Čiji je naš jezik

[Jeffrey]

Da nastavim gde sam zapoceo o G. Domazetovicu. G. Domazetovic je jedan od mnogih istrazivaca koji pokusava da dokaze i balkanstvo i slovenstvo kod Srba. Njegova teorija je u osnovi interesantna, i on to potkrepljuje mnogim nalazima. Za razliku od G. Deretica koji je postavio dobru polaznu osnovu o srpskom poreklu, ali je kasnije nafilovao i mogucim i nemogucim stvarima, i bez potrebe usao u zonu koja bi se mogla oznaciti kao zona mastovitosti (da ne kazem fantazije), G. Domazetovic je u svojim postavkama mnogo vise na zemlji. Prema ovom autoru srpsko poreklo je takodje balkansko, tj. Srbi vode poreklo od starih naroda: Trojanaca, Dardanaca, Autarijata, Tribala, Skorda, Tracana, Nisejaca, Paritna, Mizijaca i Megarana. Ono sto ima logike i sto dobrim delom moze da se poklopi sa istrazivanjima DNK autor po meni bespotrebno dalje razvija stvarajuci teoriju koja je malo odrziva. Prema njemu ratujuci sa Grcima i Rimljanima Srbi su proterani preko Dunava u zemlju Skita, gde su se zadrzali oko 1500 godina da bi se kasnije kao Sloveni u jednom manjem broju vratili na balkanske prostore.
Problem sa svim istrazivacima koji pokusavaju da povezu dinarsko i slovensko poreklo Srba je sedenje na dve stolice, i to moze biti usled toga sto autori nalaze nebrojeno dokaza da su Srbi Dinarci, a ne zele da se odreknu ideje da su Srbi istovremeno i Sloveni.
Rekli bi neki to je uticaj nemacke skole. Mozda ali i ruske. Rusi su listom prihvatili da su Sloveni na Balkan dosli ponajvise u sedmom veku i da su se iz tih Slovena pojavili Srbi. Zapravo i Nemcima i Rusima je ta teorija odgovarala, svakom iz svojih razloga, tu teoriju su usvojili i drugi (Englezi, Francuzi i dr.) i ona je danas zvanicna istorija.
Nezavisni ili alternativni istrazivaci su napravili veliki iskorak govoreci da su Srbi od pamtiveka na Balkanu, ali ne moraju na bilo koji nacin da iznalaze vezu sa Slovenima, pa makar cinili na nacin na koji to cini G. Domazetovic, da su bili proterani sa Balkana i da su se ponovo vratili.
Moja znatizelja je isla u drugom pravcu. Pokusavao sam da nadjem odgovor na pitanje: Zasto Srbe povezati sa Slovenima? Srbi fizicki ne lice na Slovene. Srbi kao kolektivitet nemaju osobine kolektiviteta slovenskih naroda. Srbi i kao individualci imaju razlicite karakteristike u odnosu na pripadnike slovenskih naroda. I id. Cak nam je i slovensku himnu pisao Sloven (Poljak; tesko da bi neki Srbin mogao da napise takvu himnu). Sta je to esencijalno sto nas Srbe cini Slovenima?
Kada bilo kome Srbinu (ali i neSrbinu) postavim takvo pitanje odgovor je uvek isti: JEZIK.
Govorimo (ili govorite) slovenski jezik, prema tome Vi ste Sloveni!!!
Moja logika medjutim mi govori da se istrazivanje ne moze zaustaviti na tome. Jeste, govorimo slovenski jezik, i to je cinjenicno stanje. Ali koliko ljudi i naroda u svetu ima npr. engleski kao maternji jezik pa ih niko ne zove anglosaksoncima?
Jezik ne dokazuje poreklo.
Svakako da ono sto sam pisao u prethodnim tekstovima, najvise na temi “Ciji je nas jezik”, ne nastoji da se postavi kao apsolutna istina. Neka citaoci ocene kao teoriju:
- da nas sadasnji srpski jezik potice od jezika kojim su govorili solunski Sloveni,
- da je on skrojen od strane Vizantijaca Cirila i Metodija,
- da je sirenje slovenskog jezika medju Srbima bio deo velikog vizantijskog master plana,
- da su Vizantijci angazovali Slovene severa Grcke kao glavne prenosnike (putem crkve),
- da iako su Srbi nerado primali novi jezik i veru, posle vise od 400 godina su poklekli.
Ova pretpostavka govori:
- Srbi su pre primanja jezika solunskih Slovena, govorili sasvim drugi jezik, koji bi danas trebalo da se zove izvorni srpski (nekako mi starosrpski ne zvuci bas najbolje, iao je termin ispravan)
- Srbi su 11 vekova, usled nametnute slovenizacije od Vizantije, narod bez pravog identiteta.
Za razliku od pukih teoretisanja ova teorija nudi i resenje tj. akciju:
- Srbi treba da vrate svoj izgubljeni dinarski identitet (prapostojbina Srba je izvesno Hecegovina)
- Najbolji put za to je vratiti svoj izvorni srpski jezik (masovne promene vere u baptisticku, rimokatolicku i td. u principu nisu nesto sto je neophodno ali svako moze da izabere svoj put).
Zahvaljujem se svim citaocima, ukljucujuci i one koji su me kritikovali, koji su mi pomogli da izostrim misli. Slazem se sa kriticarima da haplogrupe ne odredju jezik, ali nam govore o poreklu a upravo suprotno, jezik je taj koji ne odredjuje poreklo.

 

[čvrsnica]

Da nastavim gde sam zapoceo o G. Domazetovicu. G. Domazetovic je jedan od mnogih istrazivaca koji pokusava da dokaze i balkanstvo i slovenstvo kod Srba. Njegova teorija je u osnovi interesantna, i on to potkrepljuje mnogim nalazima. Za razliku od G. Deretica koji je postavio dobru polaznu osnovu o srpskom poreklu, ali je kasnije nafilovao i mogucim i nemogucim stvarima, i bez potrebe usao u zonu koja bi se mogla oznaciti kao zona mastovitosti (da ne kazem fantazije), G. Domazetovic je u svojim postavkama mnogo vise na zemlji. Prema ovom autoru srpsko poreklo je takodje balkansko, tj. Srbi vode poreklo od starih naroda: Trojanaca, Dardanaca, Autarijata, Tribala, Skorda, Tracana, Nisejaca, Paritna, Mizijaca i Megarana. Ono sto ima logike i sto dobrim delom moze da se poklopi sa istrazivanjima DNK autor po meni bespotrebno dalje razvija stvarajuci teoriju koja je malo odrziva. Prema njemu ratujuci sa Grcima i Rimljanima Srbi su proterani preko Dunava u zemlju Skita, gde su se zadrzali oko 1500 godina da bi se kasnije kao Sloveni u jednom manjem broju vratili na balkanske prostore.
Problem sa svim istrazivacima koji pokusavaju da povezu dinarsko i slovensko poreklo Srba je sedenje na dve stolice, i to moze biti usled toga sto autori nalaze nebrojeno dokaza da su Srbi Dinarci, a ne zele da se odreknu ideje da su Srbi istovremeno i Sloveni.
Rekli bi neki to je uticaj nemacke skole. Mozda ali i ruske. Rusi su listom prihvatili da su Sloveni na Balkan dosli ponajvise u sedmom veku i da su se iz tih Slovena pojavili Srbi. Zapravo i Nemcima i Rusima je ta teorija odgovarala, svakom iz svojih razloga, tu teoriju su usvojili i drugi (Englezi, Francuzi i dr.) i ona je danas zvanicna istorija.
Nezavisni ili alternativni istrazivaci su napravili veliki iskorak govoreci da su Srbi od pamtiveka na Balkanu, ali ne moraju na bilo koji nacin da iznalaze vezu sa Slovenima, pa makar cinili na nacin na koji to cini G. Domazetovic, da su bili proterani sa Balkana i da su se ponovo vratili.
Moja znatizelja je isla u drugom pravcu. Pokusavao sam da nadjem odgovor na pitanje: Zasto Srbe povezati sa Slovenima? Srbi fizicki ne lice na Slovene. Srbi kao kolektivitet nemaju osobine kolektiviteta slovenskih naroda. Srbi i kao individualci imaju razlicite karakteristike u odnosu na pripadnike slovenskih naroda. I id. Cak nam je i slovensku himnu pisao Sloven (Poljak; tesko da bi neki Srbin mogao da napise takvu himnu). Sta je to esencijalno sto nas Srbe cini Slovenima?
Kada bilo kome Srbinu (ali i neSrbinu) postavim takvo pitanje odgovor je uvek isti: JEZIK.
Govorimo (ili govorite) slovenski jezik, prema tome Vi ste Sloveni!!!
Moja logika medjutim mi govori da se istrazivanje ne moze zaustaviti na tome. Jeste, govorimo slovenski jezik, i to je cinjenicno stanje. Ali koliko ljudi i naroda u svetu ima npr. engleski kao maternji jezik pa ih niko ne zove anglosaksoncima?
Jezik ne dokazuje poreklo.
Svakako da ono sto sam pisao u prethodnim tekstovima, najvise na temi “Ciji je nas jezik”, ne nastoji da se postavi kao apsolutna istina. Neka citaoci ocene kao teoriju:
- da nas sadasnji srpski jezik potice od jezika kojim su govorili solunski Sloveni,
- da je on skrojen od strane Vizantijaca Cirila i Metodija,
- da je sirenje slovenskog jezika medju Srbima bio deo velikog vizantijskog master plana,
- da su Vizantijci angazovali Slovene severa Grcke kao glavne prenosnike (putem crkve),
- da iako su Srbi nerado primali novi jezik i veru, posle vise od 400 godina su poklekli.
Ova pretpostavka govori:
- Srbi su pre primanja jezika solunskih Slovena, govorili sasvim drugi jezik, koji bi danas trebalo da se zove izvorni srpski (nekako mi starosrpski ne zvuci bas najbolje, iao je termin ispravan)
- Srbi su 11 vekova, usled nametnute slovenizacije od Vizantije, narod bez pravog identiteta.
Za razliku od pukih teoretisanja ova teorija nudi i resenje tj. akciju:
- Srbi treba da vrate svoj izgubljeni dinarski identitet (prapostojbina Srba je izvesno Hecegovina)
- Najbolji put za to je vratiti svoj izvorni srpski jezik (masovne promene vere u baptisticku, rimokatolicku i td. u principu nisu nesto sto je neophodno ali svako moze da izabere svoj put).
Zahvaljujem se svim citaocima, ukljucujuci i one koji su me kritikovali, koji su mi pomogli da izostrim misli. Slazem se sa kriticarima da haplogrupe ne odredju jezik, ali nam govore o poreklu a upravo suprotno, jezik je taj koji ne odredjuje poreklo.

pitao sam te na drugoj temi nisi mi odgovorio,pa cu da te pitam i na ovoj.zasto hercegovina kao prapostojbina,razlozi,cinjenice....

 

[Mrkalj]

MatijaKupa: u dalmatinskom zaleđu od Zadra do Makarske, riječ Vlah ( u originalu "Vlaj") označava čovjeka koji živi na tom području, a nipošto Srbina u nacionalnom smislu.

Oni koji su ih zvali Vlajima ili Morlakima (morskim Vlajima) nisu znali da su oni uistinu Srbi štokavci. Jedino to je istina.

Alberto Fortis, 1774.

Ne treba mnogo držati do mišljenja geografa Maginija po kojem Morlaci i uskoci potječu iz Epira, jer im narječje mnogo više nalikuje raškome

2. Etimologija ovog imena
Morlaci se općenito u svom govoru nazivaju narodnim imenom Vlasi o kojemu, koliko sam dosad mogao doznati, nema nikakva traga u dalmatinskim dokumentima starijim od XIII stoljeća, a koje znaci ugledni ili moćni.

Naziv Morovlasi, i iskvareno Morlaci (Morlacchi), kojim se služe stanovnici gradova da ih označe, mogao bi nas možda naputiti na njihovo porijeklo...

Povjerovao bih u mogućnost (ne obvezujući se ipak da to svoje nagađanje podržim do zadnje kapi krvi) da je naziv Morovlasi isprva imao značenje moćni ili osvajački "došljaci s mora", jer tako se zove "mare" u svim narječjima slavenskog jezika.

Ne zaslužuje gotovo nikakva osvrta etimologija morlačkog imena što ju je zamislio slavni povjesničar Dalmacije Ivan Lucius, a nespretno je prepisao njegov kompilator Frcschot, jer je nategnuta kao postolarska koža. On je htio da Morovlasi ili Morovlaki znači Crni Latini, premda u dobrom ilirskom jeziku riječ moro ne odgovara riječi crn, a naši su Morlaci možda bjelji od Talijana. Da bi zatim manje nesretno potkrijepio drugi dio te etimologije, našavši da je zajednički korijen narodnih imena Vlasi ili Vlaki i Valacchi (stanovnici Vlaške nizine, op. prev) riječ Vlah koja označuje moć, vlast i plemstvo, iz toga je zaključio ponajprije da bi stanovnici Vlaške i naši Vlasi morali biti u svemu i po svemu isti. Ali u Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su podrijetlom Rimljani; i naši su, dakle, koliko god nemaju toliko latinskoga u govoru, također Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Slaveni; i stoga je ime Vlah u jednini, i Vlasi u množini, »postalo kod Slavena sramotno i ropsko, tako da je protegnuto i na ljude najnižeg staleža medu samim Slavenima«.

Svemu tome jadu odgovara se i više nego što treba kada se rekne da se naši Morlaci zovu Vlasi, to jest plemeniti i moćni, zbog istoga razloga zbog kojega se skupina naroda zove Slaveni, što će reći slavni; da riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim, a ako se nalazi u korijenu riječi Valacchi, to je zato što je glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima; da slavenski osvajači, ako su imali dati ili ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima nikad bili dali ili ostavili ono ime koje znači plemenitost i moć, kako su nužno kanili, jer je to čista i prava slavenska riječ; i da je, na kraju, Lucius bio loše volje kada se trudio da Morlake ponizi i u etimologiji imena što ga nose.

MatijaKupa: najpoznatiji primjer su imoćani - u splitu svi odreda nazvani vlajima

Imoćani su najbolji primer fanatičnih Srba (Srba katolika) - u etničkom smislu. U nacionalnom, oni su DANAS Hrvati.

Vlah (vlak) je originalno slovenska reč koja označava klasnu pripadnost nižem staležu. Kada su se Sloveni (Srbi) odselili s Balkana na sever bežeći od rimskog ropstva, velik deo onih koju su ostali latinizovali su se. Tako je vremenom reč poprimila i sekundarno značenje vlah="romanofoni balkanac". Tako imamo romanofone Vlahe u Rumuniji, koji su zadržali dobar deo svog originalnog , slovenskog, leksika. Primarno značenje održavalo se i u srednjovekovnoj srpskoj državi Raškoj kao staleško obeležje - vlah = stočar.

Alberto Fortis, 1774:

Ne treba dovoditi u sumnju postojanje slavenskog jezika u Iliriku od vremena Rimske Republike. Imena gradova, rijeka, planina, ljudi i naroda u tim krajevima, sačuvana u grčkih i latinskih pisaca, očigledno su slavenska. To dovoljno dokazuju ... Bilazora, Zagora, ... Grabaei, i tolike druge riječi što se susreću u starih historičara i geografa. Tu bi se mogle dodati u mnogo većem broju riječi slavenskoga korijena koje se čitaju na pločama iskopanima po ilirskoj zemlji pod prvim carevima.

MatijaKupa: kod mene, tu u kontinentalnoj hrvatskoj, vlah je do rata bila odrednica za ljude pravoslavne vjere, gdje su se mnogi sami takđer tako i izjašnjavali

Pismo pukovniku fon Herberštajnu, 1596.

Negdje oko Une 1596. julija 5.
Vladika i 30 popova i ostali zastupnici Vlaha poručuju Biskupu, kapetanu i ostalim poglavaram i kršćanstvu, da su voljni poći pod okrilje kršćansko a da im se dade za naselbinu jedan ili dva grada od 70 pustih gradova.

Pismo od 5. jula 96. upućeno gospodinu pukovniku fon Herberštajnu u Petrinji o prelasku Vlaha preko Une. Od nas, hrišćanske dece na unskoj granici, episkopa, arhijereja, više od 30 popova pravoslavne vere velikomoćnim, prevashodnim, plemenitim i silnim, presvetloga kralj.(evskog) i plem.(ićkog) roda, savetnicima i komandantima, biskupima, banovima, kapetanima, poručnicima, vojvodama, županima i četovođama, kao i Vendima, Krobotima i Morlacima zemljama Štajerskoj i Koruškoj, i svim ostalim zemljama ka zapadu, gospodo i plemići. Vlaška deca odašilju svoj smerni pozdrav sa unske granice: pre svih episkop Rajislav (Rayisslaw), vojvoda Mikloš (Miclocsh), aga Bogdan (Wogdan), knez Vraneš (Wranescha), knez Manojlo (Manoila), jusbaša Vujica (Vuicza), knez Bogdan (Wogden), harambaša Drakula (Dracula), odabaša Toman (Toman), Radoš (Radochna), Radauš (Radasiufka), Vujin (Wuin), Slanaj (Slanai), bešlibaša Novak (Nowakh), knez Novak (Nouakh) i knez Radoš (Radussa), Hranislav (Hranissua), knez Vijin (Wuin) i svi knezovi i čestiti ljudi, veliki i mali, na unskoj granici izvršavamo poslušno naređenja gospodara kneza i svih kapetana. Saznali smo da se spremaš da dođeš na unsku granicu. Samo dođi, Bog ti bio u pomoć. Čim vaša milost javi kada dolazi, spremićemo se za doček kao što priliči, služićemo radije v(ašoj) m(ilosti) Hristu Gospodu, Mariji, njegovoj sv.(etoj) materi, sv.(etom) Krstu i svim svecima, nego tiranskom Turčinu i prokletoj muslimanskoj nehrišćanskoj veri, koji preziru i uništavaju nas i našu hrišć. veru, prolivati našu hrišćansku krv, nego što ćemo se boriti protiv hrišćanske vere. Molimo svi skupa v(ašu) m(ilost) da nam saopšti kakvu će nagodbu v(aša) m(ilost) sklopiti s nama, episkopima, knezovima, agama, odabašama i subašama, malim i velikim staležnicima. Jer m(ilostivi) gospodaru, mi, episkopi, molimo od v(aše) m(ilosti) jedan ili dva zamka, pa i sa jednim bismo se zadovoljili, mi koji se zalažemo u ovoj stvari, i ne tražimo ih u v(aše) m(ilosti) bogatoj zemlji, već od onih 70 opljačkanih i nenastanjenih zamkova, koji leže između une i Kupe, od tih mi ne tražimo ono najveće, već od onih skromnih i malih. Dao Bog, da Unsku granicu oslobodimo i proširimo, a to može v(aša) m(ilost) uz Božju pomoć i naše zalaganje da ostvari. Bog vam podario milost da se uskoro sastanemo i Bog će biti svedok kako ćemo ovu granicu osloboditi i želimo v(ašoj) m(ilosti) u svako doba čestito i verno služiti. Jer, m.(ilostivi) gospodaru, ono zbog čega dolazi v(aša) m(ilost) uskoro će biti, ova će se zemlja i zamkovi uskoro predati v(ašoj) m(ilosti). Ne želimo v(ašoj) m(ilosti) na bilo koji način biti neverni, zajedničkog nam Boga, neka v(aša) m(ilost) poživi u radosti i zdravlju, a shvatite ovo pismo najozbiljnije, kako sa ženama i decom ne bismo pali u užasnu bedu, pretrpeli gubitak ili imali štete i da tako nešto koliko je moguće sprečimo, da drugim ljudima, pre svega da zatočenicima ne padne u šake i da ga kojim slučajem ne vide.

MatijaKupa: kod mene, tu u kontinentalnoj hrvatskoj, vlah je do rata bila odrednica za ljude pravoslavne vjere, gdje su se mnogi sami takđer tako i izjašnjavali

A šta je bio posle rata?

 

[Mrkalj]

Brdo postova, o temi ništa. Najbolje lokot.

Ah, nećemo se izvlačiti tako lako, Hroboatose...

Za Hroboatosom su ostale još neke laži kojih se i dalje drži.

Hroboatos: http://forum.krstarica.com/showpost....&postcount=197

2. Šulek nije ništa krivotvorio, niti je Karadžić u tekstu u "Srbi svi i svuda" izrekao citat koji se stalno podmeće. To su potpuno marginalne stvari i vikanje drž'te lopova: Šulek je naveo niz štokavskih pisaca koji svoj jezik zovu hrvatskim i identificiraju s hrvatskim etnosom, time izravno pobijajući Karadžićeve teze (da ne govorimo o ostalim argumentima u kojima je Karadžić doslovno razbijen.). Generalno, unatoč panslavenskim slabostima i zastarjelostima, Šulek je izašao kao pobjednik iz te polemike i Karadžić jednostavno nije znao što bi rekao u odgovoru, pa je mudro odšutio.

E pa, Karadžić je odgovorio.

Za početak pogledajmo koliko krupnih laži sadrži ova minijaturna neekonomsko propagandna poruka:

1) "Šulek nije ništa krivotvorio, "
A jeste. Navedeno šta i kako nekoliko puta. Nećemo ovaj put ponavljati.

2) "niti je Karadžić u tekstu u "Srbi svi i svuda" izrekao citat koji se stalno podmeće. "
A jeste. I ništa se ne podmeće.

Šulek je ovako falsifikovao:

Šulek: Iz svega ovoga, kao što sada rekoh, vidi se, da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena. Ovu istinu potvrduje ciela povjestnica: već u staro vrieme držali su ih pisci za jedan narod,l8 i pravo kaže sam g. V. K. na str. 19. svoga „Kovčežića," „da vrlo lasno može biti, da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različna imena; i da to svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da sujedan narod."

Vuk je pak rekao ovo:

Vuk: tako vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu: Srbi i Bošnjaci, ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serben und Raizen itd.

I na sasvim drugom mestu ovo, što je potpuno suprotno od Šulekovog falsifikata:

Vuk: Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod

Naravno, Šulekov podebljani deo kod Vuka ne postoji, a deo koji samo po rečeničnoj strukturi liči na njega, dok je po smislu upravo suprotan, nalazi se nekoliko stranica ispred. Mis'im, bruka i jad.

3) "Šulek je izašao kao pobjednik iz te polemike i"
Subjektivna argumentacija.

4) "Karadžić jednostavno nije znao što bi rekao u odgovoru, pa je mudro odšutio."

Do sada sam se bavio svim osim ovog, jer mi zaista nije bilo poznato, a sada, kad sam se upoznao, vidim da je i to laž.

Istina je pak ovo: Vuk je itekako odgovorio Šuleku gde je još jednom sve svoje stavove iznete u članku Srbi svi i svuda veoma decidno ponovio. (Vidi Vladislav B. Sotirović, 2005)

Međutim nije to niša neuobičajeno, s obzirom na hrvatsko-jezikoslovnu krivotvoračku suštinu.

Bitno je da Vuk nikad nije štokavce smatrao Hrvatima. On Hrvatima drži prvenstveno čakavce, a onda i "kekavce" u određenim županijama. To je Šuleku jako smetalo, pa je morao da falsifikuje i Dositeja (izbacio je Dositejevo negiranje da kajkavci govore istiom jezikom) i Vuka iskrivljujući Vukov (uvek) jasni diskurs.

Sve u svemu, Vuk je Šuleku odgovorio, i to odlučno ponovivši svoje stavove iz Srbi svi i svuda:

1) Vuk nije nikada smatrao da Srbi i Hrvati govore istim jezikom,

2) za njega kajkavština i čakavština nikada nisu bili jezici ili narečja kojim su ikada govorili Srbi, i

3) tzv. štokavsko narečje je za njega oduvek predstavljalo srpski, i samo srpski, nacionalni jezik.

Eto, to je istina.

Kako vidimo, kroatisti su uglavnom "frankofoni".

 

[trigeminus]

Vidim da se raspravlja o izvornom poreklu Srba,ne znam koliko je to važno za temu i uopšte zašto kod nas postoji ta navika da se raspravlja o najdetaljnijem etničkom poreklu.Sigurno da Srbi imaju i slovenske i razne druge korene i ne vidim u čemu je tu problem.Recimo,zamislite da se u Francuskoj počne raspravljati o etničkom poreklu današnjih Francuza,pa raspali bi se za mesec dana na desetine državica.....
Znači jezik odredjuje naciju i obrnuto ali u manjoj meri.Jezik je stariji od nacije,on se vekovima razvija i u trenutku kada treba da se definiše politički-nacijonalno najlogičnija i tipično evropska praksa je da se pogleda kako se zove narod koji govori tim jezikom i po njemu i jezik dobija ime i pripadnost.Kako se sam jezik razvijao,kog je precizno korena da li pripada ovim ili onim grupama za neki opšti pojam nije toliko bitno i više je stvar teorije,istorije i sl.
Samo kod nas je karakterističan problem to što je jedan deo ljudi koji govore srpski jezik raznim političkim perverzijam pretvoren u nešto drugo a ne u Srbe i zato imamo danas ovakvu situaciju....
Pozdrav!

 

[Pumpaj Dinstanović]

Eh, ako Vuk nije to smatrao, što potpisa onda 1850. godine ono?

 

[Mrkalj]

Eh, ako Vuk nije to smatrao, što potpisa onda 1850. godine ono?

Vuk je potpisao "da jedan narod treba jednu književnost da ima".

Vuk: Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod

1) Vuk nije nikada smatrao da Srbi i Hrvati govore istim jezikom,

2) za njega kajkavština i čakavština nikada nisu bili jezici ili narečja kojim su ikada govorili Srbi, i

3) tzv. štokavsko narečje je za njega oduvek predstavljalo srpski, i samo srpski, nacionalni jezik.


Tek posle je Daničić zasr'o kada je pristao (mada se dugo opirao jer je i on smatrao da je hrvatski jedino čakavski) da se rečnik JAZU zove Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

 

[Mrkalj]

Razlike između jezika srpskoga i hrvatskog

Savremena lingvistika priznaje samo tri kriterijuma pri poređenju dvaju jezika:

A. strukturni (kakav je odnos podudarnosti i razlika između dotičnih idioma)

B. genetski (da li su dotični idiomi standardizovani uzimanjem iste dijalekatske osnovice ili pak uzimanjem različitih dijalekatskih osnovica)

C. komunikativni (merenje međusobne razumljivosti između govornika tih idioma)

Ovo su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika.

Da vidimo kako su prema strukturnom kriterijumu Vuk Karadžić i Đura Daničić, pre 150 godina, poredili srpski jezik sa (pravim) hrvatskim (čakavskim) jezikom.



Vuk Karadžić, 1836.

U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva), gdje je bilo srce Hrvata, danas nema nikakoga naroda koji bi se po jeziku razlikovao od Srba, ali na ostrvima i u primorskijem mjestima, iz kojijeh su se ljudi slabo miješali s onima sa suhe zemlje (kao npr. u Trogiru i u Omišu), govori se jezikom malo drukčijim od srpskoga, i ja mislim da su ovi primorci i ostrvljani ostaci ili potomci starijeh Hrvata. Ja ću se ovdje potruditi ukratko da naznačim glavne sadašnje razlike njihovoga jezika od srpskoga.


Mjesto što ili šta oni govore ča, prema slovačkome čo (po čemu ih naši onuda zovu čakavcima), a po varošima ca (prema češkome i poljskome co).


Na kraju riječi izgovaraju l mjesto o, npr.: kotal, rekal, molil itd.


Mjesto đ i lj govore j, npr.: preja, meja, posteja, zemja, skupje itd.


Na mnogo mjesta gdje je u nas ć (od t) oni govore tj, npr.: bratja, prutje itd. Po tome se i u Bosni može čuti bratja, kao što ima i u prvoj knjizi narodnijeh pjesama u pjesmi 510, a po svoj prilici ovamo ide i ono što sam ja u Hrvatskoj slušao od našijeh ljudi netjak mjesto nećak, a po nekijem mjestima i tja mjesto ća.


Gdje god mi щ izgovaramo št, oni govore šć, npr.: prišć, ognjišće, šćap itd. (ali pošten, gdje je š postalo od č, i oni tako govore).


Svuda izgovaraju h upravo kao Nijemci ch.


U rod. mn. kažu npr. gradov, žen; a u skaz. gradovih, ženah itd., otkuda se po svoj prilici i u Srijemu govori: po kuća, po livada, po seli, na koli itd.


Koje se riječi muškoga roda u slavenskome jeziku svršuju na ъ, u onijeh oni u rod. mn. imaju na kraju ih, npr.: golubih, prstenih, putih itd. Može biti da je i u nas otuda: crvi, mravi, i – u Srijemu i u Bačkoj – puti.


Kao što u nas glagoli mogu i hoću, a i velju i viđu, imaju na kraju u mjesto em i im, tako se u njih u svima glagolima govori i jedno i drugo (kao i u nas velju i velim, viđu i vidim), ali opet više na u.


Nakl. neopr. kod sviju glagola govore bez i na kraju, npr.: pisat, molit, vuć itd.


Kod glagola koji se u nas u sad. vr. svršuju na em i im, u trećem licu, mn. br. (toga istog vremena) imaju na kraju du, npr.: pišedu, govoridu, hoćedu, molidu itd. I ovo je po svoj prilici iskvareno u novija vremena, kao što su i naši gdjekoji ili od njih primili ili sami iskvarili.


Mjesto koji govore i ki, mjesto koje ke, mjesto moja ma itd.


Na kraju sloga mjesto m svagda izgovaraju n (kao što je kazano za Paštroviće u predgovoru k Srpskijem poslovicama, 1836. na strani XXXI) npr.: Vidil san ga sto putih.


Mjesto jezik oni govore i jazik (od čega je po svoj prilici i oko Rijeke postalo zaik); tako govore i: jat, prijat, ujat, jamat, jamanje, jamatva, koje bi riječi po južnome slavenskom narječiju morale imati e mjesto a, kao što se dalje k jugu i govori jemati (brati npr. vinograd), jemanje i jematva.


Mjesto grob govore greb, mjesto rastem restem, mjesto vrabac vrebac. Sve tri ove riječi ja sam ovamo slušao i u Dubrovniku. Može biti da je po njihovome govoru i lastovica mjesto lastavica, koje se govori ne samo u svemu primorju (i kod štokavaca) nego i u samoj Crnoj Gori.


Gdje je god u slavenskome jeziku e, oni govore i (kao i Rusini a gdješto i Česi i Slovaci) npr.: vira, dite, did, nisam itd. Po ovome sad možemo znati kako je došlo te se u nas gdješto (po sjeverozapadnijem krajevima) govori: nisam (mjesto nijesam, ili nesam), gdi, ovdi, ondi, gnjizdo (mjesto gnijezdo ili gnezdo), prid kućom, priko Dunava, niki ljudi itd.


Osim ovijeh razlika imaju oni mnogo i riječi kojijeh mi nemamo: takova je riječ i kruh, koja je i u nas poznata; tako je i križ, otkuda i mi kažemo kriška i križati; ja mislim da je njihova riječ i žudim, požudim i požuda, od čega sam ja i u Tršiću slušao: žudan i gladan.

Svak može vidjeti da su ove razlike, kad se govori o dva različna jezika i naroda, vrlo malene; a još kad se uzme da ih je najviše moglo i moralo postati u našijem krajevima (pošto su se Srbi i Hrvati amo doselili) za hiljadu i dvjesta godina; tako vrlo lasno može biti da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različita imena, kao npr. sad gdjekoji što govore i pišu: Srbi i Bošnjaci, ili: Srbi i Crnogorci, ili: Srbi i Dalmatinci, ili: Serben und Raizen itd.

Od velike bi koristi i potrebe bilo kad bi se skupilo u čakavačkom jeziku sve ono što danas nije srpsko. Onda bi se moglo suditi koje se od ovijeh razlika slažu s jezikom njihovijeh zapadnijeh susjeda Kranjaca, koje li su same njihove, i ove s kojijem se od slavenskijeh narječija slažu.



* * *

http://kovceg.tripod.com/razlike_hrvatski-srpski.htm

 

[Mrkalj]

Razlike između jezika srpskoga i hrvatskog.

Đura Daničić, 1857.

Koliko je ime Hrvatsko čuveno u svetu, sam je narod Hrvatski vrlo nepoznat. U istoj književnosti koja se najviše zove Hrvatska raspra je koje su Hrvati. Kako se narodi najjače razlikuju između sebe jezicima kojim govore moglo bi se i za Hrvate najpouzdanije znati koje su kad bi im se saznao jezik. Jezik njihov rad sam pokazati u ovom članku i to iz knjiga u kojima se ili izrekom kaže da su pisane Hrvatskim jezikom ili ako se u kojoj to ne kaže a ono je u njoj jezik sasvim onaki kakav je u onima u kojima se to kaže. A da će to doista biti jezik Hrvatski, može se misliti i po tome što bi bio bez imena i on i narod koji njim govori kad se ne bi tako zvali i što bi onda ime Hrvatsko bilo bez naroda koji bi se njim zvao, jer svaki drugi narod i jezik koja bi ko hteo njim zvati ima drugo ime. Te su knjige ovo:




Zakon Vinodolski, naštampan u Kolu III u Zagrebu 1843.


Pistule i evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumacena, nouo pristampana i s pomgnom priuiyena, po nacinu nouoga missala nareyena po sfetoy materi crichui. V Bnetcih 1586


P. Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari, izdao S. Ljubić, u Zadru 1846.


Hanibala Lucića Skladanja novoizdana troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu 1847.



Koliko se moglo još sam upotrebio i Hrvatske starine štampane u dojakošnjim knjigama Arkiva za poviestnicu jugoslavensku, i D. Ranjine piesni razlike, u Zagrebu 1850. u kojima je jezik mešovit, i Ivana Ivaniševića što je štampano u V. S. K. Kovčežiću (str. 20-22) u Beču 1849. Lucićeve knjige nisam mogao upotrebiti kako bih rad bio, jer je vrlo neverno preštampana, koje se i u predgovoru nehotice priznaje, a staroga izdanja nemam. Hektorovićeva knjiga istina nije onako vešto preštampana kao Lucićeva, koje će se pokazati gde zatreba, ali je preštampana mnogo vernije, koje se može misliti i po rečenoj neveštini; zato sam je i više upotrebio.



Što su o Hrvatskom jeziku pisali A. Mažuranić u Kolu 3 str. 87-92, V. S. Karadžić u Kovčežiću str. 17-19, i F. Miklošić u Vergleichende Grammatik der slavische sprachen 1 i 3, i to sam upotrebio koliko mi je trebalo.

Pišući ovo Srbima mislim da je dosta spomenuti samo ono što je u Hrvatskom jeziku drukčije nego u Srpskom. Za što se god dakle izrekom ne kaže kako je u Hrvata ono je u njih onako kako je u Srba.

––––––––––



Iz ovoga se svega može videti da su najglavnije razlike između Srbskoga i Hrvatskog jezika ove tri:


što Srbi imaju glas đ a Hrvati ga nemaju nego mesto njega j (vidi § 35-38);


Što Srbi glas j koji u nastavku ij postaje od i s glasovima iza kojih dođe prelivaju u druge, a Hrvati ne (vidi § 31);


Što Srbi glas l na kraju sloga pretvaraju u o, a Hrvati ne (vidi § 27);

– ovo je troje i potrebno i dovoljno da se može najpouzdanije razaznati je li što pisano Srpski ili Hrvatski.

Da bi što koristi od ovoga članka bilo i onim Srbima koji ne čitaju rado ovako suhoparnih stvari, evo nekoliko vrsta iz knjige, koja je pisana Hrvatskim jezikom najčistijim između svoju drugih koje imah pred sobom pišući ovaj članak.

Pistule 19. Jov. 5. (*)

1. Biše dan blagdana žudijskoga, i vzide Isus u Jerusalem. 2. A jest v Jeruzolimu lokva ka se zove žudijski Betsaida, a to jest kadi se ovce za posvetilišće perihu, i okolo sebe pet pristrišak imiše. 3. I v njih ležaše veliko množtvo nemoćnikov, slipac, hromih i susih, ki čekahu ganutje node. 4. Anjel tada Božji po vrimenu shojaše v lokvu i smućevaše vodu. I ki najprija sliziše v lovku po smućenju vode, zdrav budiše , od ke godi nemoći nemoćan biše. 5. A biše niki človik onde trideset i osam godišć imijući v nemoći svojoj. 6. Ovoga kako vidi Isus ležeći, i pozna da veliko vrime biše imil v nemoći svojoj, reče njemu: hoćeš li da budeš zdrav? 7. Odgovori mu nemoćnik: gospodine, človika nimam ki bi me postavil v lokvu onda kada se smuti voda. Jere dokle ja pridu, ili pri mene v njin slizu. 8. Reče njemu Isus: ustani se, i vazmi postelju tvoju, i hodi. 9. I tudje zdrv bi človik, i vaze postelju svoju, i hojaše. A biše subota v oni dan. 10. I govorahu Žudiji onomu ki zdrav biše učinjen: subota jest danas, ne pristoji se tebi vzeti postelju tvoju. 11. A on njim odgovori: ki je mene zdrava učinil, on mi je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 12. I vpitaše njega: tko je on človik, ki ti je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 13. A ov, ki biše ozdravljen ne znaše tko biše. Isus tada ukloni se od množtva, ko se biše skupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Isus v templu, i reče njemu: eto si učinjen zdrav, jure ne htij veće sagrišjati, da ti još gore nič ne pride. 15. I pojde ov človik i navisti Žudiem da Isus biše, ki zdrava njega jest učinil.





U originalu je od slova do slova ovako:



1. Bisce dan blagdana xudiyschoga, i vzide Issus u Yerusalem. 2. A yest v Yeruzolimu loqua ka se zove xudyschi Betsaida, a to yest kadi se ofçe za posuetilischie perihu, i ocholo sebe pet pristriscach imisce. 3. I v gnih lexasce veliko mnoxtuo nemochnichof, slipaç, hromih i susih, ki cechachu ganutye node. 4. Anyel tada Boxyi po vrimenu shoyasce v lochuu i smuchievasce vodu. I chij naypria slizisce v loquu po smuchenyu vode, zdraf budisce, od ke godi nemochi nemochian bisce. 5. A bisce niki clouik onde trideset i ossam godisch imiyuki v nemoki suoyoy. 6. Ouoga kako vidi Issus lexechi, i pozna da velicho vrime bisce imil v nemochi svoyoy, rece gniemu: hockiesc li da budesc zdraf? 7. Odgouori mu nemochinich: gospodine, clouicha nimam chi bi me postauil v loquu onda kada se smuti voda. Jere dochle ya pridu, ili pri mene v gnin slizu. 8. Rece njemu Issus: ustani se, i vazmi postegliu tuoyu, i hodi. 9. I tudye zdrf bi clouich, i vaze posteglu suoyu, i hoyasce. A bisce subota v oni dan. 10. I gouorahu xudiyi onomu chi zdraf bisce vcignien: subotta yest danas, ne pristoyi se tebi vzeti postegliu tuoyu. 11. A on gnim odgouori: chi ye mene zdraua vcinil, on mi ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi. 12. I vpitasce gniega: tcho ye on clouich, ki ti ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi? 13. A ouf, ki bisce ozdraufglien, ne znasce tcho bisce. Issus tada vchloni se od mnoxtua, cho se bisce scupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Issus v templu, i reche gniemu: eto si vchignien zdraf, yure ne htiy vechie sagrisciti, da ti yosc gore nic ne pride. 15. I poyde ou chlouch i navisti xudiem da Issus bisce, chij zdraua gniega yest vcinil.



(*) Bez sumnje ovo treba ovako čitati, a ne misti, kao što stoji u novome Zadarskom izdanju.

(**) Na oba ova mesta u novome Zadarskom izdanju stoji šta, koje je očevidna pogreška

http://kovceg.tripod.com/razlike_hrvatski-srpski.htm

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ma razumem ja sve to, ali tu je bio i Bečki dogovor...

 

[Mrkalj]

Vuk je potpisao "da jedan narod treba jednu književnost da ima".

Vuk je potpisao "da jedan narod treba jednu književnost da ima".

Vuk: Svi pametni ljudi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod

1) Vuk nije nikada smatrao da Srbi i Hrvati govore istim jezikom,

2) za njega kajkavština i čakavština nikada nisu bili jezici ili narečja kojim su ikada govorili Srbi, i

3) tzv. štokavsko narečje je za njega oduvek predstavljalo srpski, i samo srpski, nacionalni jezik.


Tek posle je Daničić zasr'o kada je pristao (mada se dugo opirao jer je i on smatrao da je hrvatski jedino čakavski) da se rečnik JAZU zove Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

Polno ga voli, 60 godina ispiranja mozga učinilo je svoje.

 

[matijakupa]

Oni koji su ih zvali Vlajima ili Morlakima (morskim Vlajima) nisu znali da su oni uistinu Srbi štokavci. Jedino to je istina.

Imoćani su najbolji priměr fanatičnih Srba (Srba katolika) - u etničkom smislu. U nacionalnom, oni su DANAS Hrvati.

Vlah (vlak) je originalno slověnska rěč koja označava klasnu pripadnost nižem staležu. Kada su se Slověni (Srbi) odselili s Balkana na sevěr běžeći od rimskog ropstva, vělik děo onih koju su ostali latinizovali su se. Tako je vrěmenom rěč poprimila i sekundarno značenje vlah="romanofoni balkanac". Tako imamo romanofone Vlahe u Rumuniji, koji su zadržali dobar děo svog originalnog , slověnskog, leksika. Primarno značenje održavalo se i u srědnjověkovnoj srpskoj državi Raškoj kao staleško obělěžje - vlah = stočar.


A šta je bio poslě rata?

Razumijem ja tvoje motive, u potpunosti, i svakako da imaš pravo koristiti ih u obrani svoje teze.
Samo ti kažem da značenje riječi vlah u srednjovjekovnoj srbiji i srednjovjekovnoj hrvatskoj nije bilo isto. I nije niti moglo niti trebalo biti isto. Nadam se da ćeš se s time složiti.

Ali, hajde mi reci, gdje je ta vremenska granica, kada netko postaje ono što je prema tebi DANAS, a kada prestaje biti ono što je bio prije te promjene ( tvoja usporedba sa Imoćanima!). Da li je to 300 godina, 700 godina, 1100 godina? xy godina?
Gdje je ta granica u vremenu????

 

[zdrao]

"srpski" jezik..hahahahahahaha

shargarepa,pirinch,delija,fudbal,KARAdzic,SAMARdzic,SERIFovic,
BULATovic,..................................................................................


sve turcizam do turcizma i TURCIN do TURCINa.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Razumijem ja tvoje motive, u potpunosti, i svakako da imaš pravo koristiti ih u obrani svoje teze.
Samo ti kažem da značenje riječi vlah u srednjovjekovnoj srbiji i srednjovjekovnoj hrvatskoj nije bilo isto. I nije niti moglo niti trebalo biti isto. Nadam se da ćeš se s time složiti.

U Srednjem vijeku nije bilo isto? Kako to misliš?

 

[Jeffrey]

Iako sam mnogo toga objasnio kroz prethodne tekstove (i sto se mene tice zavrsio ovu temu), javljaju se citaoci i pitaju zasto je vazno znati poreklo. Naravno veoma je vazno. Zapadni narodi su davno, i pre istrazivanja DNK i haplogrupa, znali ko su. Niko nije sumnjao da su ti narodi istog porekla, a ono sto se za vikinge smatralo da imaju posebnosti je potvrdjeno. Takodje, znalo se da Finci poticu iz Azije. Jednostavno, nalazi haplogrupa medju zapadnoevropskim narodima nisu doneli bitnija iznenadjenja.
To za juzne Italijane i Sicilijance, da imaju slicnosti sa Grcima, Albancima i Mediteranom, i da izvorno te haplogrupe poticu od africkih, isto nije bilo iznenadjenje. Dovoljno je bilo samo videti koliko se juzni Italijani i fizicki razlikuju od ostatka Evrope. Iznenadjenja nije bilo ni kod Poljaka, Belorusa ili Ukrajinaca. Iznenadjenja nije bilo ni za Slovence i Hrvate i dr. slovenske narode. Jasno je da primarno slovenska haplogrupa R1a se razlikuje od primarno zapadnoevropske haplogrupe R1b.
Iznenadjenje nije bilo veliko ni za Grke i Albance. Oni su mediteranski narodi, sa haplogrupama koje davno vuku poreklo iz Afrike. Dokazano je da Albanci nisu Iliri, ali takodje da nisu ni sa Kavkaza. Iako sada neki Albanci tvrde da su potomci starih Egipcana, oni su najverovatnije Epirci. Izmedju Albanaca i Grka nema bitnijih razlika, ali izmedju kosovskih Albanaca i Grka i Albanaca postoje izvesne razlike koje ukazuju da je mozda u sastav kosovskih Albanaca usla jos neka populacija takodje sa Mediterana, ali vise sa maloazijske ili bliskoistocne strane.
Gde su bila najveca iznenadjenja. U slucaju Ceha, Madjara i Bugara svakako je bilo iznenadjenja. Cesi su mesavina zapadnoevropske i slovenske haplogrupe, ali preteze zapadnoevropska! Madjari nemaju skoro nista od haplogrupa Huna koji su im ime podarili. Bugari nisu turski narod kako su neki smatrali i deo Bugara ima izrazenu zapadnoevropsku R1b haplogrupu.
Izvesno iznenadjanje su bili Rumuni koji su izuzetno razliciti po regionima. U okviru rumunske nacije postoje prakticno tri razlicite populacije. Verovatno su stanovnici Rumunije, koji su blize Crnom moru, izvornim poreklom Mediteranci.
Na Balkanu, najvece iznenadjenje, ali samo za one koji su se slepo drzali oficijelne istorije, koju su forsirali germanski, a prihvatili ruski i drugi istoricari, bilo je u slucaju Srba.
Prema objektivnim dokazima Srbi nisu Sloveni, a otpala je teorija da su poreklom iz Irana, Indije, Sibira i ne znam odakle.

Srbi izvorno poticu sa Balkana. Makedonci su veoma bliski stanovnistvu Srbije, do te mere, da razlike skoro i ne postoje. Najblizi su im stanovnici Hercegovine i Bosne. Za Crnu Goru nema jos uvek relevantnih istrazivanja.
Zasto je ovo bitno isticati na temi “Ciji je nas jezik”.
Upravo zato nakon svih postojecih nalaza istorije, kulture, drusvenog uredjenja, genetike i td. najbitnija povezanost izmedju Srba i Slovena je ta sto Srbi govore slovenskim jezikom.
Govorimo (te) slovenskim jezikom. Prema tome Mi smo (Vi ste) slovenski narod.
Citaoci mogu pomisliti nakon gore iznetih reci da imam nesto protiv slovenskih naroda ali to nije istina.
Duboko cenim sve slovenske narode i ono sto su dali i daju svetskoj civilizaciji. Uopste nije poenta u tome. Ali treba da shvatimo da smo razliciti.
Slovenski narodi imaju izrazen kolektivizam, imaju snazno patriotsko osecanja, vezuju se za zemlju, naciju, domovinu, slicno Skandinavcima vole drustveni sistem u kome ima jakih socijalnih crta, odgovorni su, zalazu se za napredak rodne grude. I pojedinacno mnogi Sloveni su sposobni marljivi, vredni, istrajni, uporni i td.
S druge strane Dinarci nemaju takvu vezu prema naciji i domovini. Najvise sto je kod Dinaraca moglo biti izrazeno u kolektivistickom smislu je rod. Kako su se porodice smanjivale i atomizirale i to se postepeno gasilo, tako da su Dinarci, stanovnici urbanih krajeva, skoro potpuno individualci. Dinarci su nemarni prema visim ciljevima, misle uglavnom na sebe ( “svoj stomak i svoj dzep”) i svoje najblize. U drzavnim poslovima su mnogo manje odgovorni u odnosu na Slovene, i mnogo manje vode racuna o visim interesima, a skloniji su korupciji. Nadam se da se neko ne ljuti sto sam ponesto ogoljeno prikazao, bez ulepsavanja. Pojedinacno, Dinarci mogu biti sjajni, vanserijski, izuzetno talentovani, vredni i sposobni.
Sloveniziranje i prihvatanje slovenskih obrazaca, na dinarsko poreklo, dovodi do apsurda. U neodgovarajucem sistemskom i kulturnom miljeu, neke dobre osobine Dinaraca ne mogu doci do izrazaja, a one lose se multiplikuju. Setimo se samo godina samoupravnog socijalizma.
Samoupravni socijalizam, sam po sebi nije bio los sistem. Odgovarao je Slovencima i dobrim delom Hrvatima. Sa samo malo korekcija, mogao je da bude veoma slican skandinavskom sistemu. Po njegovom ukidanju, Slovenija je dobre strane samoupravnog socijalizma transformisla u sistem gde su mnogi slovenacki radnici postali akcionari u firmama koje su prethodno bile samoupravne. Za razliku od drugih, Slovenci su najmanje strancima prodavali svoje firme. Umesto toga, usmerili su se na izvoz, organizovali su se da svoje robe i usluge plasiraju na balkansko, istocnoevropsko i druga trzista. I postigli su uspeh mnogo veci od naroda nekih drugih zemalja koje su pre Slovenije usle u EU. I Hrvatska je u posttranzicionoj ekonomiji imala izvesnih uspeha, mada manje nego Slovenija.
Necemo dalje siriti temu na izvesne uspehe Poljske, Rusije i dr. slovenskih zemalja. Iako su uslovi u svakoj pojedinacnoj zemlji bili razliciti, moze se osetiti elan stanovnistva i resenost vladajuce elite da se ostvari ekonomski uspeh.
Sta se desilo u srpskom drustvu i ekonomiji? Da li treba pricati o pogresnoj orjentaciji para Milosevic-Markovic na ocuvanju drustvene svojine ili neverovatno izrazenom strancarenju i partiokratiji medju politickom elitom (koja se medju Slovenima u toj meri ne moze naci, a u zapadnim drustvima moze naci u odredjenoj meri samo kod Italijana), ili na velikom nerazumevanju za vodjenje drzavnih poslova od strane svih dosadasnjih elita. Zasto je to tako? Zato smo smo razliciti. Nama ne odgovaraju drustveni sistemi koji odgovaraju slovenskim narodima.
Primera radi niti sistem gde je jak parlament (i on bira vladu), niti sistem gde postoji deljenje vlasti izmedju predsednika republike i predsednika vlade, ne odgovara nasem kolektivitetu.
Mi mozemo postici puno uspeha i kao pojedinci i kao narod, ali da shvatimo da smo razliciti i da gradimo drustvo na drugim osnovama u odnosu na slovenske narode. Npr. Dinarcima odgovara kapitalizam, gde je bezmalo sva svojina privatna, sa malim uplitanjem drzave u ekonomiju i gde su minimalne mogucnosti da raste moc politicke elite koja je zasnovana na velikoj drzavnoj svojini i brojnim javnim preduzecima.
Ali vracam se na temu jezika, da ne sirim dalje pricu, vec sam dosta skrenu sa jezicke teme.
U povratku naseg izgubljenog identiteta, vratiti izvorni srpski jezik je medju najvaznijim koracima, ako ne i najvazniji. Iako nemacki, ruski, grcki, francuski, engleski i bezmalo svi drugi izvori nedvosmisleno ukazuju na to da jezik, koji mi danas govorimo, je izvorno bio jezik solunskih Slovena, koji sa Srbima nisu bili ni u kakvoj vezi, o tome se najmanje zna upravo medju Srbima.
Verovatno cu se jos jednom javiti za ovu temu i to ce biti zakljucenje.

 

[Konstantin Veliki]

Jeffrey dosadan si..

Nema nikakvih slovenskih gena R1a je iz Sibirije i star 6000 godina to znaci u vremenu gde tih Slovena nije ni bilo. Ni ostale grupe u evropi.

I srbi dinarskog porekla po istrazivanju oko 2/3 nisu I2b sta cemo snima.

Dosta istrazivanja kazu da su i Hrvati dinarskog porekla pretezno.

 

[Konstantin Veliki]

Od prakticnih problema da niko nezna kako je glasio taj izvorno srpski da nepricam.

Do tog problema da crkvene hronike opisuju heresiju kod Srba kao drzenje na staroslovenske obicaje i bogove. Pa sto srbi onda nisu imali svoje ilirske bogove. Sto bas slovenske.

Da dodam da nikako neces da odgovoris na pitanja.

 

[Mrkalj]

MatijaKupa: Ali, hajde mi reci, gdje je ta vremenska granica, kada netko postaje ono što je prema tebi DANAS, a kada prestaje biti ono što je bio prije te promjene ( tvoja usporedba sa Imoćanima!). Da li je to 300 godina, 700 godina, 1100 godina? xy godina?
Gdje je ta granica u vremenu????

Ne radi se o vremenskoj granici. Radi se o jeziku. Može za 1000 godina 49,99% Srba postati Hrvatima, ali sve dok preostaje 1 Srbin - jezik se (naučno) može zvati samo Srpski. To je jedno.

Drugo. Ako imamo nepobitne dokaze - a imamo - o sprpstvu Bosne u srednjem veku, naravno da ona teorijski može postati hrvatska zemlja u kojoj žive Hrvati - ali! Ali ne u prošlosti, nego samo od momenta kada do te (hipotezne) situacije dođe.

Veliki problem sa hrvatskom istorijografijom je:

- što je bila prva (pre bilo koje druge na Balkanu)
- što sa Račkim, Jagićem i Štosmajerom (a nakon odluke katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. sve!) štokavce katolike proglasila Hrvatima - ali ne od 1900. nego od iskona

E, to već ne može da proguta nauka (ne srpska, već ma koja) jer to je politika falsifikatorskog istoriografskog alibizma.

U Srbiji postoji stravična inerciju naučne misli zato što su nam institucije korumpirane. I dalje kotrljaju srbokroatistiku i bratstvo-jedinstvo.

Međutim, logika ukazuje da neće tako moći do veka. Jer, ne može se po ocima slavistike pljuvati više 200 godina, ne po Porfirogenitu, ne po izvorima... a zarad čega? Bratstva-jedinstva?

Odavno su Hrvati skinuli bele rukavice, red je da Srbi sami sebi, crno na belo, odgovore na pitanje ko su Hrvati i kojim jezikom govore.

I nije guz ica beogradske naučne institute bolela nakon etničkog čišćenja Srba iz Krajine, ne, ko ih polno voli... međutim, ako zbog tužbe Hrvatske za genocid osete da im je dupe u procepu, uradiće oni, makar malo za srpsku stvar, uprkos epidemijskom hrvatskom lobiju u beogradoj nauci.

Slabost srpske naučne misli.

 

[frenčmen]

Drugo. Ako imamo nepobitne dokaze - a imamo - o sprpstvu Bosne u srědnjem věku, naravno da ona teorijski može postati hrvatska zemlja u kojoj žive Hrvati - ali! .

Nepobitni dokazi o srpstvu Bosne u srednjem vijeku? Bez uvrede, ali ovakvo što može napisati isključivo neobrazovana osoba.

 

[čvrsnica]

Ne radi se o vrěmenskoj granici. Radi se o jeziku. Može za 1000 godina 49,99% Srba postati Hrvatima, ali sve dok preostaje 1 Srbin - jezik se (naučno) može zvati samo Srpski. To je jedno.

Drugo. Ako imamo nepobitne dokaze - a imamo - o sprpstvu Bosne u srědnjem věku, naravno da ona teorijski može postati hrvatska zemlja u kojoj žive Hrvati - ali! Ali ne u prošlosti, nego samo od momenta kada do te (hipotezne) situacije dođe.

Veliki problem sa hrvatskom istorijografijom je:

- što je bila prva (prě bilo koje druge na Balkanu)
- što sa Račkim, Jagićem i Štosmajerom (a nakon odluke katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. sve!) štokavce katolike proglasila Hrvatima - ali ne od 1900. nego od iskona

E, to već ne može da proguta nauka (ne srpska, već ma koja) jer to je politika falsifikatorskog istoriografskog alibizma.

U Srbiji postoji stravična inerciju naučne misli zato što su nam institucije korumpirane. I dalje kotrljaju srbokroatistiku i bratstvo-jedinstvo.

Međutim, logika ukazuje da neće tako moći do věka. Jer, ne može se po ocima slavistike pljuvati više 200 godina, ne po Porfirogenitu, ne po izvorima... a zarad čega? Bratstva-jedinstva?

Odavno su Hrvati skinuli běle rukavice, red je da Srbi sami sebi, crno na bělo, odgovore na pitanje ko su Hrvati i kojim jezikom govore.

I nije guz ica běogradske naučne institute bolěla nakon etničkog čišćenja Srba iz Krajine, ne, ko ih polno voli... međutim, ako zbog tužbe Hrvatske za genocid osěte da im je dupe u procěpu, uradiće oni, makar malo za srpsku stvar, uprkos epidemijskom hrvatskom lobiju u běogradoj nauci.

Slabost srpske naučne misli.

kojim jezikom pricaju ti pohrvaceni imocani?

 

[frenčmen]

Slabost srpske naučne misli.

slabost srpske naučne misli je što ste 200 godina pokušavali dokazati nedokazivo (srpstvo Dubrovnika npr.), i onda vam to padne u vodu. Što su Hrvati pritom radili? Ništa. Pustili su prirodan tijek događaja, i dozvolili vam da se zapletete sami u svojoj mreži. Bez uvrede Mrki, da je srpska historiografija uložila 5% truda kojeg ste uložili u dokazivanje "srpstva pojedinih krajeva", u uistinu znanstvenu analizu postojećih vrijednosti vaše historijske baštine, danas bi bila jedna čvrsta historiografija na balkanu. Ovako ste stvorili prostor koji će se još više proširiti u budućnosti, raznim Bugarskim znanstvenicima, koji ionako već sada osporavaju veliki dio srpske povijesti, otvorili ste put nekim Crnogorcima,... Da ste na vrijeme stali na loptu i shvatili do kuda ide srpski etnos, a dobro se zna do kuda dopire u srednjem vijeku, bilo bi vam puno lakše danas..

No tako je kako je, nadam se da ćete se osvjestiti jednog dana i krenuti uistinu se baviti znanošću, a ne sf-ovima.

 

[matijakupa]

U Srednjem vijeku nije bilo isto? Kako to misliš?

pa sigurno nije riječ Vlah u odredbama statuta valachorum označavala samo etničke Vlahe-stočare ili kako god već.
Ili misliš da je?

http://hr.wikisource.org/wiki/Statuta_Valachorum

nije što je vikisource, ali tekst je točan, pa onda ne smeta!

 

[matijakupa]

Ne radi se o vrěmenskoj granici. Radi se o jeziku. Može za 1000 godina 49,99% Srba postati Hrvatima, ali sve dok preostaje 1 Srbin - jezik se (naučno) može zvati samo Srpski. To je jedno.

Drugo. Ako imamo nepobitne dokaze - a imamo - o sprpstvu Bosne u srědnjem věku, naravno da ona teorijski može postati hrvatska zemlja u kojoj žive Hrvati - ali! Ali ne u prošlosti, nego samo od momenta kada do te (hipotezne) situacije dođe.

Veliki problem sa hrvatskom istorijografijom je:

- što je bila prva (prě bilo koje druge na Balkanu)
- što sa Račkim, Jagićem i Štosmajerom (a nakon odluke katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. sve!) štokavce katolike proglasila Hrvatima - ali ne od 1900. nego od iskona

E, to već ne može da proguta nauka (ne srpska, već ma koja) jer to je politika falsifikatorskog istoriografskog alibizma.

U Srbiji postoji stravična inerciju naučne misli zato što su nam institucije korumpirane. I dalje kotrljaju srbokroatistiku i bratstvo-jedinstvo.

Međutim, logika ukazuje da neće tako moći do věka. Jer, ne može se po ocima slavistike pljuvati više 200 godina, ne po Porfirogenitu, ne po izvorima... a zarad čega? Bratstva-jedinstva?

Odavno su Hrvati skinuli běle rukavice, red je da Srbi sami sebi, crno na bělo, odgovore na pitanje ko su Hrvati i kojim jezikom govore.

I nije guz ica běogradske naučne institute bolěla nakon etničkog čišćenja Srba iz Krajine, ne, ko ih polno voli... međutim, ako zbog tužbe Hrvatske za genocid osěte da im je dupe u procěpu, uradiće oni, makar malo za srpsku stvar, uprkos epidemijskom hrvatskom lobiju u běogradoj nauci.

Slabost srpske naučne misli.

u ovoj lingvističkoj zavrzlami ti ne mogu parirati, ali moje je pravo da mislim da nisi u pravu.

inače, o etnicitetu Bosne srednjega vijeka bi se dalo razgovarati, tema je dosta kompleksna, ali sasvim sigurno ne možemo jednostavno je proglasiti niti nastavkom izgubljenog nacinalnog kraljevstva srba niti hrvata

 

[Pumpaj Dinstanović]

pa sigurno nije riječ Vlah u odredbama statuta valachorum označavala samo etničke Vlahe-stočare ili kako god već.
Ili misliš da je?

http://hr.wikisource.org/wiki/Statuta_Valachorum

nije što je vikisource, ali tekst je točan, pa onda ne smeta!

Sada me malo već zbunjuješ.

Kakve veze ima Statuta Valachorum sa Srednjim vijekom?

 

[Mrkalj]

Mrkalj: Veliki problem sa hrvatskom istorijografijom je:

- što je bila prva (pre bilo koje druge na Balkanu)
- što sa Račkim, Jagićem i Štosmajerom (a nakon odluke katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. sve!) štokavce katolike proglasila Hrvatima - ali ne od 1900. nego od iskona

I odmah, pogledajmo posledice:

frenčmen: Nepobitni dokazi o srpstvu Bosne u srednjem vijeku? Bez uvrede, ali ovakvo što može napisati isključivo neobrazovana osoba.

Eklatantan primer. Srpstvo Bosne se ne podrazumeva, ali se "nesrpstvo" Bosne podrazumeva.

Tako npr. Alberto Fortis 1774. kaže lepo da su Morlaci Vlasi sa mora i da je Lučuć bio "mrzovoljan i jadan" kada je hteo Morlacima da podvali etimologiju "crnih Latina":

Alberto Fortis, 1774:
Ne zaslužuje gotovo nikakva osvrta etimologija morlačkog imena što ju je zamislio slavni povjesničar Dalmacije Ivan Lucius, a nespretno je prepisao njegov kompilator Frcschot, jer je nategnuta kao postolarska koža. On je htio da Morovlasi ili Morovlaki znači Crni Latini, premda u dobrom ilirskom jeziku riječ moro ne odgovara riječi crn, a naši su Morlaci možda bjelji od Talijana.

Da bi zatim manje nesretno potkrijepio drugi dio te etimologije, našavši da je zajednički korijen narodnih imena Vlasi ili Vlaki i Valacchi (stanovnici Vlaške nizine, op. prev) riječ Vlah koja označuje moć, vlast i plemstvo, iz toga je zaključio ponajprije da bi stanovnici Vlaške i naši Vlasi morali biti u svemu i po svemu isti. Ali u Vlaškoj govore jezikom koji veoma mnogo vuče na latinski, pa kada ih pitaju zašto, odgovaraju da su podrijetlom Rimljani; i naši su, dakle, koliko god nemaju toliko latinskoga u govoru, također Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Slaveni; i stoga je ime Vlah u jednini, i Vlasi u množini, »postalo kod Slavena sramotno i ropsko, tako da je protegnuto i na ljude najnižeg staleža medu samim Slavenima«.

Svemu tome jadu odgovara se i više nego što treba kada se rekne da se naši Morlaci zovu Vlasi, to jest plemeniti i moćni, zbog istoga razloga zbog kojega se skupina naroda zove Slaveni, što će reći slavni; da riječ Vlah nema nikakve sveze s latinskim, a ako se nalazi u korijenu riječi Valacchi, to je zato što je glavnina dačanskoga stanovništva, unatoč kolonijama što ih je ondje osnovao Trajan, kako svatko zna, bila od ljudi slavenskoga jezika, isto kao i narodi koji su tamo nagrnuli u kasnijim stoljećima; da slavenski osvajači, ako su imali dati ili ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima nikad bili dali ili ostavili ono ime koje znači plemenitost i moć, kako su nužno kanili, jer je to čista i prava slavenska riječ; i da je, na kraju, Lucius bio loše volje kada se trudio da Morlake ponizi i u etimologiji imena što ga nose.

Kad tamo - Morlaci - em Sloveni, em belji od Italijana!!!
Tome svemu se ne veruje, ali se zato veruje fusnoti Josipa Bratulića:

Josip Bratulić, 1984:
Naziv Morlak, Morlaci potječe od grčke složenice Μαυρόβλαχοι (Maurovlahi) koja je označavala romanizirane stanovnike južnoga Balkana. Od 14. i 15. st. u dalmatinskim se izvorima spominju kao Moroulachus, Moroulachi, odnosno Moroblachi. U hrvatskom se jeziku riječ Vlah spominje u izvorima od 1321. god., u srpskim zemljama izvori ih spominju i ranije. U to vrijeme naziv Vlah označava ponajprije romansko stanovništvo koje se poslavenilo i bavilo stočarstvom, te se odvajalo u načinu života od hrvatskog (i srpskog) stanovništva. Kada su Mlečani počeli naseljavati novo stanovništvo iz Bosne i Hercegovine na opustjela selišta, starosjedioci i mletačka uprava to novo, pretežno hrvatsko stanovništvo, počinje nazivati Vlasima, odnosno Morlacima.

(Kao što vidimo, pominje se i doseljavanje "pretežno Hrvata iz Bosne" što takođe slikovito govori u prilog lažljivog diskursa.)

Pogledajmo koncept:

Josip Bratulić, 1984: "Naziv Morlak, Morlaci potječe od grčke složenice Μαυρόβλαχοι (Maurovlahi) koja je označavala romanizirane stanovnike južnoga Balkana."

Da je ova rečenica imala i najmanju želju da bude naučna, umesto demagoška, glasila bi ovako:

Naziv Morlak, Morlaci potječe od grčke složenice Μαυρόβλαχοι (Maurovlahi) u kojoj "Μαυρό" (Mauro) na grčkom znači "to i to", dok "βλαχοι" (vlahi) znači "to i to" (bez proizvoljne i nedokazive kvalifikacije: "koja je označavala romanizirane stanovnike južnoga Balkana.") U slučaju da nijedna komponenta navodno grčke reči na (staro)grčkom ništa ne znači, a ne znači, suludo je govoriti o grčkoj reči "Maurovlahi". A, ako ne možemo govoriti o grčkoj reči, onda bi cela ova konstrukcija, da nije zlonamerna, bila više nego suluda.

Još jednom: slabost srpske istoriografije.