Priznajem da sam se malo ucaurila...Svaki dan se sveo na posao-kuca...sta ces pojesti, popiti, obuci...i sve to pocinje da me smara i sve vise mi lici na penzionerski zivot koji i nije los kad imas dobru peMziju i unuke da ih setas po parku..ali, za tako nesto ja jos imam godina i godina da cekam...
Sa druge strane, vecinu stvari sam probala i radila u zivotu...od raznoraznih hobija, skola i skolica, sportova, drustvenih igara...nekako, sve u svoje vreme...sve je to meni super videti kako neko igra sambu, rumbu, ca-ca-ca, ali ja sebe ne vidim u tome...delujem sebi kao slon u staklarskoj radnji...nisam ja od tih neznih i suptilnih...ja sam vise za olovne vojnike ...ali, lepo je ako je neko pronasao ventil u tome...
Ono sto nisam nikad radila su stvari koje su mi zabranjene napismeno...skakanje banzijem, sa padobranom, volela bih nevidjeno da sednem u onaj cekic u luna parku, ali ne smem i to ce mi ostati neispunjena zelja dok sam ziva ...Jedino sto nisam probala je rafting...e, to moze...

Ponekad imam strasnu zelju da se prikljucim nekoj grupi ljudi, tipa neke organizacije za mlacenje prazne slame cisto da bih se osetila kao drustveno bice, a ne puki robot koji samo razmislja o produktivnosti i profitu...nazalost, upravo ovo sprecava vecinu nas mladih da radimo mnoge stvari po prvi i stoti put...i tu se ja osecam nemocnom...ali i to je ljudski...
I svaki put drzi me ta zelja odredjeni period u kojem ja samo mastam, ali ne realizujem to u stvarnost i upravo se tako i rasprsi...u hiljade sitnih cestica koje proguta mrak...i sutra sam ja ponovo na svom starom putu...
Ej, sad se setih jos necega...PAINTBALL - definitivno...!!! E ovo cu probati...a i lezi mi...
I tako...osim toga, ta ucmalost je i rezultat ljudi koji te okruzuju...ako su pored tebe ljudi u zivotnom snu,zombiji, onda nema sanse da ti daju inspiraciju...da se vucete medjusobno, da se magnetisete...Za neke stvari nismo dovoljni samo mi, kao jedinke...A uostalom, i za " prvi put " je bar do sad i po pravilu bilo potrebno dvoje ( minimum )...
