E kad svi vec bacamo probleme ovde, daj da ja malo smaram.
Socijalna fobija i nisko samopouzdanje lepo idu. Imas 21 god, ne studiras, nisi glup, nisi neinteligentan, samo si zavistan od roditelja skoro u svakom pogledu i plasis se da uradis bilo sta u svom zivotu sto zelis, a i ne znas sta zelis.
Ne vidis perspekitvu, ne vidis sebe nigde za 5 godina, ne znas da li ces raditi negde i da li ces moci da obezbedis puki opstanak. Ne zelis da radis nesto levo sto te ne ispunjava, a uporno trazis smisao zivota, ali avaj nema perspektive.
Vecina ljudi koje znas te nerviraju, i ne vidis poentu da visis sa njima, ali opet ti treba neko. Stalno te zovu sebicnim, jer ne ides nigde sa njima i jer neces da radis sto oni zele i svaki dan piljis u komp. Jednostavno se ne uklapas. Smoren si u drustvu cesto, jedva cekas da dodjes kuci, neprijatna tisina je sastavni deo "razgovora". Vecinu stvari ponavljas i vrtis u krug da bi izbegao tu tisinu, a i sam znas koliko je to glupo i providno.
Imas dve osobe sa kojima se druzis u zivotu i to je to, a te osobe te manje-vise ne razumeju i nerviraju, ali znas ih ceo zivot. Ne zoves ih, nemas potrebu da se cujes i vidis sa njima, ali to vise radis kao obavezu. Malo mesto, dosadno, nista se ne desava. Ne zanima te da stices nova prava poznastva. Na netu naletis na nekog ko je zanimljiv ali ni to ne trudis se da negujes jer ne vidis poentu. Ocekivao si mnogo od ljudi, sad si netolerantan i osudjujes sve sto nije tako bedno i besmisleno kao ti i prezires sve koji su "uspeli" i koji su drugaciji od tebe jer oni mogu i imaju neki cilj. Plasis se drugacjih od tebe, jer ti treba neko, pa projektujes sebe u druge, samo da se na kraju razocaras kada shvatis da tvoj savrseni svet u glavi ne postoji i da se stvarni svet nikada nece prilagoditi tebi, vec ti njemu, a ti uporno odbijas i tripujes sebe da si kao neki buntovnik. Citao si knjige, pa mislis znas nesto, da filozofiras i to, pokusavas da se smejes i da ne shvatas zivot ozbiljno, ali te uvek stigne, jer uvek trazis neki veci smisao u svemu. Kazu ti da odes do psihologa, ali ti neces (imas fobiju, plasis se reakcije sredine, ne volis lekove), sedis tako i ubedjujes sebe da ti ne trebaju ljudi, guras ih od sebe, oznacavas kao lose samo jer su drugaciji i naizgled srecni. Sam si, usamljen, nekad bedan, trazis smisao a sedis u sobi ceo dan za kompom i da ti kazu da nesto uradis ti neces. Smejes se glupostima, ponasas kao idiot, cisto da bi se osetio malo zivim i naizgled srecnim, a opet mrzis druge zbog toga. Dvolican si, kontradiktoran, ni sam ne znas ko si vise ni sta zelis. Zacarani krug.
And it goes on and on....