Od nekoliko Srba iz RSK (sada u Srbiji, izbeglih u Oluji), intelektualaca, čuo sam ozbiljne tvrdnje da je tamošnji (srpski) narod bio toliko izgubljen u vremenu i prostoru da bi mnogi dobrovoljno stupali u ustaške redove da nije postojala ta ludačka antisrpska komponenta u ideologiji NDH. Štaviše, tvrde da su i uprkos tome mnogi svejedno prihvatili novu vlast i da im nije padalo na pamet da se bune. Bilo je krajeva gde je to zloupotrebljavano, pa su na prevaru i poverenje po čitava sela umlaćivali maljevima i bacali u jame na ime "poziva na dogovor", a opet bilo je krajeva gde su ljudi u priličnoj meri normalno proživeli rat (ruralne sredine). Bilo je i sporadičnih primera gde su neke ustaše spasavale pojedine Srbe od drugih ustaša i sl.
Određen broj Srba bliskih ustašama i NDH, diplomatski odnosi, čak i docniji srdačni odnosi jednog srpskog radikala (Stojadinovića) i Pavelića, direktni govori zagrebačkog nadbiskupa protiv rasizma uperenog protiv Srba, Jevreja i Cigana, krajevi gde masa nije ni bila svesna razmera zločina, a na drugoj strani krvavi koljači koji istrebljuju čitava sela i to na najsadističkiji mogući način, sa strukturom od očeva familija do crkvenih otaca... Fenomen Jasenovca, logora za istrebljenje Srba, a lociranom u opštini koja sama nije etnički očišćena od Srba. Priče o diplomatskim odnosima sa Srbijom. I na kraju, kao začin, komunistička dogma koja se branila tajnom policijom i koja je sprečila svako objektivno istraživanje tokom 50 godina. O čemu se tu radilo? Očigledno će produktivan mir između Srba i Hrvata postojati jedino onda kada ekstremisti iz oba tabora nađu neki kompromis. Da li je to moguće?