То је онда равно тврдњи да су Цинцари "измишљена народност", због тога што су активно учествовали у стварању модерне српске нације.
Kad bi dio Srba u, recimo, Hrvatskoj, u neprijateljskom okružju, "tražio" uspostavu svoje, cincarske nacije, koja je, eto, stoljećima prigušivana, a posebno zatrta Brozovim dekretima- onda bi svakom normalnom bilo jasno o čem se radi. "Buđenje" nacije u 21. stoljeću bez korijena i prošlosti, a u surječju u kojem se jasno vidi grotesknost cijele priče, govori sama za sebe.
Или да су Русини у Војводини "измишљена народност", због тога што:
1. такође немају своју "матичну државу"
2. потичу из државе где су сви њихови сународници асимиловани (Украјина)
3. у Украјини не постоји русинска национална свест, већ се Русини сматрају делом украјинске нације
Opet promašena analogija. Bunjevci u Bačkoj su istovjetni Hrvatima u samoj Bačkoj, te Hrvatima koji kilometar dalje u samoj Hrvatskoj. Vrlo bi bilo zanimljivo da Rusini u Vojvodini dođu u ideološko-nacionalne sukobe s Ukrajincima s kojima žive praktički u istoj kući, govore isti jezik i imaju iste tradicije. Upravo zbog praktične nerazlučivosti tzv. Bunjevaca kao nacije i Hrvata regionalno-subetničke oznake bunjevačke, kao i prostornoga kontinuiteta bunjevačkih Hrvata koji se proteže kroz Hrvatsku, Bosnu i Madžarsku, razvidno je da se radi o politikantskim manevrima. Hrvati u Madžarskoj, npr., nisu dožvjeli bunjevačku nacionalnu epifaniju- valjda zato jer vlast u Madžarskoj, kakva jest da jest, nije tako "prijateljski" nastrojena kao ona u Srbiji.
Такође и приче како су Буњевци "нација стара 19. година". То су бесмислице, које би се чак могле сврстати у говор мржње ако би се са њима излазило јавно. Тачније је рећи да су "буњевачки Хрвати" у Војводини изум од 1945, што и јесте истина.
Zanimljivo. Hrvati u Bačkoj su izum od 1945., a isti takvi u Hrvatskoj ili BH ili Hadžarskoj nisu. Ili- možda jesu ? Možda su svi Hrvati bunjevačko-šokačkoga podrijetla (može i njekog drugog, svejedno) zapravo izumljeni ? Sve je moguće u takvom stilu razmišljanja.
Буњевци на подручју Бачке постоје од 17. столећа, и од времена њиховог насељавања, па све до 20. века - не постоји ниједна референца на њих као на Хрвате. Штавише, најбројније су управо српске и рацке референце.
Glede imena- nema nikakvih srpskih referenci, osim neznalica i putnika namjernika, kao što je Kolumbo nazvao američke domorodce Indijancima jer su, kao, u "Indiji" (dosuše zapadnoj). U to je doba istoznačnica za hrvatski etnos- Iliri. Srbe nitko nije zvao Ilirima, osim austrijskih stratega i hrvatskih ideologa koji su u tu kategoriju trpali sve i sva, no Ilirima u najužem smislu (u najširem- svi Slaveni; u srednjem- svi južni Slaveni) ono što je danas hrvatski narod. Južnoslavenski narod koji pripada zapadnom kršćanskom krugu i baštini tradicije hrvatskoga kraljevstva i ćirilo-metodske tradicije.
Nema nijedne srpske autoreference o sebi kao o Ilirima, a da je nastala izvan utjecaja zračenja tog hrvatskoga ideologema, i prije 18. st. (uz izuzetak Đorđa Brankovića, koji se raspisao krajem 17. st. , isto u dočuvši o tom u zapadnim krugovima).
A glede bunjevačkih Hrvata u Bačkoj- dosta je reći da je njihov jezik praktički istovjetan slavonskih pisaca koji su prevođeni na srpski. Tako Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava” Vida Došena “s dalmatinskoga jezika na slaveno-serbskij prečistjeno”, Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine 1808. u Pešti “Proričje i narečenja, sa srbskog jezika na ilirički privedena, nadopunjena i složena”.
Koja je to srpska ilirska autoreferencija u Bačkoj do 20. stoljeća, a da je napisana na srpskom jeziku ? I koja profilira jezik na kojem je napisana tako da pripada štokavsko-ikavskom ili štokavsko-jekavskom narječnom substratu ? I koja je u kontinuiranom jezično-civilizacijskom kontaktu s ostalom produkcijom na istom ili sličnom idiomu u područjima Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Like, Podravine,...?
А гледе Илира и илирских референци, то је у Аустрији, а почев од конца 17. века и Српских царских привилегија у Аустрији - назив за Србе. И то управо православне Србе, и све до средине 19. века, а не Хрвате, јер су се на Царске привилегије "илирској нацији" позивали искључиво Срби, јер су се на њих и односиле. Илирска канцеларија, Илирски магистрат, многе друге илирске институције, од илирских школа, илирске цркве до илирских војних пукова, односе се искључиво на Србе. Чак не ни на јужнословенски когломерат Србо-Хрвата, већ искључиво на Србе.
Pa valjda je važnije kako tko sebe zove, nego kako ga drugi zovu, s pitajboga kakvim namjerama. Zna se da je "ilirsko" poigravanje Austrije sa Srbima:
a) poteklo iz hrvatskoga ideologema ilirizma koji Austrija nije izmislila, kojeg na Hrvate u većem dijelu Habsburške monarhije i nije primjenjivala jer je postojalo hrvatsko kraljevstvo i nije bilo potrebe da se Hrvati kvače za taj pojam jer im onda, na razini praktične politike- nije trebao. Ideologem su, znamo, stvorili sljedeći Hrvati: Vinko Pribojević s Hvara, Mavro Orbini iz Dubrovnika, Stjepan Rusić iz Dubrovnika, Franjo Glavinić iz Istre i Bosne, Juraj Križanić iz Ozlja i Jastrebarskog, Pavao Ritter iz Senja i Zagreba itd.
b) naziv "ilirski" ili "slovinski" za svoj etnos i jezik koriste, npr., pisci, povjesničari i filolozi: Marko Marulić, Mavro Vetranović, Jakov Mikalja, Bartol Kašić, Juraj Habdelić, Rajmund Đamanjić, Petar Hektorović, Ivan Belostenec, Andrija Jambrešić, Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Joakim Stulli, Ivan Lucić, Pavao Ritter Vitezović, Andrija Kačić Miošić, Filip Grabovac, Toma Babić,..često izjednačujući pojmove ilirski i hrvatski (Mikalja- Hrvat, Hervat = Illyricus, Croata;Grabovac- ..iliričkoga aliti rvackoga; Stulli-Illyrice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski,..).
c) Bečki je dvor pod ilirskim imenom baš i pokušao nametnuti Srbima u monarhiji, u doba Marije Terezije i kasnije Josipa, "ilirski jezik" koji je već postojao u hrvatskim knjigama i rječnicima- Stullijev je trebao biti osnova jezične reforme, uvedbe latiničnoga pisma baš te, slavonske grafije koju su oblikovali franjevci budimskoga kruga- a među kojima su istaknutu ulogu igrali baš ti "Bunjevci". Dakle- tobožnji "Srbi" koje zovu Raci ispadaju kao glavni element jezičnoga nasilja i sredstvo jezičnouljudbene rekulturacije i vjerskoga preobraćenja ! Protiv čega su se, naravno, Srbi u monarhiji žestoko borili i uspjeli u tom da im se ne nameće strani jezik i kultura, i to baš tih "Bunjevaca".
d) I-kako to da su se Srbi i tijekom tih dvaju stoljeća, i to usprkos nametanju ilirskoga imena, tvrdokorno odupirali asimilaciji u ono što je tvorilo sadržaj pojma "ilirski", a pogotovo u 19. stoljeću kad se vodila prava bitka između Iliraca (hrvatskih preporoditelja) i srpske inteligencije u kojoj je ova potonja odbacivala i omalovažavala ilirsko ime kao tuđe, mrtvo, strano i neprijateljsko ? Doduše-počeli su ga dozivati nakon što su se Hrvati vratili svom autentičnom nacionalnom imenu, no- kasno. Proš'o voz.
O samom ilirskom ideologemu pogledati u knjizi Blaževićeve (iako ima stanovit broj nedostataka),
http://www.sveznadar.hr/knjiga.aspx?knjiga=74932 , dok o pokušaju ilirske katolizacije Srba u monarhiji u kratkom djelu Aleksandra Belića "Vukova borba".
А нације се једноставно не могу измишљати. Буњевачки покрет је аутентичан, и са српске стране је, и о томе сведочим као неко ко је протеклих "19 година" провео управо на овом простору, доживео више одмагања, него помоћи. Једино што су добили од српских власти јесте могућност да се национално изјасне, и ништа више. А приче о некаквим "прогонима Хрвата" су измишљене, и то понајвише са хрватске стране, како би се направила нека паралела или апологија хрватских погледа на Р. Српску крајину. Било је инцидената по Хртковцима и још свега две или три мање средине, и то против којих су органи власти предузимали одговарајуће мере, тако да о некој атмосфери страха нема ни говора.
No comment. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.
Тим пре што у Војводини постоји око 20-30.000 колонизованих Хрвата након 1945, на које се није ни могао вршити притисак такве врсте, из простог разлога зато што и нису Буњевци.
Према мом мишљењу, национални Буњевци су, па макар и притом били најмањи народ на свету, један врло храбар народ сачињен од храбрих и самосвесних људи, и правих родољуба, јер су буквално једини јужнословенски католици (изузев Словенаца, који имају своју државу) који нису инкорпорирани у хрватску нацију, и који су током две или три генерације одолели притисцима и пропаганди комунистичке власти, чији званичан, непопустљив и агресиван став био такав да се сви Буњевци на тлу Војводине имају сматрати за Хрвате, писати као Хрвати, и у школама од стране учитеља и наставника учити да су Хрвати. То је била државна политика која се слободно може назвати агресивним похрваћивањем једног дела народа који у својој историји није нити називан хрватским именом, нити сматран Хрватима. Штавише, чак и разликован од Хрвата, о чему сведоче пописи становништва који су, упркос свим критикама, ипак били политички неутрални по питању српско-хрватских односа.
I ovo se ozbiljno napiše nakon svega ispisanoga o Starčeviću, Matošu, Purčaru, Ambrozoviću i ostalima ? I analize Milana Moguša o komičnom jeziku (nakaradno ikavizirani srpski ekavski-
http://www.dshv.net/hrvatski/aktuelnosti/aktuelnosti030605.htm ) bunjevačke ekipe ?
No, nakon ovog- dosta. Sapienti sat.