u PDF formatu
"Kao posljedica nastalog razgraničenja primorski su gradovi ostali bez davanja koja su do tada imali od zagorskih posjeda. Narednim Ciparskim ratom 1570.-1573. godine Turci su još više ojačali svoj položaj, tako da su Mlečani bili prisiljeni zajedno sa uskocima poduzimati zajedničke akcije protiv Turaka.
Uskoci su pak ratovali i protiv Turaka i protiv Mlečana, a njihovi su prodori i pljačke po Zagori stanovništvu utjerali strah u kosti zbog čega su im neka sela odlučila plaćati godišnji porez. Turci su odlučili obnoviti utvrdu Znojilo, a kako bi suzbili nove prodore uskoka u Radošiću su držali određeni broj konjanika, jer je tu bilo vode u izobilju.
U razdoblju od 1603. do 1624. godine traje iseljavanje iz Zagore kao posljedica svih zlostavljanja od strane Turaka i neprestanih upada uskoka. U tom razdoblju počinju se pojavljivati prve skupine pravoslavnih vlaških nomada koje Turci dovode kako bi naselili opustjelu Zagoru.
Istovremeno, oko 1630. godine mlečani nastoje udobrovoljiti Turke da im priznaju nekadašnje trogirsko pravo na teritorij u Radošiću. Čitavo vrijeme dosadašnjih sukoba Mlečani su nastojali zadržati stanovništvo na prostoru Zagore, smatrajući ga tampon-zonom prema Turcima. Tijekom Kandijskog rata 1645.- 1669. dolazi do značajnih migracija stanovništva. Nakon katastrofalnog poraza Turaka pod Bečom 1683. godine dolazi do općeg pokreta za oslobođenjem od Turaka, koji se na lokalnoj razini odrazio uspjehom, što će uskoro dovesti i do oslobođenja čitave Zagore od Turaka.
Opustjela Zagora naseljavana je u nekoliko navrata, a sačuvani su dokumenti o doseljavanju 1600 ljudi sa svojom stokom u prostore trogirske zagore 1685. godine pod vodstvom cetinskog poglavara Ilije Perajice.
Drugi val doseljenika bio je brojniji, oko 5000 ljudi doseljava se sa područja Kupresa, Livna i Glamoča na prostor opustjele Zagore, između ostalog i na prostor Lećevice i Prgometa. Rat s Turcima trajao je do 1699., a već tijekom rata Venecija je započela podjelu zemlje doseljenicima, koja je, kako se vidi iz sačuvanih dokumenata, ovisila i o ratnim zaslugama. Sačuvan je popis stanovnika iz 1711. godine, po završetku velike selidbe, iz kojeg vidimo da je početkom 18. stoljeća područje naseljavalo 1047 stanovnika i to: u Labinu 480, u Trolokvama 178, u Sratoku (danas Bogdanovići ) 287 i u Sitnom 102 stanovnika U posljednjem ratu kojeg je Venecija vodila protiv Turaka nije bilo većih vojnih djelovanja na prostoru Zagore, turska je vojska potučena na prostorima Muća i Vrbe, te se Turci nisu više usudili zaći na prostor Zagore. Nakon turske opasnosti intenzivirale su se nesuglasice vezane za granice posjeda. Raniji vlasnici, uglavnom trogirski plemići teško su izborili svoje pravo na desetinu uroda, koju pak kod stanovnika Zagore gotovo redovito nisu uspijavali naplatiti. Tinjali su i sukobi između stanovnika Kaštela i Zagorana,
Godine 1711. napravljen je detaljan katastik s imanjima vlasnika i osobinama zemljišta. Karakteristika zagorskih sela u XVIII. stoljeću je da se ljubomorno čuvala zajednička imovina. Vladalo je razmjerno siromaštvo, koje je očito i u standardu stanovanja, kuće su redovito prizemnice građene u suho, sa podom od nabijene zemlje i pokrovom od slame, a njihovi su ih stanovnici nerijetko dijelili sa vlastitom stokom. Samo rijetki, glavari sela i župnici, imali su kuće zidane mortom, nazivane u narodu «kule». Veliku nevolju kod stanovništva su izazivali i lihvari, obzirom da je nakon nerodnih godina iscrpljenom stanovništvu preostala samo mogućnost zaduživanja. Kao posebno teške zabilježene su godine 1709. i 1782., kada je uslijed mraza izostao urod, pa je zavladala glad. Zagoru nije mimoišla ni kuga, koja je harala u dva navrata, 1764. i 1782. godine. Mletačka je vojska nastojala suzbiti epidemiju kuge kako ne bi izostali prihodi od trgovačkih karavana iz Bosne koje su se kretale prostorom Zagore.
Ivana K. de Vietri, generalnog vizitatora franjevačke Provincije Bosne Srebrene. 
