To nam treba da prosirimo znanje iz DAI i Gotskih ratova.

Čoveče, shvati da je diskusija o nekom izvoru, diskusija i o njegovim rukopisima i izdanjima i istorijatu proučavanja.

Šta je toliko teško da to razumeš?
 
Serete opet po temi sa vasim majmunlukom. Da se vratimo na ono sto je bitno a ne na vase ustasko demokratizovanjer.

Ono sto je za temu vazno je, Car Konstantin pise o vremenu Justinijana. Prokopije je primarni izvor jer je savremenik i ocevidac dogadjaja. Informacije kod Prokopija su dovoljne za potvrdu Cara.
Vazno je naci spise Justinijana. Znamo da je Justinijan pisao najpoznatiji rimski zakonik. Po Prokopiju znamo da su se vodile Hronike. Jordanesova Getika je iz tog vremena. Dakle NAJVAZNIJE je pronaci Justinijanove carske spise sa dvora, od nekog njegovog logoteta, vojnog ili dvorskog zapisnicara. To je cilj.
To nam treba da prosirimo znanje iz DAI i Gotskih ratova.
Па то је био Прокопије Белосауров ћата.
 
pornografska litografija „Elegantiae latini sermonis“ koju u svojim memoarima spominje nitko drugi do legendarni prvak venecijanske špijunaže Giacomo Casanova.

Đakomo Kazanova (1725-1798) odista pominje Van Meursa i to u kontekstu ovog dela, lažno pripisanog njemu.

"To explain it is not enough," I answered; "it is a question which is worthy of an answer." And after considering for a moment, I wrote the following pentameter:​
'Disce quod a domino nomina servus habet.'
This was my first literary exploit, and I may say that in that very instant the seed of my love for literary fame was sown in my breast, for the applause lavished upon me exalted me to the very pinnacle of happiness. The Englishman, quite amazed at my answer, said that no boy of eleven years had ever accomplished such a feat, embraced me repeatedly, and presented me with his watch. My mother, inquisitive like a woman, asked M. Grimani to tell her the meaning of the lines, but as the abbe was not any wiser than she was M. Baffo translated it in a whisper. Surprised at my knowledge, she rose from her chair to get a valuable gold watch and presented to my master, who, not knowing how to express his deep gratitude, treated us to the most comic scene. My mother, in order to save him from the difficulty of paying her a compliment, offered him her cheek. He had only to give her a couple of kisses, the easiest and the most innocent thing in good company; but the poor man was on burning coals, and so completely out of countenance that he would, I truly believe, rather have died than give the kisses. He drew back with his head down, and he was allowed to remain in peace until we retired for the night.​
When we found ourselves alone in our room, he poured out his heart, and exclaimed that it was a pity he could not publish in Padua the distich and my answer.​
"And why not?" I said.​
"Because both are obscene."​
"But they are sublime."​
"Let us go to bed and speak no more on the subject. Your answer was wonderful, because you cannot possibly know anything of the subject in question, or of the manner in which verses ought to be written."​
As far as the subject was concerned, I knew it by theory; for, unknown to the doctor, and because he had forbidden it, I had read Meursius, but it was natural that he should be amazed at my being able to write verses, when he, who had taught me prosody, never could compose a single line. 'Nemo dat quod non habet' is a false axiom when applied to mental acquirements.​

https://dn790006.ca.archive.org/0/items/thecompletememoi02981gut/2981-h/v1.htm

Prvi primer dolazi iz prvog od njegovih 12 tomova memoara. Deo opisuje Kazanovin razgovor sa doktorom Gocijem kod kojeg je jedno vreme živeo i kada je prošao kroz svoje prvo seksualno iskustvo sa malom sestrom opata Gocija, Betinom. Kazanova, na opasku da on o ovim stvarima ne zna ništa, misli u sebi: Eee, pa čitao sam ja Meursija. :per:

Ponovo ga pominje u memoarima značajno kasnije:

gravure.jpg


Da bi se malčice naložio pre nego što mu je stigla ljubavnica odevena kao monahinja, Kazanova je listao malo neke erotske slike, kako bi mu krv malo proradila da bude spreman za svoju damu. Pominje tu i Alojziju Sigejsku, ali i gravure Meursija. Na prethodnoj stranici postavio sam jedan primer, koji bi trebalo da bude jedna od najstarijih poznatih predstava poze 69 u evropskoj istoriji snošaja. Nakon ovoga, Kazanova će preći potom na jednu strastvenu sesiju sa misterioznom ženom — zbog koje je svake nedelje slušao misu u Crkvi Santa Marija degli Angeli u Muranu — poznatom kao M. M., opisujući njeno razgolićivanje kao transformaciju divne monahinje u prelepu nimfu.

Ova Kazanovina ljubavnica, za koju se pripremao kako je ne bi razočarao uz „Meursijeve“ uzbudjive predstave, najverovatnije bila niko drugi do Marina Marija Morozini, iz stare ugledne mletačke porodice, koja je dala puno državnika i kardinala. Srbima poznatije po tome što je Stefan Vladislav II, sin kralja Dragutina, bio oženjen Konstancom Morozini.

Kako bilo, ovo je jedan od primera, donekle slično kao i sa osnivanjem amsterdamske banke 1609. godine, kako istorija može da se potpuno konstruiše na osnovu samo površno ugrabljenih i potpuno nepovezanih informacija. U tekstu koji je napisao, gospodin Klarić je pokušao da uspostavi vezu između proslavljenog mletačkog pustolova i ovog holandskog izdavača, i to na osnovu toga što se Kazanova hvalio u svojim memoarima da je kao klinja čitao pomenuto erotsko delo i tako uprkos godinama ipak bio vragolan za svoj uzrast, a kasnije i koristio gravure koje su bile štampae kao prilog uz delo da se ubaci u mašinu za svoju ljubav dok ju je čekao. :lol:

Nešto više o Kazanovi ovde:

 
Zabludu o dolasku Slavena prvi je počeo promovirati mletački učenjak iz Trogira po imenu Ioannes Lucius u djelu „De regno Croatiae et Dalmatiae“ tiskanom u Amsterdamu 1666. godine. Budući da se Ioannes Lucius često kod nas naziva imenom Ivan Lučić Trogiranin važno je napomenuti da o njegovom privatnom osjećaju identiteta najbolje svjedoči činjenica da je nizozemskom izdavaču prigovorio što ga je potpisao kao „Ioannis Lucii Dalmatini“ tako da je u drugom izdanju knjige 1668. godine potpisan samo kao „Ioannis Lucii“. Njegovo ime u varijanti Ivan Lučić Trogiranin je konstrukt hrvatskog nacionalističkog imaginarija: čovjek se nikad nije tako potpisao niti ima razloga vjerovati da bi pristao na tako definiran identitet.

I ovaj deo tvrdnje gospodina Klarića ništa manje nije tačan. Svrha ovoga jeste da se, slično kao kada je pokušana da se napravi asocijacija sa pornografijom, da se Ivan Lučić prikaže kao neki tamo stranac.

U rodoslovlju Lučićeve porodice postoji niz imena koji se definitivno ne može pripisati nekakvim Italijanima i Romanima, Lukša, Deša, Stana. A ime Ivan Lučić nije apsolutno nikakav konstruktog nekog nacionalističkog imaginarija. Još i njegov savremenik, Jerolim Kavanjin (1641-1714), u delu Poviest vandelska odnosno Bogatstvo i uboštvo porodicu naziva porodicu Luçich.

Nasuproti jednoj glasini koja se nedavno počela plasirati po društvenim mrežama, istina je sasvim suprotna. Ivan Lučić ne samo da nije bio miljenik Mletačke republike, već je od nje zazirao i čak bio i u dosta lošim odnosima. Putopis ser Džordža Vilera i Žaka Spona kroz Dalmaciju 1675. i 1676. godine.

Putopois16761.jpg

LuciuIIdeo.jpg


Georgwhe.jpg
Spon.jpg


Vzaz.jpg

https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k87164336?rk=21459;2

Par putopisaca u opisu Dalmacije, kada su došli do Trogira, opisuju da je mletački providur Dalmacije upao u Lučićevu kuću, izbaco sve stvari iz nje i konfiskovao ju je, posle čega je Lučić trajno otišao iz svog rodnog zavičaja.
 
Kakve ovo veze ima sa DAI? Nikole nema u DAI.
Zahumski princevi su "Busebuci," i DAI pominje Mihajla i to je kraj.

DAI je najvažniji istorijski izvor za Zahumlje; ima celu glavu posvećenu tok državi.

Ovo je uslovno govoreći da kažemo otkriće veka, prvi materijalni ostatak na kojem se pominje zahumsko ime (i, očigledno, naslednik Mihaila Viševića).
 
Poslednja izmena:
DAI je najvažniji istorijski izvor za Zahumlje; ima celu glavu posvećenu tok državi.

Ovo je uslovno govoreći da kažemo otkriće veka, prvi materijalni ostatak na kojem se pominje zahumsko ime (i, očigledno, naslednik Mihaila Viševića).

DAI nije najvazniji izvor za Zahumlje. Najvazniji izvor je Srpska BIblija. DAI ima pogavlje o Zahumlje koje jedna stranica sirokog i krupnog teksta, i radi se o par recenica vezanih za period Mihajla. I to je to. DAI je propratni izvor i niukom smislu nije najvazniji ni za sta.
 
DAI nije najvazniji izvor za Zahumlje. Najvazniji izvor je Srpska BIblija. DAI ima pogavlje o Zahumlje koje jedna stranica sirokog i krupnog teksta, i radi se o par recenica vezanih za period Mihajla. I to je to. DAI je propratni izvor i niukom smislu nije najvazniji ni za sta.

Pa eto, treba pomenuti pečat i na temi o Popu Dukljaninu.

Hvataš se ovde bez razloga. DAI sadrži poglavlje o Zahumlju, vladaru Zahumlja se piše i u Listi adresa stranim vladarima u Spisu o ceremonijama iz iste kuhinje i sad, kao bajagi, nikakve veze nema to što se pojavio pečat iz sličnog perioda i isto na grčkom jeziku. :D
 
Pa eto, treba pomenuti pečat i na temi o Popu Dukljaninu.

Hvataš se ovde bez razloga. DAI sadrži poglavlje o Zahumlju, vladaru Zahumlja se piše i u Listi adresa stranim vladarima u Spisu o ceremonijama iz iste kuhinje i sad, kao bajagi, nikakve veze nema to što se pojavio pečat iz sličnog perioda i isto na grčkom jeziku. :D

Nema Nikole ni kod nepoznatog autora Istorije Kraljeva Dalmacije.
 
A oni silni srpski arhonti po Grckoj, sto su imali svoje pecate, da li su i oni bili predsednici drzava, mnogouceni Slavene?
Recimo Srbin Petar, nosilac pecata sa natpisom "arhont Helade", sledeci tvoju veleucenu metodologiju mozemo zakljuciti da je bio presednik drzave Atine oko 680 godine.
Pa Dragoslav presednik Tesalije?

😬
 
Nema Nikole ni kod nepoznatog autora Istorije Kraljeva Dalmacije.

Tačnije da nema, ali to ne treba da iznenađuje; nema gomile istorijskih ličnosti tamo. Da li je Pop Dukljanin uneo neke podatke koji spadaju u dobro dokumentovane ili autentične, za razdoblje pre Vladimira uglavnom je izuzetak, a ne pravilo.

Valjda ne treba objašnjavati zašto savremeni materijalni ostatak, sigilografsko svedočanstvo čiji natpis konstituiše prvoklasni dokumentarni izvor, ima drastično veći značaj od značajno kasnije pisanog narativnog izvora?

Uostalom, imaš tamo na temi vrlo opširnu polemiku o Dukljaninovom delu; očekivalo bi se da ti među prvima iščitaš. Preveo sam celu raspravu sa francuskog jezika. Na osnovu prihvatanja duplih imena, jednog hrišćanskog i drugog slovenskog, Vivijen Prižen je postavio hipotezu da bi Nikola odgovarao Dukljaninovom Dragimiru, što bi trebalo da bude njegovo narodno ime. I tako bi, pod uslovom da je to tumačenje tačno naravno, to bio zahumski knez Nikola Dragimir.
 
Tačnije da nema, ali to ne treba da iznenađuje; nema gomile istorijskih ličnosti tamo. Da li je Pop Dukljanin uneo neke podatke koji spadaju u dobro dokumentovane ili autentične, za razdoblje pre Vladimira uglavnom je izuzetak, a ne pravilo.

Valjda ne treba objašnjavati zašto savremeni materijalni ostatak, sigilografsko svedočanstvo čiji natpis konstituiše prvoklasni dokumentarni izvor, ima drastično veći značaj od značajno kasnije pisanog narativnog izvora?

Uostalom, imaš tamo na temi vrlo opširnu polemiku o Dukljaninovom delu; očekivalo bi se da ti među prvima iščitaš. Preveo sam celu raspravu sa francuskog jezika. Na osnovu prihvatanja duplih imena, jednog hrišćanskog i drugog slovenskog, Vivijen Prižen je postavio hipotezu da bi Nikola odgovarao Dukljaninovom Dragimiru, što bi trebalo da bude njegovo narodno ime. I tako bi, pod uslovom da je to tumačenje tačno naravno, to bio zahumski knez Nikola Dragimir.

Nema tamo nista o "Dukljaninovom"' djelu jer je to gomila budalastina sto je tamo postavljeno. Nema Nikole u Istoriji Kraljeva Dalmacije!! Tako da ne moze biti tamo postavljeno nista relevantno osim budalastina.
 
De Administrando Imperio је фалсификат. Вероватно не комплетан фалсификат али многи његови делови су убачени и дорађивани касније за очигледне потребе римокатоличке цркве у зависности од политичких прилика у одређеном времену. Међутим, фалсификатори који су од 16 века па на овамо пришивали успут свашта у ово дело сходно политичким приликама су били нестручни и неопрезни па се зато налазе многе противречности у њему где је вероватно једна од најинтересантнијих та у којој Порфирогенит описује сопствену смрт. Постоји још обиље аргумената који јасно упућују на то да је ово дело великим делом фалсификат, односно да је свашта додавано у њега што Порфирогенит није писао и ту аргументацију представљам у следеће две књиге:


372050_w.jpg
Izmisljeno-doseljavanje-Srba0-1000x0-0000886461146.jpg


Порфирогенит против Порфирогенита

Пошто смо видели да се Порфирогенитова сведочења користе за подршку хрватским посезима на српске земље, не можемо се отети утиску да су та сведочења додавана - кад је већ била уобличена стратегија империјалних сила Европе да се на Балкану једна држава с католичким становништвом (Хрватска) супростави држави с православним Србима. Да је ова претпоставка тачна, не упућују нас на то само супротне тврдње о истом догађају у многим главама Списа о народима, него и споменута грешка - кад Порфирогенит описује своју сопствену смрт.

Иначе, што се тиче наводног досељавања Словена на Балкан и у Панонију и за шта се упориште тражи код Порфирогенита, наводимо царево кључно сведочење о томе. Одмах ћемо видети да логички није прихватљиво да се на основу тога може прихватити, здраво за готово, појава Словена у седмом столећу, на тако огромном простору – од Цариграда до Милана. Порфирогенит о томе обавештава у Глави 32. Списа о народима:
"Треба знати да Срби воде порекло од некрштених Срба, названих и Бели, насељених с оне стране Турске (тј. Мађарске), у крају који се код њих назива Бојки; њима је у суседству и Франачка, исто као и велика Хрватска, она некрштена, која се назива и Бела. Тамо су дакле и они Срби од давнине насељени. Пошто су два брата наследили од оца власт над Србијом, један од њих, преузевши половину народа, пребегне Ираклију, цару Ромеја; цар Ираклије га прими и као место насељавања даде му у солунској теми Сервију, која отада тај назив носи. Срби на језику ромеја значи робови, па се стога и ропска обућа обично назива сербула, а цербулијани они који јевтину и сримашну обућу носе. Ово име добише Срби, јер постадоше робови цара Ромеја. После неког времена исти Срби одлуче да се врате у своје земље и цар их отпусти. Када су прешли реку Дунав, покају се, и преко стратега који је тада управљао Београдом, јаве цару Ираклију да им додели другу земљу за насеље. И пошто садашња Србија и Паганија и земља Захумљана и Травунија и земља Конављана беху под влашћу цара Ромеја, а те земље опусте од Авара (јер из тошњих земаља, они изгнаше Романе који сада станују Далмацији и драчу), то цар у овим земљама насели исте Србе и беху они потчињени цару Ромеја; цар њих покрсти доневши светенике из Рима и, научивши их да правилно врше дела побожности, изложи им хришћанско вероучење."

Не можемо се отети утиску да овај текст, наводно писан у десетом столећу, не одише духом нових времена. Пре свега, због сведочења да ''Србин'' значи ''роб'', што су хрватски шовинисти, у првом реду Анте Старчевић, тако ватрено користили приликом припрема и спровођења покоља над Србима у деветнаестом и двадесетом столећу. И овде се наглашава утицај Римокатоличке цркве (и западне културе – што може бити само конструкција новијег времена), па одједном видимо да су и Срби покрштени од свештеника у Риму, а не од оних у Цариграду. Даље, неодрживе су две тврдње цара Порфирогенита око насељавања Срба у данашњој Херцеговини и Далмацији – једна је да су ова подручја била под влашћу Византије, а друга да је била под влашћу Авара. Ако су тамо владали Авари, онда Ираклије није могао да доноси одлуке да аварску земљу поклони Србима. Још једно указивање да су ови текстови подешени да би се повећао значај Хрвата на Балкану, налазимо у чињеници да Порфирогенит не спомиње име архонта Срба који је ''побегао Ираклију'' (мада су најбројнији Јужни Словени), а код Хрвата наводи имена пет вођа – браће и имена њихових сестара, Туге и Буге!?

У овако мало речи, толико противречности и лако уочавање да Порфирогенит учестало наступа против Порфирогенита. То ће учинити и у Глави 49. Списа о народима, јер ће посведочити да Словени много пре Ираклија живе на Балкану и да су моћној Византији отели територије у Грчкој и цео Пелопонез! То пише Порфирогенит овако:
"Када је Нићифор држао скиптар Ромеја, ови (тј. Словени) који беху у теми Пелопонез одлуче да се одметну и најпре опустоше и опљачкају куће суседа Грка, поља пред зидинама и почну град опседати, водећи са собом и афричке Сарацене. Пошто је прошло доста времена и у граду почела да се појављује оскудица животних намирница, воде и хране, (грађани) се посаветују и одлуче да ступе у преговоре, добију обећање сигурности и тада да предају град њима. Пошто се стратег тада налазио на крају теме, у тврђави Коринту, очекивали су да ће притећи у помоћ и победити народ Словена, пошто је од архоната претходно био обавештен о њиховом нападу."

У Глави 50, Порфирогенит још јасније пише да су Словени били независни од Византије на Пелопонезу, пре времена цара Ираклије и наводног насељавања Словена на Балкан:
"Треба знати да су Словени пелопнеске теме у време цара Теофила и његовог сина Михајла, устали и постали самостални, вршећи пљачкања и заробљавања и харања и паљења и крађе."
Француски слависта Френсис Конт, професор на Сорбони, пише да су Словени владали на Пелопонезу од 587. до 805. године – укупно 218 година. Значи, били су независни од Византије 23 године пре него што ће Ираклије ступити на престо у Цариграду, а сигурно је да су на Пелопонезу и одраније – јер су 587. само збацили византијску власт.
 
De Administrando Imperio је фалсификат. Вероватно не комплетан фалсификат али многи његови делови су убачени и дорађивани касније за очигледне потребе римокатоличке цркве у зависности од политичких прилика у одређеном времену. Међутим, фалсификатори који су од 16 века па на овамо пришивали успут свашта у ово дело сходно политичким приликама су били нестручни и неопрезни па се зато налазе многе противречности у њему где је вероватно једна од најинтересантнијих та у којој Порфирогенит описује сопствену смрт.

A na kom mestu to opisuje sopstvenu smrt, kako tvrdiš (i pretpostavljam, kako si preuzeo od Slobodana Jarčevića)?

Može li citat, nešto više o tome?
 
Poslednja izmena:
A na kom mestu to opisuje sopstvenu smrt, kako tvrdiš (i pretpostavljam, kako si preuzeo od Slobodana Jarčevića)?
Не тврди то форумаш, него је копирао текст (како си примијетио) од Слободана Јарчевића.
То је узгред онај лик који тврди да је "крунски" доказ да је ДАИ фалсификат штп Константин (или анонимни сарадник) назива Мађаре Турцима а Мађарску Турском. И бесмислица која нам казује о неозбиљности овог шарлатана.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Не тврди то форумаш, него је копирао текст (како си примијетио) од Слободана Јарчевића.
То је узгред онај лик који тврди да је "крунски" доказ да је ДАИ фалсификат штп Константин (или анонимни сарадник) назива Мађаре Турцима а Мађарску Турском. И бесмислица која нам казује о неозбиљности овог шарлатана.

Znao sam to i dok sam pisao objavu. Pročitao sam Porfirogenitov Spis o korice do korice. Nego, ja uvek zauzimam jedan dobronameran stav jer smatram da svakome treba pružiti šansu da pokaže šta misli, kao i da je najbolje pustiti drugoga da sam dođe do odgovora i zaključaka, umesto da se odgovor servira, kako bismo se malo i pokrenuli u smeru više razmišljanja.

Ali, dobro, da rezimiramo.

De Administrando Imperio је фалсификат.

Da je DAI falsifikat, ne bi se morale stalno izmišljati ovako neke stvari. Niti bi se prepričavale.

Bilo bi sasvim dovoljno naprosto reći istinu. :kafa:
 
Pročitao sam Porfirogenitov Spis o korice do korice.....
Проблем јесте што од свих тих шарлатана који вриште да је "Спис о народима" фабрикат нико није прочитао комплетан спис, већ само на прескакце цртице тражећи грозничаво шта би могли наопаким разумијевањем протумачити да у спису постоје аномалије.

У спису, као и у сваком историјском спису (а посебно имајући у виду да му сврха није била подука из историје него је у питању тајни документ са сврхом упутства па и "усмјеравања" будућег владара како правилно гледати на прилике у царству и око царства), има подоста аномалија, грубих грешака и тешко објашњивих и неодрживих навода, бјеше и каснијег дописивања што су историци и примијетили, но некако не примијетише ти шарлатани (зато што нису спис прочитали а да не помињем да је зарад бољег сагледавања материје неопходно упоредити са другим списима) те и грубе грешке и аномалије осим двије смислене (конкретно, зашто у "Спису у народима" нема поглавља о Бугарима те о бројности хрватске војске на крају поглавља 31, а и у овом другом случају нико не примјети много већу аномалију да се само на том мјести Коста бави војним ефективима неког народа или земље) и мношто апсолутно бесмислених тврдњи којима "доказују" да је у питању фабрикат.

Па и овај несрећни Јарчевић када је већ у том тексту поменуо Саеацене, да је прочитао спис и упоредио са другим спшисима тог времена примјетио би да Константнуи (или анонимни сарадник) име Сарацени недвосмислено користи као вјерску одредницу док други еомејски аутори Х вијека, међу којима Костин отац Лав Мудри лично, појам Сарацени недвосмислено користи као етничку одредницу. Објашњење постоји, на теми сам нам написао и које би могло бити, но све то говори колико су то неозбиљни шарлатани.
 
Porfirogenit kaže da je prvi talas pokrštavanja tih hrvatsko-srpskih krajeva bio još u vreme cara Iraklija.
Заправо (пребацио сам објаву са теме о Црногорцима на одговарајућу) Констатин не пише "први талас" већ пише (превод тог пасуса)
И пошто садашња Србија и Паганија и земља Захумљана и Травунија и земља Конављана, беше под влашћу цара Ромеја, а пошто су те земље биле опустошене од Авара (јер су из тих земаља они истерали Романе који сада живе у Далмацији и Драчу), то цар у овим земљама насели исте Србе и они беху потчињени цару Ромеја, а цар их покрсти довевши свештенике из Рима и, научивши их да правилно врше дела побожности, изложи им хришћанско учење.
само да их је цар покрстио.
Ово је у супротности са поглављем 29 (ова страница) гдје Константин пише
Since the reign of Heraclius, emperor of the Romans (610 - 641), as will be related in the narrative concerning the Croats (Χρωβάτος) and Serbs (Σέρβλων), the whole of Dalmatia and the nations about it, such as Croats (Χρωβάτων), Serbs (Σέρβλων), Zachlumi, Terbouniotes, Kanalites, Diocletians and Arentani, who are also called Pagani. But when the Roman empire, through the sloth and inexperience of those who then governed it and especially in the time of Michael from Amorion, the Lisper, had declined to the verge of total extinction, the inhabitants of the cities of Dalmatia became independent, subject neither to the emperor of the Romans nor to anybody else, and, what is more, the nations of those parts, the Croats (Χρωβάτος) and Serbs (Σέρβλων) and Zachlumites, Terbuniotes and Kanalites and Diocletians and the Pagani, shook off the reins of the empire of the Romans and became self-governing and independent, subject to none. Princes, as they say, these nations had none, but only ‘zupans’, elders, as is the rule in the other Slavonic (Σκλαβίνικα) regions. Moreover, the majority of these Slavs (Σκλάβωι) were not even baptized, and remained unbaptized for long enough.

But in the time of Basil, the Christ-loving emperor, they sent diplomatic agents, begging and praying him that those of them who were unbaptized might receive baptism and that they might be, as they had originally been, subject to the empire of the Romans; and that glorious emperor, of blessed memory, gave ear to them and sent out an imperial agent and priests with him and baptized all of them that were unbaptized of the aforesaid nations, and after baptizing them he then appointed for them princes whom they themselves approved and chose, from the family which they themselves loved and favored.
Да је за времена Василија Македонца већина ових Словена била некрштена те су за времена овог христољубиви цар послали дипломатске представнике који су измолили цара да они који су били некрштени приме крштење, а славни цар удовољи молбама и посла царског агента и свештенике који су покрстили све оне који су били некрштени.
Ово су заправо само преписани наводи из рукописа Теофановог настављача (о чему смо већ писали на теми), примјетно је тенденциозно тумачење тих неких процеса јер ето ти који су тврдоглаво одбијали да (по Теофановом настављачу) приме крштење сада су се напрасно ресетовали и молили цара да ипак приме, но такав пристрасан приступ бјеше уобичајен за тадашње списе, не само византијске.

Одговор је мање реплика већ више "прецизности ради".
 
Заправо (пребацио сам објаву са теме о Црногорцима на одговарајућу) Констатин не пише "први талас" већ пише (превод тог пасуса)

само да их је цар покрстио.
Ово је у супротности са поглављем 29 (ова страница) гдје Константин пише

Да је за времена Василија Македонца већина ових Словена била некрштена те су за времена овог христољубиви цар послали дипломатске представнике који су измолили цара да они који су били некрштени приме крштење, а славни цар удовољи молбама и посла царског агента и свештенике који су покрстили све оне који су били некрштени.
Ово су заправо само преписани наводи из рукописа Теофановог настављача (о чему смо већ писали на теми), примјетно је тенденциозно тумачење тих неких процеса јер ето ти који су тврдоглаво одбијали да (по Теофановом настављачу) приме крштење сада су се напрасно ресетовали и молили цара да ипак приме, но такав пристрасан приступ бјеше уобичајен за тадашње списе, не само византијске.

Одговор је мање реплика већ више "прецизности ради".

Davno na temi sam sumirao u nekih 8 tačaka osnovne argumente koji pružaju podršku Porfirogenitovoj vesti o pokrštavanju u periodu (ili možda preciznije od) još cara Iraklija.

1) Da je to slučaj, imamo i celi niz potvrda. Imamo jedan i iz Iraklijevog vremena, odnosno iz kraja njegove vlasti. Papa Jovan IV (640-642), koji je i sam bio Dalmatinac, rodom iz Zadra, poslao je u Istru i Dalmaciju opata Martina da od paganskih Slovena otkupi hrišćanske zarbljenike i da otkupi mošti dalmatinskihs svetaca, koje su Sloveni ukrali ili zarobili. Martin je prebacio dalmatinske i istarske svece u Rim i njih oslikao u lateranskoj kapeli u vidu fresaka. Papa Teodor I (642-649) dotično je i završio.
2) U VII stoleću nije došlo do neke promene ove hijerarhije s prethodnog veka. U vreme pape Sv. Agatona (678-681) i održavanja Šestog vaseljenskog sabora 680. godine, episkopi Ilirika došli su u Carigrad i učestvovali na crkvenom saboru kao predstavnici rimske Crkve.
3) No, za ovu temu još i bitnije za napomenuti jeste da imamo sačuvan jedan dokumentarni izvor iz tog vremena; pismo upravo rečenog pape caru Konstantinu IV (668-685) u kojem se navodu gde služe sve sveštenici rimske Crkve. I tu se nabrajaju i Sloveni. Papa se hvali uspesima pokrštavanja koje vrše rimski sveštenici među Lombardima, Slovenima, Francima, Gotima i Britancima.
4) Episkopska noticija iz ranog VIII stoleća, koja izlistava popis nadležnosti pentarhije, u delu koji opisuje nad kojim narodima je nadležan Rim, pominje i Slovene
5) Osim u pisanim izvorima, pomoćnim disciplinama možemo potvrditi da su prvi dodiri slovenskih naroda sa hrišćanstvom bili preko latinskog jezika, odnosno preko Rima. Najopština hrišćanska teriminologija, koja postoji danas i u srpskom jeziku, nije dospela iz grčkog, već iz latinskog. Tako kažemo „oltar“ od altare ili „ulje“ od oleum. Potom,
6) među najstarijim srpskim crkvama ogu se pronaći neke tipično latinske arhitektonske osobine,
7) toponomastički materijal ide u prilog prvog kontakta sa rimskom Crkvom; nazivi su primljeni po latinskom obliku (Sutorina, Sutilija, Sutorman, Sutmore, Sutivan,..)
8) u srpskoj tradiciju tj. narodnoj religiji postoji celi niz praznika koji je latinskog porekla. Dan Svetog Vita (15. jun), Gozba Sv. Mihaila i svih Arhangela (29. septembar) i Dan Sv. Martina Turskog (11. novembar). To su sve praznici koji su bili uvažavani u rimskoj Crkvi i Vizantiji u potpunosti strani; jedan od njih je i jedan od najznačajnijih

Ovome bi verovatno trebalo dodati i ono na šta je nedavno ukazao Marko Aleksić, da je i sa arheološke strane potvreno da su Srbi barem u nekoj meri bili hrišćani i pre famoznog IX stoleća.

Nešto detaljnije o tome opisao je Predrag Komatina u radu The Church in Serbia at the Time of Cyrilo-Methodian Mission in Moravia u koje je opširno elaborisao stanje hrišćanske Crkve kod Srba pre ćirilometodijevske misije.
 

Back
Top