Ali je taj čovjek preminuo prije kojih 150 godina, a od tada se u jezikoslovlju štošta promijenilo, pa se taj jezik u međunarodnim krugovima odavna ne zove srpskim, već srpsko-hrvatskim, bosansko-hrvatsko-srpskim, itd.
Ovo je točno, no samo djelomice.
Istina je:
1. nisu se ostvarile pansrpske tlapnje o nekom srpskom "nadjeziku"
2. no, uspjeli su, za neko vrijeme, u inozemstvu prigušiti zorni hrvatski identitet: kralj Aleksandar
je osobnim pismom 1933. američkoj kongresnoj knjižnici tražio da se hrvatska i srpska književnost, a to je značilo
književnosti na hrvatskim i srpskim jezicima, koje su do tada bile odijeljene, spoje. U tom je uspio.
3. no, 1970-ih (ne znam točno, mislim 1977.) svjetske lingvističke udruge, mislim zajednica za standard ISO,
dala je zasebne brojeve za hrvatski i srpski, ali ne pod tim imenima, Svejedno, to je izazvalo pravu uzbunu u jugoslavenskoj
unitarističkoj javnosti.
4. nakon raspada SFRJ, bitan iskorak se zbio tim što su hrvatski i srpski odvojeni kao jezici
u okviru američke kongresne knjižnice i dobili zasebna imena i brojeve. To se zbilo i s većinom ostalih relevantnih, n.pr theeuropeanlibrary
5. na sveučiištima poput Harvarda, Heidelberga, Sorbonne, Cambridgea... ti jezici se uče u grupi koja se najčešće zobe hbs ili bhs, dok
nazivak srpsko-hrvatski postoji, mislim, u Rusiji i eventualno kojoj drugoj zemlji. Ti jezici, budući da im je gramatika i rječnik
na osnvoj razini ista ili slična, uče se "u paketu"- a ako tko želi više, onda se posvećuje zasebno nekom od tih jezika.
6. književnosti i dr. su u civiliziranim zemljama odvojene.
Ponekad dolazi do smiješnih situacija da se jedan jezik zove drugim imenom, a tu su i bliski
promašaji sa slovenskim, slovačkim i sl- no opća slika je: jezici jasno odvojeni u službenim institucijama
i knjižnicama, a uče se "u paketu" na većini sveučilišta do dodiplomske razine (iznimka je Macquarrie University u
Australiji, gdje se uči samo hrvatski).