Čiji je naš jezik

Бaш ме зaнимa кaкви су то усмени речници у Источној Херцеговини?
A што се тиче песaмa, тужбaлицa и здрaвицa, то је смешно, то су нaмa нaтукнули кaо врх врховa ствaрaлaштвa, пa су се ето генерaције училе по мaтрицaмa ко је вјерa a ко је невјерa, Вук Брaнковић који се прегaњaо с Турцимa још годинaмa после косовског бојa испaо издaјник, a Мaрко Крaљевић који је погинуо у бици нa Ровинaмa кaо турски вaзaл испaо борaц против турске окупaције.
Код нaс је једно инфaнтилно ствaрaлaштво, и једaн припрости, црно-бели поглед нa свет узет кaо aпсолут, генерaције Србa су се вaспитaвaле нa томе, између остaлог нaс је и то довело у ћорсокaк у коме се и дaнaс нaлaзимо.

И смешно је упоређивaти дубровaчко ренесaнсно ствaрaлштво сa оним из Хецеговине, поготово уз онaко, нехaјни додaтaк "није вaжно дa ли је нешто зaписaно", испaдa дa није вaжно дa ли је неко писмен или није...

I koji je dao "svetu" (od crkve tako proglašenu) lozu Brankovića koja je davala srpske despote još narednih 100 godina. Toliko popularnu da je i grof Đorđe Branković iz 17. veka tvrdio da potiče od nje (iako za to nije bilo dokaza). Ali danas svaki Srbin zna da je Branković sinonim za najgoreg izdajnika, za njegove potomke i ne zna. Kao što i "zna" da je Srbija propala 1389, da nije bilo ustanaka pre "prvog", a ovo za Marka ne treba ni komentarisati. Sve je to super, kao deo narodnog stvaralaštva, ali to je slepačko stvaralaštvo, naiva, u ravni sa otkrićem vatre ili tablice množenja... jeste genijalno, ali je anahrono. A povrh toga i netačno i pedagoški pogubno. U istorijsko i industrijsko doba, mi gradimo istoriju poput antičkih Grka na osnovu Homerovih spevova.
 
Хрватски и словеначки књижевник, Станко Враз - "Народне пeсме Хрватах" :

"...Ime hrvatsko proteže se na vrlo različite grane jugoslavenske, Hrvatsko ime vlada po čitavom provincialu i granici hrvatskoj, kao i po Primorju,
Istrii, Dalmacii i jednoj strani Bosne, Ugarske, Austrie i Moravie. Pored te razširenosti dolazi ono što od krvi i jezika, a što od državnoga (po-
litičkoga) uredjenja
. Nu iztraživalac jezika neka se nedade varati i slepiti od uredjenjah ljudskih, već neka njega vodi uredjenje božje: jezik i krv.
Ja dakle ovde kao filolog negovorim ni o Hrvatih štokavcih, koje porad sličnosti jezika brojim k SrbIjem, niti govorim o Hrvatih kekavcih, t. j.
o stanovnicih zagrebačke, varaždinske i križevačke varmedje i Medjimurja, koji po jeziku spadaju k grani gornjoj (korutansko-slovenskoj), što je prvo
opredelio vrlo razložno glasoviti naš Kopitar u svom glagoliti, i kojega sam se istinih rečih podpuno obavestio učivši pozorno govor prostoga puka
provincialne Hrvatske. Po pravu (jeziku) to dakle ide ime jedino Hrvate čakavce, t. j. onu granu južno - slavensku , što treba u svom govoru ča m.
šta ili kaj, a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih..."

Odlično. :ok:
 

Додатак тому =)
"Děla Stanka Vraza. Pěsme pabirci, proza i pisma Stanka Vraza. Dio 5."
Загреб, 1877.
http://www.scribd.com/doc/151735733/D%C4%9Bla-Stanka-Vraza

k3n1.jpg
jism.jpg
 
Poslednja izmena:
Хрватски и словеначки књижевник, Станко Враз - "Народне пěсме Хрватах" :

"...Ime hrvatsko proteže se na vrlo različite grane jugoslavenske, Hrvatsko ime vlada po čitavom provincialu i granici hrvatskoj, kao i po Primorju,
Istrii, Dalmacii i jednoj strani Bosne, Ugarske, Austrie i Moravie. Pored te razširenosti dolazi ono što od krvi i jezika, a što od državnoga (po-
litičkoga) uredjenja
. Nu iztraživalac jezika neka se nedade varati i slěpiti od uredjenjah ljudskih, već neka njega vodi uredjenje božje: jezik i krv.
Ja dakle ovdě kao filolog negovorim ni o Hrvatih štokavcih, koje porad sličnosti jezika brojim k SrbIjem, niti govorim o Hrvatih kekavcih, t. j.
o stanovnicih zagrebačke, varaždinske i križevačke varmedje i Medjimurja, koji po jeziku spadaju k grani gornjoj (korutansko-slovenskoj), što je prvo
opredělio vrlo razložno glasoviti naš Kopitar u svom glagoliti, i kojega sam se istinih rěčih podpuno obavěstio učivši pozorno govor prostoga puka
provincialne Hrvatske. Po pravu (jeziku) to dakle ide ime jedino Hrvate čakavce, t. j. onu granu južno - slavensku , što trěba u svom govoru ča m.
šta ili kaj, a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih..."

Ovo je mišljenje od strane lingvista davno pokopano i potpuno je nerelavantno. Ono je interesantno samo da uočimo shavtanja lingvista iz XIX vijeka, a ne da se na osnovu tih prevaziđenih shvatanja služimo danas. Zamisli da danas fiziku objašnjavamo shvatanjima iz XIX vijeka, bez Ajnštajnovih teorija?
 
Ovo je mišljenje od strane lingvista davno pokopano i potpuno je nerelavantno. Ono je interesantno samo da uočimo shavtanja lingvista iz XIX vijeka, a ne da se na osnovu tih prevaziđenih shvatanja služimo danas. Zamisli da danas fiziku objašnjavamo shvatanjima iz XIX vijeka, bez Ajnštajnovih teorija?

Напросто обожавам када се неко појави са "чињеницом" да је нешто "овако и овакво" али нигде не наведе изворе или објасни зашто. Дакле, као да ништа написао ниси.

Пре ће бити да је то гледиште заташкано и скрито него што је напуштено или побијено. У хрватској емисији "Далмација ока мога" гледах емисију у којој њихов језикословац (кому се не сећам имена ) говораше о том како је чакавица засебан језик с посебном историјом и како се о њој треба бринути и чувати је... у суштини се слагао са свима онима "превазиђенима" мишљењима, једино није било помена једне једине "превазиђене" тезе - чик погодите које =). Снимак тога емитовања је био и на ЈуТјубу али је убрзо скинут. Може се само још потражити назив "DALMACIJA MOGA OKA, TV JADRAN, 25032013, 720p" да би се , ако ми неко не верује, могао уверити да не измишљам и да је дотична епизода збиља била на мрежи.

А оно када Гај пише како Хрвати немају намеру штокавицу присвајати и називати хрватским именом, је ли и то "покопано" мишљење ?
 
Poslednja izmena:
Преслов Истaрског рaзводa (ко не знa где је Истрa, некa погледa геогрaфску кaрту):

http://www.croatianhistory.net/etf/razvod.pdf

Некa ми сaдa неко објaсни дa ли је ово мождa дaвнaшњи српски језик, пошто јaко добро рaзумем све о чему се у овом рaзводу говори, тј. све што нaписaно.
 
Savremeni izveštaji donose dosta pojedinosti o tom, kako je u XVII veku katoličko stanovništvo osetno nazadovalo u unutrašnjosti Turske, i to manje u korist islama koliko u korist pravoslavlja. Sima Milutinović izneo je u svojoj Istoriji Crne Gore, da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Ruvim je bio savremenik Pajsijev i sedeo je dugo na vladičanskoj stolici. Njegovu aktivnost potvrđuju i rimski izveštaji. Među Bjelopavlićima bilo je 1633. god. svega još 200 katoličkih kuća, a 1635. god. među Zetom i Moračom broj katoličkih duša nije prelazio mnogo preko hiljade. Piperi, koji su još 1610. god. smatrani skoro svi kao katolici, postali su isto većim delom pravoslavni. U Popovu do 1627. god. od 12 crkava katoličkih 7 je prešlo u pravoslavne ruke; sličnih pojava je bilo i u okolini Trebinja. Ima isto tako vesti o prelasku katolika u pravoslavlje u Sremu, oko Rume i Mitrovice. Glavni razlog za to bio je taj, što katoličko više sveštenstvo u većini nije smelo da živi pod Turcima, nego se zadržavalo mahom u susednim hrišćanskim zemljama. Mnogo izveštaja govori o tom, kako puk po više godina nije video sveštenika među sobom. A bez neposrednog nadzora i stalnog održavanja veza stvari su prirodno morale ići na gore. Bosanski franjevci, koji su inače snosili sve tegobe sa svojim narodom, nisu van bosanskog područja bili rado viđeni, a i njihovom ponašanju u Bosni stavljali su papski vizitatori teške prekore.

U ovo vreme, 1619-20. god., zabeleženo je i turčenje katolika u većim masama. U okolini Prizrena tih je godina preko 3.000 duša primilo islam, a oko Sutjeske, u Bosni, 6-7.000. Među Bjelopavlićima prešlo je 90 porodica.

http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_6_l.html


Miroslav Krleža, 1981, u Enes Čengić: »S Krležom iz dana u dan«, sv. IV., str. 209-210
"..Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. »Vuk i Hrvati«! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika.

Rođen u Tršiću, imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća do crkvene igre oko velikog tjedna (muka Kristova) gdje ima dvanaest ili četrnaest igara s različitih naših otoka, preko dubrovačkih spisatelja koji su štokavski pisali pa do Kačića, zatim do puta Fortisovog po Dalmaciji nakon kojeg on prvi put objavljuje Hasanaginicu. Objavljuje na talijanskom 1774. u Veneciji Hasanaginicu prema Bajamontiju koji mu je recitirao u čakavštini. Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, i Antuna Kanižlića i Matiju Petra Katančića i Vida Došena naročito, a dakako još i kajkavce iz osamnaestoga stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati. Hrvati »ne znaju pisati«. A koga vraga i kojim jezikom pišu!? Uzmete li Katančićev prijevod Svetog pisma, postumno štampan u Budimu tridesetih godina prošlog stoljeća, pa ga usporedite s prijevodom Vukova Novog zavjeta, a Vuk je više od deceniju i pol kasnije rođen, onda vidite da je Katančić teolog po struci i da piše svojim hrvatskim, stopercentno klasično hrvatskim, i tko bi i zašto bi sad od Vuka morao učiti jezik? Maretić i Vuk! Vukove hrvatske gramatike nema, hrvatsku gramatiku nije nitko napisao, ne govorim o hrvatskim vukovcima, i čovjek konačno na kraju puta dolazi do toga da se ne mogu negirati fakta. Koji je to bog, kakva je to politika?! To je politika Aleksandra Belića ili, još prije, Jovana Cvijića. Gorštaci silaze i spuštaju se u doline i osvajaju zemlju."
 
Poslednja izmena:
Напросто обожавам када се неко појави са "чињеницом" да је нешто "овако и овакво" али нигде не наведе изворе или објасни зашто. Дакле, као да ништа написао ниси.

Пре че бити да је то гледиште заташкано и скрито него што је напуштено или побијено. У хрватској емисији "Далмација ока мога" гледах емисију у којој њихов језикословац (кому се не сећам имена ) говораше о том како је чакавица засебан језик с посебном историјом и како се о њој треба бринути и чувати је... у суштини се слагао са свима онима "превазиђенима" мишљењима, једино што није било спомена једне једине "превазиђене" тезе - чик погодите које =). Снимак тога емитовања је био и на ЈуТјубу али је убрзо скинут. Може се само још потражити назив "DALMACIJA MOGA OKA, TV JADRAN, 25032013, 720p" да би се , ако ми неко не верује, могао уверити да не измишљам и да је дотична еђизода збиља била на мрежи.

А оно када Гај пише како Хрвати немају намеру штокавицу присвајати и називати хрватским именом, је ли и то "покопано" мишљење ?

Pa imaš i obrnute primjere i to starije od Vraza i Gaja gdje Srbi odbijaju rječnik Stulija jer tvrde da bi time Srbi počeli koristiti jezik hrvatski. Pa je to ipak prošlo, Vuk je poguro, budući je obilatio koristio Stulija u izradi prvog srpskog rječnika. Da li to znači da Srbi zapravo govore hrvatskim jezikom?

Mišljenje srpske elite iz 1792.:

Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio po vremenu čitati svoje knjige.
Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u opće svaki jezik koji mu je
u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moralo uginuti
i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda
.

(Magarašević 1898[194]:6)


Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao,
pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za
naš narod ne bi dakle zgodan bio taj rečnik a kamo li za ostala slovenska
narečja u našoj državi.
Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao
npr. gornjonjemački prema švapskom [...].
Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović
po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za
Hrvate i Dalmatince,
jer samo njima može koristiti, a slovenski narod koji
samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i dosad bio. [...] Naš narod
nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom
, koji mu istiskuje iz
ruku pradedovsko pismo. (Magarašević 1898[194]:4—5, usp. Brlek 1987:70)
 
Da li Dubrovčani govore čakavski? ili ikavski? Hm. Ili ruski? Ili ijekavski? Da li još ko govori ijekavski? Njihove prve komšije iz istočne Hercegovine? Odakle ta tajna veza Dubrovčana i Hercegovaca? Hercegovci silazili u Dubrovnik, menjali veru ali zadržavali govor? U istočnoj Hercegovini sve Srbi? Pa onda su i Dubrovčani Srbi! Ili je to kao i u ostatku Hrvatske, ako promeniš veru promenio si i naciju? Ili je to kao sa Milanom Bandićem, ubaci "kaj" i odmah si purger, nek glupi Agrameri glasaju za tebe, a mi Hercegovci znamo ko si.

Yebiga samo toga nisu bili svjesni, od toliko pisanija starih dubrovačkih autora, nijedan jedini od svih njih nije se sjetio da svoj jezik, kojim govori i piše - nazove srpskim jezikom.


Šta ostaje od istočnohercegovačke književnosti? Pa... sve. Prvo, ne možeš na taj način izuzimati dubrovačku književnost iz krila jezika na kome počiva. Ono je deo tog kulturnog kruga sviđalo se nekom ili ne. Ne možeš ju utapati u neku drugu književnost samo na osnovu vere njenih stvaralaca. Na taj način više osnova ima povezivanje dubrovačke sa renesansnom italijanskom književnošću. Nema veze što je jedna na slavenskom a druga na italijanskom jeziku. Obe pišu na narodnom jeziku, koriste slične motive, slične pesničke strukture. Većina dela dubrovačkih pisaca predstavlja prerade italijanskih, od Petrarkinih "Il cannconiera" do "commedia del arte".

Ovo je smiješno, pročitaj međusobne poslanice između dubrovačkih s jedne i hvarskih te korčulanskih autora s druge strane - vidjet ćeš neobičnu pojavu da u njima nećeš naći ni spomen Srba ni spomen srpskog jezika, ali ćeš naći spomen Hrvata i hrvatskog jezika. I zamisli, pisali su si bez prevodioca.

Zašto je toliko teško shvatiti da stari Dubrovčani nisu baš šmekali - najblaže rečeno - štokavske pravoslavce iz svog neposredong zaleđa, a da su im čakavski katolici sa relativno bliskih otoka bili veoma mili.
 
Напросто обожавам када се неко појави са "чињеницом" да је нешто "овако и овакво" али нигде не наведе изворе или објасни зашто. Дакле, као да ништа написао ниси.

Pa još davno je Rešetar smatrao da su srpski i hrvatski jedan jezik, ali da u slučaju podjele štokavska ikavica pripada hrvatskom jeziku, a štokavska ijekavica srpskom (zato je smatrao da je jezik Dubrovčana u tom slučaju srpski). Pa je u lingvistici i to odbačeno, a prihvaćena je teza o dijalektskom kontinuumu.
Sve te teze koje pokušavaju da jedan jedinstveni jezik etnički podjele po liniji štokavica/čakavica ili eventualno ijekavica/ikavica ili u novije vrijeme sa hrvatske strane zapadna/istočna štokavica su promašene.
Zašto bi za osnovu dvaju "različitih" jezika uzeli različito izgovaranje riječi "što"/"ča"? Što bi to različito izgovaranje jedne riječi bilo tako jako bitno, da baš tu pojavu uzimamo za granicu dvaju "različitih" jezika? Recimo jezik jednog stanovnika Hvara (čakavca) i jednog stanovnika zapadne Herecgovine (štokavca) ima mnogo više karakteristika koje ih spajaju (zajednička ikavica, završavanje imena i riječi koje završavaju na "o" u "l" itd.) nego što spajaju jednog štokavca iz zapadane Hercegovine sa štokavcem iz Beograda. I samo što ovaj kaže "što", a ovaj "ča" proglašavamo da govore različitim jezicima?
 
Gde bi čovek stigao kada bi počeo da se hvata u koštac i ukazuje na svaku glupost izrečenu na ovoj temi? Nigde. Kazina uvažavam jer je inteligentan i civilizovan sagovorinik, tako da, iako iako stojimo na različitim pozicijama, imam volju sa njim da polemiziram.

Sve te teze koje pokušavaju da jedan jedinstveni jezik etnički podjele po liniji štokavica/čakavica ili eventualno ijekavica/ikavica ili u novije vrijeme sa hrvatske strane zapadna/istočna štokavica su promašene.

Ovo bi bilo zanimljivo i pametno pitanje da nisi sa ovim

Zašto bi za osnovu dvaju "različitih" jezika uzeli različito izgovaranje riječi "što"/"ča"? Što bi to različito izgovaranje jedne riječi bilo tako jako bitno, da baš tu pojavu uzimamo za granicu dvaju "različitih" jezika?

I samo što ovaj kaže "što", a ovaj "ča" proglašavamo da govore različitim jezicima?

... toliko uprskao da si pao na prijemnom. Makar to je nešto oko čega se svi dijalektolozi slažu, ali ne i Kazino. :per:
 
Преслов Истaрског рaзводa (ко не знa где је Истрa, некa погледa геогрaфску кaрту):

http://www.croatianhistory.net/etf/razvod.pdf

Некa ми сaдa неко објaсни дa ли је ово мождa дaвнaшњи српски језик, пошто јaко добро рaзумем све о чему се у овом рaзводу говори, тј. све што нaписaно.

Ах да, то велиш како разумеш а кнеза Лазара очигледно онда само не желиш разумети =)

И ово се разуме па није тај твој "дубровачко-српско-хрватски" :

"поколоно ѿ гаврили ѿ посени ко зати моемѹ ко горигори жи кѹмѹ ко сестори моеи ко ѹлите чо би есте поихали во городо ко радости моеи а нашего солова не ѡставили да бого вамо радосте ми вашего солова вохи не ѡсотавимо"
Novgorod birch-bark letter no. 497, (1340s to 1380s; excavated 1972), Original text (with added word division):
Beresta.jpg



Yebiga samo toga nisu bili svjesni, od toliko pisanija starih dubrovačkih autora, nijedan jedini od svih njih nije se sjetio da svoj jezik, kojim govori i piše - nazove srpskim jezikom.

Ovo je smiješno, pročitaj međusobne poslanice između dubrovačkih s jedne i hvarskih te korčulanskih autora s druge strane - vidjet ćeš neobičnu pojavu da u njima nećeš naći ni spomen Srba ni spomen srpskog jezika

Прибисав Похвалић

Нико Бјелић
-Најстарији помен српскога имена у Дубровнику.

Тисућу триста и шестдесет и четири, 25. д'н мĕсеца аугуста.
А се како посла жупан С[а]нко по свој доход'к од магариша кнеза
Милшу Упорницу, а кнез Милша посла јунака свога именем [.....], т[е]р му
подаше властеле дубров'чци за доход'к шестдесет перпер' готовĕх динари. А тому су свĕ[до]ци
Франческо Балдела и Лорин Рицо и Софредо нотар и Милша и ја Нико Бĕлић дијак српски.


-Српска краљевска академија, Споменик XI, Споменици српски, Београд 1892, стр. 33.
qmvr.jpg
 
Poslednja izmena:
Pa imaš i obrnute primjere i to starije od Vraza i Gaja gdje Srbi odbijaju rječnik Stulija jer tvrde da bi time Srbi počeli koristiti jezik hrvatski. Pa je to ipak prošlo, Vuk je poguro, budući je obilatio koristio Stulija u izradi prvog srpskog rječnika. Da li to znači da Srbi zapravo govore hrvatskim jezikom?

Mišljenje srpske elite iz 1792.:

Srpski narod bi ovakovim rečnikom zaboravio po vremenu čitati svoje knjige.
Morao bi učiti latinski, mađarski, hrvatski i u opće svaki jezik koji mu je
u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moralo uginuti
i obeležje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda
.

(Magarašević 1898[194]:6)


Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve više razvijao,
pa sad najedanput im se nameće mnogo različitiji jezik hrvatski. Ni za
naš narod ne bi dakle zgodan bio taj rečnik a kamo li za ostala slovenska
narečja u našoj državi.
Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao
npr. gornjonjemački prema švapskom [...].
Ako se hoće ovo delo da štampa o državnom trošku, tada referent Petrović
po svojoj dužnosti mora izreći, da je ovakvo delo onda zgodno samo za
Hrvate i Dalmatince,
jer samo njima može koristiti, a slovenski narod koji
samo ćirilicu poznaje mora ostati pri rečniku koji je i dosad bio. [...] Naš narod
nema dakle te potrebe, da se služi tuđim rečnikom
, koji mu istiskuje iz
ruku pradedovsko pismo. (Magarašević 1898[194]:4—5, usp. Brlek 1987:70)

Na ove glupaštine sam odgovorio pre 4 godine, na ovom forumu, a poslednji put pre 10 stranica na ovoj temi:

Da podvučem jedini mogući smisao ove rasprave, a taj je da se vladika aradski Petar Petrović 1792. bori protiv latinice i narodnog srpskog jezika jer to smatra atakom na Crkvu. Što se tiče narodnog jezika, taj se stav bez razlike u retorici u srpskim crkvenim krugovima može pratiti narednih 100 godina, a što se tiče latinice, narednih 220 godina i tu nema apsolutno ništa čudno ili senzacionalno.

Ali treba kopirati i kopirati.
 
Бaш ме зaнимa кaкви су то усмени речници у Источној Херцеговини?
A што се тиче песaмa, тужбaлицa и здрaвицa, то је смешно, то су нaмa нaтукнули кaо врх врховa ствaрaлaштвa, пa су се ето генерaције училе по мaтрицaмa ко је вјерa a ко је невјерa, Вук Брaнковић који се прегaњaо с Турцимa још годинaмa после косовског бојa испaо издaјник, a Мaрко Крaљевић који је погинуо у бици нa Ровинaмa кaо турски вaзaл испaо борaц против турске окупaције.
Код нaс је једно инфaнтилно ствaрaлaштво, и једaн припрости, црно-бели поглед нa свет узет кaо aпсолут, генерaције Србa су се вaспитaвaле нa томе, између остaлог нaс је и то довело у ћорсокaк у коме се и дaнaс нaлaзимо.

И смешно је упоређивaти дубровaчко ренесaнсно ствaрaлштво сa оним из Хецеговине, поготово уз онaко, нехaјни додaтaк "није вaжно дa ли је нешто зaписaно", испaдa дa није вaжно дa ли је неко писмен или није...

Čudi me da nisi shvatio da mislim na ukupan leksički fond jednog jezika, u ovom slučaju istočnohercegovačkog narečja, koje uopšte ne mora biti zapisano da bi postojlo. Kao što i sam znaš, taj je jezik izuzetno bogat i pridevima i imenicama i glagolima, za sve prilike, za svakog ponešto.
Evaluaciju umetničke estetike narodne poezije i pisane dubrovačke književnosti prepuštam drugima, stručnijima (ne tebi, još stručnijima). Da li narodne pesme trebaju doneti iscrpan tok Kosovskog boja, sa postupcima svih aktera? naravno da trebaju. Baš sam ljut što nisu.
Baš mi se dopao izraz "infantilno stvaralaštvo". Koje nije? Umetnik je dete koje se igra.
 
Кaкве ли глупости, пa сaм дубровaчки говор је препун чaкaвске лексике, a видим дa пуно њих овде чaкaвски посмaтрaју кaо одвојен језик. Aко мислиш дa немa говорникa Хрвaтa којимa је штокaвицa мaтерњи језик, подсетићу те нa зaпaдну Херцеговину којa је пунa Хрвaтa- штокaвaцa. A и Дaлмaцијa је прaти ту негде, сa примесaмa чaкaвице.
И по чему је то чaкaвицa посебaн језик, по рaзмљивости мождa? Не бих рекaо..

Dubrovnik je tranzitno i imigraciono područje, reči koje se čuju dolaze sa raznih strana. Srbi u Vojnoj krajini govorili su istočnohercegovačkim narečjem obilato se služeći germanizmima koje su do njih dolazili vojnom službom. To ipak nije promenilo karakter jezika. Pradeda je do kraja života spomiljao likanje, ganjak, baka još spominje štrik, škaf itd. Kasnije su zamenjene hrvatskosrpskim (hrvatskim) rečima: udariti, hodnik, konopac, vedro.
Sad govorimo o ijekavici. Možemo i o ikavici.
Po nekim jezičkim i glasovnim karakteristikama.
 
Evo čuj jednog savremenog Dubrovčanina kako govori:


Pratio sam njegovu odiseju preko HRT-a. žao mi je čoveka. drago mi je da se izvukao. meni je zvučao kao bodul ("Susrela se dva bracanina i tralala fiumeri..."). Ali to nije ni bitno. Dubrovnik je oduvek bio i tranzitno i imigraciono područje i ljudi su u njega dolazili donoseći svoj jezik i kulturu.Meni su dva najbolja primera dubrovačkih "gospara" i "gosparskog govora" Ibrica i Dželo Jusić, po veri muslimani. Tu je i Pero Kvrgić u likovima Marina Držića. Mislim da ni jedno Dubrovačko ljeto unazad 40 godina nije prošlo bez njega. Pero je poreklom Srbin.
Ono oko čega se prepiremo jeste jezički standard kojim se govorilo u Dubrovniku u vreme procvata dubrovačke književnosti.
.
 
Kako nema hrvatskih govornika kojima je ovo maternje narečje osim Dubrovčana (i primorja oko Dubrovnika), kad na žutoj teritoriji žive i Hrvati? Žuta teritorija je većinski srpska, a ne isključivo srpska.

attachment.php

Onda ćemo se uplesti u polemiku da li su Hrvati koji su na tom području nekad poreklom bili Srbi. Možemo o tome pisati mnogo bez nekih rezultata. takve polemike su već bile vođene. na kraju će se svesti jesu li Perići (ili još bolji primer: Jovići iz Imotskog) pokatoličeni ili nisu. Inače Jozo Jović je prva žrtva "Domovinskog rata", stradao na Plitvicama. Zvanično od četničke ruke, nezvanično od nespretnog Hrvata.
 
Не то сам прочитао. Не могу да пронађем:
"Protoslavica, Москва, 1958"

Upravo sam pogledao Budimirovu bibliografiju radova objavljenu 1967. g. u Zborniku Filozofskog fakulteta (knj. IX-1).

Protoslavica, Славянская филология, Том 2, Академия наук СССР, Москва, 1958, стр. 112-137. Pogledaj po ruskim warez stranicama.
 
Onda ćemo se uplesti u polemiku da li su Hrvati koji su na tom području nekad poreklom bili Srbi. Možemo o tome pisati mnogo bez nekih rezultata. takve polemike su već bile vođene. na kraju će se svesti jesu li Perići (ili još bolji primer: Jovići iz Imotskog) pokatoličeni ili nisu. Inače Jozo Jović je prva žrtva "Domovinskog rata", stradao na Plitvicama. Zvanično od četničke ruke, nezvanično od nespretnog Hrvata.

Zato sam i postavio pitanje šta odgovoriti na dilemu da li su i Srbi sa tog područja uopšte Srbi? Ako idemo u etnogenezu samog stanovništva, doći ćemo do jezički i etnički vrlo mešanih stvari i zato jedno pitanje: zašto čovek sa tog područja ima pravo da se nacionalno smatra Srbinom i bude deo srpskog naroda, a nema pravo da se smatra Hrvatom i bude deo hrvatskog naroda, i da u skladu sa tim klasifikuje i svoj maternji dijalekt?
 
Poslednja izmena:
1) -Јужнословенски филолог LXV (2009), Српски језик у контексту националних идентитета, стр. 162-
http://www.sanu.ac.rs/Izdanja/Prilozi/JuznoslovenskiFilologLXV.pdf

» Схватања да је штокавица примарно српска а чакавица хрватска бележе се и у издањима ЈАЗУ све до последњих деценија XIX века: „По многом знаку неки, дашто, држе, да кад се амо доселише, Срби и Хрвати бијаху два одјелита народа,сваки са донекуд властитим језиком, обичајима и религијом. Срби, зар штокавци, може бити да поникоше од рода непомијешаних згољних Анта, док Хрвати, чакавци у почетку, како да бијаху полу-лешкога поријекла“ (Нодило 1885: 2). У тексту Исправци и допуне, објављеном 1890. године, стоји да последњу реченицу треба „читати: ,Срби зар штокавци, а Хрвати чакавци“ (Исто: 645). Јасно је да се овом исправком аутор дистанцирао од своје раније мисли о српском пореклу штокавице и, вероватно под политичким притисцима,– приписао је „некима“. «

(Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split 1981 (ре-принт, текст штампан у Раду ЈАЗУ у периоду 1885–1890)
Натко Нодило - хрватски историчар пореклом из Сплита http://en.wikipedia.org/wiki/Natko_Nodilo


2) Овај навод већ постављах али сада прилажем слику изворника
Часопис Коло, књига III (1843), Станко Враз, Народне песме Хрватâ
Станко Враз - хрватски и словеначки књижевник http://en.wikipedia.org/wiki/Stanko_Vraz
aj0o.jpg
 
Poslednja izmena:
Zato sam i postavio pitanje šta odgovoriti na dilemu da li su i Srbi sa tog područja uopšte Srbi? Ako idemo u etnogenezu samog stanovništva, doći ćemo do jezički i etnički vrlo mešanih stvari i zato jedno pitanje: zašto čovek sa tog područja ima pravo da se nacionalno smatra Srbinom i bude deo srpskog naroda, a nema pravo da se smatra Hrvatom i bude deo hrvatskog naroda, i da u skladu sa tim klasifikuje i svoj maternji dijalekt?

Sa mnogim stavovima koje iznosiš ja se slažem, ali se sa relativizacijom ovog pitanja ne mogu se složiti. I postavići dva ključna protivpitanja:

Ako smo toliko isti da je svejedno ko je ko, zašto nismo, zaboga, jedno, nego dvoje? Koja instanca povlači liniju razgraničenja i, s tim u vezi, kada će doći do novog rata?

Zato nisam sklon da mirno gledam ovakve površne zamene teza pa pitam kako je moguće da Srbi iz kordunskog sela govore isto kao Srbi iz sela u Bosanskoj Krajini, istočnoj Hercegovini, sela u Užičkom kraju, na Zlatiboru, ali potpuno različito od Hrvata iz susednog kajkavskog sela? Ko je ta dva susedna sela "zaboravio" da "promeša"?
 

Back
Top