Da li ste ikada krenule svoj život iznova?

Ali zamislite da vam neko nadje to sto ste pisale...Mocno oruzje...:-)
ma da ali je zamandaljeno u dubini moje brlozne sobe :lol:
a i mogu samo roditelji da nadju,mislim ostali ne dobijaju priliku da mi kopaju po sobi...a oni ako nadju sta me briga,ionako vecinu stvari znaju...kao i vecina ljudi koja mi ulazi u sobu uostalom...tako da i ne bi bas mogli da je upotrebe protiv mene : )
 
ma da ali je zamandaljeno u dubini moje brlozne sobe :lol:
a i mogu samo roditelji da nadju,mislim ostali ne dobijaju priliku da mi kopaju po sobi...a oni ako nadju sta me briga,ionako vecinu stvari znaju...kao i vecina ljudi koja mi ulazi u sobu uostalom...tako da i ne bi bas mogli da je upotrebe protiv mene : )

Kada bih naletela na dnevnik osobe koja me zanima ne smem da tvrdim da ne bih provirila...
 
prvo sam htela da kazem da jesam... a onda sam se setila da nema stvarnog novog pocetka ako sa sobom vukljas sebe... mislim, jedino ako uz zivot ponistis i sebe zaista kreces iznova.

ja kao rezem stvari... ali se pre toga namucim kao stoka... imala sam 2-3 krupne promene u zivotu i isto toliko velikih zaokreta... promena je stresna ali i dobra.

ljude sam za sobom ostavljala samo ako mi je bilo tesno sa njima. i opet bih.
 
Ja sam upravo u fazi kad krećem iznova, jer nešto do sada gadno nije valjalo.
I nije stvar u menjanju okolnosti, okruženja i slično, jer je to samo besomučno bežanje od onoga što si sam stvorio, i kad tad ćeš stvoriti isto sranje, ako ne promeniš sebe.
A vrlo je teško napraviti radikalne rezove u sopstvenom mozgu.
 
Bas iz tog razloga..ne stojim u mestu ni u vezi..uvek treba biti svoj..cvrsto stajati na zemlji..
Babykate kaze nesto gadno nije valjalo..kako to ranije neko ne vidi..vec ulazi dublje u takve ''bezizlazne'' situacije..gde previse zavisi od partnera..pa onda price..voditi..posvetiti vise racuna sebi..vracati se prijateljima..porodici..
 
Bas iz tog razloga..ne stojim u mestu ni u vezi..uvek treba biti svoj..cvrsto stajati na zemlji..
Babykate kaze nesto gadno nije valjalo..kako to ranije neko ne vidi..vec ulazi dublje u takve ''bezizlazne'' situacije..gde previse zavisi od partnera..pa onda price..voditi..posvetiti vise racuna sebi..vracati se prijateljima..porodici..

Nije stvar u tome što ti opisuješ. Ja nikada nisam ulazila u situacije gde previše zavisim od bilo koga, posvećivala sam sebi dovoljno vremena, nekad i previše, radila sam u životu sve što sam htela, kad sam htela, i kako sam htela.
I uvek čvrsto stajala na zemlji.
Ali način na koji je moj mozak funkcionisao jednostavno nije bio ispravan.
A pošto sam prilično samouvereno smatrala da sam uvek u pravu, nikad nisam pomislila da mi ne prija to što jesam, već sam polazila od toga da mi ne prija to što je oko mene.
I onda sam surovo odjebavala sve što se ne uklopi u moj šablon, sve što mi smeta, sve što me nervira, itd.
Ali uvek nailaze nove situacije, i ja po pravilu ne znam da ih prihvatim, nego i dalje guram kao magarac po svom. I uvek isti ishod.

A onda dođe klik.

I onda staneš sam pred sebe, i vidiš da si u problemu.
I onda nastaje mali pakao u kojem moraš mnogo da se preispituješ, ali objektivno, što je nekim ljudima poput mene izuzetno teško.
Jer ego je jedna jako zajebana stvar.

Ne verujem da sam preterano jasna, ali u ovom trenutku i ne mogu biti jasnija.

Moraš da se spustiš duboko u sebe, tamo gde nikad pre nisi bio, i da nađeš koren svoje greške. I tu ti niko ne može pomoći, osim sebe samog.
 
Ovako kad citam..kao da svi imaju bezbroj rezova u zivotu..da li je moguce da ljudi toliko beze od stvarnosti..koliko puta je moguce krenuti iznova.!


Pa ne može često. Treba puno snage i volje. Nije to beg od stvarnosti, već beg od lošeg. Možeš hiljadu puta da kažeš da krećeš iznova, ali da to i uradiš možeš mnogo manje puta. I nije to nešto što kažeš i uradiš, već je to proces. Treba imati dovoljno jak razlog da to uradiš i onda se polako dođe do promene.
 
Ovako kad citam..kao da svi imaju bezbroj rezova u zivotu..da li je moguce da ljudi toliko beze od stvarnosti..koliko puta je moguce krenuti iznova.!


Па, можда имају малко више година него ти...па су имали више времена, разлога и могућности за резове...;)

Када се каже рез не мисли се да одједном мораш да промениш СВЕ (и физичко и унутрашње), него правиш неки велики заокрет у некој битној ствари у животу, али не у свим стварима...
 
Када сам први пут правила један велики рез у животу, месец и по дана сам имала температуру 37 са 2...:roll:
Из перспективе каснијих проблема и каснијих резова, данас ми то изгледа смешно....:)
 
Nije stvar u tome što ti opisuješ. Ja nikada nisam ulazila u situacije gde previše zavisim od bilo koga, posvećivala sam sebi dovoljno vremena, nekad i previše, radila sam u životu sve što sam htela, kad sam htela, i kako sam htela.
I uvek čvrsto stajala na zemlji.
Ali način na koji je moj mozak funkcionisao jednostavno nije bio ispravan.
A pošto sam prilično samouvereno smatrala da sam uvek u pravu, nikad nisam pomislila da mi ne prija to što jesam, već sam polazila od toga da mi ne prija to što je oko mene.
I onda sam surovo odjebavala sve što se ne uklopi u moj šablon, sve što mi smeta, sve što me nervira, itd.
Ali uvek nailaze nove situacije, i ja po pravilu ne znam da ih prihvatim, nego i dalje guram kao magarac po svom. I uvek isti ishod.
A onda dođe klik.
I onda staneš sam pred sebe, i vidiš da si u problemu.
I onda nastaje mali pakao u kojem moraš mnogo da se preispituješ, ali objektivno, što je nekim ljudima poput mene izuzetno teško.
Jer ego je jedna jako zajebana stvar.
Ne verujem da sam preterano jasna, ali u ovom trenutku i ne mogu biti jasnija.
Moraš da se spustiš duboko u sebe, tamo gde nikad pre nisi bio, i da nađeš koren svoje greške. I tu ti niko ne može pomoći, osim sebe samog.
To sam vec cini mi se rekao..ne pamtim da sam ikada imao takav problem..da vracam film unazad i razmisljam da li sam negde pogresio ili nesto mogao uraditi drugacije..razumem te..i cini mi se da je obicno takvo stanje vezano za emocije..koje se izgleda tesko kontrolisu..ali neke 'radikalne' promene koje ljudi cine..bas zvuce banalno i smesno.
Из перспективе каснијих проблема и каснијих резова, данас ми то изгледа смешно....:)
Upravo ovoga svestan..sto pre skapiramo..bolje za nas:)
 
Sta znaci poceti zivot iz pocetka? Novo mesto prebivalista, novi posao, nov partner...
Ne mislim da je to novi pocetak. To je jednostavno nastavak prethodnog. Mi se menjamo, uslovi zivota se menjaju, ljudi oko nas se menjaju. Neki odlaze, neki dolaze a neki se vracaju da bi (mozda) opet otisli...
U zivotu imas lepe i one ne tako lepe periode. I jedni i drugi te taraju da se menjas - svaki na svoj nacin.
 
Ovako kad citam..kao da svi imaju bezbroj rezova u zivotu..da li je moguce da ljudi toliko beze od stvarnosti.
Stvarnost nije staticna, pa onda mi bezimo od nje ili je prihvatamo. Stvarnost je nesto sto delimicno VODIMO SAMI svojim postupcima, a takodje i svojim odnosom prema onome sto se dogadja nasom voljom ili protiv nje.

I akcija i stav su nesto sto se moze i treba korigovati i to cini mi se do kraja zivota.

Realnost je PROCES, A NE STANJE!!!
Ta realnost se u svakom slucaju menja, sa nasim ucescem ili bez.
Na nama je da izaberemo da li cemo se samo prepustiti ili cemo rukovoditi svojim zivotom.
Nekada je lakse ali ne i bolje da pustimo da stvari idu same ali to je bezanje od odgovornosti za svoj zivot.
Ok, moze i tako.

Nekada mi je uspevalo, a nekada nije.

Dva puta sam napravila krupan preokret, ali sam se na to odlucila tek posle ozbiljne krize. Uspela sam i strasno sam ponosna zbog toga. Ipak, ne usudjujem se na radikalne poteze dok je situacija relativno ok.

Cenim ljude koji imaju snage da se bore sa sobom i sa okolnostima po sopstvenom izboru, a ne samo zato sto nisu mogli drugacije.
 
Dakle, moj problem je daleko veći od izlečenja putem promene tapeta, nameštaja (iako ga ne isključujem kao mogućnost)... Biću kratka...
Bila sam dugo u jednoj vezi koja je sigurnim korakom išla ka braku, trebala sam da se preselim kod njega i da započnemo jedan sasvim novi život, samo on i ja... On je čekao posao u inostranstvu gde sam i ja trebala da idem zajedno sa njim čim završim fakultet (ostala su mi još dva ispita)... Sve je to trebalo da se dogodi u januaru.... on je poginuo, a ja sam ostala sama sa ogromnom ljubavlju u sebi, sa stravičnim bolom sa kojim ne znam kako da se nosim, sa neispunjenim planovima i sa svim onim gorkim osećanjima koje nosi tragičan gubitak nekoga koga volite... Prošlo je 5 meseci, a čini mi se kao da svakim danom sve više boli i kao da sam svakim danom sve više izgubljena u ovom svetu... Ukratko, postala sam svesna da već mesecima živim kao biljka... više ne znam kojim putem da krenem...
 

Back
Top