Ovome bih dodao još samo dve stvari:
1) Na primorju, i strancima u kontaktu sa Pomorjem, "Ilir" = "Sloven".
2) Blaško Rajić je upravo primjer ljudi koji su često mijenjali svoju narodnost (kako smo nalazili po Dubrovniku i toj oblasti kod katolika, odnosno kako je danas česta pojava u Crnogoraca). Upravo sam naveo Blaška Rajića kao primer - koji je kako se približila Kraljevina Jugoslavija, postao Hrvat, pa čak i hrvatski nacionalista.
Evo šta je izjavio povodom nadolazećeg pada Austro-Ugarske monarhije novembra 1918. godine, prilikom iskazivanja prijateljstva između Bunjevaca i Srba:
"Mi smo svi jedan narod, sinci Majke Jugovića! Mi ćemo zajednički, jer smo mi Bunjevci i Srbi jedno! Ne srni da nas rastavlja način, kako se ko krsti, dali ovako (krsti se šakom),
ili ovako (krsti se sa tri prsta)! Ko nas dili, taj je neprijatelj naš!"
Ili još ranije, 1913. godine, za jedne novine je prilikom spominjanja vjere kod Srba, naveo da postoje Srbi katolici i Srbi pravoslavci. Kao pravoslavne spomenuo je Crnogorce kao primer, a primer za katoličke - Bunjevce.
Evo još od Blaška Rajića iz prvog perioda:
»Još više ću ti reći: Mi smo se posrbili. I to ne od lane i preklane, već od postanka našega. Mi Bunjevci od vajkada čitamo »Boj na Kosovu«, Miloša Obilića, Kraljevića Marka, pa se isto žalostimo zbog izdaje Brankovićeve, zbog zaboravnosti Miloševe, što nije skinio prsten sa prsta careva, sa divljenjem motrimo starog Jug Bogdana i za njime devet Jugovića, tražimo pri misečini odrubljenu glavu cara Lazara, zaigra nam srce, kad se Marko zaleti na Šarcu, pa kosi vojsku cara od Azaka ... isto tako kao i Srbi...
Bio sam dite od nekih sedam godina. Naučio sam od materesvoje latinicom čitati. Kad dođe veče, kod naše kuće se skupe po 10—15 ljudi iz komšiluka, donesu knjiga, pa ja moramiz zapećka sisti za stol, ubrisati se, pa čitati Kraljevića Marka i Musu Kesedžiju, te ostale junačke pisme. Drugi put bi me otac uzeo na leđa »nakrkače«, zaogrnuo opakliju, pa hajd u komšiluk. Tamo opet, daj — čitaj! Međutim, čujem glase: — Kraljević Marko je baš bio Bunjevac! E, nije, Srbin je on bio! Bre, ne budalite! Ta to je svejedno. Ta mi smo braća rođena!
Tako su govorili i govore i danas prosti Bunjevci. A tako i jest! Pa se nade po neki začešljani mudrac, koji se pobojao, da se Bunjevci ne bi posrbili!"
Ili još:
"Koji Bunjevac nije slušao pisme od Kraljevića Marka, Sibinjanin Janka, Skender-bega bana? Pa ko smije kazati da to nisu naši junaci, da to nije naša slava? Jest, naš je Kraljević Marko, naši su devet Jugovića, mi smo pali na Kosovu ravnom!"
A evo i onog što sam spomenuo, velikog Bunjevca Ivana Antunovića:
"Još nečemu da proučimo naše tako zvane »Hrvate«.
Ima — dva Hrvatstva. Jedno je Hrvatstvo nacionalno, slovensko i bratsko jugoslovensko. To je Hrvatstvo, koje je učinilo da je 1848 godine Srpski pravoslavni Patrijarh Rajačić instalirao i blagoslovio Jelačića za bana Hrvatskog. To je Hrvatstvo Ljudevita Gaja i ostalih Ilira, koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati jedan narod.To je Hrvatstvo, koje je učinilo da su Hrvati četrdeset godina prošloga vika odbacili "hrvatsku kajkavštinu i ekavštinu, pa primili srpsku štokavštinu i ijekavštinu za svoj hrvatski knjževni jezik, samo da bi bili bliži Srbima. To je Hrvatstvo Štrosmajera i Račkoga, koji su život svoj posvetili ljubavi i bratstvu srpsko-hrvatskog naroda, koji je za njih bio jedan narod. To je Hrvatstvo, koje je stvorilo Jugoslavensku Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu i divnu katoličku katedralu u Đakovu, koju je katolički biskup Štrosmajer posvetio bratstvu i jedinstvu katoličke i pravoslavne vire. To je Hrvatstvo, koje se zajedno sa Srpstvom borilo na Fridjungovom procesu u Beču, u veleizdajničkoj parnici u Zagrebu protiv Austrije, i koje je za vrime rata poslalo hrvatske dobrovoljce u srpsku vojsku. To je Hrvatstvo Štipana Radića, onoga Štipana Radića, koji je prije rata umio i da se suprotstavi frankovačkoj rulji, koja je nasrtala na Srbe, a koji je posli rata, kada je najzad uvidio da svi hrvatski putevi ne vode ni u ovo ni u ono, nego u Beograd, svaki svoj zbor po Hrvatskoj počinjao i završavao sa usklikom »Živeo Kralj! Živela Jugoslavija!« To je Hrvatstvo, koje zna za zdrav razum, za Boga, za dušu, za Isusa sina božijeg, koji je na križ razapet da ljubav medu svima ljudima pobedi, koje viruje u Slovenstvo, Jugoslovenstvo, u prave interese i Hrvatstva i Jugoslovenstva. I najzad, to je Hrvatstvo: koje je u Zagreb dovelo srpsku oslobodilačku vojsku; zbog i radi kojega Hrvatstva je stvorena Jugoslavija i blagodareći kome će Jugoslavija opstati i cvetati, pa ma šta činili njeni unutrašnji i spoljni neprijatelji.
Ali ima i jedno drugo »hrvatstvo«. To je »frankovačko hrvatstvo«, koje je stvorio zagrebački čivutin Jozua Frank. To je neslovensko, nejugoslovensko, nekršćansko, nekulturno, mržnjom nadahnuto, antisrpsko, suludo i izdajničko frankovačko hrvatstvo. To je zloglasni hrvatski frankovluk! To je najnekulturnija i najdivljačnija pojava usrid kulturne Evrope!
Ova politicka misao je, verujem, aktuelna i danas;
Kada su Srbiji omeđivali granice novoj hrvatskoj banovini, oni nisu gledali da u toj novoj banovini budu samo Hrvati. Zato su granice tako povukli da sada na tri miliuna Hrvata ima 1,000.000 pravoslavnih Srbalja u Hrvatskoj. Ako bi sada neko tražio da se glasanjem ili si. minjaju granice Hrvatske, onda bi i 1,000.000 pravoslavnih Srba glasali da se otcipe od Hrvatske i spoje s ostalih 7 milijuna Srba u Srpskim Zemljama, kako se već sada zove ovaj drugi, veći i bogatiji dio naše države, u kome živimo mi i Srbi. A tada možda ni Osik ne bi ostao u Hrvatskoj, jer: postoji čitav i neprekidan lanac srezova od mađarske granice više Osika, pa priko čile Slavonije, priko uže Hrvatske, Like i severne Dalmacije do Benkovca na moru, u kojima su skoro svuda Srbiji u većini. Ako bi se, dakle, htilo da srezovi sa hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj, a srezovi sa srpskom većinom Srbiji, onda bi granica hrvatske banovine išla od Osika, pa ispod Zagreba do mora, i Hrvatska bi bila pripolovljena, — A MI BI SA SUBOTICOM OPET OSTALI OTSIČENI OD HRVATSKE BANOVINE. Pritom više ima pravoslavnih Srba u Bačkoj, nego nas Bunjevaca, pa bi nas oni ipak priglasali, ako bi se htilo glasanjem da odluči ko se gdi pripasti. Dakle, mi nismo, nećemo i nemamo nikakvu potribu ni interes da se odreknemo svoga čestitog bunjevačkog imena i da postanemo Hrvati. Ali, i kada bismo postali Hrvati, ovi od toga nikakvu hasnu nebi vidili, jer bismo se samo naprazno odrekli sami sebe i nazivali se Hrvatima, a ne bismo mogli doći pod njihovu vlast, niti im svojom imovinom popraviti njihovo materijalno stanje, radi čega nas oni i pohrvaćuju. Jer, niko valjda koji malo pameti ima, ne m,sli da će Srbi prilikom eventualnog razgraničenja pustiti da 1,000.000 pravoslavnih Srba, koje ne triba ni silom ni milom tek sada posrbljivati i koji su vatreniji Srbi od onih u Šumadiji, ostanu van okvira Srpskih Zemalja, a da 65.000 Bunjevaca koje tek sada triba i milom i silom praviti Hrvatima — pripadnu Hrvatskoj, zato što su tobož »HRVATI«! A valjda niko normalan kod nas ne misil da će Srbiji, koji znaju kako se pravi država, jer im je to vikovni zanat, pustiti da, na primer u Bačkoj, i u našoj rođenoj nacionalnoj državi stvorenoj srpskom krvlju, Mađari i Nimci glasaju, gdi će Srbiji i Bunjevci, a gdi Hrvati pripasti! "
Ako se ne varam tvrdiš da narod koji se doselio na područje južne Ugarske (današnja Vojvodina) iz centralnih krajeva Hrvatske (politički, povijesno i geografski) NISU (?) Hrvati. Svašta. 
Prije bih rekao da se njihova prapostojbina može uzeti kao argument da JESU Hrvati. 
