Prije svega da iznesem svoj stav šta je crkva uopšte.
Crkva su živi ljudi a ne neka građevina. I sama grčka riječ koja se izgovara "eklesija" a koja se u Novom Zavjetu prevodi kao "crkva" označava doslovno
skupštinu ljudi.
Dakle crkva a u ovom slučaju hrišćanska je skup ljudi koji se u istom Duhu mole Bogu i teže da u svom životu ostvare Njegovu volju.
Da bi se išlo u crkvu nije obavezno ići bilo gdje niti je to svakom prijeko potrebno (ali je dobro ako je od stvarnog duhovnog poticaja), jer najbolje je da se duh vjere utka
u svakodnevni život, i da čovjek postigne da je
crkva tamo gdje je i on.
I mnogo je bolja zajednica u duhu nego prečesto sasvim prazna i nedjelotvorna praksa sastajanja od kojeg se i nema stvarne duhovne koristi nego se svodi na formalnost i duhovno uljuljkivanje(pa mnogi misle: eto ja sam u zajednici jedino ispravnih i niko mi ne može ništa).
Zajednica u duhu podrazumjeva da čovjek zaista dostigne određen stepen duhovnosti do kojeg je došao sopstvenim duhovnim naporom i trudom, vođen svjedočanstvima i mudrošću onih koji su sličan put već prošli (dakle Svetim Pismom i duhovnom literaturom svih istinskih duhovnika sa raznih strana i raznih vjerskih tradicija). Time su oni postigli
stvarnu promjenu svog života i postali dio duhovne građevine od živih ljudi: one Crkve o kojoj se govori u Novom Zavjetu.
Pripadnika te Crkve ima razasutih po raznim vjerskim zajednicama i duhovno mnogo više sliče (i međusobno se slažu i razumiju) nego oni koji su možda sljedbenici istog učenja (ali samo
sljedbenici i ništa više).
Jer mnogo pričati i hvaliti se mudrošću "svetih otaca" ili drugih koji su pripadali nekoj vjerskoj zajednici,
a ne pretočiti to u svoj svakodnevni život, od toga niko nema nikakve koristi.
Avaj, takvih je mudraca i previše.
Djelatelja tih mudrih riječi suviše, suviše malo.
A što se pravoslavlja tiče, ne može se kroz nedostojne sveštenike (a slažem se da je takvih previše) gledati na pravoslavlje, niti je to dobar pristup. Čemu to vodi, hoće li neko ponuditi neku zamjenu pravoslavlju? Da li bi ta zamjena bila išta bolja? Čisto sumnjam, barem u ovom momentu. Jer duhovno stanje neke vjerske zajednice (tako je iskustvo pokazalo) vrlo malo ovisi o njenom učenju (a sva su ta učenja nešto dobra a nešto manjkava ali cilj je manje više isti), nego o posvećenosti i duhovnom stavu onih koji toj zajednici pripadaju.
Govorim naravno isključivo o pozitivnim Bogoljubnim i čovjekoljubnim vjerskim zajednicama.
Dakle, dok su naši ljudi ovakvi kakvi su, neće nijedno učenje (samo po sebi) od njih napraviti išta bolje, nego jedino pozitivni radno udarnički pristup (možda je smiješno ali ne manje istinito) svih koji žele duhovno dobro ovom narodu, a u prvom redu sveštenicima pravoslavne crkve jer imaju najviše mogućnosti i sredstava i većini ljudi je najbliža.
Pravoslavna crkva za to ima sasvim dobru podlogu (Sveto Pismo, primjere života i rada mnoštva ljudi koji su bili pravoslavni i koji su zaista nešto postigli tim duhovnim pristupom) i treba da radi sa narodom što zdušnije da se kolektivna svijest ovog naroda otrgne od mraka neduhovnosti.
Svi ostali bi trebalo da u okviru svojih mogućnosti rade u istom smislu, ne ometajući jedni druge, i moleći se jedni za druge da bi im Bog dao što bolji uspjeh u tom poslu.
To je hrišćanski pristup, ko se hrišćaninom smatra, a ne da se samo glože oko toga da li je svijet crn ili bijel (a svijet je i te kako šaren, a i crn i bijel).
Zato predlažem svima koji ne pripadaju pravoslanoj zajednici (a ja sam jedan od tih) da se mole da bi što više bilo sveštenika koji uče narod dobru, a da se istrebe (ne mislim poubijaju, daleko bilo, nego uklone sa dužnosti) svi koji svojim djelima samo sablažnjavaju narod.
Takođe predlažem onima koji se smatraju pravoslavnima da prestanu da gnjave i dižu se na one koji se razlikuju u pristupu od njih (jer možda se dižu i na bolje od sebe, a to Bogu nikad nije milo) i da ih ostave na miru. Neka se pozitivnim plodovima pokazuje ko je više a ko manje ispravan, ako je kome već važno da se pokazuje.
A pred Bogom se sve već zna i nema šta da mu se pokazuje, osim
plodova svog duhovnog truda.
Živjeli i svako dobro