Nisam sigurna da li je ovo pravo mesto, al ajd ... Toliko sam pasivna da ne znam ni odakle da krenem. Imam 19 godina. Pre sam bila vesela, drustvena, sve sam stizala, i imala odlicne ocene, i momka, i drugarice. Kada sam krenula na fakultet sve se polako pocelo menjati, a u poslednjih mesec dana sve vise i vise. Postala sam toliko depresivna, stalno me obuzimaju neki osecaji straha, tuge, a nekog posebnog razloga zaista nemam - imam divne roditelje, koji su mi pruzili sve i podrzavaju me u svemu, bliske i dobre prijatelje, ljubavnih problema nemam ... Fakultet koji sam upisala i nije mi zanimljiv narocito, ali polozila sam 3 ispita i ostao mi jedan. I onda to mene toliko sad muci, zasto nisam krenula na vreme, mogla sam taj jos jedan, obnavljacu godinu, to je za mene pretesko, sad ce svi drugi biti bolji od mene itd, itd.. Dok sam sa drugima, sta znam, normalna sam, drugarica me savetovala da ce to sve proci, da pustim. Ali, mene ne prolazi. Samo bih plakala i plakala po ceo dan, imam osecaj da nemam snage, da preduzmem nesto konkretno, nekako mi je lakse da sve sto osecam pripisem svojoj ''losoj'' sreci. Kad mi nesto ne ide, umesto da sednem i posvetim se tome, ja sve vreme kukam, i govorim kako ja to ne mogu, to nije za mene.. Sa aspekta vas normalnih ljudi ovo verovatno izgleda i smesno, pomislicete da sam mozda razmazena, mislim verovatno i jesam

Ali, to je toliko intenzivan osecaj, da u mislima cak odem tako daleko, da razmisljam o samoubistvu. Nekidan mi je stvarno doslo da se ubijem, al ja ni za to nemam hrabrosti, necu da me boli. I samo razmisljam kako bi bilo bolje da me nema, al da nekako neosetno umrem, nestanem. Nista mi nema smisla, sve mi nekako crno. I onda odjednom idem tako daleko u buducnost, pa mislim sta me ceka u zivotu, kako je to sve tesko, ja ne umem da se borim, ja to ne mogu, i to vec traje mesec dana. Sramota me je kad vidim samo koliko je bolesnih, siromasnih ljudi, pa zive. A ja sa svojih 19 godina, razmisljam na ovaj nacin, cak vise ni u pubertetu nisam. Svesna sam ja svega toga, sve znam, ali stvarno jace je od mene. Citala sam savete tipa, idi, zaokupi misli, radi ono sto volis. Problem je sto mene vise nista ne cini srecnom, ali zaista nista. I to sto se meni desava u glavi, jace je od mene. I ja ne znam sta da radim. Da li da idem psihologu, psihijatru sta vec, ili da se stvarno ubijem.