Ne leči se uvek, zapravo mislim da se retko u potpunosti leči. Da nije tako ne bi se mnogi ubijali zbog depresije, to je ozbiljna bolest. Stvar je u bio-hemiji mozga plus životne okolnosti koje mogu samo da povećaju i iskomplikuju depresiju i dodaju druge dijagnoze na tu osnovnu... znam za čoveka koji je od detinjstva patio od depresije (od svoje devete godine) i na kraju se ubio u ranim dvadesetim. A imao je lep, vrlo dinamičan život (nisam ga lično poznavao, ali znam ko je i čuo sa o njemu). Lečio se, pokušao sve, imao dosta pokušaja suicida pa nastavljao da živi, plus mu je život bio lep, pun dogadjaja... ali uzalud.
U pravu si kad kažeš da se kod najtežih oblika desi da mnogo vremena izgube, mnogo toga propuste u životu, pa to samo dodatno dolije ulje na vatru depresije kad se osvrnu za sobom i vide šta im je bolest oduzela. Sve je to jedan začaran krug, ili vrzino kolo, pogotovu danas kad se živi neizvesno, kad svi žive ludo, brzo, kad je većina ljudi površna, a očekivanja od prosečnog čoveka (i mlade osobe, pa i tinejdžera čak) su nenormalna. To samo psihički najstabilniji dobro izdrže, ostali pucaju ili se 'leče' alkoholom, teškim opijatima, lakom zabavom što više da zaborave na realnost i bol.
Mislim da ljudi ne razumeju borbu depresivnih i psihički bolesnih, od njih se očekuje da funkcionišu isto kao ostali svet, rade, privredjuju, a u čoveku se dešava raspad i nezamisliva tama. Pogotovo je užasno kad je depresivac ili depresivka siromašan/siromašna, pa se uz depresiju u realnom svetu samo gomilaju užas i problemi i trzavice i nezamisliv stres. Tu su alkohol i teške droge nekad potrebni da čovek ne bi potpuno skrenuo sa uma.