Da li vam je zao?

Da li ste nekada izgubili nekog,a da je to bila vasa krivica?

Da li se kajete,ili ne?

"..taj neko mi je umro, taj neko sam ja..." E, sad, ja gledam temu veoma široko. :)

Ne znam ni sama jesam li dobila ili izgubila. Dobila što sam videla, da to nije iskreno osećao, šta je obećao. Izgubila, što sam se toliko ja unela u sve to, misleći da oseća kao i ja, da sam i ja u srcu nečijem, kao što neko bejaše u srculencetu mom. Da li sam izgubila ili dobila, konačan sud će reći vreme.

Za ono šta jesam kriva, za to i ispaštam. U tom ne snalaženju. Ja to takvim vidim, mada mi je sada kroz vreme jasno da je sve to moja ouobrazilja, da se okrenuo baš zbog toga, jer se kao ja ne snađoh. Pa, čekaj majku mu, zar mi ne bi pomogao vremenom da se snađem, da mu je bilo stalo do mene a ne do svojih samo planova. Ako je to krivica, onda sam kriva. Ja sam ga odgurnula, ja sma mu kontrirala, ja mu nisam prva i jedina kroz život išla niz dlaku. Ja sam ga čačkala i dirala tamo, gde se i najviše čega se boji. Jeste, kriva sam. Ali, to je bilo za njegovo dobro. I provera, da vidim kako reaguje, kada nije sve onako kako on zamisli, kako on hoće u datom momentu. Ja sam kriva, što sam htela sve isto to, samo kasnije i vremenom. Ne odmah i sad, kao on, kao da sutra ne postoji. Kasnije mi je sve postalo kristalno jasno, zašto, kako, ko, i zbog čega. Od kada , itd. Nije meni žao, zbog toga. Sutra da se rodim, ja opet bih sve isto. Jer znam da tako ispravno bilo je.

Nije mi žao što sam to (u) radila. Žao mi je što nisam uspela.

Ja sam ga otvorila i zbog toga sam sretna. On je mene promenio na gore i to je to.

Neraskidivo vezani, zbog onoga, šta je svako pojedinačno promenio u onome drugome.

Žao mi je, što nema više one prekrasne "mene". Žao mi je "njega", što nije shvatio šta je trebao. U nekim fragmentima, da...ali to više nije to. Ne gledam ja na svet više tako, niti šta bejaše za mene svet sveta mog i toga žao mi je, eto najviše. Što takvu sebe, nisam pokazala nekome, ko me zaslužuje.

Oboje smo krivi. Ja u tome što nisam uspela a htela sam. On što nije ni hteo, a uspeo je.

:bye:
 
Jeste, zao mi je, kajem se uvek, mada kada krivim, nekad nju nekad sebe. Nju zbog toga sto me nije razumela, sto nije dala second chance, sto me razocarala (nasla drugog odmah a govorila je da kad raskinemo zalice me ceterest dana, ko da sam umro). Sebe sto sam bio budala, papucar i manipulator (cudna kombinacija ali takav sam bio).

Kako god, bitno je da sam izvukao dobro iskustvo odatle.
 
Verovatno je bilo prilika da je vecinska krivica bila na mojoj strani, iako sam mislio da nije tako, mada vodim se onim, da je moglo, trajalo bi.

Da li mi je zao, sto sam izgubio osobu da, naravno, ali zbog nacina na koji sam se ponasao, pa i ne bas, nisam prevario, nisam slagao ili tako nesto, jer sam takav kakav sam, ne verujem da bih mogao drugacije a da to ne deluje nasilno i neprirodno.
 

Back
Top