Ribar
Poznat
- Poruka
- 9.164
Verska slava – šta je to danas stvarno?
Kako danas izgleda verska slava? Skoro da se i ne razlikuje od drugih okupljanja.
Prema tumačenju koje smatram zvaničnim, simbol slave je slavska sveća, slavski kolač, vino i (ponegde ili ponekad) koljivo.
Prasići, jagnjad, ribe, biljke i svi mogući začini, ne čine slavu.
Slavu bi mogao svako da slavi samo u krugu porodice, a da ipak, sa verskog gledišta, bude sasvim valjana.
Kod nas veličina slave zavisi pre svega od broja gostiju. Što više gostiju – tim veća slava.
(Ponekad se u jednoj jedinoj kući za slavu pojede i popije više nego što je taj svetac pojeo i popio za, možda i godinu dana!)
U takvim uslovima doći na slavu ne znači doći na ručak nego uvećati broj gostiju a time i slavu domaćina.
Da li ateisti treba zbog svog uverenja da odbijaju pozive na slavu?
Ako prihvate poziv, kako treba da se ponašaju?
Lično prihvatam te pozive.
Prihvatanjem poziva, pre svega, izražavam poštovanje prema domaćinu.
Pošto već poštujem domaćina, poštujem i pravilo: „U Rimu se ponašaj kao Rimljani!“
Znači radim ono što domaćin očekuje da gosti rade i pokušavam da održim neko dobro raspoloženje. Ako to ne mogu onda jednostavno ćutim.
Svima je poznato da pojedini gosti, naročito kada popiju, započnu teme koje svakako ne dolikuju slavi, upadaju u reč i nadvikuju se sa svima. Često ostali, zbog takvih, samo čekaju priliku da pobegnu.
Kada se tako nešto desi, čim vidim da ijedan gost odlazi, sledim njegov primer!
Čak i ako znam sigurno da je nešto pogrešno, ne upuštam se u raspravu, niti koga ispravljam na samoj slavi. Ako baš mora nešto da se kaže to saopštim domaćinu nasamo a njegovo je šta će dalje.
U jednu kuću odlazim na slavu iako mi mesto i vreme nikako ne odgovaraju. Da je samo zbog jela ne bih, tada i tamo, otišao sve i da kasnije cele godine donose hranu u moju kuću!
Smatram da odlaskom ne narušavam ni svoja ni njihova uverenja, niti ih menjam. Samo ukazujem poštovanje kući u koju idem jer, da li nekoga poštujem ili ne, ne zavisi od njegovih ili mojih verskih uverenja,
Kako danas izgleda verska slava? Skoro da se i ne razlikuje od drugih okupljanja.
Prema tumačenju koje smatram zvaničnim, simbol slave je slavska sveća, slavski kolač, vino i (ponegde ili ponekad) koljivo.
Prasići, jagnjad, ribe, biljke i svi mogući začini, ne čine slavu.
Slavu bi mogao svako da slavi samo u krugu porodice, a da ipak, sa verskog gledišta, bude sasvim valjana.
Kod nas veličina slave zavisi pre svega od broja gostiju. Što više gostiju – tim veća slava.
(Ponekad se u jednoj jedinoj kući za slavu pojede i popije više nego što je taj svetac pojeo i popio za, možda i godinu dana!)
U takvim uslovima doći na slavu ne znači doći na ručak nego uvećati broj gostiju a time i slavu domaćina.
Da li ateisti treba zbog svog uverenja da odbijaju pozive na slavu?
Ako prihvate poziv, kako treba da se ponašaju?
Lično prihvatam te pozive.
Prihvatanjem poziva, pre svega, izražavam poštovanje prema domaćinu.
Pošto već poštujem domaćina, poštujem i pravilo: „U Rimu se ponašaj kao Rimljani!“
Znači radim ono što domaćin očekuje da gosti rade i pokušavam da održim neko dobro raspoloženje. Ako to ne mogu onda jednostavno ćutim.
Svima je poznato da pojedini gosti, naročito kada popiju, započnu teme koje svakako ne dolikuju slavi, upadaju u reč i nadvikuju se sa svima. Često ostali, zbog takvih, samo čekaju priliku da pobegnu.
Kada se tako nešto desi, čim vidim da ijedan gost odlazi, sledim njegov primer!
Čak i ako znam sigurno da je nešto pogrešno, ne upuštam se u raspravu, niti koga ispravljam na samoj slavi. Ako baš mora nešto da se kaže to saopštim domaćinu nasamo a njegovo je šta će dalje.
U jednu kuću odlazim na slavu iako mi mesto i vreme nikako ne odgovaraju. Da je samo zbog jela ne bih, tada i tamo, otišao sve i da kasnije cele godine donose hranu u moju kuću!
Smatram da odlaskom ne narušavam ni svoja ni njihova uverenja, niti ih menjam. Samo ukazujem poštovanje kući u koju idem jer, da li nekoga poštujem ili ne, ne zavisi od njegovih ili mojih verskih uverenja,