Bunjevci na udaru hrvatskih nacionalista!

Da, ali Bunjevci dolaze s područja na kojem se formirala ranosrednjovjekovna hrvatska država, što ne ostavlja mnogo mogućnosti za alternativne opcije. Štoviše, radi se o središnjim teritorijima ondašnje Hrvatske, pa je vrlo malo vjerojatno da bi iz tih krajeva odselio neki drugi narod, a ne upravo onaj koji je po logici tamo i trebao biti.

Druga je stvar što su se Bunjevci tijekom stoljeća odvojenog života odnarodili od svoje matice. Gle, to nije ništa neobično. Do i uoči pojave nacionalizama postojala je opasnost kod više europskih naroda da se pojedine grupe odvoje od matice i nastave zaseban život, no upravo je buđenje i dizanje nacionalne svijesti spriječilo takav proces. Kod Bunjevaca je jedini problem je li suviše kasno da se ponovno reintegriraju u hrvatski nacionalni korpus. Drugo je manje bitno.

Opet se vraćam na period buđenja nacionalizama. Tvrdiš da su Bunjevci i Šokci popisivani odijeljeno od Hrvata i posljedično da se u većini nisu smatrali Hrvatima. Regionalizmi i municipalizmi uoči stvaranja modernih nacija su posve normalna stvar. Zar su se pravoslavci u BiH do polovice XIX. stoljeća nazivali Srbima? Nadalje, zar bi ih zato trebalo isključiti iz srpskog nacionalnog korpusa?
Sve je to irelevantno. Etnička veza Bunjevaca s Hrvatima postoji, međutim nestala je ona nacionalna spona koja stvara koheziju i osjećaj pripadnosti svome narodu. Odluće li se Bunjevci na zaseban put, bit će to jedini razlog da ih u budućnosti ne smatramo Hrvatima po nacionalnom (ne i etničkom) ključu.

Море бит' , а и не мора.
 
NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA, lipanj 2005.

Hej salaši na sjeveru Bačke


Grana mala ali fina, pjesnički je opis Hrvata koji žive na sjeveru Vojvodine dičeći se imenom Bunjevci, svojim hrvatskim podrijetlom, ikavicom, prekrasnim narodnim nošnjama i plesovima, te umjetničkom tehnikom izrade slika od slame, koja je potekla u - Đurđinu.

NAPISAO DRAŽEN PRĆIĆ

Davno, u 16. i 17. stoljeću, predvođeni franjevcima napustiše pred Turcima svoja ognjišta pokraj rijeke Bune, te iz vrletnih krajeva južne Hrvatske i Hercegovine krenuše prema novim postojbinama. Jedan dio smjesti se oko Senja, a drugi u plodnoj panonskoj ravnici, u trokutu Subotica-Sombor-Baja, gdje mačem osvojiše i sačuvaše novu postojbinu. Tada su ih nazivali Dalmate, a s vremenom se, zacijelo po pradomovini, za njih ustalilo ime Hrvati Bunjevci. Nakon brojnih povijesnih Scila i Haribda, danas ih je na sjeveru Bačke sve manje, ali ponosno gaje svoju tradiciju. Đurđin, selo pokraj Subotice, od davnina je znan kao primjer bunjevačkog salaškog života; u njemu se danas nalazi jedinstveni bunjevački muzej (još se samo u Baji nalazi slična bunjevačka kuća), u njemu je nastala u svijetu poznata tehnika izrade slika od slame, a u Đurđinskoj je crkvi i jedini križni put na svijetu izrađen od slame.

Kraljičina zemlja i danas je naziv jednog dijela zemlje u đurđinskoj župi, koji potvrđuje prvi pisani podatak o imenu cijelog lokaliteta, a koji je pod nazivom Đurđin mađarski vlastodržac Matija Korvin darovao svojoj majci kraljici Elizabeti sredinom 15. stoljeća (1462.). Također, na Pavlovcu, oko šest kilometara od današnjeg naselja, postoje ostaci srednjovjekovnog samostana u kojemu je živio i djelovao red Pavlina, ugašen 1598., kad su se redovnici povukli na ugarski teritorij u Ostrogon (Esztergom). Iz tog vremena datira i narodna predaja, sačuvana u jednoj od najstarijih domaćih obitelji Dulić, po kojoj su redovnici na odlasku ostavili malobrojnim naseljenicima milosnu sliku Gospe Čenstahovske, poznatije kao “Crna Gospa”, uz preporuku da je, kad se jednom vrate na ove prostore, opet vrate njima na čuvanje. Zavjet čuvanja ispunjen je, prema pisanju franjevačke kronike subotičkog samostana, 1692., kad je slika vraćena svećenicima koji su se vratili u ovaj kraj. U vrijeme naseljavanja Đurđina, koji je tijekom turskih osvajačkih pohoda bio gotovo opustošen i razoren, ovdje je živjelo i trajno bilo nastanjeno 20-30 hrvatskih obitelji, ali se prva veća i organiziranija kolonizacija bunjevačkog življa bilježi u 17. stoljeću, točnije 1687.

Naseljeni živalj ubrzo je na kvalitetnoj crnici razvio svoju osnovnu životnu djelatnost, poljoprivredu. Na području od oko 10 četvornih kilometara koncentriraju se životne nastambe i prva obiteljska imanja, takozvani salaši - svojevrsna prethodnica mnogo poznatijih američkih rančeva. Salaš, kao jedinstveni oblik životno-radnog okruženja bunjevačkih Hrvata u novoj domovini, osim zemljišnog posjeda imao je tipiziranu kuću u kojoj je živjela višečlana obitelj domaćina, te radne “zgrade” u kojima se čuvala stoka i pohranjivala ljetina. Žito, taj dragocjeni dar najplodnije zemlje, ne samo da je prehranilo gladne doseljeničke obitelji nego je u nepunih stotinu godina u novoj postojbini pridonijelo njihovu ekonomskom prosperitetu, koji je čak rezultirao hodočašćem u Rim 1773., kad im je papa Klement XIV. izdao pisanu bulu...

“Na službi u Crkvi sv. Josipa i đurđinskoj župi nalazim se već dvanaest godina”, govori svećenik mr. Lazar Ivan Krmpotić, utemeljitelj jedinstvene izložbene postavke pod nazivom etno-zbirka Bunjevački salaš. Još prije nego što je igrom providnosti došao na mjesto dušobrižnika ovog bisera bačke ravnice, osobno se založio da se sačuva stara zgrada pokraj crkve u kojoj se nekoć nalazio župni ured. Klasična zgrada ustvari je tipična salaška obiteljska nastamba prvih doseljenika, toliko karakteristična za ovdašnji živalj. Uz pomoć i veliku podršku svojih župljana, ali i mnogo drugih ljudi dobre volje iz Subotice i okolice, nastavlja Krmpotić, postavljena je svojevrsna zavičajna izložba. Nastavljajući iskonsku skrb crkve za očuvanjem duhovne i kulturne baštine svoga naroda, objekt je restauriran i nadograđen elementima poput ambetuša, kokošinjca, poljske peći. Uz stalnu nadopunu izloženih eksponata - darova iz obiteljskih zbirki - 5. kolovoza 2001. ova jedinstvena etno-zbirka svečano je otvorena. Uz stambenu cjelinu u kojoj se nalazi sačuvano gotovo kompletno pokućstvo i raznovrsni detalji iz svakodnevnog života bunjevačkih Hrvata - primjerice, najstariji je eksponat stari kovčeg s početka 18. stoljeća - uz okućnicu se nalaze i brojni poljoprivredni strojevi, danas rijetki muzejski eksponati. Tu je i posljednji đurđinski đeram, karakteristični ravničarski bunar, koji svojom autentičnošću priziva zaboravljeno vrijeme i tradiciju koja je održala ljude na ovim prostorima...

Пази овако Далматинац, Хрвата релативно гледано има негде око 5,5 или 6 милиона, тако да република Хрватска која се исто толико противила комунизму, настоји да увелича своју нацију, сада подржава дело комунизма да су Буњевци и Шокци део Хрватскога народа.... а зашто ви једноставно њих не пустите да они сами одлуче, то је њихов избор, ваљда они сами знају боље шта су дал' су Срби или Хрвати....
 
Прави Хрвати су чакавци.
Хрвати штокавци су српског порекла, а кајкавци словеначког.

Точка.

Joj vi povjesničari i istoričari, baš te svi pameti i načitani :p, najlakše je biti povjesničar (da se nitko ne uvredi) i napisati neku povijesnu knjigu,pogotovo u sadašnje vrijeme interneta, evo čak je i Ivica Kostelić jednu napisao.
Samo izvlačite ono što vama odgovara, a treba logički gledati činjenice.
Npr. ovaj gore kaže da su samo ČAKAVCI Hrvati, a kajkavci i štokavci nisu :D, hebem mu mater u čemu je razlika između štokavca, kajkavca i čakavca....pa samo u te 3 RIJEĆI, ovi kažu kaj, ovi ća i ovi što........sve drugo je ISTO.
Pa ne može se samo na osnovu toga tvrditi ovaj je ovo ili ono, postoje i Srba čakavaca, eto to je već dovoljno da pobije tu vašu tezu
Postoje samo još razlike koje su posljedice tuđinskog vladanja, npr. u Dalmaciji postoje puno riječi talijanskog korijena(npr.peškarija), u Slavoniji njemačkog, mađarskog,turskog (npr.šarafciger).
 
Пази овако Далматинац, Хрвата релативно гледано има негде око 5,5 или 6 милиона, тако да република Хрватска која се исто толико противила комунизму, настоји да увелича своју нацију, сада подржава дело комунизма да су Буњевци и Шокци део Хрватскога народа.... а зашто ви једноставно њих не пустите да они сами одлуче, то је њихов избор, ваљда они сами знају боље шта су дал' су Срби или Хрвати....

Načelno, to izgleda pravedno, no da su tako postupali drugi narodi danas bi imali Normandijce, Provansalce, Moravce, Štajerce, Goričane, Sicilijance, Bavarce itd. Kužiš? Svako ima pravo na svoj izbor, ali jednako tako Hrvatska ima pravo pokušati svojim angažmanom i agitacijom privući svoje odnarođene sunarodnjake..
 
Načelno, to izgleda pravedno, no da su tako postupali drugi narodi danas bi imali Normandijce, Provansalce, Moravce, Štajerce, Goričane, Sicilijance, Bavarce itd. Kužiš? Svako ima pravo na svoj izbor, ali jednako tako Hrvatska ima pravo pokušati svojim angažmanom i agitacijom privući svoje odnarođene sunarodnjake..

Kada je u pitanju Srbija, to mnogi u Hrvatskoj nazivaju velikosrbočetničkopropagandističkim pokretom. :think:
 
Načelno, to izgleda pravedno, no da su tako postupali drugi narodi danas bi imali Normandijce, Provansalce, Moravce, Štajerce, Goričane, Sicilijance, Bavarce itd. Kužiš? Svako ima pravo na svoj izbor, ali jednako tako Hrvatska ima pravo pokušati svojim angažmanom i agitacijom privući svoje odnarođene sunarodnjake..

Чекај, па онда бисмо ми Срби требали Муслимане у Санџаку, уверити да су они Срби, што и јесу, али ако их ми терамо да буду оно што нису и неће, то се коси са људским правима, а ви их присиљавате... :thumbdown:
 
ili ono logika, po vama ne postoje kao nacija Crnogorci, Bošnjaci, pa čak i Hrvati, al zato postoje kao nacija Bunjevci,Šokci,i sad neki i Goranci...kojih ima ponaosob 30000-50000 pripadnika, a Hrvata kojih ima bar 5 miliona, se ne može priznati da postoji hrvatska nacija,

Подмећеш. Нисам тврдио да не постоји хрватска нација већ да су Хрвати штокавци српског порекла. Свако има право да се национално изјасни како жели.
 
staroikavski govor,svijest o svojoj prapostojbini,pisane predaje o kretanjima i naravno prezimena govore same o sebi.

svaka tvrdnja o bilo kakvom istocnjackom vezivanju je cista manipulacija.

uostalom,onaj dio od 20.000 bunjevaca sto se ne osjeca hrvatima,nisu nam ni potrebni,kao neodlucne cjeline,veca steta nego korist.

na kraju krajeva i muslimani koji izbjegose u tursku prije 100 godina,dan danas u turskoj pricaju ikavicom,kao i manji dio u bosni,pa ih necu nazvati hrvatima,jer ponavljam takav otpad nikom ne treba.

samo kvare cistu arijevsku rasu :)
 
HRVATSKA NACIONALNA MEGALOMANIJA

Megalomanija je grčka reč, usvojena u celom svetu kao internacionalni izraz. To su u stvari dve reči komponovane, obe grčkog porekla. Megalos znači velik, a manija je, kao što se zna jedno bolesno, egzaltirano stanje duha upereno na jednu jednostranu ideju. To je bes, ludilo. Megalomanija, prema tome, znači jedno bolesno stanje duha koji teži pošto-poto za veličinom. Kaže se još i grandomanija To znači isto. Jedino je ovde mešan kompozitum reči: prvi deo je francuskog, a drugi grčkog porekla. Od megalomanije mogu da boluju i individue i kolektivi. Sve što može da raste, a sa svojim rastom nije zadovoljno, sve što organskim i normalnim sredstvima ne može svoj nagon porasta da zadovolji. Otuda je to bolesna, patološka pojava. Kao što se mali ljudi silom uspinju da bi izgledali veći, tako je to isto i sa narodima. Mali, sitni, beznačajni, nepoznati narodi nastoje svim sredstvima da izgledaju viši. Naročito ako se povećanje ne stiče na bojnom polju, sabljom i puškom u ruci, već mirnodopskim intrigama, lažima, podvalama. Oni se onda predstavljaju kao nešto najviše, najveličanstvenije, kome niko nije ravan. I tu su Hrvati sve druge nadmašili. Prebacili su čak i Madzare. Gde god se u jednom srezu nalazi sto Hrvata, taj kraj Hrvati revindiciraju za sebe. Nije im ni to dosta: oni prosto čitave etničke grupe proglase za Hrvate, i ako ovim grupama nije na pamet palo da tako nešto priznaju. Da bi im se udvorili. Oni ih još proglase "cvnjećem hrvatskog naroda". Na drugim mestima opet ističu istorijska prava. U okviru svoje "trojedne kraljevine", oni ne priznaju nikakve manjine. Ako postoji opasnost da te manjine ipak nekad postave svoje nacionalne zahteve. oni ih (Hrvati) prosto potamane čim im se pruži prilika da to nekažnjivo i bez rizika čine. Oni postavljaju uporedo razne principe, kako im koji gde konvertira: jedanput etnički, drugi put istorijski, geopolitički, strateški, ali sve u svoju korist. Sve su hrvatske revindikcije uperene prema Srbima. Ranije su bile upućene i prema Slovencima, prema Austriji, Madžarskoj, Turskoj, Italiji, sad samo prema Srpstvu. To je sve logično, jer su Hrvati ispremešani sa Srbima, a srpska vojska uspela je bila da osvoji sve teritorije na kojima žive Srbi. Od Italije su dobili sve što su želeli, i što je bilo i što nije bilo hrvatsko. Prema Austriji postavljaju pitanje zaštite tzv. Vaserkrobata u Burgenlandu. Imaju nekoliko hiljada Bunjevaca i Šokaca u Madzarskoj. Kad bi ove etničke grupe bile u Srbiji tražili bi Hrvati celu teritoriju gde ima 1 odsto i samo takvih, problematičnih Hrvata. Ali, međunarodne sporove ne žele. Znaju da tamo neće imati podršku Katoličke crkve, a ne žele ni da ih velika inostrana štampa prikaže megalomanima. Naposletku, ne žele da stvaraju nove neprijatelje, znajući da su sami Srbi dovoljan njihov neprijatelj za ovaj mah. Znaju da su im Srbi najopasniji virtuelni neprijatelj, koji ima s njima otvorene krvave račune, pa im je stalo ne samo da povećaju sebe, nego da još više smanje srpsku nacionalnu teritoriju na čiju bilo korist. Hrvatska nacionalna svest je obrazovana tek u poslednje vreme. I od dve-tri županije, oni su svoju nacionalnu oblast proširili mnogo puta. Izvesne pripadnike dobili su tek u ovom veku, pre dvadesetak godina (Bunjevce i Šokce). Zato još uvek veruju da mogu da proširuju svoj nacionalni volumen, i to uvek u elementu spornom sa Srbima. Danas nema nijednog Hrvata koji bi ih umeravao u njihovim teritorijalnim zahtevima prema Srbima. Naprotiv, svaki dalji traži više. Svi gledaju da dobiju što više na račun Srba, upotrebljavajući razne argumente i razne principe, a najčešće i bez ikakvih principa. Intimni princip je već obeležen megalomanijom: Da se oni šire, a da se Srbi smanjuju. Njihova je osnovna vodilja želja da Srba uopšte nestane. Naposletku, to je i razumljivo: uvek je pigmej želeo smrt giganta. Oni su pigmeji u svakom pogledu, Srbi prema njima divi u svakom. To je razumljivo, ali nije razumljivo da to Srbi još uvek ne uviđaju.
Na posebnu argumentaciju Hrvata i naizmenično vađenje čas jednih, a čas drugih principa valja se i posebno osvrnuti. Ovde je potrebno još nešto uopšte reći. Hrvatska megalomanija ne očituje se samo u nepravednoj revindikaciji tuđe teritorije, nego isto tako u naduvanju hrvatskog naroda. To je jedan mali, bedni narodić. Nema ga ni za polovinu Srba, ili Bugara, ili Grka. Ne iznosi ni trećinu Madžara ili Rumuna, a samo jedan neznatan procenat Italijana i Nemaca. Svi su njegovi susedi, osim Slovenaca, znatno jači od njega. Sem Slovenaca nema nijednog naroda u Zapadnoj Evropi manjeg od Hrvata, a na Balkanu samo Arbanasi zaostaju brojno za ovima A oni (Hrvati) bi hteli da ne izostanu brojno za susedima. Zato su, s jedne strane, tamanili Srbe, a ,s druge, tuđe narodnosti topili u Hrvate (Nemce, Madžare, Slovake, Čehe itd.), jednom rečju sve katolike sa svoje teritorije, a neke in globo proglasili za Hrvate npr. muslimane, Bunjevce, Šokce i t. sl., koji nikad u istoriji nisu bili Hrvati. Da je hrvatski narod postao, i ovakav kakav je, uglavnom asimilacijom tuđeg elementa, najbolji je dokaz da su svi "njegovi" istaknuti ljudi stranog porekla. Stanko Vraz je Slovenac; Preradović, Tadija Smičiklas itd. Srbi su; Štrosmajer je Nemac, Tkalčić-Veber takođe. Cela lista bi se još mogla navesti. Čak su i šefovi njihovih stranaka stranci. Ivica Frank je nemački Jevrejin, Dr. Maček Slovenac itd. Statistika pokazuje najslabiju vitalnost toga naroda među svim etničkim grupama u Jugoslaviji. Oni se organski ne povećavaju više nego Francuzi. Zato i kradu druge narode i pripadnike drugih nacionalnih grupa. Ali izgleda da će i tome doći ubrzo kraj. Oni su to mogli činiti zato što se Srbi nisu starali da povećaju svoj brojni volumen, već su iskreno i ludački propovedali jugoslovensku ideologiju. Verovatno su Srbi u tome pogledu došli sebi. I sad se jasno zapaža da imaginarne i fingirane "hrvatske" mase muslimana, Bunjevaca i Šokaca zbacuju za sebe hrvatsku veštačku kožu i opet se vraćaju na ono što su bili vekovima. Zvanična statistika Jugoslavije vrlo očito reprodukuje tu tendenciju. Hrvati su npr. sve muslimane srpskog jezika računali u Hrvate. Prilikom popisa 1948. godine svakome je muslimanu bilo dozvoljeno da se opredeli kao Srbin, Hrvat ili prosto musliman. I za Hrvate se nije opredelilo više od 23.000, za Srbe tri puta više. Ako su ljudi došli sebi i prestali biti Hrvati, niko drugi nije kriv nego samo Hrvati, kao što će se videti niže. Nije nemoguće da se uskoro i Dalmatinci počnu odricati Hrvatstva. Hrvati će naposletku doživeti na sebi ono što su Srbima spremali i želeli. Dok Hrvati veštački šire svoj nacionalni volumen, dotle npr. Srbe iz Like, Korduna i Banije smatraju kao politički deo hrvatskog naroda (što im nije smetalo da ih za vreme rata tamane). Što se manjinskih prava tiče, mi znamo koliko su ih Hrvati poštovali i u njihovoj "Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji". U toj zemlji Hrvati nisu imali veliku vlast, ali ono malo vlasti koju su im Madžari koncedirali nisu hteli ni sa kim da dele. Srbi nisu imali nijednu svoju državnu školu, ni Nemci, ni Slovaci, ni Česi. Madžarske škole je izdržavala Pešta. Itd. A ovamo se prse Hrvati kao najslobodoumniji i najtolerantniji narod na svetu kojemu se samo prilika ne da da te svoje lepe osobine i pokaže. Davala se njemu prilika i on ju je do krajnje mere zloupotrebio, ali to svetu nije dovoljno poznato. Nije imao ko dosad da mu oči otvori. Jedan narod bez istorije, bez vrlina, bez tačnog obeleženja, naduvao se veštački i hoće da postane velik. Ne oseća koliko je u tome smešan! I ne uviđa da tuđe perje opadne prvom prilikom koja mu se pruži. Ficta cito in naturam suam recidunt.

Lazo M. Kostic
 
8. Bunjevci i Šokci

Bunjevci i Šokci su dve posebne etničke grupe, međusobno vrlo slične,
ali ipak svaka od njih ljubomorno ističe svoju posebnost. Bunjevci žive u Bač-
koj, a Šokci na nešto širem području Vojvodine, Slavonije i Baranje. Kostić
njihov teritorijalni razmeštaj ovako precizira: “Bunjevci žive samo u Bač-
koj, i to severnoj: u Subotici (koja je njihova metropola), južno i severno od
nje. Severniji Bunjevci žive u tzv. Bajskom trouglu, u onom delu Bačke koji je
ostao pod Mađarskom. Šokci žive pretežno u Baranji ali takođe i u južnoj
Bačkoj (uz Dunav). I njih ima u mađarskom delu Baranje možda više nego u na-
šem (dok je Bunjevaca u Bajskom trouglu manje nego kod nas). Šokaca je ranije
bilo mnogo više. Cela katolička Slavonija se zvala Šokadija. I danas još
poneki Slavonac katoličke vere kaže da je Šokac.” (str. 60-61.)


Prema prvom ugarskom statističkom pregledu, iz 1840. godine, u Hrvatskoj
i Slavoniji je živelo ukupno 1.605.730 stanovnika, a od toga 777.880 Hrvata,
297.747 Šokaca i 504.179 Srba ili Raca, kako su ih još uvek nazivali. Iz tabele
se vidi da u Požeškoj i Virovitičkoj županiji nije bilo nijednog Hrvata.
Tu su živeli samo Srbi i Šokci, kao i u sremskom delu Vojne krajine.
Zabeleženo je da su Šokci živeli i u nekim delovima Bosne, a Bunjevci u severnoj
Dalmaciji, što ukazuje na činjenicu da je to prvobitni naziv za pokatolič
ene Srbe, pogotovo što je u Sremu i Slavoniji sve do današnjeg vremena
za Srbina koji bi se pokatoličio uobičajeno govoreno da se pošokčio. Rimokatolič
ka sveštenička hijerarhija nije prema Šokcima nikada pokazivala
neki viši stepen poverenja. Uglavnom su ih prezirali, a ostalo je zabele-
ženo da je katolički kanonik mađarske nacionalnosti Šandor Ronaj u jednom
peštanskom časopisu o Šokcima pisao na sledeći način: “Šokac je savršeni
kontrast Bunjevcu. Šokac je evropski Indijanac koji živi pored Dunava
u nekoliko sela, po veri i jeziku ne obazrevši se na različite akcente, jedno
je sa Bunjevcima. Šokci su bogobojažljivi ljudi, ali bez morala.” (str. 60.)


Pisanih tragova o Bunjevcima i Šokcima ima pri kraju 17. veka, a kako
Kostić navodi, pozivajući se najviše na istraživanja Alekse Ivića, 1687. godine
u Bačkoj je živelo pet hiljada Bunjevaca. “Oni su od austrijskih vlasti
nazivani isključivo kao “Raci katolici”, bilo u nemačkom ili latinskom jeziku.”
(str. 62.) Nemački publicista Paul Fleš, rodom iz Bačke, objavio je 1953.
godine u Nemačkoj knjigu “Zlatna Bačka”, u kojoj je isticao “da je iz 88 latinskih,
nemačkih i austro-ugarskih monografija i istorijskih dokumenata utvrdio
da su se Bunjevci doselili u Bačku 1687. kao katolički Srbi.” (str. 62.) To
isto tvrde i najistaknutiji srpski istoričari koji su proučavali istoriju Vojvodine,
a pre svega Aleksa Ivić, Jovan Radonić i Dušan Popović.


Popović u knjizi “Velika seoba Srba” iz 1954. godine navodi i da je katolič
ki nadbiskup Imre Čaki, 1718. godine, u pismu caru Karlu IIItvrdio da “Srba
ima i rimokatoličkih i pravoslavnih, ovih prvih manje; oni su jako siromaš
ni.” (str. 62.) Bunjevci su se držali prilično kompaktno, dobro su se me-
đusobno organizovali. “Vođe ovih rackih Srba su tražili da ih nasele u Subotici,
Baji i Segedinu, sve važnim mestima sa odličnom zemljom. Izgleda da
su skoro svi naseljeni u Bačkoj, jer se sreću posle u Subotici, Somboru, Senti
i Baji, i još u blizini Bačke, u Kalošu. U Segedinu ih nema. Tamo gde su se
naselili, ostali su do naših dana.” (str. 62.)


Ono što je nesporno je činjenica da “svi etnografi i austrijski i mađarski
smatraju Bunjevce i Šokce katoličkim Srbima. Posebno to važi za bečke
etnografe Černiga i Fikera, mađarske Hunfalvija, Kaletija i Šikera. Najpriznatiji
njihov etnograf Hunfalvi kaže da je oko 1870. bilo u celoj Ugarskoj (tj.
sa Hrvatskom i Slavonijom) “Srbo-Hrvata” 2.405.700 od čega otpada “na pravi
srpski narod 942.923 grčko-istočnih i oko 70.000 katoličkih Srba (Šokaca i Bunjevaca),
dakle ukupno 1.012.923.” Tako izrečno stoji kod Hunflavija.” (str. 62-63.)


Nemački putopisac Grinhold je 1847. godine u časopisu “Inostranstvo” pisao:
“Slobodni kraljevski grad nastanjen je najvećim delom od Raca katoličke i pravoslavne
religije, broji 25.000 stanovnika.” (str. 63.) Isti autor navodi za Baju:
“Prostrani i slabo izgrađeni deo varoši nazvan “Na pesku”, nastanjen je gotovo
samo od Bunjevaca, koje obično nazivaju Raci, Rajici.” (str. 63.)
Nemački geografski časopis “Globus” je krajem prošlog veka, u nekoliko
navrata, objavljivao podatke da su Bunjevci i Šokci Srbi katoličke konfesije.
1875. godine u njemu je objavljen tekst pod naslovom “Šokci i Bunjevci
u Ugarskoj” u kome je, između ostalog, stajalo: “U južnoslovenska plemena
koja obitavaju Ugarsku, spadaju i Bunjevci i Šokci. Oni su dosad po svim popisima
navođeni kao Mađari iako im je maternji jezik slovenski i to upravo
srpski; ima ih vrlo malo koji pored ovog jezika govore i neki drugi. Oba ta
plemena su veoma zapuštena i krajnje bigotna. Bunjevci se razlikuju od Šokaca
samo po odeći, oni su (Bunjevci) uopšte življi (otresitiji) od ovih i mnogo
lepši soj ljudi. NJihov spoljni tip (izgled) je izrazito srpski.” (str. 63.)


Francuski publicista Anri Gedo pisao je 1876. godine: “Sloveni Dalmacije
i Istre često se klasiraju kao Hrvati. Razlika između Srba i Hrvata je
istorijska, a ne etnička. Obično se Srbima nazivaju pravoslavni koji se slu-
že ćirilicom, a Hrvatima katolici koji upotrebljavaju latinicu. Pa ipak izvesni
naučnici, među njima Piko, uvršćuju u Srbe Slovene katoličko-latinske
Dalmacije i Istre, jer se oni svojim dijalektom pridružuju pravim Srbima,
jednako kao i Šokci i Bunjevci Mađarske (približno oko 60.000.) iako su
oni latinski katolici i pišu u svom jeziku latinskom azbukom.” (str. 64.)


Još je izričitiji jedan od najautoritativnijih nemačkih etnografa 19. veka,
Loren Difanbah, u svojoj knjizi “Etnografija Balkana”, objavljenoj u Darm-
štatu 1880. godine, u kojoj nedvosmisleno tvrdi da u Ugarskoj živi oko 200.000
Bunjevaca i 50.000 Šokaca, oba plemena govore srpski. Prvi se odlikuju či-
šćim i lepšim srpskim tipom, duhovnom bodrošću, nošnjom, i treba da su se
početkom 18. veka doselili iz Dalmacije; njihovo glavno mesto je Subotica.”
(str. 64.) Češki etnograf Lubor Niderle 1911. piše u svojoj knjizi “Slovenska
rasa” na francuskom jeziku: “Vera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje
Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavni i muslimani.
Ipak, ovo obeležje nije apsolutno... ima brojnih katolika koji se smatraju Srbima
i koje Srbi smatraju svojima. To su npr. katolici Dubrovnika i Boke Kotorske;
ili Šokci, Bunjevci i Krašovani Mađarske.” (str. 64-65.)


Nemački publicista Albreht Virt u knjizi “Balkan” iz 1914. godine ka-
že da se “u Mađarskoj katolički Srbi nazivaju Bunjevci i Šokci.” (str. 65.)
Engleski političar i geograf Artur Evans u predavanju koje je 1916. godine
održao u Kraljevskom geografskom društvu u Londonu, govori da “u Subotici
i njenoj okolini ima oko 70.000 Srba katolika (Bunjevaca), koji su došli
tamo iz Hercegovine.” (str. 65.) Nemački etnograf Hugo Bernacig 1954. godine
u svojoj knjizi “Etnografija” objavio je veliku fotografiju s potpisom:
“Šokci i Šokice u svečanoj nošnji. To su katolički Srbi, koji obitavaju delove
Bačke i Banata.” (str. 65.) Nikada nijedan strani autor od nauke ili struke
nigde nije napisao da su Bunjevci ili Šokci Hrvati. Takvu tvrdnju izneti
bilo bi jednostavno krajnje neozbiljno.


Mora se priznati da se srpska nacionalna svest kod Bunjevaca i Šokaca
postepeno gasila, ali to nije nikako uticalo na pojavu hrvatske svesti, nego na
isticanje sopstvene posebnosti. Hrvati su Bunjevcima i Šokcima bili apsolutno
stran etnički element. “I Bunjevci i Šokci su fanatični katolici, mnogo
odani svojoj veri i svome sveštenstvu, koje je opet izrazito ultramontansko.
To je najviše odvajalo (pravoslavne) Srbe od Bunjevaca odn. Šokaca. To je ometalo
mešane brakove. Ali jedan slučaj koji se desio na kraju prošlog veka (1899.)
ne može se ni ovde mimoići. Tada je prešlo u pravoslavnu veru veliko selo Santovo
u Bajskom trouglu, više stotina duša. Prešli su, istina, više iz ljutnje
prema katoličkom kliru i iz inata, nego iz naklonosti prema pravoslavlju. Ali
je slučaj jako simptomatičan. U Mađarskoj je bilo veoma mnogo protestanata (skoro
sva yentrija bila je kalvinska), pa ipak Santovci nisu prešli u privilegisanu
evangelističku veru već u prokaženu pravoslavnu, upravo srpsko-pravoslavnu
(jer je bilo još i rumunsko-pravoslavne). Dokaz ipak da averzija prema
pravoslavlju nije bila tako duboka.” (str. 66.)


Bunjevci su živeli sa pravoslavnim Srbima i među njima. Sarađivali su
po svim pitanjima. I politički su zajedno nastupali na lokalnom subotičkom,
županijskom bačkom i državnom peštanskom nivou. O tome je najviše pisao
Vasa Stajić, baveći se i pitanjem mađarizacije Bunjevaca. I sami Bunjevci su
i u XIXveku svoj jezik nazivali rackim, o čemu svedoči i njihov glavni narodni
predvodnik iz tog vremena, katolički biskup Ivan Antunović, u “Raspravi
podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom,
umnom, građanskom i gospodarskom”, objavljenoj u Beču 1882. godine: “U
ono vreme kad sam u Almašu župničkom bio, gde je reč Božja u tri jezika naveš
tavana bila, te se na jednoj nad propovedaonicom stojećoj tabli označavao
jezik. Na ovoj bunjevačkoj bijaše velikimi pismeni ispisani “racki”, što se
nije dopadalo tadašnjem knezu, inače veoma poštenu i bogatu mužu, Andriji
Jagiću, pa me umolio da taj nadpis s onim “bunjevački” izmeniti dadem. U to ja
nisam radi toga privolio što sam znao da i Bunjevac o narodnom govoru veli:
“divanili smo racki.” (str. 66.)
 
U toj istoj knjizi biskup Ivan Antunović se obraća srpskom narodu najlep-
šim rečima: “Budite, dakle, srdačno pozdravljeni, braćo Srbi. Ta me svist što
govorio i pisao, nikada neće prodrmati moje najčvršće uvjerenje da smo jednim
otcem od jedne te iste matere rođeni, krv od krvi, kost od kosti. O tom svedoči
slog i trup tijela, mast, lik i oblik, narav, običaj i adet u radosti i žalosti, u
jelu i pitju, u obislu i obiteljskom životu; u načinu gazdovanja, mislenja i osieć
anja u miru i ratu, pod jednim te istim imenom i prezimenom.” (str. 67.)


Kada je 1918. godine Srpska vojvodina javno proklamovala svoju volju i odluku
da se direktno pripoji Kraljevini Srbiji, “Bunjevci su u tom aktu igrali
znatnu ulogu. Velika narodna skupština koja je to rešila zvala se “VNSK
Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji.” Ona je imala
nekoliko predsednika; kao prvi je među njima označen dr Babijan Malagurski,
Bunjevac iz Subotice. Od 757 poslanika bilo je Srba 578, Bunjevaca 84, Šokaca
3 (oni uopšte nisu imali inteligenciju), 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nemaca i
1 Mađar. (str. 67.) Ostalo je zapamćeno da je jedan od najvećih propagatora priključ
enja Srbiji bio subotički katolički župnik Blaško Rajić, koji je na Velikoj
narodnoj skupštini održao veličanstven govor u kome je, između ostalog,
izrekao: “Neću ovde razglabati šta je Srbija uradila, jer o tome govori
danas sav veliki svet, nego ću u ime mojega potlačenog, pritisnutog, dosada na
uništenje osuđenog naroda (aplauz: “Živela naša braća Bunjevci!!!) javno pred
skupštinom da zahvalim Srbiji što nas je svojom neprispodobivom vojskom
oslobodila jarma i smrti.” (str. 67.)


Na osnovu svih ovih i brojnih drugih podataka Lazo Kostić izvlači sledeć
i zaključak: “Ako se Bunjevci i Šokci nisu mogli sasvim identifikovati
sa Srbima, ni govora nije moglo biti, sve do Jugoslavije, o njihovom hrvatstvu.
Hrvata među Bunjevcima nije uopšte nikad bilo, ni od korova, sve do ujedinjenja
u Jugoslaviju. Malo pred Prvi svetski rat pojavilo se nekoliko njihovih
školovanih ljudi (da se na prste nabroje), koji su počeli propagirati
hrvatstvo, ali ni tada nikako isključivo već u vezi sa srpstvom.” (str. 67.)


Na prvim parlamentarnim izborima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
pojavila se Bunjevačko-šokačka stranka koja je u Narodnoj skupštini
osvojila nekoliko poslaničkih mandata i formirala poslanički klub. Bunjevaca
je bilo i u srpskim strankama, ali ne i u hrvatskim. Najznačajnija bunjevač
ka književnica Mara Malagurska, poznata po romanu “Vita Đanina”,
javno se deklarisala kao Srpkinja, kao i istaknuta slikarka Ana Bešlić.
Kako rezonuje Kostić “da je ostala Srbija, a ne Jugoslavija, sumnje ne može
biti da bi Bunjevci i Šokci, do tada nacionalno neizgrađeni, čak neopredeljeni,
postali Srbi, kao što bi ostali Srbi i katolici Boke i Dubrovnika,
kojima bi se pridružili mnogi Dalmatinci. Konkordat Vatikana sa
Srbijom iz 1914. davao je čak i legitimaciju najviših katoličkih verskih
krugova za to.” (str. 68.)


Pre Prvog svetskog rata provođen je proces mađarizacije Bunjevaca, a posle
rata, pogotovo posle Drugog svetskog rata, na delu je bio proces intenzivnog
pohrvaćenja. Kako se svojevremeno žalio biskup Antunović, odnarođavali
su se mahom obrazovani ljudi, dok su bunjevačku svest i specifičnost čuvali
poljoprivrednici. Proces mađarizacije Bunjevaca u Mađarskoj skoro da
je u potpunosti završen. Kostić profesionalnom statističkom analizom dolazi
do podatka da je posle Drugog svetskog rata u Bačkoj i Baranji bilo ukupno
oko sto hiljada Bunjevaca. Oficijelno pohrvaćenje je tu brojku prepolovilo,
a mnogi Bunjevci, ne pristavši da se izjasne kao Hrvati, bežali su u kategoriju
nacionalno neopredeljenih Jugoslovena.

Prof. dr Vojislav Šešelj
 
8. Bunjevci i Šokci

Bunjevci i Šokci su dve posebne etničke grupe, međusobno vrlo slične,
ali ipak svaka od njih ljubomorno ističe svoju posebnost. Bunjevci žive u Bač-
koj, a Šokci na nešto širem području Vojvodine, Slavonije i Baranje. Kostić
njihov teritorijalni razmeštaj ovako precizira: “Bunjevci žive samo u Bač-
koj, i to severnoj: u Subotici (koja je njihova metropola), južno i severno od
nje. Severniji Bunjevci žive u tzv. Bajskom trouglu, u onom delu Bačke koji je
ostao pod Mađarskom. Šokci žive pretežno u Baranji ali takođe i u južnoj
Bačkoj (uz Dunav). I njih ima u mađarskom delu Baranje možda više nego u na-
šem (dok je Bunjevaca u Bajskom trouglu manje nego kod nas). Šokaca je ranije
bilo mnogo više. Cela katolička Slavonija se zvala Šokadija. I danas još
poneki Slavonac katoličke vere kaže da je Šokac.” (str. 60-61.)


Prema prvom ugarskom statističkom pregledu, iz 1840. godine, u Hrvatskoj
i Slavoniji je živelo ukupno 1.605.730 stanovnika, a od toga 777.880 Hrvata,
297.747 Šokaca i 504.179 Srba ili Raca, kako su ih još uvek nazivali. Iz tabele
se vidi da u Požeškoj i Virovitičkoj županiji nije bilo nijednog Hrvata.
Tu su živeli samo Srbi i Šokci, kao i u sremskom delu Vojne krajine.
Zabeleženo je da su Šokci živeli i u nekim delovima Bosne, a Bunjevci u severnoj
Dalmaciji, što ukazuje na činjenicu da je to prvobitni naziv za pokatolič
ene Srbe, pogotovo što je u Sremu i Slavoniji sve do današnjeg vremena
za Srbina koji bi se pokatoličio uobičajeno govoreno da se pošokčio. Rimokatolič
ka sveštenička hijerarhija nije prema Šokcima nikada pokazivala
neki viši stepen poverenja. Uglavnom su ih prezirali, a ostalo je zabele-
ženo da je katolički kanonik mađarske nacionalnosti Šandor Ronaj u jednom
peštanskom časopisu o Šokcima pisao na sledeći način: “Šokac je savršeni
kontrast Bunjevcu. Šokac je evropski Indijanac koji živi pored Dunava
u nekoliko sela, po veri i jeziku ne obazrevši se na različite akcente, jedno
je sa Bunjevcima. Šokci su bogobojažljivi ljudi, ali bez morala.” (str. 60.)


Pisanih tragova o Bunjevcima i Šokcima ima pri kraju 17. veka, a kako
Kostić navodi, pozivajući se najviše na istraživanja Alekse Ivića, 1687. godine
u Bačkoj je živelo pet hiljada Bunjevaca. “Oni su od austrijskih vlasti
nazivani isključivo kao “Raci katolici”, bilo u nemačkom ili latinskom jeziku.”
(str. 62.) Nemački publicista Paul Fleš, rodom iz Bačke, objavio je 1953.
godine u Nemačkoj knjigu “Zlatna Bačka”, u kojoj je isticao “da je iz 88 latinskih,
nemačkih i austro-ugarskih monografija i istorijskih dokumenata utvrdio
da su se Bunjevci doselili u Bačku 1687. kao katolički Srbi.” (str. 62.) To
isto tvrde i najistaknutiji srpski istoričari koji su proučavali istoriju Vojvodine,
a pre svega Aleksa Ivić, Jovan Radonić i Dušan Popović.


Popović u knjizi “Velika seoba Srba” iz 1954. godine navodi i da je katolič
ki nadbiskup Imre Čaki, 1718. godine, u pismu caru Karlu IIItvrdio da “Srba
ima i rimokatoličkih i pravoslavnih, ovih prvih manje; oni su jako siromaš
ni.” (str. 62.) Bunjevci su se držali prilično kompaktno, dobro su se me-
đusobno organizovali. “Vođe ovih rackih Srba su tražili da ih nasele u Subotici,
Baji i Segedinu, sve važnim mestima sa odličnom zemljom. Izgleda da
su skoro svi naseljeni u Bačkoj, jer se sreću posle u Subotici, Somboru, Senti
i Baji, i još u blizini Bačke, u Kalošu. U Segedinu ih nema. Tamo gde su se
naselili, ostali su do naših dana.” (str. 62.)


Ono što je nesporno je činjenica da “svi etnografi i austrijski i mađarski
smatraju Bunjevce i Šokce katoličkim Srbima. Posebno to važi za bečke
etnografe Černiga i Fikera, mađarske Hunfalvija, Kaletija i Šikera. Najpriznatiji
njihov etnograf Hunfalvi kaže da je oko 1870. bilo u celoj Ugarskoj (tj.
sa Hrvatskom i Slavonijom) “Srbo-Hrvata” 2.405.700 od čega otpada “na pravi
srpski narod 942.923 grčko-istočnih i oko 70.000 katoličkih Srba (Šokaca i Bunjevaca),
dakle ukupno 1.012.923.” Tako izrečno stoji kod Hunflavija.” (str. 62-63.)


Nemački putopisac Grinhold je 1847. godine u časopisu “Inostranstvo” pisao:
“Slobodni kraljevski grad nastanjen je najvećim delom od Raca katoličke i pravoslavne
religije, broji 25.000 stanovnika.” (str. 63.) Isti autor navodi za Baju:
“Prostrani i slabo izgrađeni deo varoši nazvan “Na pesku”, nastanjen je gotovo
samo od Bunjevaca, koje obično nazivaju Raci, Rajici.” (str. 63.)
Nemački geografski časopis “Globus” je krajem prošlog veka, u nekoliko
navrata, objavljivao podatke da su Bunjevci i Šokci Srbi katoličke konfesije.
1875. godine u njemu je objavljen tekst pod naslovom “Šokci i Bunjevci
u Ugarskoj” u kome je, između ostalog, stajalo: “U južnoslovenska plemena
koja obitavaju Ugarsku, spadaju i Bunjevci i Šokci. Oni su dosad po svim popisima
navođeni kao Mađari iako im je maternji jezik slovenski i to upravo
srpski; ima ih vrlo malo koji pored ovog jezika govore i neki drugi. Oba ta
plemena su veoma zapuštena i krajnje bigotna. Bunjevci se razlikuju od Šokaca
samo po odeći, oni su (Bunjevci) uopšte življi (otresitiji) od ovih i mnogo
lepši soj ljudi. NJihov spoljni tip (izgled) je izrazito srpski.” (str. 63.)


Francuski publicista Anri Gedo pisao je 1876. godine: “Sloveni Dalmacije
i Istre često se klasiraju kao Hrvati. Razlika između Srba i Hrvata je
istorijska, a ne etnička. Obično se Srbima nazivaju pravoslavni koji se slu-
že ćirilicom, a Hrvatima katolici koji upotrebljavaju latinicu. Pa ipak izvesni
naučnici, među njima Piko, uvršćuju u Srbe Slovene katoličko-latinske
Dalmacije i Istre, jer se oni svojim dijalektom pridružuju pravim Srbima,
jednako kao i Šokci i Bunjevci Mađarske (približno oko 60.000.) iako su
oni latinski katolici i pišu u svom jeziku latinskom azbukom.” (str. 64.)


Još je izričitiji jedan od najautoritativnijih nemačkih etnografa 19. veka,
Loren Difanbah, u svojoj knjizi “Etnografija Balkana”, objavljenoj u Darm-
štatu 1880. godine, u kojoj nedvosmisleno tvrdi da u Ugarskoj živi oko 200.000
Bunjevaca i 50.000 Šokaca, oba plemena govore srpski. Prvi se odlikuju či-
šćim i lepšim srpskim tipom, duhovnom bodrošću, nošnjom, i treba da su se
početkom 18. veka doselili iz Dalmacije; njihovo glavno mesto je Subotica.”
(str. 64.) Češki etnograf Lubor Niderle 1911. piše u svojoj knjizi “Slovenska
rasa” na francuskom jeziku: “Vera je jedno od glavnih znamenja za diferenciranje
Hrvata od Srba: Hrvati su katolici, Srbi pravoslavni i muslimani.
Ipak, ovo obeležje nije apsolutno... ima brojnih katolika koji se smatraju Srbima
i koje Srbi smatraju svojima. To su npr. katolici Dubrovnika i Boke Kotorske;
ili Šokci, Bunjevci i Krašovani Mađarske.” (str. 64-65.)


Nemački publicista Albreht Virt u knjizi “Balkan” iz 1914. godine ka-
že da se “u Mađarskoj katolički Srbi nazivaju Bunjevci i Šokci.” (str. 65.)
Engleski političar i geograf Artur Evans u predavanju koje je 1916. godine
održao u Kraljevskom geografskom društvu u Londonu, govori da “u Subotici
i njenoj okolini ima oko 70.000 Srba katolika (Bunjevaca), koji su došli
tamo iz Hercegovine.” (str. 65.) Nemački etnograf Hugo Bernacig 1954. godine
u svojoj knjizi “Etnografija” objavio je veliku fotografiju s potpisom:
“Šokci i Šokice u svečanoj nošnji. To su katolički Srbi, koji obitavaju delove
Bačke i Banata.” (str. 65.) Nikada nijedan strani autor od nauke ili struke
nigde nije napisao da su Bunjevci ili Šokci Hrvati. Takvu tvrdnju izneti
bilo bi jednostavno krajnje neozbiljno.


Mora se priznati da se srpska nacionalna svest kod Bunjevaca i Šokaca
postepeno gasila, ali to nije nikako uticalo na pojavu hrvatske svesti, nego na
isticanje sopstvene posebnosti. Hrvati su Bunjevcima i Šokcima bili apsolutno
stran etnički element. “I Bunjevci i Šokci su fanatični katolici, mnogo
odani svojoj veri i svome sveštenstvu, koje je opet izrazito ultramontansko.
To je najviše odvajalo (pravoslavne) Srbe od Bunjevaca odn. Šokaca. To je ometalo
mešane brakove. Ali jedan slučaj koji se desio na kraju prošlog veka (1899.)
ne može se ni ovde mimoići. Tada je prešlo u pravoslavnu veru veliko selo Santovo
u Bajskom trouglu, više stotina duša. Prešli su, istina, više iz ljutnje
prema katoličkom kliru i iz inata, nego iz naklonosti prema pravoslavlju. Ali
je slučaj jako simptomatičan. U Mađarskoj je bilo veoma mnogo protestanata (skoro
sva yentrija bila je kalvinska), pa ipak Santovci nisu prešli u privilegisanu
evangelističku veru već u prokaženu pravoslavnu, upravo srpsko-pravoslavnu
(jer je bilo još i rumunsko-pravoslavne). Dokaz ipak da averzija prema
pravoslavlju nije bila tako duboka.” (str. 66.)


Bunjevci su živeli sa pravoslavnim Srbima i među njima. Sarađivali su
po svim pitanjima. I politički su zajedno nastupali na lokalnom subotičkom,
županijskom bačkom i državnom peštanskom nivou. O tome je najviše pisao
Vasa Stajić, baveći se i pitanjem mađarizacije Bunjevaca. I sami Bunjevci su
i u XIXveku svoj jezik nazivali rackim, o čemu svedoči i njihov glavni narodni
predvodnik iz tog vremena, katolički biskup Ivan Antunović, u “Raspravi
podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom,
umnom, građanskom i gospodarskom”, objavljenoj u Beču 1882. godine: “U
ono vreme kad sam u Almašu župničkom bio, gde je reč Božja u tri jezika naveš
tavana bila, te se na jednoj nad propovedaonicom stojećoj tabli označavao
jezik. Na ovoj bunjevačkoj bijaše velikimi pismeni ispisani “racki”, što se
nije dopadalo tadašnjem knezu, inače veoma poštenu i bogatu mužu, Andriji
Jagiću, pa me umolio da taj nadpis s onim “bunjevački” izmeniti dadem. U to ja
nisam radi toga privolio što sam znao da i Bunjevac o narodnom govoru veli:
“divanili smo racki.” (str. 66.)

Где су само нашао ове податке... свака част. :ok:
 
Чекај, па онда бисмо ми Срби требали Муслимане у Санџаку, уверити да су они Срби, што и јесу, али ако их ми терамо да буду оно што нису и неће, то се коси са људским правима, а ви их присиљавате... :thumbdown:

Sumnjam da itko ikoga prisiljava. Činjenica je da jedan dio Bunjevaca tvrdi da su Hrvati, drugi da to nisu. Znači, ne postoji konsenzus ni unutar same njihove zajednice.
Zanimljivo je i to da su oni koji sebe smatraju Hrvatima, pod "zaštitom" Hrvata, dok su oni koji takvima sebe ne smatraju pod "zaštitom" Srba. Iz toga se vidi odakle vjetrovi pušu, odnosno, kako jedni dobivaju instrukcije iz Zagreba, tako ovi drugi dobivaju isto iz Beograda. Zato nema smisla da se samo Hrvate proziva u slučaju Bunjevaca. :roll:
 
Sumnjam da itko ikoga prisiljava. Činjenica je da jedan dio Bunjevaca tvrdi da su Hrvati, drugi da to nisu. Znači, ne postoji konsenzus ni unutar same njihove zajednice.
Zanimljivo je i to da su oni koji sebe smatraju Hrvatima, pod "zaštitom" Hrvata, dok su oni koji takvima sebe ne smatraju pod "zaštitom" Srba. Iz toga se vidi odakle vjetrovi pušu, odnosno, kako jedni dobivaju instrukcije iz Zagreba, tako ovi drugi dobivaju isto iz Beograda. Zato nema smisla da se samo Hrvate proziva u slučaju Bunjevaca. :roll:


:hahaha::hahaha::hahaha:......e pa ovo je ko vic godine.....opet Srbi krivi, može li se
šta u vašoj Hrvatskoj desiti a da vam Srbi nisu glavni krivci.....da li vi i kad kiša pada
mislite da su vam je Srbi poslali............:mrgreen:
 
Подмећеш. Нисам тврдио да не постоји хрватска нација већ да су Хрвати штокавци српског порекла. Свако има право да се национално изјасни како жели.

Štokavština kao narječje uopće nije jedinstvena i može se po izgovoru podjeliti na nekoliko geografskih područja. Tako da je apsolutni nonses sve štokavce svrstavati u jedinstvenu skupinu. Druga stvar je da narječje nema presudnu vezu u označavanju nacionalne pripadnosti, jer ako bi se to uzelo kao pravilo, dobili bi umjesto Engleza, Francuza i Nijemaca (dakle tri naroda) još njih 10.
Slavenska populacija doseljena na Balkan bila je prilično heterogena. S vremenom su se oblikovali jači centri koji su privlačili neartikulirane zajednice u svoj etnos. Jedni su ulazili u sferu srpskog, drugi hrvatskog naroda. Zato je promašeno analizirati prvobitne Srbe i ZHrvate među današnjim stanovništvom. Sloj doseljenih Hrvata i Srba već je po doseljenju bio prilično tanak, da bi se akumulacijom autohtonog stanovništva i doseljenih "bezimenih slavenskih skupina još dodatno smanjio.
Svrstavati sve štokavce među Srbe je anakrona i prema tome, potpuno prevaziđena znanstvena spekulacija iz XIX. stoljeća, koja danas vrijedi isto koliko i geocentrični sustav.
 
HRVATSKA NACIONALNA MEGALOMANIJA

Megalomanija je grčka reč, usvojena u celom svetu kao internacionalni izraz. To su u stvari dve reči komponovane, obe grčkog porekla. Megalos znači velik, a manija je, kao što se zna jedno bolesno, egzaltirano stanje duha upereno na jednu jednostranu ideju. To je bes, ludilo. Megalomanija, prema tome, znači jedno bolesno stanje duha koji teži pošto-poto za veličinom. Kaže se još i grandomanija To znači isto. Jedino je ovde mešan kompozitum reči: prvi deo je francuskog, a drugi grčkog porekla. Od megalomanije mogu da boluju i individue i kolektivi. Sve što može da raste, a sa svojim rastom nije zadovoljno, sve što organskim i normalnim sredstvima ne može svoj nagon porasta da zadovolji. Otuda je to bolesna, patološka pojava. Kao što se mali ljudi silom uspinju da bi izgledali veći, tako je to isto i sa narodima. Mali, sitni, beznačajni, nepoznati narodi nastoje svim sredstvima da izgledaju viši. Naročito ako se povećanje ne stiče na bojnom polju, sabljom i puškom u ruci, već mirnodopskim intrigama, lažima, podvalama. Oni se onda predstavljaju kao nešto najviše, najveličanstvenije, kome niko nije ravan. I tu su Hrvati sve druge nadmašili. Prebacili su čak i Madzare. Gde god se u jednom srezu nalazi sto Hrvata, taj kraj Hrvati revindiciraju za sebe. Nije im ni to dosta: oni prosto čitave etničke grupe proglase za Hrvate, i ako ovim grupama nije na pamet palo da tako nešto priznaju. Da bi im se udvorili. Oni ih još proglase "cvnjećem hrvatskog naroda". Na drugim mestima opet ističu istorijska prava. U okviru svoje "trojedne kraljevine", oni ne priznaju nikakve manjine. Ako postoji opasnost da te manjine ipak nekad postave svoje nacionalne zahteve. oni ih (Hrvati) prosto potamane čim im se pruži prilika da to nekažnjivo i bez rizika čine. Oni postavljaju uporedo razne principe, kako im koji gde konvertira: jedanput etnički, drugi put istorijski, geopolitički, strateški, ali sve u svoju korist. Sve su hrvatske revindikcije uperene prema Srbima. Ranije su bile upućene i prema Slovencima, prema Austriji, Madžarskoj, Turskoj, Italiji, sad samo prema Srpstvu. To je sve logično, jer su Hrvati ispremešani sa Srbima, a srpska vojska uspela je bila da osvoji sve teritorije na kojima žive Srbi. Od Italije su dobili sve što su želeli, i što je bilo i što nije bilo hrvatsko. Prema Austriji postavljaju pitanje zaštite tzv. Vaserkrobata u Burgenlandu. Imaju nekoliko hiljada Bunjevaca i Šokaca u Madzarskoj. Kad bi ove etničke grupe bile u Srbiji tražili bi Hrvati celu teritoriju gde ima 1 odsto i samo takvih, problematičnih Hrvata. Ali, međunarodne sporove ne žele. Znaju da tamo neće imati podršku Katoličke crkve, a ne žele ni da ih velika inostrana štampa prikaže megalomanima. Naposletku, ne žele da stvaraju nove neprijatelje, znajući da su sami Srbi dovoljan njihov neprijatelj za ovaj mah. Znaju da su im Srbi najopasniji virtuelni neprijatelj, koji ima s njima otvorene krvave račune, pa im je stalo ne samo da povećaju sebe, nego da još više smanje srpsku nacionalnu teritoriju na čiju bilo korist. Hrvatska nacionalna svest je obrazovana tek u poslednje vreme. I od dve-tri županije, oni su svoju nacionalnu oblast proširili mnogo puta. Izvesne pripadnike dobili su tek u ovom veku, pre dvadesetak godina (Bunjevce i Šokce). Zato još uvek veruju da mogu da proširuju svoj nacionalni volumen, i to uvek u elementu spornom sa Srbima. Danas nema nijednog Hrvata koji bi ih umeravao u njihovim teritorijalnim zahtevima prema Srbima. Naprotiv, svaki dalji traži više. Svi gledaju da dobiju što više na račun Srba, upotrebljavajući razne argumente i razne principe, a najčešće i bez ikakvih principa. Intimni princip je već obeležen megalomanijom: Da se oni šire, a da se Srbi smanjuju. Njihova je osnovna vodilja želja da Srba uopšte nestane. Naposletku, to je i razumljivo: uvek je pigmej želeo smrt giganta. Oni su pigmeji u svakom pogledu, Srbi prema njima divi u svakom. To je razumljivo, ali nije razumljivo da to Srbi još uvek ne uviđaju.
Na posebnu argumentaciju Hrvata i naizmenično vađenje čas jednih, a čas drugih principa valja se i posebno osvrnuti. Ovde je potrebno još nešto uopšte reći. Hrvatska megalomanija ne očituje se samo u nepravednoj revindikaciji tuđe teritorije, nego isto tako u naduvanju hrvatskog naroda. To je jedan mali, bedni narodić. Nema ga ni za polovinu Srba, ili Bugara, ili Grka. Ne iznosi ni trećinu Madžara ili Rumuna, a samo jedan neznatan procenat Italijana i Nemaca. Svi su njegovi susedi, osim Slovenaca, znatno jači od njega. Sem Slovenaca nema nijednog naroda u Zapadnoj Evropi manjeg od Hrvata, a na Balkanu samo Arbanasi zaostaju brojno za ovima A oni (Hrvati) bi hteli da ne izostanu brojno za susedima. Zato su, s jedne strane, tamanili Srbe, a ,s druge, tuđe narodnosti topili u Hrvate (Nemce, Madžare, Slovake, Čehe itd.), jednom rečju sve katolike sa svoje teritorije, a neke in globo proglasili za Hrvate npr. muslimane, Bunjevce, Šokce i t. sl., koji nikad u istoriji nisu bili Hrvati. Da je hrvatski narod postao, i ovakav kakav je, uglavnom asimilacijom tuđeg elementa, najbolji je dokaz da su svi "njegovi" istaknuti ljudi stranog porekla. Stanko Vraz je Slovenac; Preradović, Tadija Smičiklas itd. Srbi su; Štrosmajer je Nemac, Tkalčić-Veber takođe. Cela lista bi se još mogla navesti. Čak su i šefovi njihovih stranaka stranci. Ivica Frank je nemački Jevrejin, Dr. Maček Slovenac itd. Statistika pokazuje najslabiju vitalnost toga naroda među svim etničkim grupama u Jugoslaviji. Oni se organski ne povećavaju više nego Francuzi. Zato i kradu druge narode i pripadnike drugih nacionalnih grupa. Ali izgleda da će i tome doći ubrzo kraj. Oni su to mogli činiti zato što se Srbi nisu starali da povećaju svoj brojni volumen, već su iskreno i ludački propovedali jugoslovensku ideologiju. Verovatno su Srbi u tome pogledu došli sebi. I sad se jasno zapaža da imaginarne i fingirane "hrvatske" mase muslimana, Bunjevaca i Šokaca zbacuju za sebe hrvatsku veštačku kožu i opet se vraćaju na ono što su bili vekovima. Zvanična statistika Jugoslavije vrlo očito reprodukuje tu tendenciju. Hrvati su npr. sve muslimane srpskog jezika računali u Hrvate. Prilikom popisa 1948. godine svakome je muslimanu bilo dozvoljeno da se opredeli kao Srbin, Hrvat ili prosto musliman. I za Hrvate se nije opredelilo više od 23.000, za Srbe tri puta više. Ako su ljudi došli sebi i prestali biti Hrvati, niko drugi nije kriv nego samo Hrvati, kao što će se videti niže. Nije nemoguće da se uskoro i Dalmatinci počnu odricati Hrvatstva. Hrvati će naposletku doživeti na sebi ono što su Srbima spremali i želeli. Dok Hrvati veštački šire svoj nacionalni volumen, dotle npr. Srbe iz Like, Korduna i Banije smatraju kao politički deo hrvatskog naroda (što im nije smetalo da ih za vreme rata tamane). Što se manjinskih prava tiče, mi znamo koliko su ih Hrvati poštovali i u njihovoj "Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji". U toj zemlji Hrvati nisu imali veliku vlast, ali ono malo vlasti koju su im Madžari koncedirali nisu hteli ni sa kim da dele. Srbi nisu imali nijednu svoju državnu školu, ni Nemci, ni Slovaci, ni Česi. Madžarske škole je izdržavala Pešta. Itd. A ovamo se prse Hrvati kao najslobodoumniji i najtolerantniji narod na svetu kojemu se samo prilika ne da da te svoje lepe osobine i pokaže. Davala se njemu prilika i on ju je do krajnje mere zloupotrebio, ali to svetu nije dovoljno poznato. Nije imao ko dosad da mu oči otvori. Jedan narod bez istorije, bez vrlina, bez tačnog obeleženja, naduvao se veštački i hoće da postane velik. Ne oseća koliko je u tome smešan! I ne uviđa da tuđe perje opadne prvom prilikom koja mu se pruži. Ficta cito in naturam suam recidunt.

Lazo M. Kostic

:hahaha: Ja sam se ovim citatom uvjerio samo u srpsku megalomaniju. A i inače, teško da ijedan Srbin, bez uvrede, može Hrvate kritizirati zbog megalomanije. Hrvati, ako i jesu megalomani, imali su najbolje učitelje (Srbe!) da ih poduče uz tome. :mrgreen:
Sve rečeno u ovom tekstu može se gotovo bez preinake upotrijebiti i za Srbe. Zar Srbi nisu htjeli nacionalno "prebrisati" Crnogorce, Makedonce, Muslimane, čak i Hrvate? I to sve u zadnjih sto godina. :dash: :roll:
Zar Srbi nisu htjeli proglasiti srpskim do ijedan kraj u kojem je živio ijedan Srbin? :dash: Zar ti isti Srbi koji zbog takve megalomanske politike već više od desetljeća bilježe same poraze (kako vojne, tako i političke) ne pate od iluzije velikog naroda, vjerujući da žive u Srbiji Dušanova doba :dash:, dok im se istom zbog njihove nemogućnosti (?) da shvate stvarnu situaciju i konačno progledaju, teritorij sve više i više smanjuje.
Kako se ono kaže: "Prvo treba pomesti ispred svog kućnog praga". Ja se nadam da u Srbiji ima dovoljno pametnih i sposobnih ljudi koji će prestati živjeti u prošlosti i okrenuti se budućnosti. To će biti na korist prvo samim Srbima, a potom i svima oko njih.
 
Poslednja izmena:
Из Шешељеве књиге "Идеологија српског национализма"
http://vseselj.com/index.php?c=10

Joj... :hahaha: Kada sam vidio odakle je izvor prestao sam čitati. Čak sam ti mislio replicirati, ali ovako nema smisla. :hahaha: Nađeš li kakav normalan izvor, rado ću ti odgovoriti, a na ovakve pamflete i tariguze ne odgovaram. :mrgreen:
 

Back
Top