milsu
Domaćin
- Poruka
- 3.313
to meni žena govori kad me vidi da jedem šunku, a imam visok pritisak
Шунка нема везе са високим притиском. Највише стрес.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
to meni žena govori kad me vidi da jedem šunku, a imam visok pritisak
alkos je svako ko svakodnevno konzumira alkohol,probaj par dana da se svedes na 0 pa javi.. ne druzim se sa alkoholicarima stvarno.čuj alkos 3xpo2 pre jela
a koliko alkosa znaš a da nisu u depresiji?
to i ja njoj kažemШунка нема везе са високим притиском. Највише стрес.
Šta znam i priča o depresiji mi je dosta specifična ... Ono ne pamtim da sam baš imao neke duže depresivne epizode osim kada sam imao neke bliske smrtne slučajeve i sl. Sada što se besmisla i bezvoljnosti da tipa iskočim iz kreveta i sl. tiče pa to me konstantno prati ali biram da se krećem i da non stop menjam rutine. Po meni je neki možda koristan lek protiv depresije upravo promena rutina, mesta, ljudi - tipa sednem na bus i odem za neki drugi grad da prošetam.Pa i ja rekoh iz iskustva da je gora depresija. Depresija, kad ni iz kreveta ne želiš da ustaneš može samo da asocira na smrt i kako to odraditi, dok anksioznost traži suprotno od tebe - da se boriš, za svoj život, za sebe.
Možda je čak i obrnuta situacija? Mada i nekog mišljenja sam da se na samoubistvo odlučuju osobe koje su u stanju očajanja, što mi je aktivnije i teže stanje od depresije. Ako je depresija ravna linija, očajanje bi linija koja pada ispod nje, a anksioznost ide gore dole.Ne verujem da ima samoubica među anksioznima, ako i ima, sigurno je u manjem broju nego kod depresivaca.
Potpuno te razumem. I ja bih mogla nešto vrlo slično da kažem, plašim se te depresije.Нисам никад имао нападе панике и не знам шта је анксиозност, али зато патим од депресије још од малих ногу, и до сада ми је нанела стравичну штету, тако да бих рекао да је депресија гора, жив си а као да си мртав, ништа нема смисла, и не постоји нада за будућност, док сам био дете покушао сам пар пута да умрем али да не буде самоубиство, али на жалост није ми успело, није ни тако лако умрети, живот је ипак жилав.
ma to su predrasude.alkos je svako ko svakodnevno konzumira alkohol,probaj par dana da se svedes na 0 pa javi.. ne druzim se sa alkoholicarima stvarno.
ziveo je kao alkoholicar,ne pricam o duzini zivota i zdravljuma to su predrasude.
mi evropljani pripadamo alkoholnoj tradiciji
moj deda je živeo 93
Potpuno te razumem. I ja bih mogla nešto vrlo slično da kažem, plašim se te depresije.
Naročito na kraju dana, kad ugasim svetlo i treba da ugasim TV, nešto mi nije dobro. Kao da treba sebe da ugasim, ne znam ni kako bih objasnila.
Daaaaa...isto!Мени је најтеже ујутру кад треба да се покренем, а не разумем зашто и чему све то и шта сад ја као треба нешто да радим и због чега. На крају дана, једва дочекам ноћ да паднем у несвест и заспим.
Slažem se sa tobom.Ja nemam depru ali ankcioznost ve godinama , ali opet bih se slozio da bih pre birao ankcioznost , jer zveknes casicu ili bendzos ili vecinu ( ne sve ) si bar privremeno resio , dok kod depre gde ne mogu da ustanem iz kreveta ujutru ne mogu ni da zamislim sta bi pomoglo.
Jeste tačno. Ja nisam bipolarna nego anksiozna sa napadima panike...nemam društvo, mama mi je umrla, nemam dečka, ni muža, sa porodicom nemam kontakt decenijama, DODIR je čudo - u menjačnici dobijem baš jači napad, verovatno je čovek koji se tu zatekao prepoznao šta mi je, uhvatio me za ruku i čim sam osetila dodir, brzo je prošlo.Pored toga nešto što mislim da sam primetio kod bipolarnih osoba da daje neki pozitivan pomak je dodir - tipa držanje za ruke, grljenje i sl. Bilo mi je prilično specifično koliko depresivnih osoba se razvedrilo kada je nešlo partnere i bliske ekipe.
Postoji nešto što se zove touch starvation - što dođe nešto kao potreba za tuđim dodirom. Neka od rešenja su pa za mene je bio slučaj da sam uzeo nekoliko mačaka koje su navikle na mene i koje spavaju na meni ili da se uzme teško/ponderisano ćebe ili možda zapravo ono što najviše praktikujem - da se grlim sa ljudima kada ih vidim ili kada se rastajemo. Ono imam i par osoba sa kojima samo sedim i držimo ruke - i to prilično prija.Jeste tačno. Ja nisam bipolarna nego anksiozna sa napadima panike...nemam društvo, mama mi je umrla, nemam dečka, ni muža, sa porodicom nemam kontakt decenijama, DODIR je čudo - u menjačnici dobijem baš jači napad, verovatno je čovek koji se tu zatekao prepoznao šta mi je, uhvatio me za ruku i čim sam osetila dodir, brzo je prošlo.
A pre 2 godine zagrlio me drug/ poznanik ispred pekare, DOLETELA sam kući i stanje sreće me držalo danima od tog zagrljaja.
To mi više dođe neki prenos energije nego razmena dodira ... Tako da mislim da baš i ne daje neke rezultate (a i dotičnima bih ruku odgrizao kada tako nešto pokušaju)Sad nešto mislim, pa i batine su vid dodira.
Ne mislim na teško prebijanje, nego ono ortački, "de si, bre" pa umereno po leđima ili ramenu.
Provereno.za mene je bio slučaj da sam uzeo nekoliko mačaka koje su navikle na mene i koje spavaju na meni
Pa ima logike. "Pametnom čoveku je gotovo sve smešno- mudrome, gotovo ništa", rekao je Gete.još nisam upoznao glupog depresivca.
uglavnom je kontra, što pametniji to depresivniji.
overtinking je glavni uzročnik problema
kako to obuzdati je rešenje.
svako ima svoje
Čuo sam nekad nekog pravoslavnog sveštenika kako govori o depresiji kao o odsustvu vere u Boga i Božiju promisao.Pa ima logike. "Pametnom čoveku je gotovo sve smešno- mudrome, gotovo ništa", rekao je Gete.
I tačno je.
Nije svako ko je depresivan = mudar, niti je svako ko je mudar= depresivan, ali činjenica je da su osvešćeni ljudi, još ako su okruženi podlim, nitkovskim ljudima češće depresivni.
Jbg, ne možemo svi biti Gete, a istini za volju pitala sam se kakav bi on bio da je rođen kad i većina nas ovde. I to igra ulogu.