Sad sam stvarno siguran da si se propio.
Jagić se može uzeti kao zgodan za srbistiku i za serbokroatistiku, ali za kroatistiku nikako. Uz to, ono što je on rekao, niko među srpskim lingvistima nije.
Jagić će 1884. godine za Kašićevu gramatiku reći: „To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik."
V. Jagić, Prědavanja iz 1884/85. godine: Отношение славянских наречий к церковнославянскому язику, děo: Сербский язик sa posebnom paginacijom, str. 17
Autorov se kognitivni poremećaj opet ovdje pokazuje.
Nema nikakve podkrjepe da je Jagić to rekao. Srpska je lažifilološka "nauka" puna krivotvorina, pa ovo ne bi bila ni prva ni zadnja. No, da je iskaz 100% istinit (o čem nema potvrde), to ne znači ništa.
Jagićevo je stajalište iznešeno bezbroj puta u njegovim djelima o hrvatskom i srpskom jeziku, a to je serbokroatistički unitarizam uz izvrsno poznavanje poredbene gramatike onoga doba. Za njega je to, modernim rječnikom, tipološko lingvistički jedan jezik, no kojeg su Hrvati razvili prvi i kudikamo više, zbog povijesnih okolnosti. To se stajalište vidi su u svim njegovim radovima, od kojih se može nabrojati mnoštvo, od "Iz prošlosti hrvatskoga jezika", 1864. do recenzija Maretića i Ivekovića 1899. i 1901. Točno je da Jagić, kao slavist klasične škole, nije mogao biti- uza sva široka shvaćanja- kroatistom,
budući da nije razlikovao književni (modernim rječnikom standardni) jezik i da je genetske i tipološke značajke hrvatskoga i srpskoga uporno pokušavao smanjiti i marginalizirati. Nu, on nikad nije vjerovao u onodobne teorije o štokavštini i čakavštini, a čakavštinu je smatrao starijim, autohtonim izvorom i jezičnim predkom štokavštine. O daljnjem razvitku lingvistike, napose o standardologiji, te o nastanku standardnih jezika- nije ni mogao znati, budući da su te teorije nastale tek sredinom 20. st.; tipološko lingvističke sad prevladavajuće razlučnice nije također mogao znati budući da se taj dio jezikoslovlja, a dijalektologija je samo dio tipolingvistike, ubrzano razvijao i poslije njegove smrti.
Dakle-promašaj.
Jagić ostaje serbokroatist komu su kajkavski, čakavski i štokavski jedan jezik koji se zove hrvatski ili srpski; čakavština stariji izvor štokavštine; hrvatski dio toga zajedničkoga jezika bogatiji i razvedeniji zbog naravi povijesnih razloga.
Jagić nije ni mogao znati ni važne stvari o Kašićevoj gramatici, budući da je ova razglobljena tek 1981., u Katičićevu radu.
http://dizbi.hazu.hr/object/9602
Oni su svoj jezički kompleks dokumentovano potvrdili mnogo puta. Na svakih 30 godina imaju jezičko čišćenje od srpskih reči, a u međuvremenu se ponovo srpske reči "vrate" u "hrvatski jezik". To je bruka i sramota za nekog ko pretenduje da bude narod.
Vodili su se narodnim principom: ako je hrvatski narod "postao" hrvatski većinom od 40% Srba i 60 % ostalih (Slovenci, Česi, Nemci, Italijani, Mađari, Austrijanci, Jevreji, Albanci, Romi) onda će možda i jezik sa većinom od 90 % srpskih reči postati hrvatski jezik ako mu ubacimo 10 posto čeških i prevedenih latinskih, nemačkih, mađarskih i italijanskih).
Da ne kopiram tekst, jer nisam dovoljno stimulisan pijanim Hrobijem:
https://forum.krstarica.com/showthr...-varijantama-srpskog-standardnog-jezika/page2
Sve je rečeno.
Bolesna "genealogija" poremećena uma. Tema je jezik, a ne narodnjačko-geačko rodoslovlje kakvim ga zamišljaju zapjenjeni neznalice i poremećenici. Nazočnost hrvatskoga imena, identiteta, označitelja...veća je i važnija nego onoga srpskoga. Hrvatsko se ime, i u srpskih onomastika, proteže do Skadra i Albanije, Kosova i zapadne Srbije-s čim su imali sami idejnih problema, budući da nisu mogli priznati široku rasprostranjenost hrvatskoga imena tako daleko na istok, te činjenicu da nemali dio srpskog, crnogorskoga, pa i albanskoga naroda nosi hrvatske "genetske" korijene. Dovoljno je reći da su najzastupljenija prezimena u Sloveniji, Slovačkoj i Madžarskoj, prvo ili drugo- Horvat, što svi etimolozi tumače kao "Hrvat",
Sve to ne niječe niukoliko narodnosnu samobit nositelja tih prezimena, niti narodnosnu samosvojnost srpskog, crnogorskog, madžarskog, slovenskog...naroda.
Ni glede jezika autor nije u boljoj poziciji. Navodni bohemizmi, kojih nema više od 200 u hrvatskom jeziku (a pitanje je da li i toliko) potječu iz općeslavenske srodnosti (njekad i indoeuropske) hrvatskoga s drugim balto-slavenskim jezicima. No, u ovom obliku zabilježeni su u hrvatskih autora bez ikakva češkoga utjecaja (ne govorim o rusizmima kao točka ili bohemizmima kao časopis), i to daleko prije Šuleka. Golemo Šulekovo djelo se je od strane neprijatelja hrvatskoga pokušavalo omalovažiti takvim lažnim prikazbama i zahvatima, za što je dobra ilustracija riječ
"prikladan"- navodno češka- a iz općega balto-slavenskoga fonda iz kojeg su ju skovali hrvatski pisci u doba bez ikakva češkoga utjecaja.