To doslovno nikakve logike nema, jerbo kao što sam ti na prošloj stranici u detalje objasnio, postoji vrlo jasna distinkcija u
VB između dve skupine; jedne hrišćanske i druge paganske. Ti kao da ništa uopšte ne čitaš, već samo čekaš svaku sledeću priliku da se koristiš
ad hominem taktikom...dakle, da ne drobim više zbog čega tvoj stav nema nikakve logike, evo ti Danijela Džina, koji kaže i da je stanovište koje sam naveo ubedljivo dokazano i naučno prihvaćeno. O Džinu si se, beše, pozitivno izjašnjavao? Evo, je li lažira i on?
Pogledajte prilog 969246
Pogledajte prilog 969247
Prouči sve ovo, detaljno. I franačke anale, dakle vidi šta Džino piše, od životopisa cara Ludovika I, preko Ajnharda, Gotšalka, do Mletačke hronike. I ovde nije sve; nabrojao je samo one najbitnije...izvora ima doslovno koliko hoćeš (da, Džino takođe podvlači bukvalno ono jednostavno i jasno što ti ja pokušavam ovde nacrtati vezano za biografiju cara Vasilija I), a ti možeš sve praviti teoriju zavere oko Ševčenka koliko hoćeš, dok istovremeno budeš žmurio na apsolutno sve ove dokaze.
Džino kaže da je uključenje Dalmatina u slovenski etnički tj. kulturološki i lingvistički korpus, potrajalo ne do 11. kako ti reče, već sve do sredine XII stoleća. Ovde bih se samo ogradio do izvesne mere od Džina da je moguće da je do XII st. zaista umanjena u identitetskom smislu stanjena razlika između Dalmatinaca i Slovena, ipak količina latiniteta; dakle i jezična i kulturna obeležja, i u Dubrovniku i Splitu i mnogim drugim mestima, nadživela su XII st. u izvesnoj meri, rekao bih. To možda najbolje oslikavaju razne istorijske pojave kao npr. Toma Arhiđakon.
U slučaju Hrvata, taj dualizam
Hrvata i Dalmatinaca opstaće, doduše, barem čisto kao izvesni relikt u tituli, sve vreme više od punih hiljadu godina od IX st. pa sve gašenja tih relikata u vreme jugoslovenskog ujedinjenja 1921. godine po svršetku Prvog svetskog rata.
P. S. Ali nemoj mislii da ja ne razumem itekako dobro šta ti pokušvš da napraviš. O da. Ti želiš da stvoriš nekakav kontinuitet između poznovizantijskih izvora koji su koristili pojam
Dalmat da označe Srbe, s jedne strane, i antičkog razdoblja sa druge. Da predstaviš kako to imenovanje nije posledica nikakvih geografskih termina ili arhaizama ili sticaja okolnosti (kao što jeste), već želiš sa Romana Dalmatina — čiji istorijski položaj i status bukvalno niko živ ne dovodi u pitanje sem tebe (i to bez argumenata, naravno) — da skineš etnopolitički identitet i preneseš ga na slovenske državice u zaleđu, iz razlog navedenih na početku.