Dakle, na stranu tendencioznosti i nesuvislosti (ne radi se o ustroju jezika, jer hrvatski jezik iz 1960. je isti kao ovaj 2023.- dovoljno je vidjeti prijevode "Winnetoua" Karla Maya, Tarzana, ...a posebno majstorske prijevode klasika priznatih znalaca jezika, kao u slučaju Josipa Tabaka (Melville: Moby Dick) i Zlatka Gorjana (Joyce: Uliks). Dakle, hrvatski je jezik i u doba nagorega pritska iz novosadskoga "dogovora" bio jezično čist i vrlo jasno profiliran u njegovanom i kultiviranom izričaju. Ono po čem je taj pritisak bio nepodnošljiv je javni jezik medija i novina, što je dosta kad vidi "Vjesnik" iz 1965. s europskim nazivima mjeseci (august, novembar) i fonetski pisanim stranim imenima (Džon Vejn, Brižit Bardo). Toga nije bilo u prijevodima Tabaka i Gorjana, niti u autorskim djelima Slobodana Novaka, Vjekoslava Kaleba, Antuna Slamniga...ni povijesnim i filološkim djelima Radoslava Katičića, Miroslava Brandta ili Ive Frangeša).
Dakle, radi se o muci ovoga dvojca da dokažu da je do 1990/1991. jezik bio u NRH/SRH uvijek dvoimeni, tj. da je sadržavao i srpski dio u imenu.
Iako je to besmisleno- zbog čega bi to bilo važno ako se ne mijenja fizionomija jezika? ili važno, no ne i presudno- u raznim svjedodžbama piše svašta, iako je službeni naziv bio kako sam naveo. Ja imam hrvatski književni jezik; sigurno su u tom periodu srpski učenici u Dvoru ili Kninu imali neki srpsko-hrvatski, a moguće je čak i samo srpski.
Jugokomunistički totalitarizam nije mogao sve kontolirati (iako je htio), pa je službena politika, napose u jeziku i književnosti, nekad bila doslovno poštovana, a nekad- ne. Na primjer, do NS 1954. hrvatsko filološko društvo je pripremalo pravopis i rječnik koji se trebao zvati "Rječnik hrvatskoga jezika". No, jugounitarne snage, vjerojatno na Brozov poticaj, organizirale su anketu Matice srpske o jednom dvoimenom jeziku- što je potpuno i samo politički potez, sa stvarnjem nekog jezika-gulaša koji bi bio pretežno srpski, iako uz prevlast latinice. Slovenci i Makedonci su bili toga pošteđeni, no za dvoimeni jezik se pokušalo instalirati nešto kao državni jezik, iako s varijantama (tako su to zvali), pa su savezni zakoni bili i na "tri i pol jezika"- slovenskom, makedonskom, i na dvoimenom jeziku koji je imao lektore za zapadnu i istočnu "varijantu".
Dakle, glede onog što je za ove likove kao presudno, a to je je li postojao uistinu taj dvoimeni jezik, i to samo preko imena- to je nebulozno. Ime je bilo fikcija i podložno politici, i tako se mijenjalo tijekom vremena.
Npr., za iznimno dobar prijevod velikog djela Hercena "Prošlost i razmišljanja", negdje iz 1948. ili sl., piše u početku da je preveden s ruskoga na hrvatski jezik. U to doba, npr. 1947. ili sl, sigurno se negdje u Hrvatskoj pisalo hrvatski ili srpski, negdje hrvatski, negdje hrvatsko-srpski, negdje srpsko-hrvatski, a negdje sigurno i samo srpski.
I to nema veze jer je taj oblik jezika, stabilan, bio isti kao ovaj sad hrvatski u RH. Ono što su strujanja politike mogla, to je nagurivanje imena. Tako je u staro doba Nikola Tesla negdje 1870ih imao svjedodžbu u kojoj je predmet bio "hrvatski jezik". Stoga neki hrvatski veleumovi izvlače da je bio Hrvat, dok ta svjedodžba samo oslikava školstvo. Tesla nije mogao birati kako će se pisati njegov jezik, a službeno je bilo- hrvatski.
Kasnije, u doba madžarona, jezik je bio službeno isto hrvatski, pa je Maretićeva gramatikaza škole iz 1901. naziva hrvatskoga jezika. No, zbog hrvatsko-srpske koalicije Supila, Pribičevića.... jezik je te iste gramatike u jasnijim izdanjima 1905. i sl., imao naziv hrvatski ili srpski.
Potpuno ista gramatika, no vladajuća koalicija je prekršila i ustav i uvela dvoimeno ime zbog tog jer su bili na vlasti.
Realno- ne razumijem ovaj tip "umovanja" koji mi je ovdje prikazan. Za mene je to logika nekih egzotičnih čudnovatih ljudi.
http://ihjj.hr/stranica/gramatike-hrvatskoga-jezika/11/
https://www.superknjizara.hr/hr/proslost-i-razmisljanja-br-3-1948-aleksandar-hercen
Запрепастила ме она с материнским језиком из 60-их година.
