Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.232
Za slučaj da neko nije upoznat, vredi ponavljati:Ono što je meni potpuno neverovatno jeste ono oko Dalibora Brozovića. Iako je čovek, javno, u časopisu Jezik napisao potpuno otvoreno, svedočanstvo Rastislava V. Popovića, koji nije nešto suštinski preterano drugačije izjavio, tvrdi se srpskom izmišljotinom.
Još Brozović doslovno kroatistiku opisuje u celosti kroz prizmu politike. On priča o boksu; o dva udarca napred i taktičkom koraku unazad, u kojoj situaciji je nečasno napasti onoga ko se već povukao, a povedu ostvario. Doslovno je napisao, tim rečima, da se iznose nove ideje, stavio je i (sarkastične) navodnike uz napredna. Dakle, nove ideje u lingvistici koje su lažno neutralne, po svojoj formi (dakle, podvala) a kada se posle dokaže kako stvari zaista jesu, isuviše je kasno jerbo su hrvatske nacionalne težnje ostvarene i izlazi se sa stavovima da su konsekvence u skladu sa nacionalnim interesima.
Prosto mi je neshvatljivo da, svako put kada se to spomene, sledi jedna prosta tirada ad hominem uvreda, neretko i baš primitivnog prostakluka. Niko se ni ne usudi da se upusti u kritičku analizu Brozovićevih reči, da pruži svoje tumačenje, argumentuje ga nekim drugim Brozovićevim citatima i postupcima, ili slično. Ni reči, nigde. Samo kako, eto, moraš biti etnički Hrvat da bi razumeo, a srpski mozak za to nema kapacitet.
Ja sam zato rekao da mi je nejasno i šta je stav, danas, u kroatistici generalno i kakva je situacija sa tezom o dubrovačkom dijalektu koji nije istočno-hercegovački, a koju je lansirao nedavno i čiji je najglasniji proponent Mario Grčević. Da li je za očekivati da se 2054. godine izađe sa 'pa dobro, to možda i nije bilo baš tako, ali barem je tom tezom bila učinjena dobra stvar za hrvatske težnje da se dijalekatski povuku granice u skladu sa hrvatskim etničkim prostorom ili međunarodnim granicama Republike Hrvatske'.
HRVATSKA ZNANOST PRIZNALA DA LAŽE RADI ČUVANJA NACIONALNOG IDENTITETA
Dakle, hrvatski vodeći lingvisti su priznali da hrvatska nauka laže i onda su potvrdili i zašto to čini - radi očuvanja nacionalnog identiteta. Prema tome, to nije nauka, to je farsa u koju se samo magarci mogu uplesti, kao što su naši skolari za vreme velikohrvatske brozoslavenske hegemonije upleli.
Dalibor Brozović (1965: 39) također priznaje: »Govorimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, doduše, deklarativnih inicijativa manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezičnog približavanja više. Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante«.
***
Dragoljub Petrović, Letopis Matice srpske, 1994. knj. 434. sv. 3, p. 260
Budući da sam tih godina češto boravio po Baniji i Kordunu i razumevao tamošnje narodno raspoloženje pitao sam Brozovića kako to (rešiti srpski problem, prim. Mrkalj) misle učiniti:
–– Daćemo ih asimilirati!
–– A ako ne pristanu?
–– Ima i drugih mogućnosti!
–– Novi Jasenovac?
–– Ako bude potrebno, da!
***
Rastislav Petrović: Crnogorske ustaše, četvrto izdanje, Peme Kuči, Beograd, 2021., pp. 150, 151
http://www.cps.org.rs/Knjige/crnogorske_ustase.pdf
U svetu, naročito u državama Zapadne Evrope, uobičajeno je da se, ne samo naučnici nego i ostali građani pouzdano obaveštavaju o jednom narodu, njegovom poreklu, jeziku, veri, istoriji, kulturi, iz enciklopedije koju su napisali vrhunski stručnjaci. Nezamislivo je u tim zemljama da enciklopedije uređuju „naučnici” koje određuju državnici i političari, kao što je slučaj sa Redakcijom Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru, kojoj je stavljeno u zadatak da prona|e „enciklopediste” da pišu onako kako im se kaže. Da je to zaista tako kao dokaz nam mogu poslužiti tekstovi objavljeni u trećoj knjizi EJ posvećeni Cmoj Gori, zapravo „Crnogorsko-primorskoj mitropoliji", u kojoj je Srbija predstavljena kao zemlja koja je okupirala Zetu i u njoj progonila katolike, rušila im crkve i druge katoličke spomenike, i koja je tadašnjim „Crnogorcima" skidala sa glave tijare umesto njih im stavljala kamilavke. Tako su o Srbiji pisali u svojim knjigama i člancima Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević i zato smo uvereni da je njihov uticaj bio utkan u te sadržaje. S obzirom na takav naš zaključak i na nepobitnu činjenicu da autori enciklopedijskih jedinica o „Crnogorcima" i „Crnogorskoj crkvi" nisu napisali ono što su morali kada se piše za enciklopediju i što su o određenim događajima pisali suprotno jedan drugome, smatramo se obaveznim da na to ukažemo. Ispravljajući njihove „greške" istovremeno ispravljamo i njihovog duhovnog oca Savića Markovića Štedimltju, takozvanog „Crvenog Hrvata".
Počećemo od prve rečenice: „Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski... Naš odgovor: Crnogorski narod nije postojao kada se na prostoru današnje Crne Gore mogla čuti i poneka ikavska reč. U to vreme je na tom području živeo narod „Tribala i Srba”, čiji je vladar titulisan kao „arhont Srba". O jeziku još piše: Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i,tamo nekih Srba". Ovo tamo nekih" mi smo namerno dodali da bismo dokazali da je Dalibor Brozović u jedanaestočasovnom razgovoru sa recenzentima, u prisustvu Redakcije EJ za Crnu Goru, postigao ono što je hteo: ubacio je u enciklopediju crnogorski narod", a zatim je, nabrajajući ko još govori tim jezikom, prvo stavio Hrvate, a posle njih Muslimane i „tamo neke" Srbe na kraju. Svi su izgledi da je Brozović bolje proučio S. Markovića Štedimliju, koji je prvi postavio temelj takozvanom crnogorskom jeziku. On je, zatim, i na ovom primeru dokazao da je bio u pravu kada nam je jednom prilikom rekao:
"Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga".
Pažljivo smo ga slušali iako smo sedell za kafanskim stolom, što je doprinelo našem otvorenom razgovoru. Složio se sa nama kada smo mu kazali da su na takav način, posle devet vekova, dobili državu u čijim granicama se nalazi Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, kao i Dubrovnik sa okolinom koji nikada u svojoj istoriji nije pripadao ni Dalmaciji ni Hrvatskoj. Isti je slučaj sa Istrom.
„Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način, a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi."
Brozović se saglasio sa nama kada smo kazali da su povećali i broj Hrvata na račun Srba, koje su prvo pounijatili, zatim pokatoličili, na kraju, pohrvatili.
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
Ovaj razgovor je vođen 1990. godine, posle održanog Okruglog stola na prvom programu TV Beograda. Brozović je tada bio potpredsednik Predsedništva Hrvatske. Njegovi sagovornici su te večeri bili Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić i Sergej Veselinović iz Hrvatske, a Vasilije Krestić, Smilja Avramov, Rastislav Petrović i Brana Crnčević iz Srbije. Emisiju su vodil Krste Bijelić i Miloš Marković.
***
Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53
Taktika hrvatskih jezikoslovaca
"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
"Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu, ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, iIi neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili."
