CEGA SE PLASITE?

Pa sada se ne plašim ničega...
Kao dete plašila sam se ogromih podvodnih stena (u dubini) i zarđalih brodova sa zarđalim propelerima i zarđalim sidrima...
A plašila sam se i onog zvuka što se čuje pri puštanju vode u wc-u, a sada je to samo neprijatan osećaj tj. zvuk pa zapušavam uši...
Bolesno, znam.
 
Plasim se da me tata ne ubije. Jednom kada je upao u moju sobu i vikao i po malo i nasrtao na mene, ja sam se mnogo uplasila da mi ne razbije kompjuter u tom naletu. A on m je pitao"Plasis se da cu da te ubijem. Necu..." Od tada se stvarno plasim da ce da me ubije, pa vise necu bezati u svoju sobu kad izgubi kontrolu, nego napolje. Ipak mogu da trcim brze od njega i tako da se spasem. Samo mi je zao sto ni jedan moj decko nije svestan te opasnosti. Oni su na njega ljubomorni. Muska neracionalnost. Pomuti im se svest zbog ljubomore, ne rasudjuju pravilno.
 
Plashim se chamuga.... (znate na kakve mislim)... kad sednu u basu pored mene, pa ja odma' ustanem, ili uveche kad se shetam sa drugaricom pa krenu za nama, ali kad se sama kasno vratjam qtji pa o5 krenu zamnom.... uh... bash ih se plashim... pogotovo notju,,,,, i buba se plashim, kad vidim bubashvabu ili bilo koju drugu pochnem da vrishtim...
 
Pa da, stres je kao fizicka posledica nerviranja, desavanja unutra u telu, to je stres. A nerviranje je samo ono sto kazes i ono sto se vidi kako pomeras ruke i noge i kako gledas i kako ti se pomeraju misici na licu...[/QUOTE]

Ali je pak genijalan osećaj!
Ili pak meni se vidi na vratu ona žila kako pulsira. Baš se vidi.

Ne daj Boze da nikad ne dozivis to uzbudjenje.
 

Back
Top