Bunjevci

и чакавица такође има екавицу.
da. ali ovo su vlasi, martolozi i ostali preci nacionalnih hrvata.

- - - - - - - - - -

meni je bilo vrlo iznenadjujuće , na temi o Janjevcima, kad sam trebila katastarski popis iz 1455. na Brankovićevoj teritoriji (Prizren,Priština) manje-više zbog tendencioznost i istog geštetner-boya, da vidim da je Stipan , u ikavskom obliku, vrlo često srpsko ime
http://www.scribd.com/doc/60208030/Oblast-Brankovica-Opsirni-katastarski-popis-iz-1455-godine#scribd
ne nadjoh ni jednog stipana. a vlkova koliko hoces. tek poneki vuk. izgleda turskosrpska medjujezicka ujdurma.
Vlkoslava, udovica
Vlkašin, njegov sin
Vlkaši!ll, došlac
Vlk, brat Vojina
Vlk, sin Vlča
Radovan, sin Vlka
Vlkova, udovica
Đurađ, sin Vlkašina
Vlkac, rbrat vakoslava
Vlk, star
Ora§ak posto&! samo predio u selu Donji Jasenovlk
Vlkoje, njegov brat
Vlkota, sin Radislava
Pop Vlk
Vlčihna, brat Vlkašina
Vlkota, sin Rajaka
Vlkoje, sin Vlka
Vlksan, njegov brat
Vlkašin, vlah
VJ.k, njegov brat
Ostoja, brat Vlkote
Vlkoje, njegov brat
Vukin, sin Dobrila
Vlkša ,sin vlaha
 
и чакавица такође има екавицу.

Та је екавица присутна само на одређеном делу чакавског говорног подручја, а већи део је у близини екавске кајкавице или тамо где су кајкавци досељени пре који век. Можда је и то разлог. Далматинска чакавица је икавска.
 
Та је екавица присутна само на одређеном делу чакавског говорног подручја, а већи део је у близини екавске кајкавице или тамо где су кајкавци досељени пре који век. Можда је и то разлог. Далматинска чакавица је икавска.

Jeste, vecinom ikavska cakavica, mada su zabiljezeni i ekavizmi. Imas studiju Gojka Ruzicica, "Jezik Petra Zoranica" iz 1930. godine.
 
Poslednja izmena:
evo jednog priznanja i pokazatelja kako su pravoslavci prelazili u bunjevce.
-----------------------------------------------.

IZ PUTOPISA 18. STOLJEĆA: NEMA LJUBAKANJA, NEMA IGARA NI SVIRKE

Iz prvog desetljeća 18. stoljeća treba svakako spomenuti Izvješće fra
;) Ivana K. de Vietri, generalnog vizitatora franjevačke Provincije Bosne Srebrene.

Upravo je ta stara i prostrana Provincija bila pod upravom Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Njegovo Izvješće iz 1708. godine, uz ostalo opisuje i stanje u župama samostana sv. Marije na Visovcu, odnosno krajeve uz rijeku Krku ili malo podalje. Napominje u uvodu, da su samostani u mletačkoj Dalmaciji u mjestima koja se zovu »novoosvojene venecijanske zemlje« čiji su redovnici očuvali vjeru »siromašnih katolika, koji su stenjali pod barbarskim turskim gospodstvom« pritisnuti nametima, nepravdama »i divljaštvom«.

Ističe kako treba znati »da su sva spomenuta novoosvojena mjesta po kamenitim i pustim brdima«, te da župnici »moraju pješačiti po petnaest i više milja«. Samostan na Visovcu »nalazi se na otočiću usred rijeke« i ima 28 redovnika.

Njegova se zapažanja odnose na 14 župa koje taj samostan tada služi: Dubravice (naselje s pet sela), Velim (s 15 sela), Perušić (naselje sa četiri sela), Obrovac, Boniša (naselje sa šest sela), Jasenice, Miljevci (»naselje sa četiri sela«; Miljevci su, međutim, i početkom 18. st. kao i danas imali sedam sela — nap. Š.P.),

Promina (mjesto s deset sela), Drniš (»utvrda s malo sela u kojima je vrlo malo obitelji«, Mirilović (s malo sela uokolo), Vrlika (mjesto sa četiri sela) i Kijevo. Za Kijevo navodi da je »pod turskom upravom« što je točno jer je granica između Vrlike i Kijeva.

Ističe da lijep broj pravoslavaca u tim župama prelazi u Rimsku crkvu.

Pripisuje franjevcima u zaslugu što kršćani u novopripojenim krajevima(Veneciji) odnosno u krajevima uz rijeku Krku žive »tako da se kod tih kršćanane čuju psovke, nema mrmljanja, nema razbojstva, nema nečistoće. Tako sudobro odgojeni da nema ljubakanja, nema igara ni svirke, a ako ponekadpjevaju, druge pjesme ne pjevaju osim molitve i junačke (povijesne) pjesme«(Prema Nikić, 1997 : 246).

Filozofski fakultet - Sveučilište u Zagrebu, str.322
 
povodom migracija starosedelaca cetinske krajine prema mlecima evo podataka o zbegu u trogirsku zagoru. ako poredimo trogirsku ili sibensku okolicu i zemlju cetinske krajine nije bilo razloga da se nakon 1688 izbegli ne vrate na oslobodjeno područje kakva je bila vrlika.

Cetinjane je do lećevice doveo harmbaša Ilja Perajica ali o njemu na dalje nisam našao ništa posebno. nema detaljnijih podataka ni o ljudima koje je preveo. a neki ga povezuju s današnjim prezimenom stipčević.
o perajici wiki:
Ilija Peraica (Italian: Elia Peraizza,[1] Serbian Cyrillic: Илија Пераица;[2] d. 1685), was a Venetian Dalmatian harambaša (bandit leader), with the title of serdar, one of the commanders of the Morlach troops that participated in the Great Turkish War.


According to Venetian documents, his large family (clan) was listed as Morlachs. The clan inhabited large territories of Dalmatia, mostly centered on Zadar and Šibenik. They had their own parochial constitution (according to the document from 1611 first mentioned and listed by the Parish Zmino in the register of the priest Bonaventure Biloglava from 1679 and 1686). Venetian documents claim the "people of Peraizza" having 400 men-at-arms at the moment but were able to mobilize about 1,400 more.


Peraica escaped from a Turkish prison and in 1685, with 1,600 soldiers and people from the Cetina district, started an uprising.[4] He collaborated with the Republic of Venice against the Turks, thus changing the entire course of the Morean War.[5] earning the title of the "sardar" and Venetian recognition of his rule over the liberated territory.

o peraici sa jednog neznanstvenog izvora:

u PDF formatu


"Kao posljedica nastalog razgraničenja primorski su gradovi ostali bez davanja koja su do tada imali od zagorskih posjeda. Narednim Ciparskim ratom 1570.-1573. godine Turci su još više ojačali svoj položaj, tako da su Mlečani bili prisiljeni zajedno sa uskocima poduzimati zajedničke akcije protiv Turaka.

Uskoci su pak ratovali i protiv Turaka i protiv Mlečana, a njihovi su prodori i pljačke po Zagori stanovništvu utjerali strah u kosti zbog čega su im neka sela odlučila plaćati godišnji porez. Turci su odlučili obnoviti utvrdu Znojilo, a kako bi suzbili nove prodore uskoka u Radošiću su držali određeni broj konjanika, jer je tu bilo vode u izobilju.

U razdoblju od 1603. do 1624. godine traje iseljavanje iz Zagore kao posljedica svih zlostavljanja od strane Turaka i neprestanih upada uskoka. U tom razdoblju počinju se pojavljivati prve skupine pravoslavnih vlaških nomada koje Turci dovode kako bi naselili opustjelu Zagoru.

Istovremeno, oko 1630. godine mlečani nastoje udobrovoljiti Turke da im priznaju nekadašnje trogirsko pravo na teritorij u Radošiću. Čitavo vrijeme dosadašnjih sukoba Mlečani su nastojali zadržati stanovništvo na prostoru Zagore, smatrajući ga tampon-zonom prema Turcima. Tijekom Kandijskog rata 1645.- 1669. dolazi do značajnih migracija stanovništva. Nakon katastrofalnog poraza Turaka pod Bečom 1683. godine dolazi do općeg pokreta za oslobođenjem od Turaka, koji se na lokalnoj razini odrazio uspjehom, što će uskoro dovesti i do oslobođenja čitave Zagore od Turaka.

Opustjela Zagora naseljavana je u nekoliko navrata, a sačuvani su dokumenti o doseljavanju 1600 ljudi sa svojom stokom u prostore trogirske zagore 1685. godine pod vodstvom cetinskog poglavara Ilije Perajice.

Drugi val doseljenika bio je brojniji, oko 5000 ljudi doseljava se sa područja Kupresa, Livna i Glamoča na prostor opustjele Zagore, između ostalog i na prostor Lećevice i Prgometa.
Rat s Turcima trajao je do 1699., a već tijekom rata Venecija je započela podjelu zemlje doseljenicima, koja je, kako se vidi iz sačuvanih dokumenata, ovisila i o ratnim zaslugama. Sačuvan je popis stanovnika iz 1711. godine, po završetku velike selidbe, iz kojeg vidimo da je početkom 18. stoljeća područje naseljavalo 1047 stanovnika i to: u Labinu 480, u Trolokvama 178, u Sratoku (danas Bogdanovići ) 287 i u Sitnom 102 stanovnika U posljednjem ratu kojeg je Venecija vodila protiv Turaka nije bilo većih vojnih djelovanja na prostoru Zagore, turska je vojska potučena na prostorima Muća i Vrbe, te se Turci nisu više usudili zaći na prostor Zagore. Nakon turske opasnosti intenzivirale su se nesuglasice vezane za granice posjeda. Raniji vlasnici, uglavnom trogirski plemići teško su izborili svoje pravo na desetinu uroda, koju pak kod stanovnika Zagore gotovo redovito nisu uspijavali naplatiti. Tinjali su i sukobi između stanovnika Kaštela i Zagorana,

Godine 1711. napravljen je detaljan katastik s imanjima vlasnika i osobinama zemljišta. Karakteristika zagorskih sela u XVIII. stoljeću je da se ljubomorno čuvala zajednička imovina. Vladalo je razmjerno siromaštvo, koje je očito i u standardu stanovanja, kuće su redovito prizemnice građene u suho, sa podom od nabijene zemlje i pokrovom od slame, a njihovi su ih stanovnici nerijetko dijelili sa vlastitom stokom. Samo rijetki, glavari sela i župnici, imali su kuće zidane mortom, nazivane u narodu «kule». Veliku nevolju kod stanovništva su izazivali i lihvari, obzirom da je nakon nerodnih godina iscrpljenom stanovništvu preostala samo mogućnost zaduživanja. Kao posebno teške zabilježene su godine 1709. i 1782., kada je uslijed mraza izostao urod, pa je zavladala glad. Zagoru nije mimoišla ni kuga, koja je harala u dva navrata, 1764. i 1782. godine. Mletačka je vojska nastojala suzbiti epidemiju kuge kako ne bi izostali prihodi od trgovačkih karavana iz Bosne koje su se kretale prostorom Zagore.

Soldo:
ILIJA_PERAJICA.jpg

edit: a evo i nadjoh zasto se o iliji perajici tako malo zna.
stradanje_perajice.jpg
 
Poslednja izmena:
jedan zanimljiv detalj o crkvenoj pismenosti sveštenstva splitske biskupije. a sve prema dokumentaciji iz popisa katolika 1725 .

većina
"matica" (dokumenata koje su popisivači predavali) je uradjena ćirilicom (40). deo je na talijanskom (19) a svega 3 su na latinskom.

http://www.*************/download/6akzewawl1j4iee/a.pdf

bosancica kao vecinsko pismo.jpg
 
Poslednja izmena:
povodom migracija starosedelaca cetinske krajine prema mlecima evo podataka o zbegu u trogirsku zagoru. ako poredimo trogirsku ili sibensku okolicu i zemlju cetinske krajine nije bilo razloga da se nakon 1688 izbegli ne vrate na oslobodjeno područje kakva je bila vrlika.

Cetinjane je do lećevice doveo harmbaša Ilja Perajica ali o njemu na dalje nisam našao ništa posebno. nema detaljnijih podataka ni o ljudima koje je preveo. a neki ga povezuju s današnjim prezimenom stipčević.
o perajici wiki:
Ilija Peraica (Italian: Elia Peraizza,[1] Serbian Cyrillic: Илија Пераица;[2] d. 1685), was a Venetian Dalmatian harambaša (bandit leader), with the title of serdar, one of the commanders of the Morlach troops that participated in the Great Turkish War.


According to Venetian documents, his large family (clan) was listed as Morlachs. The clan inhabited large territories of Dalmatia, mostly centered on Zadar and Šibenik. They had their own parochial constitution (according to the document from 1611 first mentioned and listed by the Parish Zmino in the register of the priest Bonaventure Biloglava from 1679 and 1686). Venetian documents claim the "people of Peraizza" having 400 men-at-arms at the moment but were able to mobilize about 1,400 more.


Peraica escaped from a Turkish prison and in 1685, with 1,600 soldiers and people from the Cetina district, started an uprising.[4] He collaborated with the Republic of Venice against the Turks, thus changing the entire course of the Morean War.[5] earning the title of the "sardar" and Venetian recognition of his rule over the liberated territory.

o peraici sa jednog neznanstvenog izvora:

u PDF formatu


"Kao posljedica nastalog razgraničenja primorski su gradovi ostali bez davanja koja su do tada imali od zagorskih posjeda. Narednim Ciparskim ratom 1570.-1573. godine Turci su još više ojačali svoj položaj, tako da su Mlečani bili prisiljeni zajedno sa uskocima poduzimati zajedničke akcije protiv Turaka.

Uskoci su pak ratovali i protiv Turaka i protiv Mlečana, a njihovi su prodori i pljačke po Zagori stanovništvu utjerali strah u kosti zbog čega su im neka sela odlučila plaćati godišnji porez. Turci su odlučili obnoviti utvrdu Znojilo, a kako bi suzbili nove prodore uskoka u Radošiću su držali određeni broj konjanika, jer je tu bilo vode u izobilju.

U razdoblju od 1603. do 1624. godine traje iseljavanje iz Zagore kao posljedica svih zlostavljanja od strane Turaka i neprestanih upada uskoka. U tom razdoblju počinju se pojavljivati prve skupine pravoslavnih vlaških nomada koje Turci dovode kako bi naselili opustjelu Zagoru.

Istovremeno, oko 1630. godine mlečani nastoje udobrovoljiti Turke da im priznaju nekadašnje trogirsko pravo na teritorij u Radošiću. Čitavo vrijeme dosadašnjih sukoba Mlečani su nastojali zadržati stanovništvo na prostoru Zagore, smatrajući ga tampon-zonom prema Turcima. Tijekom Kandijskog rata 1645.- 1669. dolazi do značajnih migracija stanovništva. Nakon katastrofalnog poraza Turaka pod Bečom 1683. godine dolazi do općeg pokreta za oslobođenjem od Turaka, koji se na lokalnoj razini odrazio uspjehom, što će uskoro dovesti i do oslobođenja čitave Zagore od Turaka.

Opustjela Zagora naseljavana je u nekoliko navrata, a sačuvani su dokumenti o doseljavanju 1600 ljudi sa svojom stokom u prostore trogirske zagore 1685. godine pod vodstvom cetinskog poglavara Ilije Perajice.

Drugi val doseljenika bio je brojniji, oko 5000 ljudi doseljava se sa područja Kupresa, Livna i Glamoča na prostor opustjele Zagore, između ostalog i na prostor Lećevice i Prgometa.
Rat s Turcima trajao je do 1699., a već tijekom rata Venecija je započela podjelu zemlje doseljenicima, koja je, kako se vidi iz sačuvanih dokumenata, ovisila i o ratnim zaslugama. Sačuvan je popis stanovnika iz 1711. godine, po završetku velike selidbe, iz kojeg vidimo da je početkom 18. stoljeća područje naseljavalo 1047 stanovnika i to: u Labinu 480, u Trolokvama 178, u Sratoku (danas Bogdanovići ) 287 i u Sitnom 102 stanovnika U posljednjem ratu kojeg je Venecija vodila protiv Turaka nije bilo većih vojnih djelovanja na prostoru Zagore, turska je vojska potučena na prostorima Muća i Vrbe, te se Turci nisu više usudili zaći na prostor Zagore. Nakon turske opasnosti intenzivirale su se nesuglasice vezane za granice posjeda. Raniji vlasnici, uglavnom trogirski plemići teško su izborili svoje pravo na desetinu uroda, koju pak kod stanovnika Zagore gotovo redovito nisu uspijavali naplatiti. Tinjali su i sukobi između stanovnika Kaštela i Zagorana,

Godine 1711. napravljen je detaljan katastik s imanjima vlasnika i osobinama zemljišta. Karakteristika zagorskih sela u XVIII. stoljeću je da se ljubomorno čuvala zajednička imovina. Vladalo je razmjerno siromaštvo, koje je očito i u standardu stanovanja, kuće su redovito prizemnice građene u suho, sa podom od nabijene zemlje i pokrovom od slame, a njihovi su ih stanovnici nerijetko dijelili sa vlastitom stokom. Samo rijetki, glavari sela i župnici, imali su kuće zidane mortom, nazivane u narodu «kule». Veliku nevolju kod stanovništva su izazivali i lihvari, obzirom da je nakon nerodnih godina iscrpljenom stanovništvu preostala samo mogućnost zaduživanja. Kao posebno teške zabilježene su godine 1709. i 1782., kada je uslijed mraza izostao urod, pa je zavladala glad. Zagoru nije mimoišla ni kuga, koja je harala u dva navrata, 1764. i 1782. godine. Mletačka je vojska nastojala suzbiti epidemiju kuge kako ne bi izostali prihodi od trgovačkih karavana iz Bosne koje su se kretale prostorom Zagore.

Soldo:
Pogledajte prilog 360949
edit: a evo i nadjoh zasto se o iliji perajici tako malo zna.
Pogledajte prilog 360966

Migracije starosjedioca Cetinske krajine prema primorskim gradovima na kraju 17. vijeka? Opet bulaznis, hoce to od jeftine brlje.
 
Migracije starosjedioca Cetinske krajine prema primorskim gradovima na kraju 17. vijeka? Opet bulaznis, hoce to od jeftine brlje.
forumski primitivac br.1 se uželeo bana?)

već sam dao izvore koji potvrdjuju da su se na prostoru lećevice susreli cetinjani i oni koji će posle doći iz zapadne hercegovine. evo još jedan.

22 marta 1685 petar valier piše da je cetinjanin Ilija perajica prešao mlecima sa 600 ratno sposobih uskoka i 10.000 volova i 30.000 grla sitne stoke. tu su stoku morali pratiti žena i deca. pa se ukupna cifra (po tim hrvatskim izvorima) procenjuje na 1600 ljudi. ti se ljudi i stoka smeštaju na prostor lećevice. podataka o daljoj sudbi (osim stradanja ilije perajice i 200 ljudi) nemam.

ostaje nejasno kako su turci dozvolili da im tako velika količina blaga ode ispred nosa. ali to bi moglo objasniti onih 3000 uskoka stojana jankovića.
prebeg_ilije_perajice_sa_stokom_i_narodom.jpg
 
Poslednja izmena:
ne nadjoh ni jednog stipana. a vlkova koliko hoces. tek poneki vuk. izgleda turskosrpska medjujezicka ujdurma.
Vlkoslava, udovica
Vlkašin, njegov sin
Vlkaši!ll, došlac
Vlk, brat Vojina
Vlk, sin Vlča
Radovan, sin Vlka
Vlkova, udovica
Đurađ, sin Vlkašina
Vlkac, rbrat vakoslava
Vlk, star
Ora§ak posto&! samo predio u selu Donji Jasenovlk
Vlkoje, njegov brat
Vlkota, sin Radislava
Pop Vlk
Vlčihna, brat Vlkašina
Vlkota, sin Rajaka
Vlkoje, sin Vlka
Vlksan, njegov brat
Vlkašin, vlah
VJ.k, njegov brat
Ostoja, brat Vlkote
Vlkoje, njegov brat
Vukin, sin Dobrila
Vlkša ,sin vlaha

Izvini,Snoudene, ja sam te pogrešno obavestila:rumenko:
Nije ikavski oblik nego Stepan..(obično tvrde da je Stefan grciziran oblik,Stevan pravoslavni, a Stepan je,eto, opet srpski pravoslavni) Ima 934 Stepana (četvrto je po rasprostranjenosti, ispred njega omiljeniji su samo Radislav,Bogdan i Radica) od 24.975 popisanih imena na prostoru od Prizrena do Prištine 1455.godine

http://www.eparhija-prizren.com/sites/default/files/users/4/brankovici_popis_pregled.pdf
 
Izvini,Snoudene, ja sam te pogrešno obavestila:rumenko:
Nije ikavski oblik nego Stepan..(obično tvrde da je Stefan grciziran oblik,Stevan pravoslavni, a Stepan je,eto, opet srpski pravoslavni) Ima 934 Stepana (četvrto je po rasprostranjenosti, ispred njega omiljeniji su samo Radislav,Bogdan i Radica) od 24.975 popisanih imena na prostoru od Prizrena do Prištine 1455.godine
http://www.eparhija-prizren.com/sites/default/files/users/4/brankovici_popis_pregled.pdf

dobro de. bio sam malo zbunjen. )

pitanje je koliko je verovati toj turskoj zvučnosti. što današnjeg prevoda. što ondašnjeg notara.

u tom popisu kliškog sandžaka iz 1550 dominira stepan spram stipan. dok u onom od 1604 (za taj kraj) stepana nema ni jednog. sve stipani. slično svuda cvitko umesto cvetko.

ako bi to bilo kako izgleda ( tj. verovali turskom uhu i prevodu) onda bi ta dva popisa svedočila upravo o promeni zvučnosti jata novopridošlih srba ekavaca (martologa, vlaha) na te prostore. tako što bi bilo moguće samo preko starosedelaca tj. ljudskog faktora koji je indukovao te promene. a što bi upućivalo da tursko osvajanje nije baš opustošilo dalmaciju kako povjest želi predstaviti. no su ostali ikavci da dovoljnim brojem i značajem utiču na govor doseljenjika.
 
Poslednja izmena:
Kako su prije govorili?

pa ne zna se. enigma je to kako su glas jat izgovarali naši stari.

napustavši cetinsku krajinu 1476 deo potomaka vlaha hansa frankopana je naselio otok olib i silbu. otoci su poprilično izolovani pa se može smatrati da se tamo očuvao izvorni govor.
evo ti primera ikavskog u njihovom govoru: hlib, drivo,umriti, dite, živiti, did, sistra, divojka, mihur, sime, sikira, misec, hti
ali i ekavskog: telo, koleno, hće, sestra, mera, mejaš
Pages from 13_12_Sujoldzic_Finka_Simunovic_Chaventre_Rudan.jpg


nakon turskog osvajanja dalmacije doseljava se novi sloj stanovništva i preklapa sa starim. ako je verovati turskom popisu i Spahinom prevodu po dalmaciji 1550 dominira ekavski.
dok u popisu iz1604 upisata imena upućuju na ikavicu.
 
Poslednja izmena:
http://www.*************/download/ardh2bjmy8f7n8e/vrlika_monografija.pdf

Солдина монографија Врлике у скраћеној верзији - избачен део о грађанском рату и неке слике околиша :)
 
želiš reći da je crotizacija bunjevaca počela prije 1901. znamo. ajd sad nadji u 1700.

Znači do 1901. prislino asimiliranje je bilo završeno. Aha. A kako smo mi Hrvati prislili Bunjevce? Jesmo ih masovno silovali i radili im djecu ili smo naselili Vojvodinu Hrvatima ikavcima pa njih uvjerili da su i oni mi ili smo ih zastrašivanjem natjerali na to?
 
Znači do 1901. prislino asimiliranje je bilo završeno. Aha. A kako smo mi Hrvati prislili Bunjevce? Jesmo ih masovno silovali i radili im djecu ili smo naselili Vojvodinu Hrvatima ikavcima pa njih uvjerili da su i oni mi ili smo ih zastrašivanjem natjerali na to?

kakvo crno asimilirsanje. asimiliranje bi bilo kada bi postojali neki većinski hrvati.
napucali prvo vas fratri po hrvatskoj pa potom delom njih po srbiji. 1701 bunjevci u hrvatskoj su se zvali katoličkim vlahima.

Biskup Brajković u svom popisu katoličkih i pravoslavnih parohija u Lici 1700. godine razlikuje ove grupe tamošnjeg stanovništva, jedno su “Vlasi pravoslavni” (“Valachorum schismaticorum”), drugo su “Vlasi katolici”, inače Bunjevci (“Catholici Valachi alias Bunievczi”) “Valachorum Bunyevaczorum”, treći su “Katolici Hrvati” (“Catholicorum Croatorum”), a četvrto su “novi hrišćani” tj. pokrštenici (neo christianus”).

 

Back
Top