jedan od problema je verovatno u tome da okolnosti tumačiš tako što sebi daješ manju vrednost poredeći se sa drugima.Osećaj manje vrednosti čest je pratilac ako ne i uzrok depresije. Shvati da je vrednost samo apstrakcija, da ne postoji van konteksta poređenja. Možeš biti manje ili više vredan u nekoj oblasti života, ali kao bića kao duše svi smo jednako vredni. A u svakoj oblasti života uvek možeš da napreduješ ako radiš na tome vredno i pametno.Kad promeniš sebe inačin na koji pristupaš za tebe važnim oblastima života promenićeš i okolnosti.
Ljudi drugima sude na osnovu njihovih okolnosti, uvek smatraju da je nesto necija nesposobnost i krivica umesto da su to samo lose okolnosti.
Vrednost mozda jeste apstrakcija ali nije apstrakcija ako neko zbog loseg vrednovanja od strane drugih mora da ulaze mnogo vise truda od vecine da bi nesto postigao a da opet ima manje rezultate, to je vec veliko ulaganje energije koju mozda i nemas, sto nije apstrakcija nego velika borba. Da mogu da se apsolutno prepustim, da se vise nikad ne potrudim ni oko cega, da zaspim u komu, i da me niko ne osudjuje zbog toga, mozda bi mi bilo bolje, ili bar da mi je dozvoljen alkohol ili nesto slicno, a ovako sam nateran da funkcionisem jer drustvo osudjuje a to mi recimo ne ide uopste, ne daju mi ljudi i drustvo mira. Ne koristim ni magicne pecurke pa da nekako mogu da uspesno zivim u svom svetu u kojem sam prihvacen i u kojem mi neko ili nesto pravi drustvo, msm, na prirodan nacin to ne umem i to mozda niko ne ume.
Ko zna koliko postoji veoma pametnih ljudi koje svasta zanima ali samo za svoju dusu, koji su zive enciklopedije, a koji su beskucnici koji rovare po kontejnerima i koje drugi osudjuju zbog toga, svako je realno primoran da ima interesovanja koja drustvo namece. Ima autisticnih ljudi koji su dosta nadareni u nekim stvarima ali jako lose prolaze u zivotu jer nisu uklopljeni u drustvo, to je realno tako.
Dokle god budeš tako razmišljao, bićeš pod pritiskom a samim tim i depresivan . Pokušaj da promeniš te prioritete tako što ćeš prvo pokušati sebe da učiniš zadovoljnim bilo čime što te čini ispunjenim, osim interneta . Ako ljudi oko tebe vide tu promenu, promeniće i svoj odnos jer moraš shvatiti da većina prihvata druženje sa osobama koje umeju i da se nasmeju i ih nasmeju , da se raduju sitnicama.
To kod mene bilo sta drugo znaci jedino povlacenje u svoj svet. Ali problem je sto cu iz toga kad-tad morati da se vratim u realnost, bilo zbog svakodnevnih obaveza ili zbog bilo kakvog povrsnog kontakta i sa kim. Ako sam negde odbacen ja se povlacim odatle, ali u mom slucaju to su ljudi ili drustvo, ja ljudima ne pripadam, odbacen sam, kaznjen, a sve u svacijem zivotu zavisi od njih i ne mozes da se sklonis odatle i da se izolujes, ako izuzmemo usamljenost, zaradjuje se npr. u interakciji sa drugima. Skoro svaki rad na sebi je prozet bar nekim misljenjem kako bi zbog toga poboljsao sebe da bi te cenili i drugi ljudi, prirodno je da ti je bar donekle bitno misljenje od strane drugih.
Kad nesto citam ili se bavim necim sto mi je zanimljivo, bude meni privremeno dobro, ali moram nekad da se vratim u realnost u kojoj su drugi ljudi i onda mi bude jos gore. Isao sam skoro u planinarenje ali ja se stvarno nigde ne uklapam, uopste ne znam da se upoznam ni sa kim, svi vec imaju neke svoje i pricaju sa njima, tako je bas u svakom kolektivu, i u skoli nekad, i na poslu, svi se druze i imaju neke svoje dogodovstine samo ja ne, i jos na svu tu neuklopljivost i velika razocaranost, jednostavno sam posvadjan sa celim svetom.