Ne izvlači iz konteksta nego odgovori na postavljeno pitanje o kredibilitetu Porfirogenita kao izvora za istoriju Srba.
Ti si me pitao zašto je priča o dvostrukoj (tj. trostrukoj) seobi prihvaćena u istoriji i zbog čega se tako predaje.
Ja ti odgovaram da niti je prihvaćena u istoriji, niti se predaje ikome (dobro, uvek ima lošeg kadra; ako neko odstupa od programa i radi na svoju ruku, to je na njegovu ličnu odgovornost – Radovan Damjanović, recimo).
Što se tile pitanja u vezi kredibiliteta, već si mi ga nekoliko puta postavio i ja ti njega odgovorio, uključujući i na ovoj temi.
Ne postoji
pitanje kredibiliteta istorijskih izvora. Starija nauka, zaostavština pozitivističke istoriografije, delila je istorijske izvore na
kredibilne i
nekredibilne i onda tako gradila
puzzle slagajući navodno kredibilne dok se oni uklapaju u sliku, dok se pravi lude i ostavlja navodno nekredibilne po stranu. To je bilo korišćeno u prošlosti (nažalost, i u skorijoj) da se Porfirogenit decidno odbaci (kako Urvan Hroboatos ne tako davno reče
pravo u ropotarnicu) ili kao što se uobičajeno mnogo češće radilo sa Popom Dukljaninom.
To je mnogo rečitije pojasnio pokojni Tibor Živković u jednom članku za
Novu srpsku političku misao:
Koji izvori za ranu istoriju Srba i uopšte Južnih Slovena, koliko su oni pouzdani? Takođe, koliko današnjim saznanjima doprinose arheološka i antropološka istraživanja nalazišta iz ovog razdoblja?
Pouzdani izvori ne postoje. Tako se razmišljalo u 19. i prvih pola veka prošlog stoleća. Postoje samo istoričari koji svojim tumačenjima oživljavaju fakte napabirčene iz izvora – a to rade, u zavisnosti od spreme, dobro ili loše. Metodologija je presudna. U Srbiji, doduše, još se tako razmišlja, dominantno. Stotinu istoričara, teoretski, napisaće stotinu različitih tumačenja jednog događaja – i svi će verovati da su u pravu. Ono što je o Slovenima, Srbima i Hrvatima, napisano, svaka vest, počev od Prokopija, Jordana, Agatije, Pseudo-Mavrikija, Menandra, Čuda Sv. Dimitrija Solunskog, Teofilakta Simokate i Konstantina Porfirogenita – da pomenemo one najkrupnije – klasična istoriografija sterilno razvrstava na pouzdane i manje pouzdane pisce, a njihove iskaze ocenjuje sa „tačno“ ili „netačno“, kao da rešava tautologiju. Rešenja su, po pravilu, teško dostižna i potrebno je, da bi se načinili proboji, osim klasičnih znanja, izvesna doza mašte. To bi moglo da se nazove kvantnom istoriografijom, odnosno posmodernom. Što se tiče arheoloških i antropoloških istraživanja, ona svakako mogu da budu veoma korisna za ispitivanje ranog srednjeg veka – ali ih je toliko malo i tako su slabo finansirana, da se o sistematskom radu ne može ni misliti, a kamoli, raditi.
To je standardni mehanizam koji koriste ljudi da odbace u celosti istorijske izvore koji im se ne sviđaju, pronalazeći neke pojedine
nelogičnosti, ne dajući potom nikakva eventualna objašnjenja za njih i onda, listom, odbacujući te istorijske izvore u celosti. To tako postaje instrument za nametanje dogmatskog viđenja neke premise koja je unapred osmišljena i onda se krene u
čišćenje kroz kategorisanje istorijskih izvora u
pouzdane i
nepouzdane (čitaj, zapravo šta se krije iza toga:
poželjne i
nepoželjne – naravno, ne umanjujem prosto značaj ljudske lenjosti, nesposobnosti da se hvata u koštac i sličnih činilaca). I ja sam dosta dugo bio
grešnik u tom kontekstu, odbacujući kompletne istorijske izvore kao
nepouzdane, možda se i sećaš (Dukljaninov rodoslov decidno, a Porfirogenitov spis često).
Mi možemo u sklopu kritike ovog istorijskog izvora govoriti o različitim stvarima - o pitanju autorstva, vremena i mesta nastanka, o pitanju tačnog izgleda izvornika, o pitanju njegove autentičnosti, o (najbitnije od svega) pitanju
izvorovih izvora. O tome da li je on
pouzdan izvor prosto ne može biti govora, jer ovde ne govorimo o oceni nekog istoričara, već o jednom istorijskom izvoru.