Čiji je naš jezik

[Marin80]

A čemu onda da Srbi tako zovu decembar..?

Može neko pojašnjenje kakve bi to tačno veze imalo u ovom konkretnom slučaju..?

Culi od Hrvata ili Čeha.

Neko ima li jos takvih zapisa ili je to jedan jedini?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Culi od Hrvata ili Čeha.

Neko ima li jos takvih zapisa ili je to jedan jedini?

Obrati pažnju da to piše Lukari, jedan od dubrovačkih analista.

Evo recimo, iz srpske narodne čitanke (1872. godine):

Urvan je pokušao ovdje ukazati na mogućnost postojanja sustavne razlike između hrvatske i srpske primjene, ali nema ništa od toga.

 

[Bogun2]

Ja ne znam otkud ovi negativni nazovi-stereotipi koje malo-malo pa predstavljaš javnosti. Je li sprovedena anketa?

Ne "predstavljam javnosti", polemišem pod pseudonimom sa 5-6 sagovornika od kojih polovina i ne pročita šta sam napisao, a jedan (ti) i ne polemiše, nego se ponaša kao da smo na takmičenju iz besedništva pred milionskim auditorijumom.

Miješaš dvije stvari, razumljivost i jezičnu stilistiku.
Naravno da sam razumljiv, to nije sporno. Nu, to nije neki moj specifični jezik, nego njegovani stil hrvatskoga koji se nalazi- ili može naći- u zahtjevnijim hrvatskim knjigama. Naravno da mogu pisati novinskim stilom (i razgovornim), pa to ponekad i činim. Nu, čsto mi baš odgovara njegovani "visoki stil"- kojeg, priznajem, nisam izumio.

Ne mešam. Odgovaram na tvoju izjavu upućenu neodređenoj masi Srba, a u ime (svih) Hrvata, kako je hrvatski jezik Srbima tuđ, stran i odbojan. U Srbiji se: prate hrvatske televizije, gledaju hrvatski filmovi i serije, čitaju hrvatski pisci, časopisi i prevodi stranih literarnih i drugih umetničkih i zabavnih dela (stripovi, filmski prevodi i sl.), čitaju i citiraju hrvatski sajtovi, a sam govorni jezik sluša svakodnevno iz usta Srba iz Hrvatske, kojih danas više ima u Srbiji nego u Hrvatskoj. Međusobno se koriste dostupni naučni radovi i literatura kroz razne forme, od stvarne stručne razmene, do krađe i plagijata tuđih radova preko sajtova tipa Scribd, "seminarski radovi" i sl. Sve to bez prevoda, samo uz manju korekturu teksta. U govorni jezik, naročito u medije koji ponekad i sa poluisključenim mozgom uzmu da prenose hrvatske prevode svetskih vesti, ulaze forme i izrazi koji su čak u vreme postojanja srpsko-hrvatskog standarda važili za čistu hrvaštinu, a u sleng mladih reči poput tisuća, uvjet, prosvjed i sl. A opet, apsolutno se slažem da tvoj osoben jezički stil zaista deluje tuđ, stran i odbojan, ali samo zato što stilski deluje kruto, izveštačeno i isfolirano, iako je i on jezički 100% razumljiv. Apsolutno je moguće da on postoji još kod nekih Hrvata i da ga nisi ti izmislio - niko Hrvatima ne brani da imaju i 10 standardnih jezika i 30 distinktnih jezičkih stilova - ali ja ovde govorim o standardnom hrvatskom jeziku, dakle onom kakav se čuje na HTV-u, i o svakodnevnom maternjem govoru većine Hrvata.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ovo nije baš tačno. Ne tako davno je izašlo naše izdanje Storije srpske književnosti Petra Miloševića.

Storija je prethodno, prije par decenija, izvorno napisana na mađarskom jeziku. Do sada oni koji nisu njegovi poznavaoci nisu mogli suočiti se sa njom.

Možda je to malo pogrešno reći, jer ni jedna od dvije nije prevod one druge, već je samostalno djelo, nastalo kao više prilagođeno mađarskoj odn. srpskoj publici.

Ne u potpunosti baš naučno djelo, knjiga je dijelom napisana i kao književno; predstavljajući povjesnicu srpske književnosti kro određenu prizmu ličnog pogleda. Djelo ne na rušava profesionalni pristup, ali u isto vrijeme je pisana tako jednostavnim jezikom da je i najneukijem čovjeku lako da je čita i sve u njoj razumije. Storija je prepuna interesantnih informacija, nepoznatih široj javnosti ali i humorističkih segmenata (npr. ismijavanja novoromantičara koji bi svaku najmanju stvar povezali sa Srpstvom i uopšteno etnocentričnih pogleda na književno naslijeđe), tako da se čitalac može i zabaviti; otkriva izuzetno ogromni nivo erudicije kod autora koji vješto prelazi u kritičkom aparatu između naučne reference u kojoj daje opaske i preporuke, i pukog literarnog izraza.

U Storiji se mogu naći vrlo sveobuhvatni pogledi na književni razvoj i njegovu ulogu; autorove lične percepcije (npr. vrlo interesantna pro i kontra analiza prednosti i mana stare srpske književnosti), poslije Deretića koji samo govori o baroknim tendencijama sada je srpskom baroku posvećen jedan dio knjige, a ona uopšteno predstavlja do dana današnjega najsveobuhvatniji istorijat srpske književnosti (obuhvatajući period od najranijih početaka, pa sve do kraja prošlog milenijuma), uključivši i obradivši i najnovije autore i književne tokove.

Evo recimo jedne stranice iz knjige:

Uključena je naravno i vulgarna književnost. Evo primjera iz djelića o bačkim pjesmama (izvinjavam se za loš kvalitet):

Evo jednog interesantnog dijela Storije; možda bi trebalo Urvan da posebno obrati pažnju na ovaj djelić (i prvu napomenu br. 2).

Jedan od najvećih problema na ovim prostorima jeste što se i dalje prečesto primjenjuju principi pozitivističke nauke, iako je ona svoje mjesto davno izgubila u istoriografiji (kao i drugdje). Sve kategorizacije i svakojake podjele u društveno-humanističkim disciplinama tu služe ne kao ograde nekakvih cjelina, već olakšice prilikom razumijevanja gradiva koje se obrađuje.

 

[Сребрена]

Ко је поп Шимун Будинић, који је преводио влашко-латински на словињски, тј. словенско- хрватски, где је словенски језик народа, а хрватски језик само језик католичке цркве?

стр 30
http://books.google.mk/books?id=bwt...h2Hvpek5CaT7Df5PbXsA&ci=90,351,887,701&edge=0

 

[Urvan Hroboatos]

Evo jednog interesantnog dijela Storije; možda bi trebalo Urvan da posebno obrati pažnju na ovaj djelić (i prvu napomenu br. 2).

Jedan od najvećih problema na ovim prostorima jeste što se i dalje prečesto primjenjuju principi pozitivističke nauke, iako je ona svoje mjesto davno izgubila u istoriografiji (kao i drugdje). Sve kategorizacije i svakojake podjele u društveno-humanističkim disciplinama tu služe ne kao ograde nekakvih cjelina, već olakšice prilikom razumijevanja gradiva koje se obrađuje.

Ovdje je čovjek promašio ceo fudbal.

1. Srpska književnost je europska, nema spora. Kao i ruska.

2. kao i u ruskom slučaju, govoriti o renesansi i baroku je- šega.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ovdje je čovjek promašio ceo fudbal.

1. Srpska književnost je europska, nema spora. Kao i ruska.

2. kao i u ruskom slučaju, govoriti o renesansi i baroku je- šega.

Pa, to je tvoje mišljenje...
Reći za ovakvu knjigu da je promašila ceo fudbal mislim da stvarno nije na mjestu, a pogotovu izražavati tako stav koji je očigledno ne posljedica argumenata, već automatski preuzetih predubeđenja.
Što je ključni dio?

Dakle, kategorije za periodizaciju korisne su za komunikaciju, ali nisu lakmusov papir za etiketiranje pojedinih pojava, pisaca i njihovih dela.

* Storija, 11.

Osim toga, Urvane, ti imaš naviku da ti sagovrnik kaže jedno, a odgovaraš na drugo - kao kada smo recimo pričali o Srpskom molitveniku iz 1512. godine (ja sam ti napisao da nije niko vremenom udario žig i objasnio ti kontekst djela, a ti počinješ da pričaš o linga serviana, domaćoj upotrebi itd...znači nečem sasvim drukčem). Poenta je ovdje bila da Deretićeva istorija nije jedina moderna (a o dobrom pisanju da ni ne govorimo - Milošević se tako lako čita da je prosto milina).
Ako ti želim reći jedno, ne znam zbog čega odgovaraš na nešto drugo.

Ima recimo još i Istorija srpske književnosti Bjelice, pisana ijekavski i prilagođena više čitaocima iz tog okvira (mada, naravno, ni po razini ni dostignućima blizu Deretiću ili Miloševiću).

Gordana Jovanović, Narodni nazivi meseci u Srba, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 17, Beograd, 1988, str. 181-191.[/SIZE][/B]

Je li u prvom zborniku (ne piše)?

 

[Pumpaj Dinstanović]

[..]

Ovo je spisak baroknih autora o kojima u Storiji piše Milošević (ukupno 17 imena):
* Andrija Zmajević
* Vikentije Rakić
* Vicko Bolica
* Gerasim Zelić
* Dionisije Novaković
* Emanuel Kozačinski
* Zaharija Orfelin
* Ivan Antun Nenadić
* Ivan Krušala
* Jovan Rajić
* Marko Balović
* Pavle Julinac
* Pavle Nenadović Mlađi
* Silvester Popović
* Simeon Piščević
* Spiridon Jovanović
* Hristofor Žefarović

2. kao i u ruskom slučaju, govoriti o renesansi i baroku je- šega.

Danas se i o baroku u ruskoj književnosti itekako govori (i to dosta ozbiljno). Pitanje ruskoga književnog baroka je ako se ne varam zagolicano još na VI međunarodnom kongresu slavista održanom u Pragu 1968. godine. Na svim obrazovnim institucijama na kojima se izučava istorija ruske književnosti svakako je jedan segment i barok; pa tako i u Hrvatskoj, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu imaš kurs Ruski barok na odjelu za rusistiku (Odsjek za istočnoslavenske jezike i književnosti), koji drži prof. dr Živa Benčić Primc. Onda Barok u ruskoj literaturi po Lihačevu,...Benčićkin doktorat je upravo Ruski književni barok, pojavni oblici i funkcije...itd. da ne dužim oko nečega što bi trebalo da bude valjda prilično jasno.

Mislim da su tvoja saznanja po ovom pitanju istorije književnosti (i možda još ponekom pitanju) ipak nešto zastarjela; zasnovana na nekoj dosta starijoj literaturi.

Gordana Jovanović, Narodni nazivi meseci u Srba, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 17, Beograd, 1988, str. 181-191.

Ako je neko u mogućnosti da nabavi (skenira) rad G. Jovanović, neizmjerno zahvalan.

Je li u prvom zborniku (ne piše)?

Jeste, u prvoj se knjizi nalazi. Evo ga:

* Г. Јовановић, Народни називи месеци у Срба, у: Научни састанак слависта у Вукове дане. Реферати и саопштења 17/1, Београд 1988, 181—191.

 

[Пилипенда]

Браво Славене, сад не морам то да јурим по Институту.

 

[Tandoori Masala]

Jeste, u prvoj se knjizi nalazi. Evo ga:

Spojler

* Г. Јовановић, Народни називи месеци у Срба, у: Научни састанак слависта у Вукове дане. Реферати и саопштења 17/1, Београд 1988, 181—191.

Zahvaljujem najtoplije na trudu, Slavene. Mozda ubacim crno-bijelu PDF verziju za nedjelju ili dvije.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Listah Nedeljkovićevu raspravu o bosančici i naiđoh na nešto interesantno:

Spojler

Spojler

* Б. М. Недељковић, О „Босанчици“, Прилози за књижевност, језик, историју и фолклор 21 (1955), 271-284.

Tandoori, imaš li možda neke više informacije o ovoj 'Aleksandridi' (ili eventualno relevantni dio iz Starina)?

 

[Tandoori Masala]

Listah Nedeljkovićevu raspravu o bosančici i naiđoh na nešto interesantno:

Tandoori, imaš li možda neke više informacije o ovoj 'Aleksandridi' (ili eventualno relevantni dio iz Starina)?

Ukratko, taj rukopis na ikavici je Jagic obradio, tzv. Rudnicki. Na zalost, on je napisan na cirilici cakavskim jezikom, prema tome, otpada. Na 203. str. u navedenom broju "Starina" nigdje ne pise "srpskom jeziku". Pise na 215. i 216. strani, u stvari, Jagic ukazuje da je Rudnicki tekst (kao i ostali, koji se spomiju, ima ih vise i vrlo je konfuzno) preveden sa nekog starijeg srpskoslovenskog teksta, ond. sa srpskog jezika, sto pise u njima.

Za ovu nasu pricu ima nesto sto je neuporedivo vaznije: tzv. Gajev rukopis Aleksandride, on je iz 17. stoljeca i napisan je negdje u Bosni na stokavskoj ijekavici, narodnim jezikom. Vesna Stipcevic ga naziva "srpski tzv. Gajev rukopis" (Slovo, 61, 2011, str. 8.).

Evo i Jagicevog izvatka iz istog broja Starina na 219. strani:

Ovo djelo niko od srpskih jezikoslovaca nije obradio kriticki, smatram da je vrijeme da se uradi jedna obimna jezicka analiza uz potpuno izdanje teksta. Uzdam se u Marinu Kuresevic i imam poluinsajdersku informaciju da bi ona mogla biti ta osoba posto se detaljno bavila raznim rukopisnim verzijama Aleksandride, a i "nedavno" je polozila doktorski ispit na tu temu.

*
*
*

Da, koliko su inace verzije ovog romana dragocjene pokazuje i jedan djelic teksta s narodnim govorom kod Van den Berkovog izdanja Srpske Aleksandride (cuva se u Univerzitetskoj biblioteci u Utrechtu), zahvaljujuci Ireni Grickat.

I. Grickat, Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1975, str. 38.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Kako zaboravi na največeg pisca, Srba katolika Ivu Andrića?

Mislim da se ne računa jerbo je on počeo kao Hrvat, da bi završio (i to većinu svoga života) kao Srbin.

 

[Bogun2]

Mislim da se ne računa jerbo je on počeo kao Hrvat, da bi završio (i to većinu svoga života) kao Srbin.

A da li se računa ako je pripadao onim Hrvatima koji su smatrali da su Srbi i Hrvati jedan narod jednog jezika?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ovo je, koliko znam, jedina uglavnom moderna (i dobro pisana) povijest srp. književnosti, koja se u kasnijim izdanjima itekako "udebljala" jer je auktor, bez pravoga obrazloženja, utrpao oveći komad hrvatske starije književnosti koja tamo štrči kao bijela vrana, jer nema ni predhodnika ni nasljednika u samom corpusu:

Da nije jedina već ustanovismo u prethodnih par strana, ali Urvane...mnogo ti nešto kritikuješ nešto bez stvarnog osnova. Knjiga je dobijala nova izdanja koja su, prirodno, proširivana, pa tako i dođosmo na preko hiljadu strana sa konačnim, četvrtim izdanjem, iz 2004. godine.

Prelistao sam je i nisam shvatio na šta misliš. Ponovno su napisane i značajno proširene sve glave; i one o književnosti XIX stoljeća, i staroj, i td. Volio bih da mi ti ukažeš na to koji je to oveći komad hrvatske starije književnosti utrpani koji štrči kao 'bijela vrana' i tako knjiga bila udebljana? Eto recimo ako misliš na riječi o baroknoj književnosti Dubrovačke republike, pogledao sam šta tu ima. Jedva se oni uopšte i pominju; od ~1.250 stranica koliko knjižurina ima, postoji jedan sažeti pregled dubrovačke književnosti na 5 (ili preciznije, slovima, četiri i po) strana (preciznije, str. 263-268), u kontekstu refleksija na srpsku književnost (u kojoj ima i prethodnika i nasljednika, suprotnom tom prečesto ponavljanoj hrvatskoj etnocentričnoj ili bolje rečeno nacional-ekskluzivističkoj mitomaniji, a koja se zasniva na potpunom nerazumijevanju društveno-humanističkih naučnih disciplina).
Jesi li možda na nešto drugo mislio kada si to napisao?

Uzgred, valja ovdje reći da sama knjiga imenom Istorija srpske književnosti ne sačinjava sama po sebi istorijat; kao što i sam autor u prološkom dijelu naglašava, treba uzeti tri njegova djela koja zajedno sačinjavaju trilogiju, odnosno međusobno se dopunjuju. Suprotno tradicionalnoj praksi, Deretićev istorijat nije hronološki objavljivan u tomove, već su mu knjige razdijeljene tematski i uopšteno po koncepciji, te je u tom smislu i zanimljivije od suvoparnog tom I, II,... Da okačim u tvom stilu sličice:

..kao i:

..i ne znam čemu to nekakvo ismijavanje ili nipodaštavanje Deretića...po mom utisku Deretić je prilično profesionalno i stručno obrazložio opsege, veze, uticaje, identitete, smisao..prije bih rekao da imaš nekakvu pogrešnu predstavu o dotičnom autoru...jer se sve čini da posjeduješ pogrešne informacije (kao recimo onomad oko baroka), i to ne samo zbog oslanjanja na, pretpostavljam, neku stariju (prevaziđenu) literaturu.

Čini mi se da se ovdje radi o nepotrebnoj vrtnji u krug. Mario je Grčević u članku o porabi izraza lingua serviana dokazao ono što su znali i stariji istraživači poput Rešetara i Kolendića, a oprimjereno je i drugim tekstovima izvan Dubrovnika, da se u tim slučajevima miješaju pojmovi za jezik i pismo, te da izraz “lingua serviana”- a tu valja reći da sklop idiome & caractere serviano ne mijenja ništa na stvari- govori i ukazuje na jedno te isto: ćirilicu. U doba kad se piše, u Bihaću, o ćirilskom pismu kao o “Chrabatische Sprach”, posve je normalno da se dominantno pismo u Srba u porabi kod ne-Srba ponekad imenuje srpskim imenom.

Pokazateljem toga je i sljedeće:

1. sami Dubrovčani svoj jezik nikada nisu zvali srpskim na svom, južnoslavenskome jeziku

2. izrazi poput lingua/idioma/sermo ...serviana pojavljuju se jedino na latinskome i talijanskome, a auktori su mu skoro isključivo stranci, uz jedva kojeg Dubrovčana

4. jezik tih ćirilskih molitvenika je po izrazu isti kao onaj dubrovačkih latiničnih (n.pr. Ranjinin lekcionar), a ta dva molitvenika, iz 1512. i 1520., nemaju nikakve jezične srodnosti s onima koji su objavljivani na ćirilici u autentično etnički srpskom, tj. pravoslavnome krugu. Dosta je uzeti sve srpske jezične vjerske spomenike iz 16. stoljeća, i jasno se vidi da je njihov jezik ili jezični tip nješto posve drugo, ter da između dubrovačkih molitvenika i pravih srpskih nema nikakve veze u frazeologiji, stilu, rječniku, a ni komunikacijskih tijekova.

5. nema ni latinski ni talijanski označavanih tekstova prave srpsko-pravoslavne provenijencije, a da bi bili označavani nazivkom lingua/sermo/idiome...serviana, a da to ima ikakve veze s Dubrovnikom i njegovim jezikom, a napose s onim na ćirilici.

Mislim da je ovo odavno prešlo granice apsurda, i ne kanim više na to trošiti vrijeme.

Urvane, ne vrtimo se u krug, sem ako pod time podrazumijevamo da ja iznova postavljam navoi sadržaj, a ti se ponavljaš.

Ne znam zašto si postavio te tačke, kao da je riječ o nečem širem, jer je ono o čemu smo diskutovali zapravo vrlo konkretno; ovako može naličiti na razvodnjavanje diskusije. Ti si:

1. Tvrdio da taj Dubrovnik nigdje nije izrekom srpski, niti ga je iko tako smatrao prije nego što ga je u XX stoljeću Rešetar takvim proglasio. Nakon što sam ti pokušao objasniti da to nije tačno, ti si predočio drugu pretpostavku:
2. Da je neko lupio pečat 'serviana' zbog toga što je pročitao da je na ćirilici

Nakon što sam ti ponovio da nije tako, ti si opet napisao isto.

Dakle, uglavnom se slažem. Nu, to uopće ne vrijedi za ovaj ćirilski spomenik. On izvorno nije nazvan srpskim imenom, nego se može odprilike utvrditi kad mu je njeki ćato udario mehanički, na latinskome, srpski žig. To nema veze s izvornim nazivom djela. To bi bilo bizarno kao da i druga hrvatska djela objavljujemo pod pojmovima koja su ili fantazijska (jeronimski jezik), ili sad znače nješto posve drugo (n.pr. bosanski jezik, kojeg Hrvati iz Bosne i Dubrovnika, pa i njeki slavonski pisci rabe, a koji nema veze s onim što se dana podrazumijeva pod bosanski ili bošnjački, t.j. jezik BH Muslimana.

Tako da vrtenje u krug zaista dolazi, ali ako ne slušaš svog sagovornika i ponavljaš nešto što je već ranije bilo ustanovljeno da je pogrešna pretpostavka sa tvoje strane.

Ako je problem u izvorima i ti pomislio da sam ja nešto umislio (a pri rečeničnoj formulaciji bio sam prilično izričit) ili mi jednostavno ne vjeruješ, mogao si me, pobogu, jednostavno upitati mogu li potkrepiti izvorima, kao što ti odmah potom postavio i jesam.

Moja namjera je bila da ti saopštim da je neistina da je taj molitvenik 'srpski' jer ga je tako Rešetar proglasio, kao i da je potpuno netačno to što si napisao, da se čak može utvrditi kada je 'neki ćato' (daj, Urvane... ) lupio to na djelo. Dakle taj tzv. Srpski molitvenik iz 1512. godine je sastavljen na štokavskom i tako doslovno nazivan (po pismu i jeziku), zbog izričite namjere (tj. sastavljen je za srpski narod). I treba događaj, naravno, posmatrati u sklopu cijele povijesti XVI stoljeća (kontekst, vječito insistiram na kontekstu).
Ti si se (mislim?) nešto izgleda naljutio na mene ili mi se bar tako ljutito čini ovaj odgovor. Ne znam zašto si to uradio, pa niti zbog čega si sad nešto proširio na pitanje srpskog lingvonima u Dubrovniku...iskreno očekivao sam da priznaš grešku (koju i jesi napravio, i to uporno uz nju stajao već neki duži vremenski period - dosta davno sam ti ukazao da to nije zbog Rešetara) i da se zahvališ na predočenom izvoru. I kakve sad to još ima veze lingvistička analiza sadržine teksta (?!?) sa tim (nešto što je u ovom smislu ipak sekundarno)?

I mislim da je tvoja posljednja rečenica zaista van mjesta - o tome da je ovo prešlo granice apsurda i da ti zbog toga ne želiš dalje učestvovati u razgovoru. Pa daj aman šta ti je. Ponašaš se kao neko ko je isprovociran zato što je dokazan da je u krivu i sad to eto ne može podnijeti pa se nešto duri i pruža talk to d hand becuz d head wont listen nezreli odgovor.
Pa 'oćemo l' bit' kulturni ili ne...

3. nema nijednoga označitelja koji bi upućivao na bilo koji dubrovački latinični tekst, a da se imenuje lingua/idioma/...serviano na latinskom (talijanskome)

Ovo sam izdvojio kako bih podsjetio da nije tačno. Možda je ovo jedno od onih zar treba 100 puta ponavljati što si napisao?

Kao što je već dosta puta bilo na forumu rečeno, izvor od 1. novembra 1638. godine svjedoči o srpskom lingvonimu ali uz latinično pismo. Proglas je takođe vrlo interesantan zbog svog naglašavanja da je njegova svrha da svima bude razumljiv (građanima).
Čini mi se da je Tandoori postavio nekada na forumu i sam izvor direktno (fotku); pokušao sam potražiti tu poruku ali ne pronađoh je.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dugo je bilo ovdje riječi o istraživanjima Branislava M. Nedeljkovića, pa su i djelići njegove rasprave o upravo dubrovačkim lingvonima bili postavljani. E pa hajde da se upoznamo i sa raspravom u cjelini, ovog jednog od posljednjih srpskih sakupljača dubrovačke lingvonimije poslije Petra Kolendića (nisam siguran je li radio prije ili poslije Miroslava Pantića):

Ne priča se puno o raškom (rašanskom) lingvonimu u Dubrovačkoj republici...

No, izgleda i da onaj dokument iz 1638. godine nije jedini slučaj (pa da bi bio nekakav izuzetak) pri kojem u Dubrovačkoj republici lingua serviana označava tekst napisan - latiničnim pismom.

 

[Mrkalj]

Dugo je bilo ovdje riječi o istraživanjima Branislava M. Nedeljkovića, pa su i djelići njegove rasprave o upravo dubrovačkim lingvonima bili postavljani. E pa hajde da se upoznamo i sa raspravom u cjelini, ovog jednog od posljednjih srpskih sakupljača dubrovačke lingvonimije poslije Petra Kolendića (nisam siguran je li radio prije ili poslije Miroslava Pantića):

Možeš li dati i reference?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Možeš li dati i reference?

Za Nedeljkovićevu raspravu? Prvi put je bila objavljena 1983. godine u br. 29/30 Istorijskog časopisa (za god 1982/3), str. 101-115.

 

[Tandoori Masala]

Za Nedeljkovićevu raspravu? Prvi put je bila objavljena 1983. godine u br. 29/30 Istorijskog časopisa (za god 1982/3), str. 101-115.

Imam ovu raspravu. Ovdje se nalaze sve signature uredno navedene.

Branislav Nedeljkovic, Nekoliko podataka o nasem jeziku iz arhiva Dubrovacke Republike, Istorijski casopis, 29-30, Beograd, 1983, str. 101-115.

Ovo sam izdvojio kako bih podsjetio da nije tačno. Možda je ovo jedno od onih zar treba 100 puta ponavljati što si napisao?

Kao što je već dosta puta bilo na forumu rečeno, izvor od 1. novembra 1638. godine svjedoči o srpskom lingvonimu ali uz latinično pismo. Proglas je takođe vrlo interesantan zbog svog naglašavanja da je njegova svrha da svima bude razumljiv (građanima).
Čini mi se da je Tandoori postavio nekada na forumu i sam izvor direktno (fotku); pokušao sam potražiti tu poruku ali ne pronađoh je.

Pavle Ivic, O znacenju izraza lingua seruiana u dubrovackim dokumentima XV-XVIII veka, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, XII, Novi Sad, 1969, str. 73-81.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Imam ovu raspravu. Ovdje se nalaze sve signature uredno navedene.

Branislav Nedeljkovic, Nekoliko podataka o nasem jeziku iz arhiva Dubrovacke Republike, Istorijski casopis, 29-30, Beograd, 1983, str. 101-115.

Pavle Ivic, O znacenju izraza lingua seruiana u dubrovackim dokumentima XV-XVIII veka, Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, XII, Novi Sad, 1969, str. 73-81.

Onda je bilo bespotrebno.

Dodao sam kritički aparat; omaškom izostavih.

Samo da pojasnimo čitaocima, Zbornik MS za filologiju i lingvistiku izlazi od 1984. godine; Ivićeva rasprava će biti pronađena u serijskoj publikaciji pod imenom Zbornik za filologiju i lingvistiku.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Da produžimo temu sa nečim pomalo interesantnim, a o čemu nikada nije ranije (mislim) bilo ovdje riječi.

Slije prva tri renesansna književna zapisa iz dubrovačke književnosti; zapisana 1421. godine:

* З. Бојовић, Стари Дубровник у српској књижевности, Београд 2010, 69, 70.

I da dodam podatak od Bojovićke, pošto Urvan toliko insistira na kontinuitetima i nastavljačima - spominju se i opisuju dva u Srba: Milan Savić i Ljubomir Simović.

 

[Tandoori Masala]

Onda je bilo bespotrebno.

Dodao sam kritički aparat; omaškom izostavih.

Samo da pojasnimo čitaocima, Zbornik MS za filologiju i lingvistiku izlazi od 1984. godine; Ivićeva rasprava će biti pronađena u serijskoj publikaciji pod imenom Zbornik za filologiju i lingvistiku.

Nije bespotrebno zato sto se PDF lakse cita i distribuira. Slavene, tako istina jeste, ali kad me vec vuces za jezik , u zvanicnim pismima na vrhu stoji Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku. Postavljam ovaj neprikosnoveni raritet iz 1966. g. s potpisima dvojice velikana srpske lingvistike...

 

[Pumpaj Dinstanović]

Nije bespotrebno zato sto se PDF lakse cita i distribuira.

Nisam mislio na pdf što si postavio, već na ovo moje.

 

[Tandoori Masala]

Gledam prije par dana, neko je postavio razlikovni rječnik između hrvatskog jezika i srpskog jezika na svemrežju. Sve mi se čini da je to maslo iste osobe što postavlja brojne teme o Dubrovniku na raznim forumima. U ovom "rječniku" se navodi na 98. stranici arhaizam "kano" kao odlika hrvatskog, a "kao" srpskog.
Jutros, sjedim na WC šolji i obavljam svoju građansku i akademsku dužnost, iza šolje vire neki papiri, pogledam znatiželjno o čemu se radi, kad ono jedan Albijanićev rad o jeziku Zelićevog "Žitija" (1823).

"Zelić zna za oblike veznika kano (< kaono); kano 43."

Aleksandar Albijanić, Jezicke osobine Zelićevog "Žitija", Južnoslovenski filolog, XLI, Beograd, 1985, str. 66.

I Turkom" e strahe zadavao
S" oštr'im" mačem pred" nama idući.
Sad" upravlja sa svom" tvoiom" silom",
S" koiom" si - ga poslala na Turke.
On" udara po moru i suvu ;
Ednom" rukom" Očakov" potresa,
I uzima Beograd" i Bender" ;
A drugom" se čak" k" Dunavu pruža.
Da istrebi sa svim" Turadiju,
Koja stoi po rěki Dunavu
U krěpkome gradu Izmailu.
On" izbira na to Suvorova,
Kog" se Turc'i kano groma boe.

Teodor Janković-Mirijevski, Pěsna Světlějšemu Knjazju Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu Tavričeskomu, spevana ot" Srbskog" Naroda na Izmail", V" Sanktpeterburgě, 1791, str. 4.

Neobična pjesma, napisana po tadašnjem ruskom pravopisu, cijela na narodnoj štokavskoj ekavici (uvek", Beograd", istrebi, naipre, vreme), ali i dragocjeno vjerodostojan prikaz govora čovjeka (direktora škola austrijskih Srba za vrijeme Marije Terezije), koji je rođen i odrastao u okolici Novog Sada. Reinhard Lauer je 1980. g. upozorio svoje kolege slaviste da na svijetu postoji samo jedan primjerak ove knjižice koja obuhvata 8 štampanih stranica, od kojih 6 otpada na tekst pjesme.

Nisam mislio na pdf što si postavio, već na ovo moje.

Izvini, nesporazum s moje strane.

 

[Konstantin Veliki]

Kako zaboravi na največeg pisca, Srba katolika Ivu Andrića?

Meni je uvek smesno kako se Andric smatra Srbina katolika.

A covek.

1.) Deklarisani Ateista.

2.) Mrzeo je katolicku crkvu vise nego bilo sta drugo.

Kod Mese je slicno.

 

[Tandoori Masala]

Iz decanskog ili peckog skriptorijuma:

Odv(j)etnik, odv(j)etnici, itd. Hrvatski jezicni portal: od- (ot-) + prasl. *větati: savjetovati, v. vijeće

Rs 11, Zbornik polemickih sastava, kraj XIV veka
Ljubica Stavljanin-Djordjevic, Miroslava Grozdanovic-Pajic, Lucija Cernic, Opis cirilskih rukopisa Narodne biblioteke Srbije, I, Beograd, 1986, str. 21-22.