Čiji je naš jezik

Što želiš dati do znanja, da je latinski sa riječima poput gazofilacij, glosar, leksikon, iskvareni hrvatski?
Ili da je Belostenec koji je umro 1675. prepisivao iz slavenosrpskog rječnika izašlog 100 godina nakon njegove smrti?

Naravno da se dio tih nazivaka i dalje rabi, u drugom surječju, a dio je bio i do 19. stoljeća

slov1.jpg


slov2.png


slov3.jpg


Pred nekih 10 godina je izašao i hrvatski riječnjak tvorenica.
 
Pa ne znam tačno koliko je procenata bio odaziv ali znam da je bio mali.
Ja u suštini ne mogu da provalim ni šta su ti 'centri moći' konkretno imali kao neki plan, 'šta u stvari hoće '. Mislim da zbog toga npr. ta mobilizacija nije ni uspela. Ko zna kakve igre su tu bile. Znam da su neki koji su bili mobilisani od JNA kada su se vratili pričali da tipa krenu napred, ne znam, osvoje neko selo, pogine dvoje troje, a posle im jave da se vrate na prethodne položaje, i tako po nekoliko puta...

Ima tih podataka negde. Samo sam ovaj za Beograd (15%) memorisao, nažalost.
 
Sudeći po onoj strani iz rječnika, bome dosta.
To je slavenoserbski, redakcija ruskoslovenskog tj. srpska redakcija ruske redakcije starocrkvenoslovenskog.

Međusobno su se razumeli Srbi, Rumuni, Bugari, Rusi i ostali slovenski pravoslavci koji su imali takav crkveni jezički standard. U srpskoj crkvi, u liturgiji on se i dalje koristi.

1736350149473.png


Книга писмовник: а в ней наука российскаго языка с седмью ...​


Николай Гаврилович Курганов · 1788
Found inside – Page 624
... рѣчникъ .

1736350411971.png

Полной французской и российской лексикон, с послѣдняго ...​


1786
Found inside – Page 27


1736350827019.png

Российской лексикон по алфавиту: с нѣмецким и латинским ...​


Franciscus Hölterhof · 1778
Found inside – Page 344


1736351260785.png


Rukovodstvo k francusztjej gramaticie vo upotrebljenie ...​


Joakim Vujič · 1805
Found inside
... Рѣчникъ Французскій и Глорическій
 
To je slavenoserbski, redakcija ruskoslovenskog tj. srpska redakcija ruske redakcije starocrkvenoslovenskog.

Međusobno su se razumeli Srbi, Rumuni, Bugari, Rusi i ostali slovenski pravoslavci koji su imali takav crkveni jezički standard. U srpskoj crkvi, u liturgiji on se i dalje koristi.

Pogledajte prilog 1668690

Книга писмовник: а в ней наука российскаго языка с седмью ...

Николай Гаврилович Курганов · 1788
Found inside – Page 624
... рѣчникъ .

Pogledajte prilog 1668691

Полной французской и российской лексикон, с послѣдняго ...

1786
Found inside – Page 27


Pogledajte prilog 1668693

Российской лексикон по алфавиту: с нѣмецким и латинским ...

Franciscus Hölterhof · 1778
Found inside – Page 344


Pogledajte prilog 1668694

Rukovodstvo k francusztjej gramaticie vo upotrebljenie ...

Joakim Vujič · 1805
Found inside
... Рѣчникъ Французскій и Глорическій
Smiješan si sa postavljanjem rjecnika iz 1803.,1778....kao da je Belostenec prepisao iz njih , a umro je 1675.
 
Mislim da ti nisi razumeo da ti on to postavlja zbog Grčevićeve (krajnje apsurdne) tvrdnje da je rečnik kroatizam u srpskom jeziku koji je uveo Vuk Karadžić.
I to, kao i to da je rječnik bila reč veoma dobro raširena u pravoslavnim redakcijama crkvenoslovenskog kao sinonimna sa rečju slovar. S druge strane, Belostenec koristi "rečnik" pored "rečnica" tek u tumačenju reči vacabularium (ne i za lexicon!!!, ne i za dictionarium!!!), na samom kraju latinskog leksikona, dok je ne navodi kao postojeću reč u prvom delu Gazofilacijuma, kao postojeću u ilirskom jeziku, jeziku čiji je rečnik ("gazofilacijum") napisao. To znači da Belostenec (ili urednik posthumnog štampanog izdanja?) predlaže tu reč za "fond reči" (vokabular), a ne za dikcionar ili leksikon. Nota bene, u naslovu samog Gazofilacijuma kaže da se radi o "selekciji sinonima".

Valentin Putanec, 1976. za Belostenčev Gazofilacijum:
1736370833555.png

1736371063005.png

1736371788442.png

1736371923950.png
 
Poslednja izmena:
Mislim da ti nisi razumeo da ti on to postavlja zbog Grčevićeve (krajnje apsurdne) tvrdnje da je rečnik kroatizam u srpskom jeziku koji je uveo Vuk Karadžić.

Uhvatili ste se toga, što je možda i razumljivo, no Grčević je u pravu, što je ilustrirao, no i griješio je. Jednostavno, radi se o nesporazumu jer svaki cigo svoga konja hvali, a ne vidi se jasno što je.

Grčevićeva osnovna teza je bila, u magisteriju koji je razbjesnio Ivića, u dobroj mjeri točna, a to je da je Karadžićeva reforma zasnovana, konceptualno zadana Kopitarovim smjerom, u dobroj mjeri na postojećoj hrvatskoj pisanoj baštini koju je Kopitar dobro znao, a Karadžić dosta površno. Grčević je tu u pravu, no pretjerao je u formulaciji tako da ispada kao da je Karadžić samo prepisivao hrvatske rječnike, što naravno nije istina, jer je ovaj bio više "terenac". Ideja Grčevića- koja zapravo nije ništa novo, to su znali i glavni hrvatski filolozi od Jagića, pa i Mažuranića (koji nije bio obrazovani filolog) da je jedan od temelja Vukove reforme već postojeća hrvatska pismenost. Katičić je to i prije rekao da je tek s Karadžićem srpska književnost postala "ilirskom" (kakva je u Hrvata bila stoljećima prije), dok kod slavenosrpskih pisaca to nije bila.

Grčević je promašio, a što je sam kasnije uvidio, s primjerom "rječnik", kojeg je i sam- jer nije onda solidno znao slavenosrpsku pismenost- našao kod Vezilića, no to je bilo nakon što je objavio radove o Karadžiću, a kasnije se tim više nije bavio. Ono što je uspješno "raskrinkao" je Daničićevo pokrivanje Karadžićeva upisa značenja pojma "barka" u 2. izdanju rječnika, što je ovaj bio usvojio iz hrvatskih vrela.

Također, ono što je ubolo Ivića je Grčevićev tekst o tom kako je Karadžić kod prijevoda NZ u oko 80% koristio Stullija u novostvorenim riječima, za koje je rekao da ih je sam skovao, a po svemu sudeći nije, nego ih je ili preuzeo, ili nešto izmijenio. Ni to nije nešto novo, jer je to i prije sistematizirao njemački slavist Werner Bockholt, a znali su i srpski filolozi- mislim Olga Cvejić.

Dakle, u tom periodu nastala je na srpskoj strani- jer se hrvatska lingvistika, osim Babića, nije bavila tim pitanjima- prava strka jer je Grčević javno, pred svima i pomalo polemički izazovno srušio vukovski mit, i prikazao ga kao nastavljča hrvatske pisane tradicije, a ne nekog samostalnog samoukog genija koji kreće od nule. To je srpske lingviste, i to solidan dio njih- bacilo u komu.

Grčević je kasnije izgubio interes za Karadžića i to pitanje i više se orijentirao na kontinuitet jezika Kašića s onim Držića i kasnije hrvatske dominantne pisane tradicije koja je završila s modernim hrvatskim književnim jezikom, a više se povijesno nego strogo filološki bavio profilom djelovanja nekih hrvatskih vukovaca.

Ono što je Srbe upiklo u živac je Grčevićeva formulacija da je Karadžić nastavljač hrvatske književne i pisane tradicije, bar u onom što je zajedničko za oba jezika, a što su hrvatski lingvisti u doba 2., ali i 1. Jugoslavije zanemarivali, ili su praktički zaboravili (osim nekih, kao što je bio Kruno Krstić ili svestrani filolog Stjepan Ivšić). Najistaknutiji hrvatski jezikoslovci kao Katičić, Brozović, Pranjković, Samardžija, Jonke, Vince, Moguš, Babić, Silić, Tafra, Putanec, Malić, .... jednostavno se nisu bavili tom tematikom i kao da su ju ignorirali, što svjesno, što nesvjesno.

A na srpskoj strani je to shvaćeno histerično, kao da Vuk ništa nije radio u zbilji nego kopirao hrvatska djela, što ni Grčević ni ostali nisu mislili, ali je on (Grčević) namjerno pisao o Karadžićevim hrvatskim izvorima- i u jednom članku ilustrirajući to pogrješnim primjerom (rječnik), iako mu je glavno težošte bilo ne njegovo djelo, nego prepiska Kopitara, Dobrovskog i Karadžića (kako koga s kim).

To je sve s kraja 90ih i početka 21. st., dakle prošlo, jer su se hrvatski lingvisti, kroatisti, orijentirali na stariju i modernu hrvatsku pisanu kulturu- s više ili manje uspjeha-, dok su srpski srbisti ostvarili neka značajna djela o srpskom jeziku u prošlosti, napose o 18. stoljeću, no većina se formalno uvalila u velikosrpsko ludilo ponavljanja halucinacije rane slavistike o nijekanju hrvatskosti štokavštine i hrvatske pisane kulture na njoj, s čim su postigli suprotan učinak u svijetu
i osramotili se.
 
Poslednja izmena:
Uhvatili ste se toga, što je možda i razumljivo, no Grčević je u pravu, što je ilustrirao, no i griješio je. Jednostavno, radi se o nesporazumu jer svaki cigo svoga konja hvali, a ne vidi se jasno što je.

Grčevićeva osnovna teza je bila, u magisteriju koji je razbjesnio Ivića, u dobroj mjeri točna, a to je da je Karadžićeva reforma zasnovana, konceptualno zadana Kopitarovim smjerom, u dobroj mjeri na postojećoj hrvatskoj pisanoj baštini koju je Kopitar dobro znao, a Karadžić dosta površno. Grčević je tu u pravu, no pretjerao je u formulaciji tako da ispada kao da je Karadžić samo prepisivao hrvatske rječnike, što naravno nije istina, jer je ovaj bio više "terenac". Ideja Grčevića- koja zapravo nije ništa novo, to su znali i glavni hrvatski filolozi od Jagića, pa i Mažuranića (koji nije bio obrazovani filolog) da je jedan od temelja Vukove reforme već postojeća hrvatska pismenost. Katičić je to i prije rekao da je tek s Karadžićem srpska književnost postala "ilirskom" (kakva je u Hrvata bila stoljećima prije), dok kod slavenosrpskih pisaca to nije bila.

Grčević je promašio, a što je sam kasnije uvidio, s primjerom "rječnik", kojeg je i sam- jer nije onda solidno znao slavenosrpsku pismenost- našao kod Vezilića, no to je bilo nakon što je objavio radove o Karadžiću, a kasnije se tim više nije bavio. Ono što je uspješno "raskrinkao" je Daničićevo pokrivanje Karadžićeva upisa značenja pojma "barka" u 2. izdanju rječnika, što je ovaj bio usvojio iz hrvatskih vrela.

Također, ono što je ubolo Ivića je Grčevićev tekst o tom kako je Karadžić kod prijevoda NZ u oko 80% koristio Stullija u novostvorenim riječima, za koje je rekao da ih je sam skovao, a po svemu sudeći nije, nego ih je ili preuzeo, ili nešto izmijenio. Ni to nije nešto novo, jer je to i prije sistematizirao njemački slavist Werner Bockholt, a znali su i srpski filolozi- mislim Olga Cvejić.

Dakle, u tom periodu nastala je na srpskoj strani- jer se hrvatska lingvistika, osim Babića, nije bavila tim pitanjima- prava strka jer je Grčević javno, pred svima i pomalo polemički izazovno srušio vukovski mit, i prikazao ga kao nastavljča hrvatske pisane tradicije, a ne nekog samostalnog samoukog genija koji kreće od nule. To je srpske lingviste, i to solidan dio njih- bacilo u komu.

Grčević je kasnije izgubio interes za Karadžića i to pitanje i više se orijentirao na kontinuitet jezika Kašića s onim Držića i kasnije hrvatske dominantne pisane tradicije koja je završila s modernim hrvatskim književnim jezikom, a više se povijesno nego strogo filološki bavio profilom djelovanja nekih hrvatskih vukovaca.

Ono što je Srbe upiklo u živac je Grčevićeva formulacija da je Karadžić nastavljač hrvatske književne i pisane tradicije, bar u onom što je zajedničko za oba jezika, a što su hrvatski lingvisti u doba 2., ali i 1. Jugoslavije zanemarivali, ili su praktički zaboravili (osim nekih, kao što je bio Kruno Krstić ili svestrani filolog Stjepan Ivšić). Najistaknutiji hrvatski jezikoslovci kao Katičić, Brozović, Pranjković, Samardžija, Jonke, Vince, Moguš, Babić, Silić, Tafra, Putanec, Malić, .... jednostavno se nisu bavili tom tematikom i kao da su ju ignorirali, što svjesno, što nesvjesno.

A na srpskoj strani je to shvaćeno histerično, kao da Vuk ništa nije radio u zbilji nego kopirao hrvatska djela, što ni Grčević ni ostali nisu mislili, ali je on (Grčević) namjerno pisao o Karadžićevim hrvatskim izvorima- i u jednom članku ilustrirajući to pogrješnim primjerom (rječnik), iako mu je glavno težošte bilo ne njegovo djelo, nego prepiska Kopitara, Dobrovskog i Karadžića (kako koga s kim).

To je sve s kraja 90ih i početka 21. st., dakle prošlo, jer su se hrvatski lingvisti, kroatisti, orijentirali na stariju i modernu hrvatsku pisanu kulturu- s više ili manje uspjeha-, dok su srpski srbisti ostvarili neka značajna djela o srpskom jeziku u prošlosti, napose o 18. stoljeću, no većina se formalno uvalila u velikosrpsko ludilo ponavljanja halucinacije rane slavistike o nijekanju hrvatskosti štokavštine i hrvatske pisane kulture na njoj, s čim su postigli suprotan učinak u svijetu
i osramotili se.
Ne može biti nastavljač ničeg "hrvatskog" jer "ilirski" i "slovinski" rečnici i gramatike pisani su prema "bosanskom jeziku" zaključno, ijekavskog izgovora, dakle novoštokavskom istočnohercegovačkom srpskom ijekavicom. Dakle, od Kašićevog prevoda Novog Zaveta pa nadalje. Tvojom logikom jednako je danas nastavljač "hrvatske tradicije" svaki Srbin koji piše standardnim srpskim jezikom, što znači, ravno nuli. Karadžić je Pjesmaricom potvrdio srpski narodni jezik, pa je tek onda prešao na pisanje gramatike i rečnika.

Jeste da je Kopitareva i bečka ideja bila da se Srbima u Monarhiji nametne narodni srpski jezik, a dokaz za to je pokušaj implementacije po Stulijevom rečniku. Drago mi je da je tako jer da nije imali bismo dan danas dvojstvo kakvo postoji u Hrvatskoj kod kajkavaca, u Norveškoj pa i u Nemačkoj u pokrajinama u kojima su lokalni dijalekti znatno udaljeni od hohdojč standarda.
 
Ne može biti nastavljač ničeg "hrvatskog" jer "ilirski" i "slovinski" rečnici i gramatike pisani su prema "bosanskom jeziku" zaključno, ijekavskog izgovora, dakle novoštokavskom istočnohercegovačkom srpskom ijekavicom. Dakle, od Kašićevog prevoda Novog Zaveta pa nadalje.
:hahaha:

Bosanski dijalekt hrvatskog jezika, da.

461200814_2531363437063710_3528554910013261617_n.jpg


Nema potrebu da ovdje postavljamo hrpu rječnika koji izjednačavaju hrvatsko, slovinsko i ilirsko ime.

Tvojom logikom jednako je danas nastavljač "hrvatske tradicije" svaki Srbin koji piše standardnim srpskim jezikom

Da.

Karadžić je Pjesmaricom potvrdio srpski narodni jezik, pa je tek onda prešao na pisanje gramatike i rečnika.
Čovjek potvrdio srpski narodni jezik tako da je za pisanje Pjesmarice oobišao hrvatske krajeve uzduž i poprijeko. :hahaha:
 
:hahaha:

Bosanski dijalekt hrvatskog jezika, da.

Pogledajte prilog 1669047

Nema potrebu da ovdje postavljamo hrpu rječnika koji izjednačavaju hrvatsko, slovinsko i ilirsko ime.



Da.


Čovjek potvrdio srpski narodni jezik tako da je za pisanje Pjesmarice oobišao hrvatske krajeve uzduž i poprijeko. :hahaha:
Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće :


“ ,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.
" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".
 
Glasoviti talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće :


“ ,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske''.
" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur".

To je na temelju tzv. Hrvatske hronike koju je nešto kasnije preveo Marko Marulić na latinski jezik.

Hrvatska je u konceptu autora naslednik fiktivnog kraljevstva Popa Dukljanina, u celosti, pa tako tu stoji i da su Ćirilo i Metodije radili za hrvatski jezik, itd.
 
To je na temelju tzv. Hrvatske hronike koju je nešto kasnije preveo Marko Marulić na latinski jezik.

Hrvatska je u konceptu autora naslednik fiktivnog kraljevstva Popa Dukljanina, u celosti, pa tako tu stoji i da su Ćirilo i Metodije radili za hrvatski jezik, itd.
A jel na temelju tzv. Hrvatske hronike i Bugari i Turci govore hrvatski jezik?

Stjepan Gerlach, koji je s pratiocima otišao u Osmanlijsko carstvo 1573., na sultanov dvor (vratio se tek 1578. god.), zabilježio je da Bugari govore hrvatskim jezikom.

Marko Pigafetta, putopisac i član poslanstva Osmanlijama 1567. god. zabilježio je da u Bugarskoj govore hrvatskim jezikom.
 
Poslednja izmena:
A jel na temelju tzv. Hrvatske hronike i Bugari i Turci govore hrvatski jezik?

Stjepan Gerlach, koji je s pratiocima otišao u Osmanlijsko carstvo 1573., na sultanov dvor (vratio se tek 1578. god.), zabilježio je da Bugari govore hrvatskim jezikom.

Marko Pigafetta, putopisac i član poslanstva Osmanlijama 1567. god. zabilježio je da u Bugarskoj govore hrvatskim jezikom.
"Turci" se odnosi na muslimane, a "Bugari" na pravoslavce. Riječ je o bosanskim muslimanima i pravoslavcima.
 
Nema potrebu da ovdje postavljamo hrpu rječnika koji izjednačavaju hrvatsko, slovinsko i ilirsko ime.
Ponavljam, treći put od juče, "jednakost" i "izjednačavanje" je izmislio Hroboatos. To naprosto ne stoji tako osim možda u glavama pojedinih hrvatskih klerofašista. Pa hajde da vidimo šta se to u samim rimokatoličkim izvorima podrazumeva pod pojmom "lingua illyrica" - evo, recimo, dela izveštaja apostolskog vizitatora Petra Mazreka o njegovoj kanonskoj vizitaciji koju je obavio u Ugarskoj, Bosni, Srbiji, i Bugarskoj 1623-1624. godine:

"Visita della Servia

[. . .] Questa è Provintia molto ampia, et la più parte è fecondissima, et per abbreviar il longo discorso, che si potrebbe fare circa essa, élla è piena di Vilaggi Schismatici et hanno oltre il Schisma perversa opinione centra la Sede Apostolica, né concedono, ch'i! Pontefice Romano sia Supremo Pastore, et così si rendono incapaci d'obedienza verso la Chiesa Latina[. . .]E quest'è vero tanto dei Schismatici di Servia, quanto di quelli ch'habitano la Bulgaria et Bosna. Questi essendo tutti di linguaggio Illirico, del quale si servono con qualche differenza nella pronuntia solo, hanno oltre i Vescovi che sono da per tutto; il Patriarcha di Pechi pur Serviamo et è nativo di Jagnevo il pfresejnte; et li Greci quello, che risiede in Constantinopoli. Il numero dei Schismatici è innumerabile, onde la Servia, Bulgaria, parte della Bosna, et della Ungheria contengono infiniti vilaggi habitati da essi ..."

Marko Jačov, "Spisi kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644", knjiga I, str. 12.

Znači, šizmatici u Srbiji, Bugarskoj i Bosni svi govore ilirskim jezikom.

Ajmo dalje, Rim, 1624. godine - razlozi zašto treba obnoviti Ilirski koledž u Loretu:

"La S[an]ta Mem[oria] di Greg[ori]o XIII considerata l'ampiezza della Nat[do]ne Illyrica, quale, parlando di quella che habita di qua dal Danubio forma sette grandi, et già felici Regni, di Bulgaria, Macedonia, Servia, Bosna, Slavonia, Groatia, et Dalmatia, oltra le grandissime Provincie deU'Ishria, Gamia, Carnithia, Camiola, et Stima in ampiezza di paese che eccede dd gran lunga per doi volte terreno dell'Italia, et vedendola ridotta in estremo bisogno d'agiuti spirituali per esservi la maggior parte delii ultimi tre Regni (che delle nominate Provincie come possesse da Principi Catholici non si parla), opressa dal Turco, di primi quatro to alm[en]te possessi, et occuparti da q[ue]ilo per eentenara d'anni, et per ciò rovinati, et quasi esterminati dal dominante Maomettismo, et infetti in gran parte nelle reliquie di quelli che ritengono la professione Christiana dal contiguo Scisma, et heresia Greca, e parim[en]te dalle vicine heresie Tratnsilvane, Hunghere, et Alemane, vi fondò il Collegio Illirico a Loreto s[opr]a l'entrate di quella S[an]ta Casa con educat[io]ne di 40 Alumni Ordinarij proveduti di Casa, Mastri, vitto, vestito, libri, medicine, e di tutte l'altre cose necessarie, sotto la cura delli Padri Gesuiti con grandissimo ristoro, et giovamento della Chiesa Illyrica il che seguì l'anno 1580."

Dalje u istom pismu piše:

"Perché nella Bolla della restitut[io]ne si potrà spiegar, et stabilir il num[er]o delli Alumni che dovrano essere del Stato Turchesco, et del Christiano per eseguir l'intent[io]ne Ap[osto]lica, et sovvenir le neceessità miriche proportionatam[en]te, et senza confusione, il che fatto s'aggiustarebbe anco il quarto inconveniente, facendosi aperta la porta, e venendo assegnati li lochi alii gioveni Bosnesi, Serviani, Bulgari, et Macedoni, quali nell'avvenire non haverano più occ[asio]ne di fastidir la Sede Ap[osto]lica. Et p[er] conclusion si haverebbe rocc[asdo]ne ad un gran num[ er]o de giovani Illirici, che di continuo vanno vagando per Roma, con importunar la Sedia Ap[osto]lica, et il Prelati della Corte per ragiuto di viveri sotto pretesto di maintenirsi, sino che habbi loco tra li alumni, overo di finir li Studij, che non li sono stati permessi finir nel dementino.

Isto djelo, strana 18-21;

Ivan Tomko Mrnavić, kanonik iz Šibenika, kaže za sebe da obučava ilirskom pismu "Srbe i Bugare koje Sveta apostolska stolica izdražava u ovim školama". Prema njemu "ilirski jezik je zajednički cijeloj slovenskoj ili ilirskoj naciji, kako u Evropi tako i u Aziji":

"I[llustrissi]mi et R[everendissi]mi S[igno]ri

Havendo io Giovanni Torneo Canonico dd Sibenico pigliato la cura d'instruiir nelle littere Illyriche tanto communi a tutta la natione Slava overo Illyrica così nell'Europa come nell'Asia, et anco alii stessi Turchi Europei, li gioveni Bulgari et Serviani mantenuti dalla S[an]ta Sede Ap[osto]lica a queste scuole, e dovendo io al fine della Quadragesima partire ipfer] ila patria, a fine che detti giovenih abbino il modo di conservar l'instrutione che gli havemo lasciato, supplico si degnino far stampare co [m] Caratteri Il'lyrici della Stamperia Vaticana la Dottrina Christiana dell'Ili[ustrissi]mo già S[igno]r Card[inal] Bellarminio altre volte tradotta da me in lingua nostra et stampata oo[n] Caratteri Latini.

Isto, strana 22;

Izveštaj tršćanskog biskupa nunciju u Beču o službi u crkvi na ilirskom jeziku. Prema ovom izveštaju na ilirskom jeziku se služi u "Istri, Dalmaciji, Slavoniji, Bugarskoj, Bosni i u zemljama pod turskom vlašću gde gdje sada žive hrišćani", u biskupijama Senja, Krka i Raba, iako je u pitanju isti jezik, "služi se u drugom obliku":

I[llustrissi]mo e R[everendissi]mo S[ignor] mio p[ad]ron CoIendissimo

Al desiderio della Sac[ra] Congrega[tio]ne de Propfaganda] Fide; et al omandam[en]to di V[ostra] S[ignoria] Ill[ustrissi]ma io sodisfo con la presente in quanto posso, e perciò le dico, che la consuetud[in]e di celebrar le Messe e li divini ufficij in lingua Illirica vive nell'Istria, Dalmatia, Schlavonia, Bulgaria, Bosna, e nelli paesi del Turco dove sono Christiani: ma in qual Provincia di queste sia più essereiatata io non l'ho potuto sapere per la distanza loro, ne meno se si vada abrogando, ne posso venir a part[icola]re informat[io]ne solo che deili Vescovati di Segna, di Veglia, et Arbe, che sono nella Provincia di Dalmatia ne'quali seguita la lingua, ne s'officia in altra maniera. Qui nella Provincia dell'Istria i sacerdoti nel Vescovato di Fola sono buona parte, di Parenzo un terzo, di Città nova la imita, di Capodistria un terzo, e nel mio quasi un terzo, che officiano, e celebrano in quella lingua. Nella Croatia, e nella Carniola si leggono l'Epistole, e i Vangeli Schiavi, e perché gli habitanti sono Schiavi si predica anco in quella lingua. Questo è quanto io posso dare d'informatiomi a V[ostra] S[ignoria] Ill[ustrissi]ma in questo part[icola]re con aggiunta che nelli Vescovati dell' Istnia pian piano si va levando, e mentre li prego dal Sfignojr vera prosperità con riverente afflito bacio a V[ostra] Sfignoria] Illfustrissijma la mano.

Trieste li 24. di Maggio 1626.

Isto djelo, strana 64;

Izvodi iz izveštaja papskog nuncija u Beču o upotrebi ilirskog jezika u bogosluženju (13. VIII 1626.):

Le Chiese che usano la lingua Ilyrica in divirais con li caratteri di S[an] Geronimo, del rito Cattolico Romano sono:
  • Gran parte del Patriarcato d'Aquiileia p[er] le provimtie di Carintia, Stima, Carniola, e Cragno.
  • Gran parte delle Diocesi d'Istria ciò è di Trieste, Capo d'Istria, Citanova, Parenzo, Fola e Pedena.
  • Parte delle Diocesi Cuneense e della Labacense nella Carniola e Cragno, come anco le commende Tevotaniche, così nella Carniola, come nella Croaltia.
  • Parte del Vescovato Zagabriense nella Croatia e Sclavonia. Le Chiese di Modrussa e Segna con le loro Diocesi.
  • Le Diocesi dell'Arcivescovato di Zara e delli suoi suffraganei Vegliense, Ausseranse et Artbense.
  • La Diocese Nonense.
  • Buona parte della Sibenicense.
  • L'Arcivescovato Spalaitense in parte, ma però le sue provintie di Pogliza e Radobiglia sottoposte al Turco del tutto officiano in Illyrico.
  • Parte dello Vescovato Scardonense Tinonnense e Macarense sotto il Turco come anco parte della Diocese Pharentse overo Lesinense.
  • Tutte l'altre Chiese e Diocesi Illyriche ancorché officijno im Latino, però li Vangeli et Ep[isito]le cantano in Illyrico massime le feste.

Le Chiese che usano detta lingua in divinis con li caratteri Giriali sono:
  • Nel Patriarcato d'Aquileia li popoli del Monte Feletro.
  • La maggior parte dell'i Chiristiani Vassali del Turco nella Dalmatia, Onoatia, Slavonia, Servia, Macedonia, e Bulgaria.
  • Li Principati della Valachia e Moldavia tutti, con la gran Monarchia di Moscovia, li Oincassi, li Georgiani, e li popoli Quinquenio intornii in Asia, qualli -tutti sono -del rito Greco e scismatici,
    eccettuati li popoli della Lituania, e Russia dfelle] quali alcune chiese sono unite con la Cattolica Romana Chiesa.
  • Alcuni Monaci Serviani nella Terra S[an]ta.

Isto, strana 41.

I ima ovakvih izveštaja koliko god hoćeš, da ih dalje ne navodim. Evo tog zbornika dokumenata Marka Jačova:

https://www.scribd.com/document/825...gandu-Vere-u-Rimu-o-Srbima-1622-1644-Knjiga-I
1736441231519.png

Prema tome, za rimokatoličku crkvu: ilirski jezik = slovenski jezik

@Casino Royal :hvala:
 
Poslednja izmena:

Back
Top