Da li su kajkavci Hrvati ili zaseban narod?

Štokavica i ikavica nisu iste kategorije. Štokavica je znatno kompleksniji pojam od ikavice. Štokavica je narječje (po nekima jezik) koje zadrži mnogo govornih elemenata, od čega je refleks jata samo jedan element. Ikavica je samo refleks jata.
Ovo ti je scakavstina tj zapadni stokavski
1.Šćap,svećenik,pušćati -u vas na št
2.Radia san,volia san- u vas na o i m
3.Judi,jubav,neđeja- u vas lj
4.Prolitje- u vas č i ć
5.Ki,kruv,križ,ma- ovih riči ima milijun
I sve se to moze naci samo u cakavaca i HRVATSKIH stokavaca. Kod srba su to izuzeci i preuzeli su ih doseljenic iz istocne hercegovine
Kao da ja kazen da je nas torlacki jer tako pricaju janjevci
 
Ако похрватиш све те поменуте и оно што су писали онда јесте.
Рано је то још за српски језик код Хрвата.
Nije ih nitko pohrvatio, oni su sami svoj jezik i narod nazivali hrvatskim imenom, pročitaj njihove knjige pa ćeš se i sam uvjeriti, imaš Google pa traži i nađi.
 
Каква шћакавштина, у Дубровнику се говорио штокавски и то ијекавски источнохерцеговачки.
Зато што говоре језиком којим говори и цела околина Дубровника српским.
Samo što su taj jezik stari dubrovački pisci Dominik Zlatarić, Bernardin Pavlović i ostali zvali hrvatski a ne srpski.
 
Ако похрватиш све те поменуте и оно што су писали онда јесте.
Рано је то још за српски језик код Хрвата.
Babuša je bila najčitanija knjiga 18. stoljeća u hrvatskom puku poslije Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskog. Njegove duhovne pjesme iz Babuše (Cvita) pjevaju se i danas, pogotovo u Zagori, a posebno Gospin plač na Veliki petak (Runovići, procesija za križen na Hvaru). Njegova gramatika bitna je zbog poimanja jedinstvenog hrvatskog jezika, kojeg fra Toma Babić i zove njegovim imenom. Cvit piše zbog širenja kršćanskog nauka na hrvatskom jeziku, kako sam kaže u predgovoru:

»Bilo je ljudih (i sada ima ) naučnih i razumnih mnogo, ali nisu htili na svitlost dati, ma, što je gore, rugaju se onima koji su naški pisali i tiskali. Ja sam doisto najmanji i nerazumniji od svih, a da znam više, više bi i učinio na poštenje gospodina Boga, i na korist duhovnu našega naroda slavnoga i jezika hrvatskoga...«
(predgovor, Babuša)
Kršćanski nauk uklapa u narodni epski deseterac, a svoje propuste u sklapanju slogova objašnjava:

»I prem u niki ima više slova ili ti silaba, ništa ne manje glas lipo iznosi u naš jezik i slaže se pivajući tko je pravi Arvat i pivalac. Ako bi koje slovo manjkalo neka on izgovori i reče kako je njemu draže i lipše. «
(predgovor, Babuša)
 
Ако похрватиш све те поменуте и оно што су писали онда јесте.
Рано је то још за српски језик код Хрвата.
Filip Grabovac rodio se u Podosoju kraj Vrlike, 1697. ili 1698. godine. Uza sva pomna istraživanja ne mogu se pomno odrediti detalji iz Grabovčeva života jer (zasad) ne postoje relevantni izvori, zbog toga se uzimaju te dvije godine kao godine rođenja. Njegov otac Mate, doseljenik iz Medara kraj Bribira, kao istaknuti vojnik protiv Turaka, dobiva u Podsoju zemljište obitelji Turaka Bukarčića. Filip se u javnim ispravama naizmjenice zove Grabovčević, Grabić, Grabovac. Osnovno školovanje dobio je kod župnika u Vrlici, nastavio je u samostanu na Visovcu u trajanju od osam godina. Nakon ovladavanja hrvatskim pismom (bosančicom), latinskim i talijanskim jezikom, te položenih obveznih predmeta i ispita zrelosti u svibnju 1718. godine u Zaostrogu stupio je u Franjevački red. U ljetopisu tog samostana stoji bilješka da je fra Andrija Maršić obukao "dicu za đake" i to na prvom mjestu "fra Filipa Grabovčevića iz Varlike". Tri godine filozofije i četiri teologije završio je u Italiji te položio ispite za lektora i propovjednika a 1726. godine zaređen je za svećenika. Bio je propovjednik, profesor, pjesnik, prozaist, dobročinitelj, od 1729. godine duhovno se skrbio kao kapelan za hrvatske vojnike u mletačkoj vojsci (Croati à cavallo, Cavalleria croata) u talijanskim gradovima od Parme do Brescie. I danas se štuju Gospine slike, koje je iz Italije poslao u splitsko svetište Gospe od Zdravlja te u Imotski i Vrliku. Kao izraziti domoljub u svojim tekstovima je, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke, pisao o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici.

Zbog svoga djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz 1747. godine, u kojemu se izrazito oštro obrušio na nepravednost i štetnost mletačke uprave u Dalmaciji, bio je u Mletcima zatočen u zloglasnoj tamnici Sotto i piombi (29. studenoga 1747.) a njegova knjiga i sva rukopisna ostavština nakon toga je zaplijenjena. U Cvitu razgovora Grabovac je širenju talijanštine (talijanski urbani i klasicistički duh koji je bio ukorijenjen među lokalnom vojnom elitom) suprotstavio hrvatštinu (hrvatsko rodoljublje, narodne pjesme i tradiciju). Pripadnici te vojne elita koja je davno bila izgubljena za heroizam prokazali su Grabovca mletačkim vlastima koji je zbog toga utamničen.

Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga Grabovac je priredio ugledajući se na Cvit razlika mirisa duhovnoga Tome Babića iz 1726. godine. To Grabovčevo djelo je "kronološko-povijesno i religijski odgojno djelo, hrvatski usmjereno, zabavno i poučno, pisano u prozi i stihovima". Tiskano je u Veneciji u 700 primjeraka, od kojih je po 200 primjeraka Grabovac poslao u Split i Zadar te nešto zadržao za sebe kako bi ih razdijelio prijateljima. Inkvizicija je dekretom od 14. prosinca 1747. godine naredila generalnom providuru u Zadru neka "brižno pokupi sve Grabovčeve knjige (...), da ih dade spaliti na javnom mjestu i u zgodan čas, a neka ujedno razglasi po narodu zašto se to radi i da dade razumjeti da je autor u državnom zatvoru za kaznu svoga zločina" .Spašeno je samo pet primjeraka knjige.Tijek istrage od državnih inkvizitora nikada nije u cijelosti okončan a Grabovac je ubrzo, zbog bolesti, prebačen (konfiniran) u franjevački samostan na otočiću Santo Spirito gdje je i umro 13. veljače 1749. godine.
 
To što su popovi koristili izraz hljeb nema nikakve veze sa narodnim/svakodnevnim govorim srpskog krajiškog naroda. Mi Krajišnici od iskona govorimo KRUV i to je dio našeg zavičajnog identiteta. Imam otpor prema hljebu (bosanski narodni izraz), hlebu (srbijanski narodni izraz), a pogotovo prema kruhu (hrvatski standardni izraz).
To je druga tema i mogu da se složim, ali koji je smisao njenog otvaranja?
 
Ако похрватиш све те поменуте и оно што су писали онда јесте.
Рано је то још за српски језик код Хрвата.
Fra Lovro Šitović, rodom iz Ljubuškog, tiska 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaže u »hrvatski jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:

»Vazda želim, da budem pivana
Kršćanskom dragomu narodu,
Ki po svitu jošte živi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore hrvatskim jezikom.

Četrnaest godina ranije (1713.) tiska Šitović svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: »Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomačene«. U njegovoj slovnici spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike hrvatske zemlje«
 
Filip Grabovac rodio se u Podosoju kraj Vrlike, 1697. ili 1698. godine. Uza sva pomna istraživanja ne mogu se pomno odrediti detalji iz Grabovčeva života jer (zasad) ne postoje relevantni izvori, zbog toga se uzimaju te dvije godine kao godine rođenja. Njegov otac Mate, doseljenik iz Medara kraj Bribira, kao istaknuti vojnik protiv Turaka, dobiva u Podsoju zemljište obitelji Turaka Bukarčića. Filip se u javnim ispravama naizmjenice zove Grabovčević, Grabić, Grabovac. Osnovno školovanje dobio je kod župnika u Vrlici, nastavio je u samostanu na Visovcu u trajanju od osam godina. Nakon ovladavanja hrvatskim pismom (bosančicom), latinskim i talijanskim jezikom, te položenih obveznih predmeta i ispita zrelosti u svibnju 1718. godine u Zaostrogu stupio je u Franjevački red. U ljetopisu tog samostana stoji bilješka da je fra Andrija Maršić obukao "dicu za đake" i to na prvom mjestu "fra Filipa Grabovčevića iz Varlike". Tri godine filozofije i četiri teologije završio je u Italiji te položio ispite za lektora i propovjednika a 1726. godine zaređen je za svećenika. Bio je propovjednik, profesor, pjesnik, prozaist, dobročinitelj, od 1729. godine duhovno se skrbio kao kapelan za hrvatske vojnike u mletačkoj vojsci (Croati à cavallo, Cavalleria croata) u talijanskim gradovima od Parme do Brescie. I danas se štuju Gospine slike, koje je iz Italije poslao u splitsko svetište Gospe od Zdravlja te u Imotski i Vrliku. Kao izraziti domoljub u svojim tekstovima je, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke, pisao o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici.

Zbog svoga djela Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz 1747. godine, u kojemu se izrazito oštro obrušio na nepravednost i štetnost mletačke uprave u Dalmaciji, bio je u Mletcima zatočen u zloglasnoj tamnici Sotto i piombi (29. studenoga 1747.) a njegova knjiga i sva rukopisna ostavština nakon toga je zaplijenjena. U Cvitu razgovora Grabovac je širenju talijanštine (talijanski urbani i klasicistički duh koji je bio ukorijenjen među lokalnom vojnom elitom) suprotstavio hrvatštinu (hrvatsko rodoljublje, narodne pjesme i tradiciju). Pripadnici te vojne elita koja je davno bila izgubljena za heroizam prokazali su Grabovca mletačkim vlastima koji je zbog toga utamničen.

Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga Grabovac je priredio ugledajući se na Cvit razlika mirisa duhovnoga Tome Babića iz 1726. godine. To Grabovčevo djelo je "kronološko-povijesno i religijski odgojno djelo, hrvatski usmjereno, zabavno i poučno, pisano u prozi i stihovima". Tiskano je u Veneciji u 700 primjeraka, od kojih je po 200 primjeraka Grabovac poslao u Split i Zadar te nešto zadržao za sebe kako bi ih razdijelio prijateljima. Inkvizicija je dekretom od 14. prosinca 1747. godine naredila generalnom providuru u Zadru neka "brižno pokupi sve Grabovčeve knjige (...), da ih dade spaliti na javnom mjestu i u zgodan čas, a neka ujedno razglasi po narodu zašto se to radi i da dade razumjeti da je autor u državnom zatvoru za kaznu svoga zločina" .Spašeno je samo pet primjeraka knjige.Tijek istrage od državnih inkvizitora nikada nije u cijelosti okončan a Grabovac je ubrzo, zbog bolesti, prebačen (konfiniran) u franjevački samostan na otočiću Santo Spirito gdje je i umro 13. veljače 1749. godine.
Interesantno da stanovnici Paganije, zgoljni Porfirogenitovi Srbi, postaju Hrvati u doba osmanske okupacije, kada ih osmanska administrativna podela uključuje u Kliški sandžak kome je pripadao Hrvatski vilajet. Tek tada Makarska, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Široki Brijeg, Opuzen, Brist, Međugorje, Metković, Grude itd., istorijski srpski krajevi, počinju da se identifikuju sa hrvatskim imenom. Periodizacija svih pomena hrvatskog imena jezika nije pre doba Hrvatskog Vilajeta. Turci su popularizovali hrvatsko ime jer su ga smatrali turskim. Hrvatsko ime šireno je preko turske administracije, preko Hvatskog vilajeta. Odatle su i Zoranićevi roditelji i fra Fićo Grabovac. Vilajet Hrvati, koji je obuhvatao područje između Zrmanje do Cetine, i delove između Une i Velebita, u sastavu osmanske Bosne. Hrvatsko ime u doba turske okupacije se širi na jedan deo Dalmacije. Ono je čisto administrativne prrirode i dolazi kao ime za žitelje administrativne jedinice - Kliškog Sandžaka koja je u sastavu imala deo koji se zvao vilayet-i Hirvat (hrvatski vilajet). U doba Grabovčevih roditelja, ovo područje imalo je mešovito stanovništvo sastavljeno od lokalnih i doseljenih Srba ("vlaha"), lokalnih i doseljenih Muslimana, te drugih hrišćana, takođe kako lokalnih tako i doseljenih. Oni su se nazivali Hrvatima, dakle po osmanskoj aministrativnoj oblasti, iako sa istorisjkim Hrvatima srednjeg veka nikakve veze nisu imali.

Tako da su Turci srpsku oblast zapadne Hercegovine prozvali Hrvatski vilajet. I eto, tako Srbi iz Metkovića, Čapljine, Čitluka i Ljubuškog postadoše najžešće Rvatine srpsko-štokavske provenijencije.

Turska posla. Znali su Turci da su Hrvati Turci.


1732751015074.png


Sinjski Srbi iz Paganije pohrvaćeni za vreme Vilajeta Hrvati. Sve ti najgori ustaški krajevi su Srbi iz Paganije. Najtvrdoglaviji i najzajebaniji deo Srba.
 
@Ovi jedan jos ti nisu odgovorili zasto bi se pokatolicili u osmanskom carstvu i zasto ne bi koristili sargarepu,pasulj,pečurku,...

Koliko pyzde o tome očekiva bi čovik da će imat odgovor u rukavu, a kad ono niko od njih da zucne već dva dana.

Stoga ću citirat sebe sutra nanovo i tako svaki dan dok se neko mudrijaša ne udostoji odgovorit :)
 

Back
Top