NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Не доказује га уопште.Ниси га читао.Zašto bi neki pop iz Duklje dokazivao hrvatstvo tamo gdje ga navodno nikada nije bilo?![]()
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Не доказује га уопште.Ниси га читао.Zašto bi neki pop iz Duklje dokazivao hrvatstvo tamo gdje ga navodno nikada nije bilo?![]()
Нико до Томе Архиђскона.
Присуство Хрвата је неоспорно чак и у Боки Которској али се не прави црвена тачније млетачна хрватска на основу неколико гробља.
Исто што и Срби не претендују на Солун на основу гробља српских јунака у Солуну. Иако је Солун био под влашћу Милутина не зовемо га српским градом.
Нити истичемо право на Хрватску на основу војне крајне а било је Срба у Хрватској готово колико и Хрвата на хрватсјим територија па нисмо такве леванске циганштуре да на основу тога неком одузимамо територије иако смо их својом крвљу платили.
Према неким немачким картографима, узмимо да је и трећина довољно је.Kad vas je to u Hrvatskoj bilo skoro koliko i nas?
Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.I ne baš, tamo gdje pravoslavna crkva nema utjecaj ima narodnog jezika u dokumentima poput bosanskih. Srpske su pisane crkvenoslavenskim.
Veliko prisustvo narodnog govora u crkvenoslavenskom je veliko pretjerivanje, to je bila bit tog jezika da poput latinskog na zapadu bude jezik sporazumijevanja medu slavenskim narodima.
Redakcije se izdvajaju tek po ponekim riječima ili izrazima svojstvenih pojedinom jeziku koji su "pobjegli" pisaru.
Ako misliš na period NDH onda si u pravu, al u svoju obranu ja prvi tu nakaradnu državu ne smatram Hrvatskom pa je nisam ni uzea u obzir kad si spominja te podatke. Al u pravu si tako da stoji tvoja prva(ili bolje reć druga) tvrdnja.Према неким немачким картографима, узмимо да је и трећина довољно је.
О Боже.......Zašto bi neki pop iz Duklje dokazivao hrvatstvo tamo gdje ga navodno nikada nije bilo?![]()
d mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija. Uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi Salonitansku crkvu kao mitropoliju, pod čiju je upravu stavio ove crkve naime: Split, Trogir, Skradin, Vranu, što je sad tvrdjava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzium. Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom. Svugdje, pak, u pokrajinama odredio je bana, to jest vojvodu, od svoje braće po krvi, i župane, to jest kneževe, i satnike, to jest, centurione, od plemenitijih ljudi iz istih pokrajina. Dao je pak svakome banu, to jest vojvodi, vlast da ima pod sobom sedam centuriona, koji bi pravo sudili narodu i primali danak, i predavali ga banu. Banovi bi poslije toga polovinu predavali kralju a polovinu zadržavali za sebe. A kneževima, to jest županima, zapovijedio je da svaki ima pod sobom jednog satnika, koji bi s njim jednako pravedno sudio narodu, a dva dijela danka kneževi, to jest župani da, da daju kralju, a treći, pak, da zadrže za svoju upotrebu. Banovima ili vojvodama da ne polažu nikakav račun, već da vladaju županijama istih pokrajina, a račun da polažu samo kralju. Uveo je mnoge zakone i dobre običaje, a ko želi da ih upozna neka čita knjigu o slovenima, koja se zove "Metodijus", tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj. I tako kada je sve obavljeno, kardinali i episkopi, i carevi izaslanici, pošto ih je kralj otpuštio, zahvaljujući Bogu i kralju i sa mnogim darovima koje im je kralj dao, vratili su se u svoja mjesta. Tako isto i banovi i župani, kao i centurioni nedavno postavljeni, sa cijelim narodom hvaleći Boga, i pozdravljajući kralja, otišli su svaki u svoju pokrajinu i oblast.Ппвеље дипломатске нису на црквенословендком већ мешање са народним говором где добијамо редакције црквенословенског у дипломатском језику у цркви остаје непроменљив.Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.
Jezik slavenskog seljačkog stanovništva je bio puno siromašniji, time i arhaičniji - što je omogućavalo visoku razinu sporazumijevanja među raznim Slavenima - a značajan rast u opsegu rječnika i gramatičkih standarda dolazi tek kasnije u 18. stoljeću sa uvođenjem općeg obrazovanja.Nisu se Slavenima mogli lako sporazumijevati ni 600. godine, kamoli 1000 godina kasnije kad dobar dio njih ima već knjizevnost koja se ne razlikuje puno od njihovih današnjih jezičnih standarda. Pravoslavni Slaveni su po običaju kasnili stoljećima za Slavenima iz zapadnog kulturnog kruga.
Sve drugo je romantičarsko sanjarenje.
Nije pričao ćirilički gospe ti, niti činjenica da je tekst napisan na latinici igra ulogu - nego je Florio koristio pogrešan naziv za slavenski jezik toga mjesta(hrvatski jezik, dakle) zbog činjenice da se slavensko pismo - ćirilica - nekada nazivalo i srpskim pismom, a jezik i pismo je tada bilo lako poistovjetiti od stranaca. Dakle, Florio je u suštini rekao: prvo ću ja pročitati proglas na talijanskom, a onda ti Ivane viči u sred grada na slavenskom jeziku - koji je Florio pogrešno nazvao srpskim. Da je Florio koristio bilo koji drugi naziv: da je rekao viči na dalmatinskim, bosanskom, ilirskom - Ivan bi razumio da Florio traži od njega da viče na domaćem slavenskom jeziku - koji je bio hrvatski - i isto bi vikao.Kao što piše u uvodu, Florio je pročitao zabranu kako je napisana jer piše "i slijedi", a Ivan izvikivač ju je zatim ponovio na srpskom za koji nema tekst da bi znali u čemu se toliko razlikovao da bi trebao poseban prijevod. Nije mogao ćirilično pričati da bi se odnosilo na pismo.
Možda toga ima, ali to je izuzetak.Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.
Nitko ne zna kakav je bio izvorni srpski, nema ga zapisano. Zato je praktično nemoguće naći prijepise srpskih tekstova jer to danas nitko ne bi razumio, ako nešto ima to je prijevod na moderni srpski.Jezik slavenskog seljačkog stanovništva je bio puno siromašniji, time i arhaičniji - što je omogućavalo visoku razinu sporazumijevanja među raznim Slavenima - a značajan rast u opsegu rječnika i gramatičkih standarda dolazi tek kasnije u 18. stoljeću sa uvođenjem općeg obrazovanja.
Ideja da se pravoslavcima u okolini trebalo obraćati posebnim dijalektom je apsurdna.
Nije pričao ćirilički gospe ti, niti činjenica da je tekst napisan na latinici igra ulogu - nego je Florio koristio pogrešan naziv za slavenski jezik toga mjesta(hrvatski jezik, dakle) zbog činjenice da se slavensko pismo - ćirilica - nekada nazivalo i srpskim pismom, a jezik i pismo je tada bilo lako poistovjetiti od stranaca. Dakle, Florio je u suštini rekao: prvo ću ja pročitati proglas na talijanskom, a onda ti Ivane viči u sred grada na slavenskom jeziku - koji je Florio pogrešno nazvao srpskim. Da je Florio koristio bilo koji drugi naziv: da je rekao viči na dalmatinskim, bosanskom, ilirskom - Ivan bi razumio da Florio traži od njega da viče na domaćem slavenskom jeziku - koji je bio hrvatski - i isto bi vikao.
Sve ekspert do eksperta. Srpskoslovenski je naziv za srpsku redakciju crkvenoslovenskog. Slavenosrpski je produkt 18. stoljeća. I to nije izuzetak već pravilo. Sam Dušanov zakonik je tako napisan.Možda toga ima, ali to je izuzetak.
Srpskoslavenski je produkt 18.st. i koristio se do 1867. u Srbiji.
Vjerojatno je Dušanov zakonik izmišljotina 18.st. Nema originala .Sve ekspert do eksperta. Srpskoslovenski je naziv za srpsku redakciju crkvenoslovenskog. Slavenosrpski je produkt 18. stoljeća. I to nije izuzetak već pravilo. Sam Dušanov zakonik je tako napisan.
Ti mene ne shvaćaš.Nitko ne zna kakav je bio izvorni srpski, nema ga zapisano. Zato je praktično nemoguće naći prijepise srpskih tekstova jer to danas nitko ne bi razumio, ako nešto ima to je prijevod na moderni srpski.
A odakle je Florio Stai? Iz Ljubuškog?Nema potrebe izmišljati kad jasno piše u uvodu da će biti pročitan zapisan tekst koji sam postavio i da će posebno biti izgovoren na srpskom.
Nigdje se ne spominje talijanski jer to nema smisla u Dubrovniku u ono vrijeme, niti se ima taj tekst u arhivi na talijanskom ili srpskom, samo na dubrovačkom hrvatskom.
Ti mene ne shvaćaš.
Kada Kolumbo spominje Indijance, on ne govori o stanovništvu Indije, već pogrešno naziva domaće stanovništvo koje je zatekao u Americi.
Kada Porfirogenet spominje Turke, on ne govori o stanovništvu Turske, već pogrešno naziva Mađare.
Kada Florio spominje "lingua seruiana", on ne govori o jeziku Srba, već pogrešno naziva domaći slavenski jezik.
Ti uporno i dalje pričaš o jeziku kojim su pričali Srbi, a ja ti govorim da o tome uopće nije riječ.
A odakle je Florio Stai? Iz Ljubuškog?
Tekst je napisan na talijanskom, i Florio veli da će ga prvo on pročitati, pa onda Ivan. Mlečani i Talijani su bili glavni trgovinski partneri Dubrovniku, i imali su značajan utjecaj u gradu. Jedan proglas je bio njima, drugi domaćima. Jedan proglas je bio na talijanskom, drugi na slavinskom tj. hrvatskom.
Па да и српски и босански, лагински, абориџиндки, албански, дигестански, абарски све су то замењиви придеви за језик хрватске књижевности од чега је једино хрватски присвојни придев а ови сви остали описни.Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
jel ustav ima original ili je postoji napisan u što više primeraka da bi bio primenljiv na administrativno predviđenom području. Ima priličan broj očuvanih primeraka iz 15. veka.Vjerojatno je Dušanov zakonik izmišljotina 18.st. Nema originala .
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 2Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 3Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 5Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 6Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
Primer br. 8Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir
https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti
https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika