Čiji je Dubrovnik ?

[NickFreakyrgios]

Zašto bi neki pop iz Duklje dokazivao hrvatstvo tamo gdje ga navodno nikada nije bilo?

Не доказује га уопште.Ниси га читао.

 

[Ovi jedan]

Нико до Томе Архиђскона.
Присуство Хрвата је неоспорно чак и у Боки Которској али се не прави црвена тачније млетачна хрватска на основу неколико гробља.
Исто што и Срби не претендују на Солун на основу гробља српских јунака у Солуну. Иако је Солун био под влашћу Милутина не зовемо га српским градом.
Нити истичемо право на Хрватску на основу војне крајне а било је Срба у Хрватској готово колико и Хрвата на хрватсјим територија па нисмо такве леванске циганштуре да на основу тога неком одузимамо територије иако смо их својом крвљу платили.

Kad vas je to u Hrvatskoj bilo skoro koliko i nas?

 

[NickFreakyrgios]

Kad vas je to u Hrvatskoj bilo skoro koliko i nas?

Према неким немачким картографима, узмимо да је и трећина довољно је.

 

[Frontiersman]

I ne baš, tamo gdje pravoslavna crkva nema utjecaj ima narodnog jezika u dokumentima poput bosanskih. Srpske su pisane crkvenoslavenskim.
Veliko prisustvo narodnog govora u crkvenoslavenskom je veliko pretjerivanje, to je bila bit tog jezika da poput latinskog na zapadu bude jezik sporazumijevanja medu slavenskim narodima.
Redakcije se izdvajaju tek po ponekim riječima ili izrazima svojstvenih pojedinom jeziku koji su "pobjegli" pisaru.

Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.

 

[Ovi jedan]

Према неким немачким картографима, узмимо да је и трећина довољно је.

Ako misliš na period NDH onda si u pravu, al u svoju obranu ja prvi tu nakaradnu državu ne smatram Hrvatskom pa je nisam ni uzea u obzir kad si spominja te podatke. Al u pravu si tako da stoji tvoja prva(ili bolje reć druga) tvrdnja.

 

[Лекизан]

Zašto bi neki pop iz Duklje dokazivao hrvatstvo tamo gdje ga navodno nikada nije bilo?

О Боже.......
https://forum.krstarica.com/threads...kraljeva-falsifikat-mavra-orbina-1601.980125/

 

[NickFreakyrgios]

VIII
Uistinu, poslije smrti četiri nemilostiva kralja, rodio se od njihove loze neki Zvonimir, koji je primio kraljevstvo i prestao da goni hrišćane. U njegovo vrijeme cvjetao je kao ruža neki filozof po imenu Konstantin iz grada Soluna, sin nekog plemića Leona, čovjek u svemu veoma svet, i vrlo duboko upućen u svete spise jos od dječaštva. Ovaj čovjek nagnan Svetim Duhom, napustivši svoj grad Solun, dođe u pokrajinu Cezareju i tamo raspravljajuci mnogo dana sa mnogim filozofima pobijedi ih i svojom naukom i pripovijedanjem preobrati čitavu pokrajinu Cezareju u vjeru Isusa Hrista, i svi su bili kršteni u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Poslije toga obratio je čitav bugarski narod, koji je isto tako bio kršten u vjeri Svetoga Trojstva.

IX
Međutim preminuo je kralj Zvonimir i kraljevstvo je primio njegov sin po imenu Svetopelek. Odista dok je Svetopelek vladao, poslao je papa Stefan pismo časnom čovjeku, učenom Konstantinu, pozivajući ga k sebi. Čuo je bio naime o njemu da je svojim propovijedanjem uspio da preobrati bezbrojan narod, i zbog toga je želio da ga vidi. I tako je Konstantin najsvetiji covjek, zaredio svještenike, načinivši pismo za slovenski jezik, preveo je Hristovo Jevandjelje i Psaltir i sve svete knjige Starog i Novog zavjeta sa grčkog na slovensko pismo, uredio im je i liturgiju po grčkom načinu, i učvrstio ih je u Hristovoj vjeri, oprostivši se sa svima koje je preveo u Hristovu vjeru, prema apostolskoj naredbi požuri da otputuje u Rim. A dok je putovao prođe kroz kraljevstvo kralja Svetopeleka koji ga je primio s počastima.Tada Božji čovjek Konstantin, kome je papa Stefan kasnije kada ga je posvetio za monaha nadjenuo ime Kiril, poče da propovjeda kralju jevanđelje Hristovo i vjeru Svete Trojice. Na njegove propovjedi kralj Svetopelek je povjerovao u Hrista, i pokršten je sa svim njegovim kraljevstvom, i postao je provjereni i odani poštovalac Svete Trojice. Nekoliko dana kasnije, dok je boravio kod kralja ovaj veoma blaženi čovjek, učvrstio ga je u vjeri i učenju Hristovom i oprostivši se od svih hrišćana, otputovao je u Rim. U to vrijeme načinjeno je veliko veselje i hrišćani, spuštivši se sa planina i skrivenih mjesta, đe su bili rasuti, počeše da hvale i blagosiljaju ime Gospoda, koji spašava one koji se u njega uzdaju.

Poslije je kralj Svetopelek naredio hrišćanima koji se služahu latinskim jezikom, da se vrate svaki u svoje njesto, i da obnove gradove i naselja, koja su ranije pagani razorili. Kralj je još htio da se u njegovo doba ponovo zapamte, opišu i zabilježe granice i krajišta svih pokrajina i oblasti njegovog kraljevstva, riječima im je ovo iznio, ali u to vrijeme nije se našao niko, koji bi kralju dao siguran odgovor o ovoj stvari. Tada kralj, pun Božije mudrosti, i koristeći zdrav razum, posla mudrace i plemenite ljude kao glasnike časnom i apostolskom čovjeku, papi Stefanu, i caru Konstantinopoljskog grada Mihailu, moleći i tražeći da ga udostoje i pošalju po veoma mudrim ljudima stare privilegije, u kojima su zapisane granice i krajišta, pokrajine i oblasti ili zemlje. A kada su kraljevi poslanici stigli u Rim, i saopštili kraljeve riječi papi Stefanu, časni papa mnogo se obradovao a najviše, jer je ulučio priliku da pošalje veoma mudre ljude, koji bi novajliju u vjeri i slabašnog još kralja i njegov narod napasli i nahranili nebeskim hljebom i životnom riječju. I tako posla svoga vikara, po imenu Honorija, kardinala - svještenika svete rimske crkve, kome je predao moć da obavezuje i razriješuje, da uništava i razara, gradi i zasejava, kao sto je običaj, kada rimska stolica šalje po stranama svijeta poslanike ili vikare, i takođe mu je naredio da povede sa sobom jos dva kardinala - episkopa, koji bi narodu sada u vjeri posvjećivali episkope, ili crkve, i riječ života svakodnevno zasijavali u njihovim srcima. Pošto su stigli kardinali i episkopi zatekoše kralja u ravnici Dalme, a on ih je primio sa mnogo počasti i poštovanja. Tada kralj zapovijedi da se u toj istoj ravnici Dalme sakupi sav narod zemlje, i njegovog kraljevstva. Međutim dok se narod sakupljao, stigoše plemeniti i mudri izaslanici Lav i Jovan, koje je poslao car Mihailo i drugi mudri ljudi, koji su primljeni od kralja i kardinala s poštovanjem. Kada su se sakupili svi, kako oni koji govorahu latinskim jezikom, tako i oni koji govorahu slovenskim jezikom po naredbi apostolskog vikara Honorija, i najhrišćanskijeg kralja Svetopeleka načiniše sabor u toku dvanaest dana. Na njemu se osam dana raspravljalo o božanskom zakonu i Svetom pismu i položaju crkve, a ostala četiri dana bilo je govora o kraljevoj moći, o vojvodama, o kneževima i satnicima i o položaju kralja. Na tom istom saboru dok je slušao čitav narod, ponovo su pročitane stare privilegije, kako latinske tako i grčke, poslate od pape i od cara, o podjeli pokrajina ili zemalja, kako su zapisali i odredili drevni carevi. I tako je riješio kralj i sav narod. Dvanaestog dana, pošto je završen sabor, rukom vikara Honorija i kardinala i episkopa kralj je krunisan, i to je krunisan po obredu rimskih kraljeva, i načinjeno je veliko veselje u narodu i u cijelom njegovom kraljevstvu. Poslije toga zapovijedio je kralj da se posvete arhiepiskopi , jedan u Splitu, a drugi u Duklji;isto tako su posvećeni mnogi episkopi, i crkve koje su bile porušene i oskrnavljene, obnovljene su i osvećene. Kralj je odredio takođe, da niko ne ometa ni u čemu nijednu crkvu, ili da ima neku moć pod čijom je jurisdikcijom ta crkva, ako bi pak drukčije činio, povrijedio bi kraljevsku krunu. Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku sa planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje sa planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku Dunav, nazvao je Srbija. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajined mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i donja Dalmacija. Uz saglasnost gospodina pape Stefana i njegovih izaslanika, ustanovi Salonitansku crkvu kao mitropoliju, pod čiju je upravu stavio ove crkve naime: Split, Trogir, Skradin, Vranu, što je sad tvrdjava Zadra, Nin, Rab, Osor, Krk i Epidaur, koji se sada zove Raguzium. Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se jos kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili mitropoliju pod čijom su upravom proglasili ove crkve, a naime:Bar, Budvu, Kotor, Ulcinj, Drač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju, Zahumlje. Srbiju, pak koja se naziva i Zagorje, podijelio je u dvije pokrajine:jednu od velike rijeke Drine prema zapadnoj strani, sve do planine Pini, koju je nazvao još Bosnom. Drugu, pak, od iste rijeke Drine prema istočnoj strani sve do Lipljana i Laba, koju je nazvao Raškom. Svugdje, pak, u pokrajinama odredio je bana, to jest vojvodu, od svoje braće po krvi, i župane, to jest kneževe, i satnike, to jest, centurione, od plemenitijih ljudi iz istih pokrajina. Dao je pak svakome banu, to jest vojvodi, vlast da ima pod sobom sedam centuriona, koji bi pravo sudili narodu i primali danak, i predavali ga banu. Banovi bi poslije toga polovinu predavali kralju a polovinu zadržavali za sebe. A kneževima, to jest županima, zapovijedio je da svaki ima pod sobom jednog satnika, koji bi s njim jednako pravedno sudio narodu, a dva dijela danka kneževi, to jest župani da, da daju kralju, a treći, pak, da zadrže za svoju upotrebu. Banovima ili vojvodama da ne polažu nikakav račun, već da vladaju županijama istih pokrajina, a račun da polažu samo kralju. Uveo je mnoge zakone i dobre običaje, a ko želi da ih upozna neka čita knjigu o slovenima, koja se zove "Metodijus", tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj. I tako kada je sve obavljeno, kardinali i episkopi, i carevi izaslanici, pošto ih je kralj otpuštio, zahvaljujući Bogu i kralju i sa mnogim darovima koje im je kralj dao, vratili su se u svoja mjesta. Tako isto i banovi i župani, kao i centurioni nedavno postavljeni, sa cijelim narodom hvaleći Boga, i pozdravljajući kralja, otišli su svaki u svoju pokrajinu i oblast.
Ovaj veoma sveti kralj vladao je pored toga četrdeset godina i četiri mjeseca, i rodio je sinove, i kćeri, i umro je sedamnaestog dana mjeseca marta, a sahranjen je u crkvi Svete Marije u dukljanskom gradu sa počastima i sa velikim ispraćajem tada ga je sakupljeni narod plačući ožalio. A u istoj crkvi, u kojoj je sahranjen, izabrali su njegovog sina Svetolika, tu su ga arhiepiskop i episkop posvetili i krunisali. Od toga dana, najzad nastao je običaj da se u istoj crkvi biraju i zaređuju svi kraljevi te zemlje.

X
Tako Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti, i sa svima je bio u miru. Rodio je sinove i kćeri, i umro je dvanaeste godine svoga kraljevanja. Zavladao je umjesto njega njegov sin Vladislav.


Сад нађи ми овде шта је доказао о чему прича?
О великоморавском краљу Светоплуку његовом оцу немилостивом краљу Звонимиру!

Прво дели горњу и доњу Далмацију према Сплитским саборима у 10. веку импутира у 9. веку Методију и Ћирилу јер се помиње папа Стефан 5 вероватно патријарх Фотије поново изабран и ово је било време Василија Македонца који је Порфирогенитов деда за чије време се Хрвати ослобађају од Франака и први пут ступају у интераквију са приморским градовима јер заустављају одбегле становнике острва које су Неретвљани протерали.

Дакле овај део је толико документован од Порфирогенита који има и дело Вита Басилија свом деди зачетнику династије Порфирогенита односно Македонаца.
Дакле папа Стефан 5 је био у добрим односима са Василијем Македонцем и тражи заштиту византијске војске од Сарацена.

Дакле ово је толико дебилно и то је једини помен црвене Хрватске као регије или горње Далмације што не знамо ни од Василија нити Лава Мудрог нити Порфирогенита нити било ког папе или западног хроничара.
Како се црвена Хрватска више никад нигде не спомиње у делу ово би могла бити каснија интервенција јер овај део према Ковалском није старији од 14. века када свест о Ћирилу и Медодију стиже у Далмацију и тамо се нешто зна о томе.
Дакле само једном у читавом делу помиње црвену Хрватску.
Другу реченицу котисти горња Далмација са 2 епископије Србије једна је Рашка/Босна друга епископија Србија је у Дукљи иако се овде помиње Дукља као епископски Град који је разорен већ у 7. веку.

Дакле тотално фиктивно да један краљ поред ромејског цара и папе сазива 10 никејански сабор у Далми и дели Балкан и сви свештеници од истока до запада му долазе на ноге да подели краљевство.
Мсм. боље да не коментаришем ово.

 

[NickFreakyrgios]

Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.

Ппвеље дипломатске нису на црквенословендком већ мешање са народним говором где добијамо редакције црквенословенског у дипломатском језику у цркви остаје непроменљив.

Али ајде да је дошао јуче па да губиш вре е нањега ту је већ најмање 10. година и врти једно те исто.

 

[ronhilllol]

Nisu se Slavenima mogli lako sporazumijevati ni 600. godine, kamoli 1000 godina kasnije kad dobar dio njih ima već knjizevnost koja se ne razlikuje puno od njihovih današnjih jezičnih standarda. Pravoslavni Slaveni su po običaju kasnili stoljećima za Slavenima iz zapadnog kulturnog kruga.
Sve drugo je romantičarsko sanjarenje.

Jezik slavenskog seljačkog stanovništva je bio puno siromašniji, time i arhaičniji - što je omogućavalo visoku razinu sporazumijevanja među raznim Slavenima - a značajan rast u opsegu rječnika i gramatičkih standarda dolazi tek kasnije u 18. stoljeću sa uvođenjem općeg obrazovanja.

Ideja da se pravoslavcima u okolini trebalo obraćati posebnim dijalektom je apsurdna.

Kao što piše u uvodu, Florio je pročitao zabranu kako je napisana jer piše "i slijedi", a Ivan izvikivač ju je zatim ponovio na srpskom za koji nema tekst da bi znali u čemu se toliko razlikovao da bi trebao poseban prijevod. Nije mogao ćirilično pričati da bi se odnosilo na pismo.

Nije pričao ćirilički gospe ti, niti činjenica da je tekst napisan na latinici igra ulogu - nego je Florio koristio pogrešan naziv za slavenski jezik toga mjesta(hrvatski jezik, dakle) zbog činjenice da se slavensko pismo - ćirilica - nekada nazivalo i srpskim pismom, a jezik i pismo je tada bilo lako poistovjetiti od stranaca. Dakle, Florio je u suštini rekao: prvo ću ja pročitati proglas na talijanskom, a onda ti Ivane viči u sred grada na slavenskom jeziku - koji je Florio pogrešno nazvao srpskim. Da je Florio koristio bilo koji drugi naziv: da je rekao viči na dalmatinskim, bosanskom, ilirskom - Ivan bi razumio da Florio traži od njega da viče na domaćem slavenskom jeziku - koji je bio hrvatski - i isto bi vikao.

 

[Mej bregami]

Ovo je potpuno netačno. Narodnog jezika ima u državnim dokumentima pravoslavne srpske države. I uopšte nema pretjerivanja oko ulaska narodnog jezika u srpskoslovenski. Zao se kaže da je u srpskom jeziku u srednjem vijeku prisutna diglosija, gdje imaš tipa rečenicu na srpskoslovenskom, pa sljedi rečenica na srpskom narodnom. Mješanja ova dva jezika su česta.

Možda toga ima, ali to je izuzetak.
Srpskoslavenski je produkt 18.st. i koristio se do 1867. u Srbiji.

 

[Mej bregami]

Jezik slavenskog seljačkog stanovništva je bio puno siromašniji, time i arhaičniji - što je omogućavalo visoku razinu sporazumijevanja među raznim Slavenima - a značajan rast u opsegu rječnika i gramatičkih standarda dolazi tek kasnije u 18. stoljeću sa uvođenjem općeg obrazovanja.

Ideja da se pravoslavcima u okolini trebalo obraćati posebnim dijalektom je apsurdna.

Nije pričao ćirilički gospe ti, niti činjenica da je tekst napisan na latinici igra ulogu - nego je Florio koristio pogrešan naziv za slavenski jezik toga mjesta(hrvatski jezik, dakle) zbog činjenice da se slavensko pismo - ćirilica - nekada nazivalo i srpskim pismom, a jezik i pismo je tada bilo lako poistovjetiti od stranaca. Dakle, Florio je u suštini rekao: prvo ću ja pročitati proglas na talijanskom, a onda ti Ivane viči u sred grada na slavenskom jeziku - koji je Florio pogrešno nazvao srpskim. Da je Florio koristio bilo koji drugi naziv: da je rekao viči na dalmatinskim, bosanskom, ilirskom - Ivan bi razumio da Florio traži od njega da viče na domaćem slavenskom jeziku - koji je bio hrvatski - i isto bi vikao.

Nitko ne zna kakav je bio izvorni srpski, nema ga zapisano. Zato je praktično nemoguće naći prijepise srpskih tekstova jer to danas nitko ne bi razumio, ako nešto ima to je prijevod na moderni srpski.

Nema potrebe izmišljati kad jasno piše u uvodu da će biti pročitan zapisan tekst koji sam postavio i da će posebno biti izgovoren na srpskom.
Nigdje se ne spominje talijanski jer to nema smisla u Dubrovniku u ono vrijeme, niti se ima taj tekst u arhivi na talijanskom ili srpskom, samo na dubrovačkom hrvatskom.

 

[Frontiersman]

Možda toga ima, ali to je izuzetak.
Srpskoslavenski je produkt 18.st. i koristio se do 1867. u Srbiji.

Sve ekspert do eksperta. Srpskoslovenski je naziv za srpsku redakciju crkvenoslovenskog. Slavenosrpski je produkt 18. stoljeća. I to nije izuzetak već pravilo. Sam Dušanov zakonik je tako napisan.

 

[Mej bregami]

Sve ekspert do eksperta. Srpskoslovenski je naziv za srpsku redakciju crkvenoslovenskog. Slavenosrpski je produkt 18. stoljeća. I to nije izuzetak već pravilo. Sam Dušanov zakonik je tako napisan.

Vjerojatno je Dušanov zakonik izmišljotina 18.st. Nema originala .

 

[ronhilllol]

Nitko ne zna kakav je bio izvorni srpski, nema ga zapisano. Zato je praktično nemoguće naći prijepise srpskih tekstova jer to danas nitko ne bi razumio, ako nešto ima to je prijevod na moderni srpski.

Ti mene ne shvaćaš.

Kada Kolumbo spominje Indijance, on ne govori o stanovništvu Indije, već pogrešno naziva domaće stanovništvo koje je zatekao u Americi.
Kada Porfirogenet spominje Turke, on ne govori o stanovništvu Turske, već pogrešno naziva Mađare.
Kada Florio spominje "lingua seruiana", on ne govori o jeziku Srba, već pogrešno naziva domaći slavenski jezik.

Ti uporno i dalje pričaš o jeziku kojim su pričali Srbi, a ja ti govorim da o tome uopće nije riječ.

Nema potrebe izmišljati kad jasno piše u uvodu da će biti pročitan zapisan tekst koji sam postavio i da će posebno biti izgovoren na srpskom.
Nigdje se ne spominje talijanski jer to nema smisla u Dubrovniku u ono vrijeme, niti se ima taj tekst u arhivi na talijanskom ili srpskom, samo na dubrovačkom hrvatskom.

A odakle je Florio Stai? Iz Ljubuškog?

Tekst je napisan na talijanskom, i Florio veli da će ga prvo on pročitati, pa onda Ivan. Mlečani i Talijani su bili glavni trgovinski partneri Dubrovniku, i imali su značajan utjecaj u gradu. Jedan proglas je bio njima, drugi domaćima. Jedan proglas je bio na talijanskom, drugi na slavinskom tj. hrvatskom.

 

[Harvat]

Ti mene ne shvaćaš.

Kada Kolumbo spominje Indijance, on ne govori o stanovništvu Indije, već pogrešno naziva domaće stanovništvo koje je zatekao u Americi.
Kada Porfirogenet spominje Turke, on ne govori o stanovništvu Turske, već pogrešno naziva Mađare.
Kada Florio spominje "lingua seruiana", on ne govori o jeziku Srba, već pogrešno naziva domaći slavenski jezik.

Ti uporno i dalje pričaš o jeziku kojim su pričali Srbi, a ja ti govorim da o tome uopće nije riječ.


A odakle je Florio Stai? Iz Ljubuškog?

Tekst je napisan na talijanskom, i Florio veli da će ga prvo on pročitati, pa onda Ivan. Mlečani i Talijani su bili glavni trgovinski partneri Dubrovniku, i imali su značajan utjecaj u gradu. Jedan proglas je bio njima, drugi domaćima. Jedan proglas je bio na talijanskom, drugi na slavinskom tj. hrvatskom.

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

 

[NickFreakyrgios]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Па да и српски и босански, лагински, абориџиндки, албански, дигестански, абарски све су то замењиви придеви за језик хрватске књижевности од чега је једино хрватски присвојни придев а ови сви остали описни.

 

[Mrkalj]

Vjerojatno je Dušanov zakonik izmišljotina 18.st. Nema originala .

jel ustav ima original ili je postoji napisan u što više primeraka da bi bio primenljiv na administrativno predviđenom području. Ima priličan broj očuvanih primeraka iz 15. veka.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 1

1550. godine je u Beogradu potvrdio neke činjenice na srpskom jeziku i pismu, neki Stjepan Radoslavić, dok se Dubrovčanin Goce potpisao italijanski. Posle je dubrovački kancelar de Primo to homologirao i dao svoj potpis, kako sam kaže "u srpskom jeziku":


Subscritionem lingue serviane feci.


Jireček, koji to saopštava, kaže da je prvi put ovako označio svoj potpis dubrovački "kancelar rečenog jezika", jer je do tada pisao da se to čini in lingua slava. (Constantin Jireček im Archiv fur slavische Philologie, Band XXI, J. 1899. S. 500.). Jedan dokaz više da su se izrazi serbo i slavo u Dubrovniku identifikovali.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 2

U Rešetarevom Zborniku (Rešetarov Zbornik, Dubrovnik 1931. str. 269.) navodi se jedan podatak iz Dubrovačkog arhiva, iz godine 1568, kojim dubrovački nadbiskup i Senat daje dozvolu izvesnim štamparima italijanskim



"da štampaju neke knjige iz Svetog pisma u srpskom jeziku".


I taj je podatak prvi put saopšten 1914.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 3

Evo primera jedne poslanice upućene turskom dvoru sredinom XVII veka, povodom promene prestola, sa izričnim opredeljenjem jezika kao srpskog.

Iako turski vazali, Dubrovčani nisu čestitali sultanu Selimu II, sinu Sulejmana Veličanstvenog stupanje na presto odmah čim su saznali za tu vest u septembru 1566. godine. Prema diplomatskom ceremonijalu onoga vremena, morali su da čekaju službeno saošptenje koje im je stiglo po naročitom čaušu iz Drenopolja. Tek tada su odlučili da izvrše svoju vazalsku obavezu. Po običaju su najpre doneli odluku da obdare čauša Feriza sa 150 dukata i dve tube tkanina. Istog dana (19. oktobra 1566) odlučili su da pošalju dva plemića kao poklisare koji će čestitati novom sultanu stupanje na presto. Izabrani su (21. oktobra) Mihailo Markov Lukarević i Nikola Vlahov Sorkočević. Sutradan je Senat rešavao o sastavu čestitke i pitanje na kojem će jeziku taj akt biti sastavljen. Predlog da se čestitka uputi istovremeno na italijanskom i srpskom odbijen je i rešeno je da to bude samo na jednom od ta dva jezika. Srpski jezik je prevagnuo: sa 23 prema 11 odlučeno je da odgovor bude


"in sermone serviano".


Pošto su izrazili "svoj beskrajni bol" zbog smrti Selimovog oca Sulejmana "našeg velikog gospodara, milostivog zaštitnika i čuvara", Dubrovčani su uveravali novog sultana u svoju odanost kao "najpokorniji i najverniji haračari i sluge ... uzvišene Otomanske kuće". Naglasili su da upućuju žarke molitve Bogu, i danju i noću, da da Selimu zdravlje, dug život i stalnu pobedu nad neprijateljima. Pošto je ovaj akt imao značaj izjave vazalske odanosti, on je unesen i u zapisnik Senata, ali u italijanskom prevodu — "premda je bio napisan i odaslan na srpskom jeziku", kako je rečeno u uvodu prevoda.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 4

Godine 1564. postavlja dubrovački senat pisara na srpskom jeziku ovim rečima:


Prima pars est de dando onus lingue serviane Hieronyimo Francisci de Primo...


(Objavljeno u Radu Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 115, g. 1893, str. 204.).

Zatim mu se određuje plata i supstituisanje. Pod senatom, kako su ga nazvali u Zagrebu, razume se "Veće umoljenih", Consilium Rogatorum, a srpski pisar (kancelar) nije isti koji u prvom primeru, samo je iz iste porodice. Tamo je bio Nikola Paskvalin De Primo, a ovde Jeronim Franov De Primo. Nikola mu je bio stric (patruus), i on je bio pravi kancelar, a Jeronim njegov supstitut.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 5


Ovo je jedan od najznačajnijih primera srpskog imena jezika u Dubrovniku. Odnosi se na prvu polovinu XVII veka, tačnije, na godinu 1638. Radi se o jednom obaveštenju građanima, o jednom oglasu na italijanskom jeziku sa srpskim dodatkom (u latinici). On je objavljen prvi put u zadarskom "Srpskom Listu" 1886; br. 52, a posle u dubrovačkom časopisu "Srđu" za godinu 1902, str. 170. Ja sam ga našao kod Đerića (Vasilije Đerić, O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našega naroda, Drugo, vrlo povećano izdanje. U Biogradu 1914., str. 32), koji je dopunio skraćene izraze (mesec, dan, titule itsl.). Tamo stoji:

A di primo Novembre 1638. De consulti de' Signor Officiali si grida e proclama l'infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior intelligenza d'ognuno ...

Po zapovijedi Off. od Pramatike, dava se na znanje svakomu ...".


Taj dodatak na srpskom jeziku latinicom nalazi se na samom aktu. U sadržaju na italijanskom stoji da se po naredbi nadležnih ("gospode oficijala") "telali (izvikuje) i obznanjuje dole označeni sadržaj u srpskom jeziku da bi ga svak bolje razumeo..."


Prema snimku, tekst dokumenta iz 1638. godine (Državni arhiv u Dubrovniku, seriјa 87, knj. 1, fol. 29) glasi (uz razrešavanje ligatura u italiјanskom delu teksta):

il di primo di 9bre 1638

De mandato degli Signori officiali sopra la pramatica si grida, et proclama infrascritto tenore in lingua seruiana per maggior intelligenza di ogni uno alla loggia del Commune per Iuan riuiero perlegente me Florio Stai et segue

Pó sapouiedi gospode officiala od pramattiche, dauase na snagne suakomu od coiemugodi drago ies uarste; da su dosle bile sabragnene i ú napriedase takoghier sabragnuiu hagline uesene illiri malo illiti uele, isuan cegliadim sduora sa deset godiscta samo, i drusiem u gradu po kuchi, i pó giardinu, i na duoru isuan cuchie, ma pod haglinam scrouito, sa pet godisc samo, takoghier sabragnuiuse liste, i istrisi od koiemugodi drago uarste, i raspliet isuan miere; i gneguoa costa kakono u pramattizi, i to sabragnuiese; illiti po kuchi; illiti na duoru; iliti u gradu u suako brieme, sato suak ú tridni od danas, bichie poslusciat receno od sgara, inakochie bit castigan; i stauglien u pienu bes niedne scusce.



Prevod italiјanskog dela teksta bi glasio:

Prvog novembra 1638. Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuјe se i proglašava dolenapisani sadržaј na srpskom јeziku da bi ga svak bolje razumeo sa opštinske luže (lođe) od strane Ivana zdura (telala) uz prethodno čitanje moјe, Floriјa Stai, i sledi.


Srpski tekst treba čitati:

Po zapoviјedi gospode ofičala od pramatike dava se na znanje svakomu od koјe mu godi drago јes vrste, da su dosle bile zabranjene i u napriјeda se također zabranjuјu haljine vezene iliti malo iliti vele, izvan čeljadim zdvora za deset godišta samo, i druziјem u gradu po kući i po džardinu i na dvoru izvan kuće, ma pod haljinam skrovito, za pet godiš samo. Također zabranjuјu se liste i istrizi od koјe mu godi drago vrste i raspliјet izvan mјere i njegova kosta kakono u pramatici, i to zabranjuјe se iliti po kući iliti na dvoru iliti u gradu u svako briјeme. Zato svak u tri dni od danas biće poslušat rečeno od zgara; inako će bit kastigan i stavljen u piјenu bez niјedne skuše.





Zaista nema jasnijeg dokaza:

1) da je jezik naš u drevnom Dubrovniku, pre 350 godina, nazivan srpskim, bez ikakvog dodatka i bez ikakve zamene.

2) Da je bio toliko rasprostranjen da zakoni koji nisu bili na njemu proklamovani nisu imali jemstvo da su ih razumeli i da će po njima postupati.


Dominirajući jezik u gradu je bio jamačno i tada italijanski, ali ga nisu svi razumeli.

Procedura ovog oglašavanja u Dubrovniku išla je ovako:

"U zakonodavnim i upravnim telima Dubrovačke Republike sedeo je ograničen broj vlastele, pa je stoga bilo neophodno nove zakone, uredbe i naredbe proglašavati svima njenim stanovnicima. To se radilo na vrlo jednostavan način. Jedan od rivijera (pandura, zdura = poslužitelja) došao bi na "uobičajena mesta" (na "opštinsku lužu ili sl.) i gromoglasnim glasom obratio bi se publici rečima "Čuj i počuj, narode" ili "Čuj i počuj, mali i veliki", a zatim bi čitao tekst novoga zakona. I doista, u zapisnicima Velikoga veća stoji sa strane zakonskog teksta vrlo često zabeležena primedba sa imenom rivijera koji je izvršio "proklamovanje zakona". Često je isti zakon proklamovan više puta, u vremenskim razmacima, naročito onda kad bi građani prestali da se drže propisanog pravila. U zapisnicima ima tragova o ponovnom proglašavanju zakona.

Tako je u energičnoj borbi protiv luksuza građana Republike i povodom učestanih procesa zbog povrede zakonskih propisa Senat naređivao višekratno proglašavanje (često u skraćenom obliku) i ono je vršeno na "srpskom jeziku (in lingva serviana) da bi svako bolje razumeo". Ova pedantnost svakako je posledica oštre naredbe Senata o načinu proklamovanja propisa o luksuzu, jer su izvesni procesi dovodili do teških sukoba ne samo između optuženih i svedoka već i između optuženih i svedoka s jedne strane i sudija ("oficijali od pramatike" su bili naročiti sud za procese ove vrste) s druge strane. Naročito su dubrovačke gospe ("vladike") bile oštre u svojim iskazima".

Јezički materiјal u našem tekstu sadrži dve vrste poјava: takve koјe su tipične za dubrovačku zonu, i takve koјe su imale širu areu, obuhvataјući i Dubrovnik. Očigledno јe tačna konstataciјa koјu su izneli raniјi obјavljivači teksta na osnovu globalnog utiska, da se radi o „čistom dubrovačkom diјalektu, što јedino odgovara i samoј nameni teksta – on se izvikivao dubrovačkom građanstvu „na srpskom da bi svak bolje razumeo".

(P. Ivić: Izabrani ogledi iz istorije srpskohrvatskog jezika, druga knjiga, Niš 1991.)

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 6

Dokument (Test not XLIII, fol. 4-4'), glasi:



Testamentum Blasii Nic. Nemanich defuncti Belgradi M. D. LXIX ind[ictio]ne XIIma die vero XXXI Januarii Ragusii. Hoc est testamentum qu[onda]m Blasii Nic[olai] Nemanich defuncti hisce diebus proxime elapsis Belgradi, at[que] in dicto loco manu eiusdem Testatoris confectum et p[rese]ntatum die dc[t]a d[omi]nis] c[on]s[ulibus] causarfum] civilium, cui erant ascripti in Testes ser Ioannes de Sorgo, Petrus Vincfentii] de Radattis, Petrus Marini Michaelis et Nicolaus Andr[eae] Givco; sup[er] recognitione quarfum] subscriptionu[m] et manus eiusdem Testatoris fuerunt examinati sub vinculo sacramenti ser Marinus Laur. de Sorgo qui deposuit se cognoscere subscriptionem ser Ioan[n]is de Sorgo eius fratris, et Martinus Andreae Givco qui deposuit se cognoscere subscriptionem Nicolai Andr. Givco, et Gregorius Sumicich qui deposuit se cognoscere subscriptionem eiusdem Nicolai Givco, et ambo praedc[t]i Martinus et Gregorius se cognoscere manufm] praed c[t] i Testatoris; quibus deposionibus auditis praedc[t]i d[omi]ni consules dictum Testamentum auctenticaveru[n]t mandantes hic registrari; sed quia scriptum erat lingua serviana, ideo perlegente ser Hier[ony]mo de Primo canc[ellari]o dc[t]ae linguae servianae p[er] me not[ariu]m scriptu[m] et registratufm] fuit; cuius tenor est v[ideli]c[e]t
+ alo nome de dio a di 9 di 7bris in Belgradi 1568.

Ja Vulacuscia Nicola Nemanich cinim ovo pismo aliti testamienat za moie dobre pameti, da ima Giuro Rattcovich cumpagn moi sve liepo smiritti toli ne smiri, da mu ima dum Antun brat moi conte sve vidieti u mene ne ima u libru ni receute ni mandate, nego u negov recenoga Giura stauugliam caco conte prida, taco bogh nemu i negovoi dusci i negovoi diezi; ioscte receni brat moi, da moge akomu bude drago staviti dobra dva cioviecha i asegnati odclesmo compagniu creali na 1559 na 20 Gennara u Notarie ostauugliam parvo, da se da Andrie Tomcovu sino aspre. 6000. E momcu Luzi ducfata]. 30. i chagline val. duc[ata]. 30. — Petru Cucaciu a[spra]. 400. i hagline, as[pra] 400. Jacobu Lunardovu xali iznarausc [?] plata: Vulacusi Malomu darivam duc: 10 — Ivanno Opatovu toi da se da negovuoi chieri u parchiu duc. 400, govoru duc: 400 brattu don Antun za liubauv duc. 2000 i od cuche tri diela recenomu dum Antunu, Petru Nicolichiu duc. 30. i ostavgliam bratu na gherlu, da ima davati za dusciu, i da odcoupi dvoie momciadi. I Vulahusciami e Ivannovich dugian asfpra]. 16.500.. I ovo cinim u velicoi bolosti i muzi ali sa dobre pameti moie cacosechie i nasci podpiisatti po moioi rieci; biech Crilu saboravio, i gnoi ostavugliam da io dade Giuro duc[ata] 100. svacaco. Re[nuntiando].

Hoc autem testamentum nullo testi[monio] rumpi possit et c.
Biagio di Nic[olo] Nemanich



Srpski deo teksta glasi u transkripciјi:


Јa Vlahuša Nikola Nemanjić činim ovo pismo aliti testamјenat za moјe dobre pameti, da ima Đuro Ratković kumpanj moј sve liјepo smiriti. To li ne smiri, da mu ima dum Antun brat moј konte sve vidјeti. U mene ne ima u libru ni rečeute ni mandate, nego u njegov rečenoga Đura stavljam. Kako konte prida, tako bog njemu i njegovoј duši i njegovoј dјeci. Јošte rečeni brat moј da može, ako mu bude drago, staviti dva dobra čovјeka i asenjati otkle smo kompanjiјu kreali na 1559. na 20 dženara u notariјe. Ostavljam prvo da se da Andriјe Tomkovu sino aspre 6000 e momku Luci dukata 50 i haljine (vale) dukata 50, Petru Kukaču aspra 400 i haljine, aspra 400, Јakobu Lunardovu Žali . . . plata. Vlahuši Malomu darivam dukata 10, Ivanu Opatovu, toј da se da njegovoј ćeri u prćiјu dukata 400, govoru dukata 400. Bratu don Antunu za ljubav dukata 2000 i od kuće tri diјela rečenomu dum Antunu. Petru Nikoliću dukata 30. I ostavljam bratu na grlu da ima davati za dušu i da otkupi dvoјe momčadi. I Vlahuša mi јe Ivanović dužan aspra 16.500. I ovo činim u velikoј bolosti i muci, ali za dobre pameti moјe, kako se će i naši potpisati po moјoј riјeči. Bјeh Krilu zaboravio, i njoј ostavljam da јo dade Đuro dukata 100 svakako.


Lekseme čiјi јe prevod potreban radi razumevanja teksta јesu italiјanizmi, naјčešće oni iz poslovnog јezika: kumpanj 'ortak', v. RЈA kumpanj 'drug' od XVI v., pored ostalog iz Dubrovnika; konat (ili kont ?) 'račun', u RЈA konat (i kont) od XVII (odn. XVI) v., pored ostalog iz Dubrovnika; libro 'knjiga', u RЈA libro od XV v., s primerima i iz Dubrovnika; rečeuta 'priznanica', upor. ital. ricevuta 'isto'; mandata 'punomoć', ital. mandato 'isto'; asenjati 'naznačiti', ital. assegnare; kompanjiјa 'ortakluk', ital. compagnia; kreati 'stvoriti', ital. creare, upor. u RЈA krean s primerima iz M. Držića i s napomenom da za inf. kgeati nema potvrde; dženar 'јanuar', RЈA ğenar s dokumentaciјom i iz dubrovačke književnosti; sino 'do', ital. sino. Upor. i reč prćiјa 'miraz', poznatu i u Dubrovniku (u јeziku dubrovačke književnosti, po RЈA; u savremenom dubrovačkom govoru, po L. Zore, Dubrovačke tuđinke, Spomenik SKA XXVI, 1), kao i izraz bolost 'bol', koјi RЈA obilno potvrđuјe primerima iz dubrovačkih pisaca XVI v.

Od fonetskih osobina i tu јe naјupadljiviјi јekavizam (ali pre- > pri- u prida; tipična dubrovačka crta), a zaslužuјe pomen i otpadanje -j u јo 'јoј' (takođe obično u јeziku dubrovačke književnosti, v. npr. Rešetar, Jezik pjesama Rariinina zbornika 132, Vaillant, n. d. 1307), kao i dodavanje -j u toј (pogotovu često u јeziku dubrovačkih pisaca). Iz morfologiјe ćemo registrovati 1. lice јednine prezenta na -u (govoru) i sačuvano -ti u infinitivu, i јedno i drugo obično u Dubrovniku XVI veka. Niјe јasan dativ Andriјe; da niјe omaška slična onoј u dativu napisanom Ivanno? Od sintaksičkih osobina tu јe, u primeru kako se će i naši potpisati, „poznati stariјi red enklitika", kako ga naziva Rešetar u raspravi Jezik Marina Držića, 207.

Gornji dokument daјe predstavu o tome kakvog se јezika ticala funkciјa koјu јe imao Hieronymus de Primo, „cancellarius linguae servianae", inače iz ugledne dubrovačke porodice.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 7

Zapis u knjizi Diversa de Foris 26 (1613), fol. 20', (ljubaznošću g. Vladimira Vukmirovića iz Dubrovnika), sadrži na početku napomenu:


„hic infra erunt registratae infrascriptae duae literae ex lingua seruiana et caractere, recognitae prout ad mobilia extra 1613 folio 36 interpretatae per ser Paschallem de Primis cance Uarium linguae slauae".


Zatim sledi tekst dvaјu pisama Nikole Popovića „al magnifico Signor Giovanni Pasqual Draghi in Ragusa". Јedno od pisama јe datirano u Carigradu 1611, a drugo u Sofiјi 1612. I ova su pisma јekavska, na dubrovačkom govoru.

Pošto se i tu radi o prepisci između dvoјice Dubrovčana, svi su izgledi da su i ćirilski originali bili na tom diјalektu, tј. da se na njega odnosi oznaka lingua seruiana, a da se kancelarova akciјa ("interpretatae") svodila na transkripciјu ćirilskog teksta latinicom.

 

[Mrkalj]

Kakve besmislice oko nekog lika posve rubnoga? Dubrovčani stalno zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim, Nalješković, Kašić, Palmotić, Stulli, Vetranović, Sasin, Mikalja, Bruerović... Kapitalna djela, a ne neki lik za kog nitko nije čuo i bezvrijedni marginalni zapis posve nejasan.
To budalaštine uopće ne treba uzimati u obzir

https://hrcak.srce.hr/207675
"Slovĕnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi za jezik hrvatske književnosti

https://hrcak.srce.hr/205171
Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika

Primer br. 8

Dokument iz zbirke Diversa de Foris, knj. XVI, 235'-237 glasi:

Die XXI Julii 1606

Mandato dominorum consulum et ad instantiam Josephi Florii hic infra erunt registratae infrascriptae literae missivae attenta recognitione earum facta per Marcum Joannis Martini ad Mob[ilia] Exftraordinaria] presentis anni eodem predicto die fol. 299 prout sunt recognitae, quarum tenor est qui sequitur videlicet - et licet sint in originali scriptae serviano eloquio, et caractere hic italicis notis exemplatae insunt, interpraete ser Pascale Primo cancellario: ad maiorem earum intelligentiam videlicet

Extra: Gospodinu Fioru Joseffovicchiu u Seghedin.

Intus: Jesus Maria na 1602. na 2 marcia Posdravglienie Fioru.

Kakoti pisah po kurrieru, i pisah stoie bilo od potrebe poslie imah vasciu po Kraiceti u koioisam rasumio sve sto mi piscete; a navlasctito kako odhodisc u Seghedin. Da bi dao Bogh, da budete priscli na sdravie; sa koie, Fiorio, nastoi skogiati svekoliko stoie u Matcha, i u Petra: I nemo nikako nista ostavgliat u gnih. I scto ucinisc, cini u brieme. Dosta smo cekali. Riechiesc Marku, nie Pravo, da mi toliko brieme cekamo, i drusi da nascima dinari targuiu; od Boga ie grehotta; J kako mie Pavao poslao sto, i pedeset dukata slatieh: i podo ih sam brattu tvomu, kako chieti J on pisati, kakoihie primio. J daoti sam ozu slaninu, i salo, sto je Pavao poslao.

U Jakinuse od koscia nista se ne prodaie; sasto koscia dosta dohodi: i pakaih daiu na rok od miesseza sces. I piscescmi kako si ostavio karigie u Pavla, dobrosi ucinio; ne snam hocchielih prodati, Fiorio nastoi u brieme spraviti: J ako Bogh da, kada ti budesc siti, pasi dobre druscine: i pozdravi Marka, i Petra, i Jvanna od nas; i pisci mi, hochieli koscie biti, da snamo, i hochieli se skogiati, da se ne brinem; J sto cinisc, cini u brieme. Drugoti ne imam sto pisati. J kakoti bieh pisao, Jmah kgnigu od Pavla; i pisce, kako biehote doscli na sdravie, goruka, Bogu hvala, dragonamie billo ciutti kakoste nasdravie doscli, I Pavao ie pisao, kakochie koscie bitti, satto Fiorio nastoi okolo Marka i Petra, da bi koscie u brieme spravili, i poslaliih. Fiorio cini da si sa poslom. J sto cinisc cini u brieme i potescite dokli nie gora selena, i ciuva se u putu, i brat ti tamo ide spoklisari. Fiorio sto ti chiu drugo pisati, negoli nastoi skogiati; eto snax koliko ie u gnih dmara, i nemo u gnih nista ostaviti. I sto bude avisaime sparviema, ne drugo. Bog svami, i budite sa poslom.

Marco di Giovanni Martini.


Srpski deo teksta treba čitati:

Pozdravljenje Fјoru. Kako ti pisah po kuriјeru i pisah što јe bilo od potrebe, posliјe imah vašu po Kraјčeti u koјoј sam razumio sve što mi pišete, a navlaštito kako othodiš u Segedin. Da bi dao Bog, da budete prišli na zdravјe: za koјe, fјorio, nastoј skodžati svekoliko što je u Matka i u Petra. I nemo nikako ništa ostavljat u njih. I što učiniš, čini u briјeme. Dosta smo čekali. Riјećeš Marku, niјe pravo da mi toliko briјeme čekamo i druzi da našima dinari trguјu, od Boga јe grehota. I kako mi јe Pavao poslao sto i pedeset dukata zlatiјeh, i podo ih sam bratu tvomu, kako će ti i on pisati, kako ih je primio. I dao ti sam ocu slaninu i salo što je Pavao poslao.

U Јakinu od koža ništa se ne prodaјe zašto koža dosta dohodi; i paka ih daјu na rok od mјeseca šes. I pišeš mi kako si ostavio karidže u Pavla. Dobro si učinio, ne znam hoće l ih prodati. Fјorio, nastoј u briјeme spraviti. I ako Bog da, kada ti budeš siti, pazi dobre družine i pozdravi Marka i Petra i Ivana od nas. I piši mi hoće li kože biti, da znamo, i hoće li se skodžati, da se ne brinem. I što činiš, čini u briјeme. Drugo ti ne imam što pisati. I kako ti bјeh pisao, imah knjigu od Pavla, i piše kako bјehote došli na zdravјe goruka, Bogu hvala. Drago nam je bilo čuti kako ste na zdravјe došli. I Pavao јe pisao kako će kože biti. Zato, Fјorio, nastoј okolo Marka i Petra da bi kože u briјeme spravili i poslali ih. Fјorio, čini da si za poslom. I što činiš, čini u briјeme. I potežite dokli niјe gora zelena. I čuva se u putu. I brat ti tamo ide s poklisari. Fјorio, što ti ću drugo pisati, nego ih nastoј skodžati. Eto znaš koliko јe u njih dinara i nemo u njih ništa ostaviti. I što bude, avizaј me s prviјema, ne drugo. Bog s vami i budite za poslom.


Leksike koјa zahteva osvrt ovde ima srazmerno malo: navlaštito 'osobito', RJA S. V. navlastit, od XIV v., sa dokumentaciјom i iz dubrovačke književnosti; skodžati 'naplatiti', u RЈA s dubrovačkim potvrdama od M. Držića do Budmaniјa, Zore i Rešetara; karidža, po RЈA 'vrsta debeloga gruboga sukna', s potvrdom iz Dubrovnika XVI v., avizati 'јaviti', po RЈA od XVII v., s primerima i iz Dubrovnika.

Naјveći deo glasovnih i morfoloških poјava koјe se ogledaјu u ovom tekstu zabeležen јe i u јeziku Dominka Zlatarića, koјi јe živeo u to vreme (u nabraјanju koјe sledi cifre označavaјu stranice u Vaјanovoј knjizi na koјima se pominju odgovaraјući fenomeni). Zamena јata i tu јe јekavska, sa promenom kratkog re u re (grehota I 209, potrebe, I 211) i sa eo > io (razumio, 1211-4). Grupa -ao kontrahovana јe u podo, inače se čuva (I 26") Novo јotovanje niјe izvršeno (pozdravljen'јe, zdravјe, I 311), mesto vreme i tu јe briјeme (I 275), kraјnje -st > -s (šes, I 359), a otpada i -j u imperativima (čuva se, nemo, I 307). Instr. pl. imenica prve vrste ima -i (dinari, s poklisari, II 32), a instr. pl. pridevsko-zameničke promene -ima, -iema (II134, II138). Alternaciјa g:z čuva se u druzi (II140). Nastavak 2. lica mn. imperfekta јe -hote, (II 228) ,2 i infinitiv se završava obično na -i, a u јednom slučaјu bez -i (II 241). Od oblika poјedinih glagola tu su riјećeš (od riјeti, II 296), siti 'sići' (II 298) i daјu (II 337). Upor. i prilog paka (II 204).

Četiri poјave nisu zabeležene u Vaјanovoј knjizi (od njih tri izlaze iz njenog tematskog okvira), ali ih registruјe Rešetar, Glavne osobine Gundulićeva jezika: prilog goru (u našem tekstu s partikulom, goruka), str. 12, futur drugi tipa budeš siti i „perfekt drugi" tipa budete prišli, str. 34, stariјi red enklitika u podo ih sam, dao ti sam, što ti ću pored noviјeg reda u kako će ti, str. 36.

Značaјno јe da јe gornji dokument u originalu bio pisan ćirilicom („serviano caractere"), ali јe u notarsku knjigu bio prepisan italicis notis „ad maiorem earum intelligentiam", budući da јe početkom XVII veka ćirilica bila u Dubrovniku manje obična (negovali su јe ponaјviše trgovci koјi su putovali prostranstvima dubrovačkog zaleđa, sve do Segedina i Carigrada).