Dobri stari Slaven
Vrlo dobro znaš o čemu pričam. Ševčenko je promenio izvornik zato što dalje u tekstu stoji da su se Sklaveni pridružili Dalmatincima u ratu protiv Arapa. Tom malom akrobacijom (slične sam viđao mnogo puta) Ševčenko je napravio iluziju da su osim Srba, Hrvata, Zahumljana itd (generalno Slovena)...postojali i neki misteriozni Dalmatinci, verovatno ostaci Romeja. Ali u tom slučaju treba dodatno objasniti zašto bi Romeji zbacivali sa sebe vlast Romeja, obzirom da se cela Dalmacija pobunila....
Sad ćeš da počneš da luduješ, jel da

?
Tvoje insinuacije, koje zapravo nisam uopšte siguran ni da li sam dobro razumeo, nemaju osnove iz više razloga.
1. Pre svega, dok je tačno da
TC tvrdi da su Romeji izgubili kontrolu nad čitavom Dalmacijom, uključujući da su se izdvojili ne samo slovenske (
skiske) državice, već i dalmatinski gradovi, iz izvora vrlo jasno znamo da je postojala u primorju vizantijska teritorija. Franački mali kraljevski anali (Ajnhard) za 821. godinu beleže
provincijskog prefekta Jovana koji stoluje u Zadru zadužen za Dalmaciju. U nešto mlađem
Taktikonu Uspenskog (845-856), takođe se spominje arhont Dalmacije. To unapređenje sa izvornog položaja
dux-a izašlo je kao posledica sukoba s Francima i posledica Ahenskog mira (812). Arheološka istraživanja pružila su potporu postojanju Dalmacije, odnosno preciznije sigilografska. Iskopana su do sada četiri pečata različitih administratora Dalmacije; dvojice arhonata, Spatarija i Georgija, kao i dvojice stratega (što je Tibora Živkovića između ostalih npr. inspirisalo da računa da je već tada bila formirana
tema Dalmatija), protospatara Eustahija i protomandatora Brijenija.
2. Dok čitaš Teofanovog Nastavljača i analiziraš sve upotrebe termina
Dalmacija, koji su složeni (kako geografska Dalmacija, u širem smislu, tako i
nacion grkoromejski u primorju, kao politički entitet Rimljana), deluje da previđaš jednu vrlo ključnu razliku. Naime, u slučaju Slovena (tj. Skita) oni su
odbacili hrišćansku veru. Očigledno iz razloga što kod Srba, Hrvata i dr. slovenskih plemena hrišćanstvo se tada još uvek nije bilo poprimilo, već je imalo samo ceremonijalnu formu suvereniteta, te odbacivanje Hristove vere bilo je simultano sa sticanjem nezavisnosti od Carigrada posle 820. godine; 52. glava Vasilijevog životopisa:
Međutim, kada se kaže o Dalmatincima — ne Dalmatincima kao geografskim žiteljima Dalmacije kao geoistoriske pokrajine, već Dalmatincima kao političkom telu u primorju — vrlo je jasno da je reč o hrišćanima koji ne samo da nisu odbacili hrišćansku veru (što je i logično, jer kod njih ona nije bila povezana sa suverenitetom) nego je strah od inoveraca; dalmatinski narod upućuje pozive caru da ih zaštiti u ime Hrista; 53. gl.
VB:
Tako da, ne,
vrlo je jasno da je reč o dve različlite grupacije, te da kada govori o
Dalmatincima autor biografije cara Vasilija I govori o romejskoj provinciji duž jadranske obale.
3. Ovaj priča je potvrđena i u drugim izvorima. Konkretno, u 29. glavi Porfirogenitovog
Spisa o narodima. U njoj, car Konstantin VII vrlo jasno kaže
čitava Dalmacija i plemena oko nje, nabrajajući Hrvate, Srbe i ostale. I to vrlo konkretno kaže, za vreme cara Mihaila Mucavog Amorejskog (820-829) osamostalili su se, s jedne strane, stanovnici dalmatinskih gradova, a sa druge pobrojana slovenska plemena. I prepričava sve to, istu priču kao i drugi vizantijski izvori (uprkos tome što ti, sasvim lažno, uporno ponavljaš da sve što piše u
DAI nema nikakve spoljašnje potvrde), sa sve patrikijem Nikitom Orifom, arabljanskom opsadom Dubrovnika, itd... Docnije u istoj glavi car nabraja i šta je sve ostalo
pod upravom Dalmacije. Pri kraju 30. glave kaže i da su, govoreći o Slovenima koji su se doselili (Srbi, Hrvati,..), kaže da su nastanili
okolinu Dalmacije, opet vrlo očigledno govoreći o budućoj (tj. njemu savremenijoj) romejskoj temi. I, naravno, vrlo precizno govori o dalmatinskim Romanima.