Čiji je Dubrovnik ?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 9

U jednom starodrevnom rukopisu, koji se nalazi u Biblioteci franciskana 312, st. 185/86 nalaze se ove reči, po Makuševu (V. Makušev, Isljepovanija od istoričeskih pamatnikov i bitopisateljah Dubrovnika. Zapiskn Peterb. Akademij nauk, Sanktpeterburg,1867. s. 1 adnotacija), koji ne navodi vreme postanka rukopisa:


In un livro Serviano, dove vi sono l' Epistole e li Vangeli che si leggono per tutto l'anno in Serviano, dopo poi pur in Serviano si legge così: "Neka se zna kada se počeo Dubrovnik graditi od grada Cavtata na 626 godište Isukrsta".


Prevod: "U jednoj srpskoj knjizi gde su apostoli i evanđelja koji se čitaju preko cele godine na srpskom, čita se posle toga, takođe na srpskom "Neka se zna ...". Makušev dodaje: "Na tome zasnivaju Dubrovčani podatke o osnivanju grada", pa se poziva na Dolćija i Druge: Sebastiano Dolci, De origine Urbis Ragusa diatriba...".

Ja sam taj podatak prepisao direktno iz Makuševa (primerak Vatikanske biblioteke), a posle videh da ga sadrži i Đerić (Vas. Đerić, O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda, Drugo, vrlo povećano izdanje. U Biogradu 1914., str. 34). On kaže da, prema prof. Peru Kolendiću, taj zapis potiče od dubrovačkog pesnika i naučnika Ignacio Đorđi. Ovaj je živeo od 1675 do 1737. Prema tome zapis može da bude negde iz početka XVIII veka.

U toj maloj belešci tri puta se jezik naziva srpskim, jezik koji se upotrebljava u Dubrovniku, čak u njihovim crkvama. Treba samo podsetiti da se pod Cavtatom razume današnji Cavtat, stari Epidaurus, Ragusa vecchia, Civitas vetus, od čega dolazi naš Cavtat. Predanje kaže da su Dubrovnik osnovali Cavtaćani.
 
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 10.

Interesantan јe i zapis (Cons. org. 57, fol. 101, die XVII octobris 1654) o postavljenju istog kancelara na tu dužnost

„de dando onus linguae seruianae Hieronymo Trafiani] de Primo, et quod pro tali officio habere debeat pro sua prouisione yperperos centum annuatim".



Radi se, dakle, o zvaničnoј tituli јednog funkcionera dubrovačke administraciјe.
 
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Ovim nipošto niјe iscrpljen spisak dubrovačkih dokumenata u koјima dolazi izraz lingua seruiana, naјčešće primenjen na tekstove koјe su pisali Dubrovčani za Dubrovčane. Na primer, ovamo spada i sledećih 5 dokumenta:

a) iz zbirke Diversa de Foris,
- knj. 6 (1597/8), I. 252', 20. IV 1598 (pismo pisano „sermone seruiano" iz Barlete u Napulj),
- knj. 16 (1607/8), M 240', 27. XI 1607 („scriptum in lingua seruiana"),
- knj. 18 (1608), M 110,10. VII 1608 („inseruianalingua"),
- knj. 26 (1613), M 20; 14 I 1613 („ex lingua seruiana et caractere"), ili

b) iz zbirke Diversa Cancellariae 200 (1618), 15 („idiomate et caractere seruiano siue illirico scripta").

Gornji podaci potiču iz zbirke ispisa dr Miroslava Pantića, profesora Beogradskog univerziteta. U ime članova i čitalaca foruma Krstarica, ja sam mu zahvalan na trudu koji je uložio u njeno sastavljanje.

Nekoliko podataka slične vrste nalazi se i u članku Petra Kolendića Ko јe priređivač beogradskog „Raјa duše". (Zbornik istoriјe književnosti Odeljenja literature i јezika SANU 2, 1961, 65-75.)
 
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 11,
Dubrovački srpski molitvenik iz 1512. godine:



.... in littera et idiomate seruiano...
 
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Dobro što smo Zlatarića oprali iz prljavog mozga Hrobijevoga. Mada, prognoza je i dalje dubiozna...
 
1. Petar Kolendić je bio srbokatolik koji je nasilu htio dokazati srpstvo Dubrovnika. No on, u cijelom svom radu, nikad nije smatrao da su izrazi tipa "lingua serviana" išta do tekstovi pisani ćirilicom, i da se odnose jedino i isključivo na ćirilično pismo.

2. ovi neki navedeni su neki beznačajni marginalci ni u čem relevantni.
Ako želim znati o Hollywoodu zlatnoga doba, pitat ću Garya Coopera, a ne nekog statista.
 
Izgleda da ćemo za ove citate o srpskom jeziku u Dubrovniku morat virovat na rič komšijama isto ka i za Frankopanove povelje na ustavnoj ćirilici.

Ali tako to ide, laž vamo, laž tamo pa ponovi to sve sto puta i na kraju dobiješ to šta dobiješ. Zagorene likove ala mrki, kole, krišna i leki koji više ne znaju di udaraju koliko su se pogubili u svim tim lažima, muljanjima i zavjerama s kojima su otrovani.
 
Izgleda da ćemo za ove citate o srpskom jeziku u Dubrovniku morat virovat na rič komšijama isto ka i za Frankopanove povelje na ustavnoj ćirilici.

Ali tako to ide, laž vamo, laž tamo pa ponovi to sve sto puta i na kraju dobiješ to šta dobiješ. Zagorene likove ala mrki, kole, krišna i leki koji više ne znaju di udaraju koliko su se pogubili u svim tim lažima, muljanjima i zavjerama s kojima su otrovani.
Šta ja imam od toga da mi ti veruješ ili ne veruješ?

Gornji podaci potiču iz zbirke ispisa dr Miroslava Pantića, profesora Beogradskog univerziteta. U ime članova i čitalaca foruma Krstarica, ja sam mu zahvalan na trudu koji je uložio u njeno sastavljanje.

Nekoliko podataka slične vrste nalazi se i u članku Petra Kolendića Ko јe priređivač beogradskog „Raјa duše". (Zbornik istoriјe književnosti Odeljenja literature i јezika SANU 2, 1961, 65-75.)
https://www.google.com/search?q=sit...DeM4HhDw0wN6BAgJEBk&biw=1104&bih=600&dpr=1.71
 
Poslednja izmena:
Svečani dolazaka cara Dušana u Dubrovnik 1350g
1752698465923.png
 
Upravo tako, zapis postoji u arhivu samo na dubrovačkom govoru koji je pročitan sa balkona općine i da će ga biti još ponovljen i na srpskom da svi razumiju zabranu šverca tkanine u republiku.
Znači na srpskom je proglasen u naseljima koja su bila određena gdje mogu živjeti stranci, većinom pravoslavci iz susjedstva.
Postavljao sam već čitav tekst koji je više nego jasan, dok Srbi postavljaju samo jednu rečenicu izvan konteksta koja za sebe ništa ne znači.
A el na ćirilici?
 
Zašto bi se spominjao hrvatski jezik kad je napisano na hrvatskom i samo treba i Srbima prevesti da razumiju to kazuje.
Tekstova na jeziku iz zabrane ima puno i većina piše daje to hrvatski jezik.

Već samo posebno spominjanje srpskog govornog kao drugačijeg od dubrovačkog hrvatskog je čavao u lijes srpskog svojatanja i tvrdnji kako su Dubrovčani Srbi.
1752702996879.jpeg
I posli, virno privedeno po Stipanu... Jema li ovdi ijedna ijekavska (dubrovačka) rič?

:rotf:
 
I posli, virno privedeno po Stipanu... Jema li ovdi ijedna ijekavska (dubrovačka) rič?

:rotf:
Bernardin Dubrovčanin piše mješavinom ijekavskoga i ikavskog, nije bio ni prvi ni zadnji.
Prvi zapisi na slavenskom u Dubrovniku su takva mješavina jer Dubrovnik pripada sa hrvatskom Dalmacijom u isti kulturni krug gdje je dolazilo do žive razmjene. Tome je pripadao i mletački Kotor.
Preci Srba i Crnogoraca su tu već sasvim drugi svijet, kulturno i mentalno, ne slijede zbivanja kod Hrvata, pišu i govore drugim jezikom i pismom za koji treba prevoditelj.
Zato nema spomena srpstva u Dubrovniku za razliku od hrvatsva
 

ZAŠTO SE ODBACUJE ISTINA O SRBIMA I KO TU KOGA LAŽE​


U svetu punom izmišljenih nacija, promenjenih prezimena i presvučenih zastava, ostaje jedno pitanje koje boli, zašto svi odbacuju svaku povezanost sa Srbima, čak i kad DNK, jezik, običaji i istorija jasno pokazuju da smo jedno?

I nije to novo. To je staro koliko i podela. Jer kad nekome želiš da uzmeš zemlju, sećanje i identitet, prvo ga moraš ubediti da nije to što jeste. A onda i sve ostale.
Još od Rimljana do današnjih saveza, pravilo je isto: podeli narod koji ima snagu jedinstva. Ako su svi Sloveni jedno, kako da ih kontrolišeš? Ako Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci govore istim jezikom, imaju iste mitove, slave iste praznike, po čemu ćeš ih zavaditi? Tako što ćeš im izmišljati razlike. Tako što ćeš reći da su potekli iz različitih naroda. I tako što ćeš učiti decu da mrze najbliže.

Mnogi narodi koji danas odbacuju svaku povezanost sa Srbima, u dubini znaju, poreklo im je isto. Njihova prošlost, jezik i krv, svedoci su zajedničkog korena. Ali kada izdaš bratstvo zarad identiteta koji ti je neko drugi napisao, moraš da opravdaš taj greh. Kako? Tako što ćeš se od tog brata ograđivati, pljuvati ga, vređati i smeštati ga na dno. Jer kad bi priznao istinu, morao bi da priznaš i svoju slabost.

Pogledaj jezik. Pogledaj DNK. Pogledaj običaje. Pogledaj toponime. Sve govori jedno, isti narod, ista krv, isti temelj. Pa ipak, Bošnjak danas kaže da nema veze sa Srbima. Hrvat da nikad nije bio Srbin. Crnogorac da su Srbi izmišljeni. I svi zaboravljaju: pre nego što su im nacrtali nove granice, svi su pevali iste pesme, klečali pred istim nebesima i plakali istim jezikom.

Kada god se desi sukob, rat, neslaganje, krivac je Srbin. Kada neko napiše knjigu o Balkanu, Srbi su agresori. Kada neko izgubi vlast, Srbi su remetilački faktor. A svi zaboravljaju: Srbi su prvi dizali ustanake protiv ropstva, prvi ginuli za slobodu, prvi nosili barjak vere i otpora.

Zašto? Jer najjačeg moraš da slomiš da bi drugi verovali da si moćan. A kad to ne uspeš silom, onda ga slamaš lažima.

Danas imamo nauku. DNK analize. Genetska poređenja. I kad god uporediš gene naroda Balkana, padaju sve granice. Srbin iz Hercegovine ima isti DNK kao Hrvat iz Dalmatinske zagore. Bošnjak iz Sandžaka nosi istu haplogrupu kao Srbin iz okoline Užica. I svi ti ljudi, ma kako ih danas zvali, potekli su iz istog ognjišta.

Ali, papir koji piše istoriju ne priznaje krv. On priznaje politiku.

Zamislite nivo mržnje u kome čovek mora da pobriše poreklo da bi se uklopio. Da menja ime, veru, prezime, istoriju, da bi se distancirao od sopstvene krvi. To nije samo laž. To je duhovni genocid. Ubistvo duše naroda. I najtužnije, to su uradili sami sebi.

Ne mrze nas toliko stranci, koliko nas mrze oni koji su nekad bili deo nas. Jer to je ono što najviše boli, ogledalo. Kad vidiš u drugome ono što si izdao u sebi. I umesto da priznaš, ti ga gađaš. Umesto da zagrliš, ti ga pljuješ. I tako današnji narod nosi iste gene, ali ne i istu čast.

Nema potrebe da se pravdamo. Nema potrebe da tražimo priznanje. Sama zemlja na kojoj hodamo govori ko smo. I svaki kamen u njoj. Svaki zapis, svaka pesma, svako predanje. Neka nas optužuju, neka se distanciraju, ali neka znaju: kad god zatreba istina, moraće doći ovde.
Jer koren se ne vidi, ali bez njega, sve vene.

Nećemo mrzeti. Nećemo zaboraviti. Nećemo odustati. Jer mi ne postojimo zato što nas neko priznaje. Mi postojimo jer smo seme koje nijedna laž ne može da iskopa.
I zato, neka govore. Neka se odriču. Neka se diče novim imenima. Ali neka znaju:
Ništa novo ne traje dugo kad je sazidano na laži.

A ono što je staro, a istinito, ne mora da se brani. Samo treba da postoji. I da sija.
Jer Srbin ne treba da viče da bi se čuo. On je bio pre vike. I biće i kad svi utihnu.

https://www.tiktok.com/@perunova_deca/photo/7507351516274019640?is_from_webapp=1&sender_device=pc
 

Back
Top